Vijenac 595 - 596

Druga stranica

Obilježen 80. rođendan Ive Štivičića, Hrvatsko društvo pisaca, 9. prosinca

Doajen televizijske drame

Jelena Savić

Obilježavanje osamdesete godišnjice rođenja Ive Štivičića, uglednoga hrvatskog dramatičara i scenarista, 9. prosinca u Hrvatskom društvu pisaca okupilo je brojne književnike, dramske pisce i kritičare, poznavatelje Štivičićeva lika i djela. Na skupu su o doajenu hrvatske televizijske drame govorili Velimir Visković, Drago Kekanović, Branislav Glumac, Igor Mandić, Marina Vujčić, Suzana Marjanić i Vedrana Martinović.

Velimir Visković kronološkim je redom sažeo glavne točke u stvaralaštvu Ive Štivičića, rekavši da iza njega stoji stotinjak televizijskih scenarija i kazališnih drama, koji su rađeni prema vlastitim originalnim tekstovima ili adaptacijama tekstova velikih autora, poput Dostojevskog, Brechta ili Krleže. Urednikom dramskog programa na Televiziji Zagreb Štivičić postaje 1959, a njegova prva adaptacija Krleže bila je Vražji otok. Središnje djelo Štivičićeva televizijskog stvaralaštva, nastalo u sedamdesetima, kultna je serija Kuda idu divlje svinje. Visković smatra da se Štivičić u seriji uspješno odupro ideologizaciji, proglasivši taj televizijski klasik „slavonskim filmom noir“. U 1990-ima ističu se televizijska serija Povratak u Vučjak i film Horvatov izbor, na kojima je Štivičić surađivao s Eduardom Galićem. Potkraj devedesetih i početkom dvijetisućitih razvija se njegova suradnja s Teatrom Ulysses, s kojim radi na dramatizaciji Krležine Pijane novembarske noći 1918. Posljednji je Štivičićev dramski tekst klasične političke drame Shakespeare u Kremlju, igran na daskama Teatra Ulysses 2013. Igor Mandić tu je dramu u nastavku ocijenio epohalnim tekstom koji je Štivičića uvrstio među autore svjetske književnosti. Ustvrdio je da je riječ o „prvom tekstu u svjetskoj literaturi koji se usudio taknuti kremaljski dvor“.

Najstariji profesionalni suputnik Ive Štivičića, Branislav Glumac, osvrnuo se na početke suradnje u Studentskom listu, gdje je Štivičić pisao filmske i kazališne kritike, dok se Drago Kekanović, njegov dugogodišnji suradnik, prisjetio svoje nikada napisane recenzije prve Štivičićeve knjige scenarija Ratnici (RTV Zagreb, 1968), koju je od njega naručilo uredništvo Studentskog lista. Rekao je da je ta knjiga svakim danom sve aktualnija, s novim slojevima i značenjima kojima očitava nesmiljenu sadašnjost, i da se sve ustrajnije održava na rešetu vremena i prolaznosti.

Štivičić u svojim dramama naglasak stavlja na autentičnost, uvjerljivost, univerzalnost, napete fabule, nepogrešive psihološke karakterizacije likova, dinamičnost prizora, sklonost autsajderima i domobranskim sudbinama. O tome je govorila Marina Vujčić istaknuvši da je Štivičić autor kojega ne zanimaju tuđa mišljenja, nego samo istina. „Štivičićev način pisanja nezamjenjiv je ogled pisanja za televiziju i kazalište“, dodala je i spomenula njegove Antologijske drame, drugu knjigu njegovih dramskih tekstova o malome čovjeku u ratnom vremenu, objavljenu ove godine, koja okuplja drame Apel (1965), Kokošari (1968), Puška u cik zore (1981) i Tamburaši (1982).

Najavljena izlaganja filmskog redatelja Eduarda Galića, novinara Nenada Polimca, povjesničara filma Daniela Rafaelića, komparatista Tomislava Brleka i redatelja Silvija Mirošničenka nisu održana, no autori su obećali poslati tekstove koji će biti objavljeni u Književnoj republici. Iako je Štivičić bio jedan od stupova Hrvatske televizije, u godini njezine 60. obljetnice kamere HRT-a nisu bile na ovom skupu, što je Branislav Glumac ocijenio „moralnom sramotom“.

Vijenac 595 - 596

595 - 596 - 22. prosinca 2016.

Klikni za povratak