Vijenac 595 - 596

Kazalište

Ödön von Horváth, Priče iz Bečke šume, red. I. V. Torbica, GDK Gavella

Reducirana slika zla

Andrija Tunjić

Priče iz Bečke šume Ödöna von Horvátha, austrijskoga, po mjestu rođenja i hrvatskoga dramatičara, izvedene 5. prosinca na pozornici GDK Gavella u režiji srbijanskoga redatelja Igora Vuka Torbice, jedna je od drama koja temom i sadržajem potiče propitivanje savjesti naših života. Zaboravljive podsjeća na autorovu slutnju kataklizme Drugoga svjetskog rata, a suvremenu liberalno-totalitarističku narcisoidnost upozorava koliko bi bilo užasno ponavljanje povijesnog iskustva.

Riječ je o iznimnoj dramskoj freski, praizvedenoj 1931. u berlinskom Deutsches Theateru, u kojoj autor ljubavnu priču i svakodnevicu austrijskih običnih ljudi, „šutljivih promatrača“, tridesetih godina prošloga stoljeća, sučeljava histeriji nacifašističkih ispada; klaustrofobiji i šovinizmu. U idili krajolika i malograđanske narcisoidnosti, umorne tradicije i nemorala, ti šutljivi promatrači opterećeni nezaposlenošću, uz pivo i kobasice, životnu si stvarnost olakšavaju ritmom valcera i pučkim napjevima. Sraz krajnosti dramatičar uobličuje u grotesku koja sve do danas biva „začuđujuće aktualnim i lucidnim dokumentom naše zbilje u globalnim, svjetskim okvirima“, pišući o Von Horváthovoj dramatici zaključuje teatrolog Darko Gašparović.

Demaskirajući idilični ugođaj tradicije i ljude te idile, njihovu glupost i moralno potonuće, općenito civilizacijsku transformaciju, kakva će s nadolazećim ratom zahvatiti cijeli svijet, autor prispodobljuje civilizacijsko zrcalo u kojem će se ubrzo odražavati mlazovi krvi, užasi logora i milijuni smrti. I u kojem će se, iako rasprsnutom, i danas ta daleka prošlost zrcaliti kao sadašnjost.

Ono što se u predzadnjem prizoru Torbičine predstave zbiva; silovanje tijela i duše, kakvu je izložena protagonistica Marijana (veoma dobra Nataša Janjić) – hipokrizija zajednice i licemjerje pojedinaca, općenito nebriga modernoga liberalnog hedonista za nemoćne, siromašne, ugrožene i od pravde zaboravljene – više je od upozorenja, to je trajna drama pojedinca izluđena vladavinom novca i uspjehom konzumerizma.

Prizor silovanja tijela i duše i u dobu ljudskih prava upozorava na svevremenu trajnost zla „civilizacije smeća“ i „konačnu uzaludnost borbe pojedinca protiv zakona i rituala toga svijeta“, podsjeća Gašparović. To je „konačna pobjeda ravnodušnosti, grubosti, površnosti i emotivne zatupljenosti nad nježnošću i suosjećanjem“, piše u knjižici predstave Dubravko Mihanović, dramaturg kazališta Gavella. No jesu li sva ta upozorenja dovoljna za prostre virtualnoga, kakav je sve više današnji svijet, u kojemu se istina o svijetu krivotvori kao što se uskraćuje u Torbičinim Pričama?

Ako je zbog univerzalne istine radio predstavu, zašto ju je reducirao na mlitavu ljubavnu priču? Je li pritom mislio da je u osiromašenu sadržaju drame, osiromašenu zbog „univerzalne“ ženske ugroženosti – kako nam sugeriraju dramaturški zahvati Katarine Pejović i rezultat predstave – ostalo (pre)malo od dramatičareve davne (o)poruke upućene civilizaciji zla? Konačno, je li svjesno u predstavi ostavio malo upozoravajuće dramatičnoga o svim akterima drame, koja je još „obogaćena“ pjesmom iz filma Cabaret i manipulacijama „čovjekoljubljem“, što je uspješno prezentirano u posljednjem prizoru izvedene predstave? Jer taj zadnji prizor, u kojem dijabolični Hierlinger (mefistofelovski Franjo Dijak) poziva na oprost, mirenje i razumijevanje među ljudima, potvrđuje nepotrebnost izbacivanja iz Priča lokaliteta drame i razgovora o dobročinstvu ljudi.

Ti su „viškovi“ Von Horváthu bitni, ne samo kao ambijent, tradicija, kultura i podsvijest, nego i kao (razbi)briga čovjeka tog svijeta, tada još neosviještena ljudskim pravima, koja su danas sve češće tek ures ljudskih sloboda i „političke korektnosti“. Zbog njih je dramatičar napisao Priče, zbog i takvih univerzalnih ljudskih „vrednota“ misaoni čovjek traži uzroke zla, koji sve češće izjednačavaju žrtvu i krivca, uzroke i posljedice stradanja čovjeka našega doba koji, kao vegetirajući pojedinac i misaono sputana individua, ne uspijeva spoznati tragičnost svoje egzistencije ograničene političkom korektnosti.

Podčinivši Von Horváthovu fabulu duhu epohe – osobito političkoj korektnosti i svjetonazoru relativizma koji, i nakon svih tragičnih jugoregionskih ratnih posljedica koje su emotivno uništile brojne Marijane – više je nego očito kako je redatelj ne misli da svaki nezavršeni „rat“ – svaki rat bez istine, pravde i katarze, pa bio i muško-ženski – širom otvara vrata novom ratu. Time je amnestirao krivnju „vladara svijeta“, koji vlastitu odgovornost za uzroke zla proglašavaju krivnjom pojedinca. Tako je osiromašio ideju komada, ali i strah pisca za sudbinu pojedinca, pa i za Marijanu, koju prezire licemjerna zajednica u kojoj mora živjeti.

Dakle, Torbica nije izrežirao moderno koncipiranu, intrigantnu predstavu u kojoj se ne reflektira i naša stvarnost, njezino odbijanje razumijevanja čovjeka našega doba. Naprotiv, on je svojim reduciranjem Von Horvátha to potvrdio! Vjerojatno zato u Pričama iz Bečke šume nije zgusnuo sve silnice u ritmički ujednačenu izvedbu i dramaturšku cjelinu, kojoj marginalno ne bi bilo važnije od krucijalnoga. Spašavanje pojedinca, ma kakav svijet on u sebi sadržavao, uvijek nije važnije od spašavanja svijeta!

U ovako koncipiranoj predstavi većina glumaca ostala je izvan sadržaja Priča. Više od korektnosti ponudili su Nataša Janjić i Franjo Dijak, a ponuđenim dramskim sadržajem uloga još se izdvajaju Igor Kovač, Živko Anočić, Barbara Nola, Siniša Ružić i Perica Martinović.

Vijenac 595 - 596

595 - 596 - 22. prosinca 2016.

Klikni za povratak