Vijenac 595 - 596

Književnost

100 godina dadaizma

Dada – revoltirana umjetnost

Sanja Ivić

Glas, krik, pokret, nesvjesno, instinktivno, slučajno, razbacano, slobodno i otvoreno. Sve su to karakteristike dade koje su, paradoksalno, jer je dadaizam bio antiumjetnički pokret, utjecale na modernu umjetnost od pop-arta do novoga realizma, performansa i hipi-pokreta

 

 

Četrnaestoga srpnja 1916. njemački pjesnik i pisac Hugo Ball pročitao je Manifest dade u slavnom Cabaretu Voltaire: „Dada je nova tendencija u umjetnosti. To svatko može zaključiti zbog činjenice da do sada nitko o tome nije ništa znao, a sutra će svatko u Zürichu govoriti o dadi. Dada je izraz iz rječnika i jako je jednostavan: na francuskom znači ‘drveni konjić’; na njemačkom znači ‘zbogom’, ‘makni mi se’, ‘vidjet ćemo se nekad’; na rumunjskom: ‘Da, uistinu, imate pravo. To je to. Ali, naravno, da, potpuno ste u pravu’ i tako dalje. Dada je internacionalna riječ. Obična riječ, vrlo jednostavna značenja. I ako se od te riječi kani stvoriti tendencija u umjetnosti, onda se zazivaju komplikacije. (…) Dada revolucija bez početka, dada prijatelji i pjesnici, dada Tzara, dada m’dada, dada dera dada... Kako netko može dostići blaženstvo? Govoreći dada. Kako netko postaje slavan? Govoreći dada. Kako se može osloboditi od mrljavoga novinarstva, crva, svega lijepog i ispravnog, moralnog, europeiziranog? Govorenjem dada... Pročitat ću pjesme koje trebaju razmrviti konvencije jezika, i zbrisati ih sa lica zemlje. Dada Jochan Fuchsgang Goethe, dada Stendhal, dada Dalaj Lama, Buddha, Biblija i Nietzsche... Ne želim riječi koje su drugi izumili. Želim svoje riječi, svoj ritam, svoje suglasnike i samoglasnike… Želim riječ s početkom i krajem. Dada je središte, samo srce riječi. Svaka stvar ima svoju riječ. Ali riječ je postala stvar. Zašto ne bih mogao pronaći riječ? Zašto se drvo ne bi zvalo pluplusch, a pluplubacsch kada pada kiša? Riječ, riječ, moja gospodo, društvena je briga od najveće važnosti...“

Cabaret Voltaire

Zürich je tada bio centar umjetnika koji su se sklonili u neutralnu Švicarsku od užasa prve svjetske ratne klaonice. Njihova djelatnost odvijala se u Cabaretu Voltaire, koji je službeno otvoren 2. veljače 1916. ovim riječima: „Cabaret Voltaire – pod tim imenom grupa mladih umjetnika i pisaca okupila se s namjerom stvaranja centra umjetnosti. Zapravo, Cabaret će voditi umjetnici, stalni gosti, koji će tijekom dana davati glazbene ili književne predstave. Mladi ciriški umjetnici svih smjerova pozvani su da nam se pridruže.“ U kabaretu su se izvodile plesne, govorne i glazbene predstave. Večeri su često bile uzbudljive, a umjetnici su eksperimentirali s novim izražajnim oblicima poput tonske poezije ili simultane poezije. Zrcaleći kaos i užase Prvoga svjetskog rata, prikazana umjetnost često je bila kaotična i brutalna. Nisu bili rijetki napadi publike na izvođače.

Iako je Cabaret Voltaire bio dom dadaističkog pokreta, u njemu su nastupali umjetnici iz svih dijelova avangarde, uključujući i Marinettijeve futuriste. Kabaret je prezentirao radikalne tendencije u umjetnosti, a u njegovu su radu sudjelovali Vasilij Kandinski, Paul Klee, Giorgio de Chirico, Sophie Taeuber-Arp, Max Ernst, Hugo Ball, Emmy Hennings, Marcel Janko, Jean Arp, Richard Huelsenbeck i Hans Richter. Već 1917. Cabaret Voltaire postao je slavan, no svršetkom Velikoga rata, neutralna Švicarska gubi na važnosti i neki od dadaističkih umjetnika kasnijih su se godina preselili u Pariz i Berlin, a cijeli se pokret razvijao i djelovao sve do 1925. širom Europe, ali i u SAD-u, osobito New Yorku, i Japanu. 

Tristan Tzara

Srce i duša dadaizma je bio Tristan Tzara (1896–1963), rumunjsko-francuski pjesnik, esejist, performer, novinar, kazališni pisac, književni i likovni kritičar, skladatelj i filmski redatelj. U trećem broju ciriškog časopisa Dada, u prosincu 1918, u manifestu pod naslovom Manifeste dada 1918. Tzara piše: „Umjetničko djelo ne bi trebalo biti lijepo samo po sebi, zato jer je ljepota mrtva; niti bi trebalo biti veselo ili tužno, svijetlo ili tamno, ono ne bi trebalo oduševljavati ili maltretirati pojedince servirajući ga kao kolače svetih spoznaja ili znoja generacija... Vjerujemo li kako smo pronašli zajednički temelj cijeloga čovječanstva? Kako ćemo unijeti red u kaos ove beskrajne varijacije zvane čovjek? Princip ‘Ljubi bližnjega svoga’ jest hipokrizija. Ono što nam preostaje nakon pokolja jest pročišćeni humanizam. Uvijek polazim od sebe, jer ne želim nikoga uvjeravati, i nemam potrebe druge povlačiti za sobom. Ne prisiljavam nikoga da me slijedi, i neka svatko stvara vlastitu umjetnost na svoj način... I tako je rođena dada, iz potrebe za nezavisnošću, iz nepovjerenja prema društvu. Oni koji nam pripadaju čuvaju svoju slobodu. Mi ne priznajemo nikakve teorije. Dosta nam je kubista i futurista i njihovih eksperimenata. Treba li umjetnost biti stvarana zbog zarade, treba li umjetnost laskati pristojnim malograđanima? Rime odjekuju u suglasju sa zveketom sitnog novca... Umjetnici okupljeni oko nekakva programa završavaju svoju potragu za nebeskim kometima u redovima za novac, otvarajući vrata udobnosti i hrani. Mi bacamo sidro, u ovoj zemlji obilja. Mi imamo pravo da govorimo jer smo upoznali strahote... Mi smo kaskade prokletstva u tropskom obilju bujne vegetacije, guma i kiša su naš znoj, mi krvarimo i gorimo od žeđi, naša krv je naš polet. (...) Slikarstvo je umjetnost u kojoj se dvije linije naoko geometrijski paralelne na platnu pretvaraju pred našim očima u nešto drugo. Ovaj svijet nije omeđen niti određen pojedinom umjetnošću. On pripada bezbrojnim varijacijama promatrača. Red/nered; ja/ne ja; afirmacija/negacija: to su vrhunske relacije apsolutne umjetnosti. Apsolutne u svojoj kozmičkoj čistoći, u nadređenom kaosu, vječne u bezvremenskim trenucima bez trajanja, bez daha, bez svjetla i bez kontrole...“

Prezirući buržoasku umjetnost, dadaisti stvaraju nov, avangardni umjetnički svijet koji ruši granice između pojedinih umjetničkih grana, povezujući poeziju, pokret, glazbu, ples, crtež, kolaž, fotomontažu, performans, fotografiju, slikarstvo, kazalište, film, udarajući temelje ne samo modernoj umjetnosti nego i suvremenom životu i suvremenoj percepciji umjetnosti. Odmak od logike i strogih pravila nema korijene samo u umjetničkom revoltu. Dadaisti su bili uvjereni da je buržoasko shvaćanje života i njihova malograđanska kultura uzrokovala Prvi svjetski rat, to krvavo četverogodišnje klanje, u kojem su poginuli milijuni. Aktivnosti tih mladih umjetnika (u ranim dvadesetim godinama života) uključivale su javna okupljanja, demonstracije, objavljivanje umjetničkih novina i časopisa, strastveno komentiranje umjetnosti, politike i kulture, a uz već nabrojene dadaiste u pokretu su sudjelovali Raoul Hausmann, Hannah Höch, Johannes Baader, Francis Picabia, George Grosz, Marcel Duchamp, Beatrice Wood, Man Ray, Otto Dix, uz desetke drugih galerista, tiskara, književnika, slikara, fotografa, skladatelja, plesača, novinara, redatelja; a umjetnički su surađivali s brojnim autorima različitih provenijencija od Guillaumea Apollinairea do Erika Satieja, Majakovskog, Maxa Jacoba i zenitista iz Beograda (Dragan Aleksić, Ljubo Micić, Aleksandar Vučo, Mihajlo S. Petrov).

Dadaističke tehnike
i odsutnost predrasuda

Uz odbacivanje logike u umjetnosti, dada je razvijala neke tehnike kubizma, kao kolaž, proširujući kolažiranje na svakodnevne predmete od putnih karata za tramvaj, vlak i autobus do plastičnih omota i razne ambalaže, više u nastojanju da predstavi oblike dnevnoga života, negoli da prezentira umjetničke objekte poznate pod nazivom „mrtva priroda“.  No dada je proširila kolažiranje i na same riječi pa tako Tristan Tzara daje savjet Kako napraviti dadaističku pjesmu: „Uzmite novine. Uzmite škare. Odaberite iz tih novina članak one dužine koja odgovara dužini vaše pjesme. Izrežite članak. Nadalje, pažljivo izrežite svaku riječ iz tog članka i stavite ih u vreću. Nježno protresite. Nakon toga, vadite iz vreće jednu po jednu riječ i izrežite je. Slažite ih onim redom kojim ste ih vadili iz vreće. Pjesma će vam nalikovati. I eto – vi ste nemjerljivo originalni autor šarmantne osjetljivosti, iako vas ne cijeni vulgarno stado.“

Uz kolažiranje, dada se koristi i fotomontažom, upotrebljavajući škare i ljepilo umjesto slikarskoga kista i boja, kako bi jasnije i izravnije izrazila svoj doživljaj suvremenoga života slikama iz raznih medija (zvuči poznato, zar ne?). Njihove fotomontaže uključivale su reprodukcije pravih fotografija objavljenih u novinama. Tako je u Kölnu Max Ernst uporabio fotografije iz Prvoga svjetskog rata u ilustriranju poruke o ratnoj dekonstrukciji. Osim fotomontaže, jedan od postupaka dadaista bio je i asemblaž, odnosno trodimenzionalna varijanta kolaža – koja je uključivala svakodnevne predmete, među kojima su i oni vezani uz rat i razno smeće. Objekti su bili zabijeni čavlima, nalijepljeni ili utisnuti zajedno na različite načine. Asemblaž je mogao biti samostojeći u prostoru ili obješen na zid. Još je jedan postupak karakterističan za dadu ready-made. Ime duguje slavnom Marcelu Duchampu, koji je u New Yorku već 1915. započeo s izradom objekata, odnosno umjetničkih objekata koje je sam tako nazvao. Naziv objekta nije bio njegov opis, naziv je sugerirao gledatelju neke druge asocijacije, verbalnoga karaktera. Primjer je izložak pisoara, koji je na stražnjoj strani potpisan R. Mutt, a naslovljen Fontana. Sve slikarske tehnike vezane uz crtež također su zastupljene u djelovanju dadaista. Jasno, dada je bila povezana i s filmom, i možemo samo zamisliti do kojih bi se granica bila razmahala da film tada nije bio na samu početku razvoja.

Glas, krik, pokret, nesvjesno, instinktivno, slučajno, razbacano, slobodno i otvoreno. Sve su to karakteristike dade koje su, paradoksalno, iako je dadaizam bio antiumjetnički pokret, utjecale na modernu umjetnost kao što je nadrealizam, pop-art, ali i na suvremenu umjetnost poput novog realizma, umjetnosti instalacije, performansa i hipi-pokreta šezdesetih godina 20. stoljeća. 

Dada ima još jednu vrijednost koja se lako zanemaruje. U dadaizmu ravnopravno sudjeluju žene, umjetnice, novinarke, autorice. Ni u jednom od svih izama prva tri desetljeća prošlog stoljeća nije sudjelovalo toliko žena. Odsutnost predrasuda, rodnih, rasnih, nacionalnih i imovinskih, krasila je taj potpuno otkačen pokret bez kojega nikada ne bi postojala ruska avangarda, američko moderno i suvremeno slikarstvo, kultni Monty Python, najslavniji omoti ploča Beatlesa, eksperimentalni film, reklame – da nabrojimo samo neke fenomene koji su proizašli iz dade.

Stoppardove Travestije

Otvorenost dade prema svim fenomenima života, internacionalnost, bujica energije i duhovitost kombinirana sa samoironijom zalog su budućnosti dadaizma, te revoltirane umjetnosti, koju živimo i danas, a jedna od najljepših posveta dadi ludo je duhovit i ingeniozan tekst Toma Stopparda iz 1974. pod naslovom Travestije. Imala sam sreću da sam 1980. bila na premijeri Travestija u zagrebačkom Teatru &TD, u režiji Nenada Puhovskog, prijevodu Nikice Petraka i fantastičnoj glumačkoj postavi. Radnja je smještena u Zürich 1917, i događa se u gradskoj knjižnici u kojoj se susreću James Joyce (Izet Hajdarhodžić), Vladimir Iljič Lenjin (Fabijan Šovagović), Tristan Tzara (Ivica Vidović), Natalija Krupska (Marija Kohn), Gwendolin (Asja Jovanović), Cecily (Miljenka Androić), Henry Carr – lažni britanski konzul (Rade Šerbedžija) i Bennet – pravi britanski konzul (Angel Palašev). Scena u kojoj na pozornicu ulijeće Ivica Vidović kao Tristan Tzara i omotan nacrtanom klavijaturom skače po klaviru urlajući dada, dada bila je vrhunac općega ludila umjetničkog talenta, scena koja se ne zaboravlja. Činjenica da su na premijeri bili prisutni članovi Gradskog komiteta SK kako bi provjerili sumnjive navode o ruganju velikanima komunizma samo potvrđuje spoznaju da se zapravo i nije mnogo toga promijenilo. Ipak, predstava nije zabranjena, jer je, barem jedanput, prevladao zdrav razum do kojega se stiglo salvama smijeha razdragane publike. Uvjerena sam da bi se i dadaisti smijali zajedno s nama.

Vijenac 595 - 596

595 - 596 - 22. prosinca 2016.

Klikni za povratak