Vijenac 597

Kazalište

Mate Matišić, Ljudi od voska, red. Janusz Kica, HNK u Zagrebu

Dobra predstava i drukčiji Matišić

Andrija Tunjić

Dramska suita u tri stavka Ljudi od voska Mate Matišića, praizvedena 30. prosinca protekle godine na velikoj pozornici zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta u režiji Janusza Kice, predstava je kakva je nedostajala nacionalnoj kući. Ne zato što je uspjela i prije premijere, poput većine projekata tog kazališta, nego jer je riječ o dobroj predstavi, koja će zadovoljiti mnoge. Jednako tzv. kazališne stručnjake i ukus ljubitelja kazališta kao i publike koju, ovisno o sadržaju predstave, često krste kazališnom trenutku nedoraslom i malograđanskom.

Ovaj put je ta „malograđanska“ publika, lijeva i desna, itekako dorasla sadržaju obiteljske drame u kojoj je glavni lik Viktor, inače po zanimanju sve što i Matišić, razapet između posljedica prošlosti i sadašnjosti, u kojoj mu umiruća prijjateljica na skrb ostavlja malodobnu kćer. Ostaci prošlosti i iskušenja sadašnjosti agon su intrigantna sadržaja; drame i komedije, satire i farse, koje dramatičar oblači u grotesku ispunjenu tugom, smijehom, ironijom i sarkazmom.

Unutardramske odnose Matišić u Ljudima rješava već prokušanim obratima i kontrastima na kojima gradi svoj dramski opus. Sloj zavičajnoga doživljavanja svijeta i ruralnog mentaliteta lišena emocijskih nijansi; sloj skeptičnoga odnosa prema hrvatstvu i katoličanstvu, domoljublju i hrvatskim vojnicima; sloj svijetu poželjnih poruka o ratu u kojem malo tko nije kriv... I sam je njezin sadržaj. NJegov život, kao i životi njegovih napisanih likova, koji su često psovački kritični prema problemima koji ih tište, čine cjelinu sadržaja.

Premda sam sadržaj dramske suite zahtijeva malo veće naprezanje hrvatskoga mozga, koji po kili možda još košta nekadašnje dvije dojč-marke, ti voštani ljudi osim svojih usudnosti ne otkrivaju ništa bitno novo što u hrvatskom društvu nije staro; ne demantiraju stare predrasude o zavičajnome i malograđanskome, atavističkom i animalnom, niti sumnjaju u prošlost koja je upisana u kodove mišljenja i ponašanja.

U komadu je odveć toga sličnoga hrvatskoj stvarnosti da je te sličnosti teško odbaciti. Podjednako je zanimljiv onima koji predestiniraju sudbinu i onima koji uporište svojem biti traže u (re)konstrukciji novih sudbina, čak sličnih sudbinama troje nepriznate, nevoljene i zlostavljane djece, od kojih ni jedno nije doživjelo potpunu roditeljsku ljubav jer je svako na svoj način žrtva tuđe volje i neumitne tragične radnje.

U stavku Obožavateljice tragična je žrtva Nemanja, Viktorov neupoznati sin, začet davno u Beogradu za njegova uspješna bavljenja rock-muzikom. U stavku Prvi musliman u selu žrtva je Zdenka, kći Viktorova rodijaka Nikole, čiju je majku za posjeta zavičaju Viktor seksualno zadovoljavao, pa može biti i njegova, i u stavku Ispod perike, žrtva je kći Ivana, usvojena nakon smrti majke Jasne, koja ju nije voljela.

Riječ je o Matišćevu novom dosegu u opusu, kojim nudi bogatiju dramsku strukturu i „kompliciraniji“ sadržaj. Matišić–Viktor je pisac, protagonist drame i redatelj, koji u prostore dramskih konkretnosti i fikcije redateljski situira sadržaje koji publiku drže u napetosti. Uvijek je vraćaju na početak, koji svaki put započinje u trenutku kada se očekivano u svojoj konkretnosti nazre, izmakne i izgubi u nekom novom fikcijskom zapletu, koji za sobom ostavlja trag u obliku razapete mreže koja povezuje sva tri stavka suite u logičan slijed događaja, koji na kraju raskrinkavaju i ogoljavaju sve fikcije.

Elementi mreže (scenogafija Numen i Ivana Jonke) naglašeni su i nitima što tvore tri međusobno izukrštane piramide s uokvirenim fotografijama žrtava, koje polegnute lebde nad pozornicom i gledalištem. Bdiju nad radnjom drame, detaljima namještaja i zavičajnom kućom, koji su kontrast slojevitosti drame što se iz priča i pojedinačnih sudbina pretače u univerzalnu bol, u emocije koje pobuđuju projicirane fotografije mrtvih: Nemanje i Zdenke, te, iako žive, zapravo u Jasninu srcu mrtve kćeri Ivane.

Kako zna da je za život teksta odgovorna fantazija pisca, kao što su za realizaciju napisanoga nužni dar i mudrost redatelja, Kica se pokazao maštovitim i mudrim interpretatorom teksta. Bez obzira što ga je vizualno pomalo europski st(er)ilizirao, upristojio, to nikako ne znači da mu je umanjio domete. Naprotiv, time je umjetnički uspješno prezentirao drukčijega Matišića, pokazao njegove nove kreativne dosege, rastvorio i umnožio nove dramske sadržaje i uveo ga u prostore u kojima će se njegovo djelo moći ravnopravno nositi s izazovima budućih propitivanja. U realizaciji mu je na raspolaganju bio veoma inspirativan glumački ansambl, koji je znalački vodio.

Svaki od tri stavka dramske suite imao je dramskoga junaka. U prvom, uz dojmljive Luku Dragića i Ivana Jončića, dominirala je Ksenija Marinković (obožavateljica Jevresa), čije je inzistiranje na komičnim efektima govorne fraze odjeknulo u publici, ali je liku uskratilo bogatstvo dramskog sadržaja. U stavku Prvi musliman u selu, među više glumački zapaženih pojedinaca (Bojan Navojec, Ivan Glowatzky, Milan Pleština, Alen Šalinović, točnim dramskim strahom ispunjena Jelena Perčin) briljirao je Siniša Popović (Nikola), koji je nadišao svoj uobičajeni cinični manirizam i ponudio eruptivni dramski lik kompleksna sadržaja.

U posljednjem stavku, Ispod perike, glumačku prisutnost i kreativnost sumirali su dramski proživljene i pamtljive kreacije Goran Grgić (Viktor), Ana Begić (njegova žena Ana) i Alma Prica (Jasna), koji glasom, pokretom, šutnjom, pogledima i dodirima nisu samo predočili probleme glumljenih likova nego i sublimirali dramu trilogije, zaokruživši je u potresnu cjelinu.

Vijenac 597

597 - 19. siječnja 2017.

Klikni za povratak