Vijenac 595 - 596

Književnost

Novi prijevod kultnog ruskog pjesnika: Sergej Aleksandrovič Jesenjin, Izabrane pjesme

Jesenjin, pjesnik izgubljenog zavičaja

Lada Žigo Španić

Najnoviji, dvojezični izbor pjesama slavnoga ruskog pjesnika prvi put donosi veći broj pjesama iz autorova prvoga razdoblja, koje je u dosadašnjim prijevodima bilo slabo zastupljeno

 

 

„Jezik Europe jest prevođenje“, rekao je Umberto Eco, a dvojezična izdanja, kakvo je najnovije Matičino Jesenjinovih pjesama, najbolje potvrđuju tu misao – takva izdanja nisu samo njegovanje različitih kultura u doba globalizacije, nego i zorni uvid u umijeće prepjeva izvornih pjesama. Najnoviji izbor Jesenjinovih pjesama (105) osobito ističe njegovo prvo stvaralačko razdoblje (1910–1916), koje je hrvatska javnost dosad slabije poznavala. Valja naglasiti da izbor donosi i sasvim nove prepjeve iz pera priređivačica Dubravke Dorotić Sesar i Antice Menac (koje su prevele većinu pjesama u ovoj knjizi), kao i nove prepjeve Radomira Venturina. Uvršteni su i stari prepjevi Dobriše Cesarića, Vladimira Gerića, Zvonimira Goloba, Gustava Krkleca, Ivana Kušana, Nikole Milićevića, Čede Price i Josipa Pupačića.

Petrogradska slava

Kada Jesenjin 1915. napušta obitelj i studij u Moskvi i nastanjuje se u Petrogradu, vrlo brzo postaje poznat, hvaljen, uklopljen u onodobni književni milje – upoznaje simboliste Aleksandra Bloka i Valerija Brjusova i druge uvažene pjesnike, a poznanstvo s Nikolajem Kljuevom uvodi ga u kružok „novoseljačkih pjesnika“, što spajaju rusku inteligenciju s duhom narodnoga folklora. Jesenjin je rođen u seljačkoj obitelji (1895) i zavičaj mu nikada neće prestati biti preokupacijom – čak i u posljednjoj pjesničkoj fazi, kada već bude izjeden velegradom, boemijom, samoćom i dubokim pesimizmom, zavičaj će mu i dalje u pjesmama bljeskati kao simbol napuštene harmonije naspram „zatočeništva“ u velegradskoj kobnoj samoći, u kojoj nikada više neće dosegnuti onaj opojni sklad duha i prirode. 

Mladi Jesenjin, dakle, kreće od zvijezda – u Petrogradu objavljuje pjesme u periodici, nastupa i po mondenim salonima, čak i pred carskom obitelji (možda je zbog toga bio pošteđen bojišnice), njegove ugodne, melodiozne, slikovite i rimovane pjesme zavičajnoga duha ulaze svima u uho i dušu, pa Maksim Gorki zapisuje: „Grad ga je dočekao s ushitom s kojim proždrljivac dočekuje jagode u siječnju. Njegove su stihove počeli hvaliti, prekomjerno i neiskreno, kako znaju hvaliti licemjeri i jalnici.“

Jesenjin je danas jedan od prvaka ruske poezije 20. stoljeća, uz Velimira Hlebnika, Vladimira Majakovskog, Annu Ahmatovu, Osipa Mandeljštama i druge, a njegova poezija, osim što je slikovita, ritmična i čitljiva, jasno iskazuje tri ondašnja bitna fenomena – „kompleks“ prelaska iz sela u grad, rat i vjeru u novu Rusiju (premda će Jesenjin revolucionarne ideje prožeti i skepsom) i pojavu industrijalizacije, što će krhkoga pjesnika zauvijek otuđiti od srcu mu prirasle prirode.

Josip Užarević dijeli Jesenjinovo pjesničko stvaralaštvo na tri razdoblja – prvo traje od 1910. do 1916. i sve te pjesme, pune šarenila ruralne Rusije, narodnih predaja i toplih slika prirode rezultirat će prvom Jesenjinovom objavljenom zbirkom Radunica (Petrograd, 1916). „Druga poetika“ Jesenjina započinje revolucionarne 1917. i traje do kraja 1920. – tada pjesnik piše i revolucionarno ushitne pjesme, a surađuje i s ruskim imažinistima (A. B. Mariengofom i V. Šeršenevičem), koji su zagovarali slike, boju, ritam, naspram sivoga socrealizma, no ubrzo s njima raskida suradnju, jer se njegov pjevni stil, prepun živih slika što upijaju vidljivu zbilju, nikako ne uklapa u novi pjesnički „trend“ zatvaranja slikovita jezika u vlastite labirinte.

Treće Jesenjinovo razdoblje jest ono koje je javnosti najpoznatije (od 1921. do smrti, 1925) – razdoblje proklete boemije, buntovničkoga pijanstva i ekscesa na bespućima velegrada, razdoblje potpunoga gubitka sebe u novoj civilizaciji, razdoblje poetičnoga samosažaljenja koje je dovelo do samoubojstva i onih, prečesto spominjanih posljednjih, krvlju ispisanih stihova.

Mladi Jesenjin
– zdravica životu i prirodi

Jesenjinov put od zvijezda do gradskoga trnja možemo jasno osjetiti dok čitamo pjesme u ovome izboru – doista, sve kreće od ushita prirodom, no zdravica života s godinama polagano utihnjuje, javlja se nostalgija za zavičajem na nepreglednom asfaltu, da bi se na koncu sva ljepota sjećanja rasplinula u oblacima ništavila. To je Jesenjinov životni put od zvijezda do trnja. No pjesnički je to put do zvijezda, jer kako reče pjesnik Andrej Voznesenski: „Što pjesniku gore, to pjesmi bolje.“ Pa, pođimo redom.

Prva Jesenjinova pjesnička faza najvećim je dijelom svojevrsna himnička posveta zavičaju, njegovu ruralno-pejzažnom skladu što raznježuje suptilno oko i „uzdiže“ dušu u tajni vidljive ljepote. Koktel krajolika, folklora, odnosno poezije i narodnog melosa, čini te stihove veoma prozračnima i pjevnima. Pjesnički subjekt uronjen je u postojeće, stopljen sa zbiljom, opijen njome – mijene prirode stvaraju i mijene u duši, a tu ravnotežu unutarnjega i vanjskog pojačavaju i lagodne rime. Zanos prirodom često se izriče vokativom, odnosno subjekt je često u stanju „udivljenja“, a često je i meditativan, opjevavajući unutarnji spokoj, u kojem se ljudski, biljni i životinjski svijet utapaju u gotovo kozmičko jedinstvo. Tako će jednu od brojnih nenaslovljenih pjesama započeti: „Oskoruša snijeg prosipa / Po procvaloj travi i rosi. / U polju, sred mekog lišća, / Gega se kolona ptičja“. Pjesmu završava uznositim obraćanjem prirodi: „Još sipaj, oskorušo, snijeg! / Ptice šumske, cvrkućite! / Pijano uza me trčite / Dok prenosim cvijet po cvijet“.

No i u prvoj pjesničkoj fazi Jesenjina često mori neobjašnjiva nostalgija, predosjećaj gubitka, pa se javljaju pjesme o mrtvoj ostavljenoj seoskoj djevojci, pjesme o budućoj zloj kobi, pa i pjesme o samoukidanju, što zorno prikazuje pjesma Ispovijed samoubojice (1912/13). Negdašnja vedrina, utopljena u sadašnje trenutke, često ustupa mjesto melankoliji, strahu od daljina, odnosno nepredvidivo vrijeme postaje snažnije od sigurnosti zavičajnoga prostora. Tako će u spomenutoj pjesmi pjesnik zapisati: „Bezuman svijet, san košmaran, / život je psalam pogreban. / Sad svrših život mučan, krut, /još sebi pjevam zadnji put“. No još se u toj fazi bore u pjesniku eros i thanatos, dan i prolazan život, izmjenjuju se radost i sjeta, sreća i nesreća, sklad i strah, da bi poslije, od dvadesetih godina do smrti, životna ekstaza sve više gasnula i ustupala mjesto apatiji – život, na nesreću, pokazuje se moćnijim od poezije.

Odlazak iz sela tj. zavičaja u grad (1915) za Jesenjina je dramatičan – sjećanja na zavičajne krajolike od tada su obavijena tugaljivim mirom, a gradski asfalt ne pruža pjesniku nikakav jasan identitet. Godina 1916. puna je takvih pjesama i jasno se vidi da je prijelomna u pjesnikovoj duši. O nesavladivoj nostalgiji npr. svjedoče stihovi: „Sjedine zamagljena dana / plivaju mimo i klokoću, / i tuga beskrajna i znana / obuzima me često noću. // Na kupolama crkve tavne / sumraka već se nižu sjene. / O zabave i igre davne / u nepovrat su izgubljene! // Da, godina tih više nije / i sve je prekrila daljina. / Tek voda šumi ko i prije / kraj starog, krilatoga mlina“. Iste godine (1916) u Jesenjinovoj poeziji vidljiv je nagli prodor motiva smrti, pa i samoubojstva – tu su teške „životne varke“, vješanja, probadanja nožem, patetično umiranje u anonimnosti i bešćutnosti gradske nigdine.

Rasap u gradu i kobna boemija

Pjesma Ispovijest huligana (1920) može se u ovome izboru smatrati prijelomnom, jer obilježava autorov zalazak u duboku kavansku boemiju koja će obilježiti njegovu treću pjesničku fazu. Iako u toj pjesmi pjesnik nosi cilindar i lakirane cipele, iako je dendijevski i samodopadan, duša mu je sve siromašnija vjerom i nadom, pa sam sebe predstavlja kao lakrdijaša, vucibatinu što poetično krčmi vlastiti život. Tako pjesnik pjeva: „Ja se namjerno i raščupan i nesan, / Glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. / Ja volim da kroz ogoljelu jesen / Vaših mračnih duša zasvjetlucam. / Ja volim kada na me se sruči / ko žestoka kiša kamen poruge. / Ja samo čvršće stisnem u toj tuči / Mjehur kose, poput prsle čvoruge“. Tzv. treća faza puna je raspojasane gorke boemije, pijanih noći, harmonike što tugu lije, kletih gitara, kavana, prostitutki, plača, ekscesa, čepova kojima pjesnik nastoji „začepiti“ svoju ispražnjenu dušu, poezije razočaranja, skitnji, raspinjanja između prošlosti i budućnosti bez obzora. Tako u nenaslovljenoj pjesmi iz 1923. pjesnik pjeva: „O, vi zlatne daljine pospane! / Svakidašnjost sve pali i reže. / U skandale trošio sam dane, / Da me oganj što jače sažeže. // Laskati i škrabat – dar pjesnika, / Usud takav znak mi udario. / Crnu žabu s ružom bijelog lika / Na tom svijetu vjenčati sam htio“.

Posljednja godina Jesenjinova života (1925) jest opjevavanje konačnoga rastanka sa zavičajem (koji sada u sjećanjima miruje kao u lijesu), rastanka s ljubavima, sa životom, sa sobom, ali uvijek s patosom, s izricanjem prokletoga „ja“ koje je u Jesenjinovoj poeziji uvijek snažno prisutno, pa i ne možemo govoriti o pravom nihilizmu. Možda sve to opisuje kratka, jezgrovita pjesma: „Snježno polje. Bijele mjesečine sjaj. / Mrtvački je pokrov prekrio moj kraj. / Po šumama breze sada plaču, znam. / Tko li je tu umro? Da nisam ja sam?“

Jesenjinove posljednje pjesme svojevrsna su oporuka prošlosti i voljenim osobama (majci, kojoj se cijeli život u mislima vraća, sestri, ženi), a brojni stihovi „zaogrnuti“ su u mećavu što huči, odnosi, šiba, baš kao i život. Ljubavne pjesme, nakon brojnih razočaranja, počesto su posvećene „usputnim“ ženama, odnosno putenosti što je valja iživjeti kao što život iživljava nas, premda ne izostaje ljubavna bol, no jednako je „ništavna“ kao i ona egzistencijalna.

Patos vlastite smrti

Jedna od najdramatičnijih pjesama posvećenih smrti iz posljednje godine jest pjesma Crni čovjek – pjesniku u naslonjač sjeda zlokobna spodoba koja mu pjeva o vlastitu uzaludnom životu zaleđenu u mrazu i vijavici, a dijabolični motiv dvojnika završava rasutim komadićima zrcala. Valja spomenuti da je Jesenjin, premda religiozan, u posljednjoj, umirućoj fazi svoga bića zapadao i u ateističke sumnje, što je razumljivo, jer s iščezavanjem svake nade urušava se i metafizika. Stoga ona razigrana poezija što prati udisaje i izdisaje prirode nestaje u besprizornoj samoći, u kojoj je pjesnik još jedino suočen sa sjenama sama sebe. No i do sama kraja ima neobjašnjivu poetičnu čežnju opjevati vlastitu smrt, kao da snatri o nekoj epskoj sagi u kojoj veliki ruski pjesnik (a u nekim pjesmama sebe tako i naziva), eto, pokleknu pred prijezirom ljudi i prognan nestade s lica majčice zemlje.

Izbor Jesenjinovih pjesama donosi i njegove rodoljubne pjesme (bolje rečeno slavenske, jer je pjesnik opijen folklorom Rusije, njezinom poviješću, Parnasom njezinih pjesnika i velikana), kao i pjesme u kojima je vidljivo njegovo razočaranje industrijskim dobom (tako će u jednoj pjesmi vapiti za starim konjima koje je zamijenila „konjica od čelika“, odnosno željeznička pruga).

Jesenjinove pjesme u Matičinu izdanju veoma zorno prikazuju put jedne duše od ushita do pada, od gotovo arkadijske razigranosti do bešćutnosti betona, odnosno, uvjerljivo su i autobiografske. No Jesenjin, mijenjajući svjetonazor, nikada nije promijenio svoj pjesnički stil – uvijek su mu ostale mile slikovite metafore, opisivanje stanja duše atributima prirode koja, što pjesnik više iznutra umire, sve manje cvjeta, a sve više vene. Ostao je uvijek vjeran i rimi, odnosno intimistički bujnoj poeziji koja ne gubi ono poetsko ni kada pjesnik gubi sama sebe. Jesenjin, jedan od najvećih pjesnika boemije i kavanske margine u povijesti, dovoljno je slikovit da mu se pjesma može predočiti, dovoljno „razumljiv“ da se s njegovom dušom možemo saživjeti i dovoljno ritmičan da se njegove pjesme mogu i zapjevati. I to je formula njegove svjetske slave – slikovit, misaono jasan i emotivno dirljiv. Pjesnik za staro i mlado, za sva vremena i nevremena, poeta za selo i opijat za grad, umjetnik za umjetnike, ali i za suptilne djeve što se dive raznježenoj slikovitosti u skladnim rimama. Sergej Aleksandrovič Jesenjin – ima li ikoga na svijetu kome nije očima ugodan, duši bolan i srcu drag?

Vijenac 595 - 596

595 - 596 - 22. prosinca 2016.

Klikni za povratak