Vijenac 595 - 596

Filologija, Naslovnica

Uz novo izdanje Katančićeva prijevoda Biblije: Sveto pismo starog’ i novog’ zakona

Riječ Božja u riječi hrvatskoj

Stjepan Damjanović

Prevoditelji Biblije, posebice oni koji su se sami upustili da je prevedu cijelu, morali su biti znalci i imati iskustva s tekstovima različite funkcionalne usmjerenosti. I Katančić je bio takav

 

 

Hrvatsko biblijsko društvo iz Zagreba objavilo je sa sunakladnicima (Synopsis, Zagreb, Synopsis, Sarajevo, Naša ognjišta, Tomislavgrad) Sveto pismo starog’ i novog’ zakona u prijevodu hrvatskoga franjevca Matije Petra Katančića, koji se pojavio 1831. u Budimu, šest godina nakon Katančićeve smrti, a za tisak ga je, po nalogu franjevačke uprave, priredio Katančićev subrat Grgur Čevapović.

Katančić se rodio u Valpovu 14. kolovoza 1750. i bio je prvo od devetero djece svojih roditelja te dobio na krštenju ime Matija. Kad je imao osam godina, valpovački župnik, franjevac, pomogao mu je da počne čitati i pisati i da napravi prve korake u stjecanju znanja koja će onda proširivati i produbljivati na školovanju u Pečuhu, Budimu, Baji i Segedinu. Kad su mu bile 22 godine, stupio je u franjevački samostan u Baču i tamo je dobio redovničko ime Petar. U Osijeku tada djeluje visoka franjevačka škola i Matija Petar u njoj završava filozofiju i teologiju te je 1775. u Đakovu zaređen za svećenika. U mladom franjevcu njegovi pretpostavljeni prepoznaju darove koji bi, budu li se oplemenili, mogli biti od velike koristi franjevačkom redu, pa ga šalju na dalji studij u Budim (1778–1779. studira estetiku i poetiku), nakon kojega preuzima službu osječkoga gimnazijskoga profesora, na kojoj će ostati gotovo desetljeće, a onda prelazi u Zagreb i predaje gramatiku na zagrebačkoj Arhigimnaziji. Godine 1795. odlazi u Peštu, a zatim 1809. u Budim za sveučilišnoga profesora, i to peštansko i budimsko razdoblje vrijeme je njegova plodnoga spisateljskog rada. Car Franjo II. iznenada ga je 1800. umirovio te se Katančić kao izopćenik posvetio prevođenju Svetoga pisma. Umro je u Budimu (u samostanu) 23. svibnja 1825. i tamo je i pokopan.

Pisao je pseudoklasičnu poeziju na latinskom i hrvatskom, u prigodnicama se naslanjajući na Horacija, a u pastirskim pjesmama na grčko i rimsko bukoličko pjesništvo. Poznata je njegova zbirka pjesama Fructus auctumnales / Jesenski plodovi (1791).

Erudiciju je pokazao u estetskim, prozodijskim, povijesnim, arheološkim i raspravama iz drugih znanstvenih disciplina.

Kako je Katančić prevodio

„Narodi koji nas obuzimaju, svi nemalo imadu knjige S. Pisma u domaći izgovor prinešene: kako su Grci, Kranjci, Nimci, Madžari, Pemci, Ruteni i drugi: a naše slavno – iliričko pokolenje, plodno i široko s obadve strane Dunava, Drave i Save, Knjige svete u svoj plemeniti i starostavni jezik privedene do danas vidilo nije.“ Tako piše Matija Petar Katančić u predgovoru svojemu prijevodu Svetoga pisma (Predgovor prinašaoca iliričkog). U tom predgovoru on spominje tobožnji prijevod Biblije na hrvatski Svetoga Jeronima i otklanja to kao neutemeljenu priču, spominje protestantski prijevod Antuna Dalmatina i Stipana Konzula Istrijana, koji Katolička crkva nije prihvatila, spominje i glagoljične ukrajinizirane prijevode i zaključuje da je uvijek nešto nedostajalo da bismo dobili potpuni i od Crkve priznat prijevod Svetoga pisma. Naša se Katolička crkva služi latinskim jezikom, ali nema nikoga tko bi nijekao potrebu da se prevede cijelo Sveto pismo na narodni jezik jer to bi svima od koristi bilo, a posebno „navjestiteljima Božje Riječi“. Katančić naglašava da je uočio kako se nitko „za primit posao takvi javlja, niti se družba koja vižbanih ljudi u to ime slaže“ i tada se prihvatio posla. Ističe da su mu pri prevođenju dva načela bila najvažnija: vlastitost i čednost. To znači da ga je, kao i sve prevoditelje biblijskih tekstova, mučio strah da ne iznevjeri pravi smisao Božje Riječi, odnosno da ne oduzme nešto važno originalu ili da mu nešto nepotrebno ne doda. Čednost je zapravo eufonija, blagoglasje, želja da prijevod lijepo zvuči jer se uvijek vodilo računa o tome da će se tekstovi Svetoga pisma čitati naglas u mnogim prilikama.

Dalje ističe da se „u Knjigah prinešenju služimo pravopisom koji vlastitosti našeg jezika a izgovoru bosanskom najpodobniji vidi se i s kojim naučni ovog naroda (stare urize i upise slidiv) saviše služiše se“. Odbacio je, kaže, nekorisna (to će reći nefunkcionalna) slova i znakove.

Naši današnji priređivači (Tomić – Jurčević – Višaticki) u predgovoru pišu da je Katančić prevodio Vulgatu Siksta V. izdanu u vrijeme Klementa VIII. i da nije poznato koliko je poznavao hebrejski izvornik.

Katančić nije dočekao objavu svojega prijevoda, a uprava njegova reda odredila je njegova subrata Grgura Čevapovića da posao tiskanja privede kraju.

Uloga Grgura Čevapovića

Ispunjavajući svoju zadaću Čevapović je također napisao predgovor (Nastojanje u izdavanju Svetog Pisma Ilirskog) u kome je izložio svoje slaganje s Katančićem o potrebi prijevoda na hrvatski jezik naglasivši da se prijevod „navlastito tiče duhovnih, naučnih, bogoslovnih ljudi i pastira duša, a ne prostog i bezrazličnog puka“. O Katančićevu prijevodu kaže: „Neiskazanom našeg željnog prinašaoca trudu pripisati imamo da slovojavno S. Pisma izdatje latinsko (istočna ne odbaciv vrila) od riči do riči u jezik slavno – ilirički virno, udesno, razgovitno, i štono vele, slovo za slovom, na veliko sviju začuđenje, privede...“ Čevapović je odlučio Katančićev prijevod „okititi“ bilješkama koje je preuzeo od njemačkoga profesora Ignaza Weitenauera, koji je predavao Sveto pismo u Innsbrucku, a svoj prijevod objavio u Augsburgu (1779–1781). Izrazio je vlastito uvjerenje, posve sigurno i uvjerenje mnogih drugih, da su tumačenja potrebna jer su neka mjesta u Bibliji višeznačna pa i tamna.

Čevapović je prožet poslijetridentinskim duhom i u tom duhu sve tumači i prema svemu se određuje. U skladu su s odlukama toga crkvenoga sabora i sadržaj knjiga Svetoga pisma, njihov broj i raspored. Katančićev je prijevod tiskan u šest knjiga, ali ni Čevapović nije dočekao tiskano djelo: umro je godinu prije objave djela. Posla, koliko ga je ostalo, prihvatili su se franjevci Adalbert Horvat i Bazilije Katanović.

Izdanje o kojem govorimo priredili su Ivan Jurčević, umirovljeni profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku, te profesori Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu Karlo Višaticki i pokojni Marko Tomić.

U predgovoru ističu da nisu predvidjeli nikakve sadržajne promjene u tekstu, ali su predvidjeli slovne izmjene za koje je profesor Jurčević držao da mogu jače smetati suvremenom čitatelju: cs > č, ch > ć, sh > š, x >ž. Latinski je tekst ispušten, prije hrvatskoga stavljeni su predgovori Katančićev i Čevapovićev, a nakon biblijskoga teksta nalazi se Katančićev glosar. Priređivači pišu: „Znanstvenoj i široj publici dajemo ovaj tekst Katančićeva prijevoda Svetog pisma s nadom i željom da se nađe što više ljubitelja i širitelja Riječi Božje. U nadi da će ovo izdanje obradovati ljubitelje Svetog pisma, te kroatiste i povjesničare, te možda čak koga potaći da se malo prisjeti i pozabavi Katančićem, smatramo da je i ovaj posao pokušaj ne zaboraviti velikane naše povijesti i naše biblijske kulture.“

Utemeljeno je očekivati da će se želje priređivača ispuniti i time njihov trud opravdati. Spomenute slovne izmjene dosljedno su provedene i dobro odabrane jer doista upravo one najviše smetaju filološki slabije obrazovanim čitateljima, premda će se sigurno postaviti pitanje jesu li priređivači trebali napraviti još koju izmjenu, npr. rastaviti riječi kada su dvije ili nekoliko njih pisane in continuo. No razlozi su jasni: ovako provedene izmjene omogućavaju da svatko točno zna kako je u originalu napisano, a ako bi se npr. rastavljale skupa napisane riječi ili ispuštali apostrofi, čitatelj ne bi znao kako je pisao Katančić.

Nema dvojbe da bi bilo dobro kada bi se ostvarila želja priređivača da se nakon ovoga izdanja Katančiću posveti veća pozornost, ali mora se reći da on nije ostao bez pažnje, osobito kod kroatista (spominjemo Josipa Hamma, Radoslava Katičića, Loretanu Despot, Stanislava Marijanovića, a i naši su priređivači dali veliki prinos u đakovačkom zborniku Riječ Božja u riječi hrvatskoj). No živa je istina da je Katančićevo ukupno djelo prepuno izazova za stručnjake različitih usmjerenja.

Dar kulturi

Prevoditelji Biblije, posebice oni koji su se sami upustili da je prevedu cijelu, morali su biti znalci i imati iskustva s tekstovima različite funkcionalne usmjerenosti. I Katančić je bio takav. Josip Bratulić pisao je o njemu: „Kao da u sebi sjedinjuje sve vrline i zablude prošlosti, ali isto tako najavljuje i sve ono što će nakon njega doći. (...) U svojim hrvatskim djelima, i raspravama o hrvatskoj poeziji, povezao je književnost koja se pisala u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni s onom koja se stvarala u Slavoniji (...) Pomogao je ilircima da njihov pokret i stvarno ujedini u jeziku, nacionalnoj ideji i pismu, odnosno pravopisu cjelokupan hrvatski narod...“ Prijevodi „Knjige nad knjigama“ neka su vrst retrospektivne izložbe ostvarenoga u dotadašnjem razvoju toga jezika, a s druge strane, kad se prijevod počne upotrebljavati, počinje snažno utjecati na jezične navike i jezičnu kulturu, osobito posredovanjem liturgijskih slavlja u koja su biblijska čitanja snažno utkana. Ali, naravno, nitko ne prevodi Bibliju da bi dizao spomenike jezičnoj povijesti, nego da bi širio, produbljivao, jačao vjeru pa je svako izdanje važno za biblicistička istraživanja i poučavanja. I ovo lijepo izdanje (na koricama su motivi iz onoga izdanja iz 1831) sa svojih 1360 stranica obradovat će mnoge i oni će biti zahvalni priređivačima. Ono je pravi božićni dar našoj Crkvi i našoj kulturi.

Vijenac 595 - 596

595 - 596 - 22. prosinca 2016.

Klikni za povratak