Vijenac 594

Naslovnica, Razgovor

Veljko Barbieri, književnik

Mediteran je izazov i sudbina

Karolina Lisak Vidović

Kušnja svake poezije jest plovidba morem ukrštenih značenja i znakova / Gastronomija je u mojem opusu metafora slobode, izraz pobune pojedinca i slobodarskih društvenih grupa protiv nametnutoga društvenog diktata / Roman Epitaf carskog gurmana tiskan je u 230.000 primjeraka na hrvatskom, a više od sto tisuća na njemačkom tržištu u čak pet izdanja / Za mene nije još došlo vrijeme da pišem prozu o ratu, to su već s manje ili više uspjeha učinili drugi, koji uglavnom u ratu nisu sudjelovali / Moj životni put, što je razvidno na svim važnim postajama, vezan je uz Maticu hrvatsku

Naš sugovornik Veljko Barbieri, jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika, rođen je 1950. u Splitu. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je i studirao na Filozofskom fakultetu. Prozaik je, dramatičar, esejist i pjesnik, autor brojnih romana, zbirki pripovjedaka i eseja, kazališnih, radijskih i televizijskih dramskih djela, u kojima se bavi europskom i sredozemnom baštinom, posebice prikazujući i obrađujući Dalmaciju. Djela su mu prevedena na nekoliko svjetskih jezika i zastupljena u raznim hrvatskim i stranim antologijama. Dobitnik je više vrijednih književnih nagrada, a 2006. njegov roman Dioklecijan nagrađen je nagradom Matice hrvatske za najbolju knjigu godine. Razloga za razgovor s iznimnim i suptilnim eruditom Veljkom Barbierijem bezbroj je, a povod za ovaj Barbierijeva je upravo objavljena knjiga Što šesnaest valova, tiskana u izdanju Matice hrvatske.

U izdanju Matice hrvatske izišla vam je nova poetska knjiga Sto šesnaest valova. Pratila sam vaše poetske napise na Facebooku pa mi se čini da su neki od tih pjesničkih tekstova bili tamo, makar u ideji, ispisani. Kako su pjesme nastajale, kako su valovi nadolazili, što su sa sobom donosili, kako je nastala ideja o knjizi?

Vjetar u jedra dao je jubilarni broj časopisa More 2014. Predložio sam da umjesto prigodnoga teksta napišem dvadeset pjesama u prozi i tako je nastao prvi ciklus sadašnje knjige. Naravno, već je tada bilo jasno da pjesničko uranjanje u tako moćnu, na Sredozemlju dominantnu arhetipsku temu, nije moguće bez pokušaja da se tekstualno tkanje, koje je uvijek osjetljivo kada je riječ o poeziji, odmakne od općih mjesta. No dogodilo se, paralelno s nastankom knjige, da sam svojoj unučici Zoici počeo svakodnevno pisati pričice i pjesme na Facebooku. Ponekad su to bili pojednostavnjeni oblici nekih pjesama iz ove knjige, redovito praćeni ilustracijama, što dječjoj mašti samo daje priliku da u gotovo apstraktnim morskim krajolicima pronađe dio bajkovitog svijeta. Ipak, moram priznati, knjiga se kretala u rijetkim prilikama i drugim putem, pa je nekoliko pjesama doista preuzeto iz mojih zapisa na toj društvenoj mreži i prilagođeno izričaju same knjige.

Kako piše na naslovnoj stranici knjige, priredio ju je akademik Tonko Maroević?

To je nažalost očito nenamjerna pogreška. Tonko Maroević pročitao je gotov rukopis i napisao vrstan pogovor. Pa ne radi se o antologiji, već o autorskoj zbirci pjesama u prozi. Uostalom, kad ste čuli da književnik ili pjesnik priređuje autorsku knjigu drugom književniku i pjesniku? Ipak, silno sam radostan što je Tonko uvrstio Valove u biblioteku koju uređuje, a knjiga je dobila i potporu za tisak Ministarstva kulture. U biografiji ima također nekih pogrešaka, tako da osim drugih važnih činjeničnih podataka iz mog životopisa nedostaju pune četiri godine moga književnog rada, a u tom sam razdoblju objavio čak šest naslova, na hrvatskom jeziku i u prijevodima na talijanskom, njemačkom, bugarskom, slovenskom i mađarskom jeziku. No to manje upada u oči jer može me se naći u svakom leksikonu i enciklopediji hrvatske književnosti. Smeta me što nije navedeno da sam u Matici hrvatskoj objavio prvu svoju knjigu, roman Priča o gospodinu Zaku, koja je još davne 1972. dobila i tada prestižnu nagradu A. B. Šimić, a među članovima žirija tada se našao i Tonko Maroević. Također je za mene važna činjenica da je moj roman Dioklecijan 2006. nagrađen važnom Nagradom Matice hrvatske za književnost, a na samoj dodjeli govorio je Tonko Maroević, kao i na promociji knjige 100 koraka po šumi, također objavljenoj, u istoj biblioteci Matice hrvatske. Dakle s akademikom Maroevićem veže me dugo poznanstvo i s njegove strane uvijek kritičko prijateljstvo, od mojih literarnih početaka do danas, kada sam već pisac koji sabire sve svoje životne i književne pustolovine i faze. Svijet literature tako je i u ovoj zbirci vezan uz cikličke životne izazove, uspone i padove, kao što ih poezija svojim metrom umjetnosti očitava kao svojevrsni metronom apstraktne nadgradnje stvarnosti. A taj je moj životni put, što je razvidno na svim važnim postajama, vezan uz Maticu hrvatsku.

Pjesme su raspoređene u sedam ciklusa, počevši od Prve vode do posljednjega Vlati mora i crno sunce.  U tom nizu od prvih voda, preko morskih bića u tim vodama, do brodova na obzoru i gradova i luka, pa do crnoga sunca i potopljenih obala stiže se do Groba u moru, svojevrsna epitafa. Kao da životna putanja, čak i evolucijski tijek, počinje s prvim vodama i prvim bićima u njima, da bi sve na kraju nestalo.

Navigare necesse est. „Broditi se mora“, onaj je sveprisutni topos kojemu ni ova knjiga nije uspjela u potpunosti umaknuti. Ipak, na toj pučini oslikavaju se kao mistike pojavnosti i bića, obale i otoci, silovito se iskazuju mijene zračnih i morskih struja, vjetrovi kao pokrenute sile razaranja i smiraja, struje kao planetarna dinamika kozmičkih sila, obale, kao rubnjaci očuđenoga svijeta koji je svaki put od pamtivijeka do danas fasciniran morem i čitavom njegovom fenomenologijom. Pa kad se opet otvore obzorja i valovi nasrnu na obale, otvaraju se nepredvidljiva vrata kušnje, a kroz njih se šulja pjesnički jezik otkrivajući svoje svjetionike kao putokaze velike plovidbe. Jer kušnja svake poezije, pa tako i poezije u prozi, jest plovidba morem ukrštenih značenja i znakova. Kao i svaka plovidba, ona je dinamična i rizična. Riječi i njihovi nizovi stalno, ali neuspješno pokušavaju dotaknuti ono iza obzora. Da bi se doplovilo do rubnjaka tih obzorja, valja broditi po površini na kojoj se svakodnevno odvija drama počela, drama sukobljenih pa pomirenih silnica iz čijeg smo sudara jednom u zori svemira svi potekli. Valja potom uroniti u podmorje, među oči što se krijese i oblike morskih bića i pojavnosti koja su praoblik i značenje po sebi, na spirali života i smrti. To su nadmorska i podmorska obzorja, zametak smisla koji se u platonističkom smislu ogleda u zrcalu pučine. Istovremeno, tamo, iza onoga nedohvatljivog morskog ruba, iza kojeg počivaju oluje i bonace, mrak i crno sunce, bića i nebića, ribe i brodovi, još se iskri danas zaboravljena bit svijeta i života. To je bila samoljubna želja ove knjige, njezin pokušaj da postane mali brevijar o moru shvaćenu kao izazov i odraz sudbine.

Novu zbirku okuplja motiv valova, kao valovi nižu se ciklusi, njihov ritam teče iz pjesme u pjesmu. Koliko je taj ritam važan?

More i riječi nikada ne miruju. Kroz svoju stvarnosnu pojavnost one su istovremeno i pokrenuta apstrakcija. U mimikriji arhetipova, u sudaru i mirenju poetičkih mjera, oblikuju novu stvarnost. Koliko je ona sposobna odgovoriti na vlastita pitanja o sebi samoj, manje je važno. Jer i privid i san, pod pretpostavkom da tim putem putuju poruke poezije, odmiču se i  prožimaju u vlastitoj pravdi. Iz nje je, kažu, bljesnula svijest svakoga bića i svakog oblika, ma koliko stvaran ili nestvaran bio. Golema nikada dokraja napisana enciklopedija zamršenih i spiralno vezanih čestica postanka i pojmovnih i prirodnih jedinica objedinjena u golemoj a nedovršenoj pjesmarici mora, kao niska osnove svih počela. To mnogostruko prepletanje knjiga pokušava uokviriti. Zbog toga pjesme u valovima, pjesme kao valovi.  Nižu se slijedeći jedni druge, poput stada što dolaze i odlaze i šire i suzuju horizonte knjige, pokušavajući ritmom nadoknaditi propušteno, sve što ostaje kad val jednom prođe. Bezuspješno, naravno!

Čini se da samo povremeno pišete poeziju. Prvu pjesničku knjigu objavili ste 2009. Bila je to knjiga Sto koraka po šumi. Sada Sto šesnaest valova. Od šume do mora. Priroda je dakle osnovni poticaj za stvaralaštvo. No u prirodi vidite i iščitavate nešto više nego što je njezina sušta pojavnost.

Nije naodmet svemu izrečenom pridodati i osobnu, biografsku crtu. Jer nije nimalo nevažna. Odrastao sam u bajkovitom ambijentu u šumi uz obalu mora u Makarskoj, s povremenim predasima na Hvaru, koji je uz moj rodni Split već postao moj adoptivni zavičaj. Ako mi je Makarska, „u kojoj sam se po prvi put osjetio kao malo antičko božanstvo“, da parafraziram Tina Ujevića, usmjerila pogled prema četiri osnovna elementa, tu na obalama starog mora uz koje se prvi put zanjihala kolijevka naše civilizacije, otajstvo šume u kojoj sam odrastao potaknulo me da pokušam upravo njezinim jezikom progovoriti o njoj samoj. Ona ni u jednoj od pjesama nije antropomorfizirana, već naprotiv, mi se njezina klorofilnog, krvožilnog i mineralnog svijeta dotičemo tek kao tragovi pored puta. Nije stoga ni čudno što sam, nakon tri knjige proze, opet svoju pažnju usmjerio ka poeziji. I to ne bez razloga, upravo moru. Ako je šuma pozornica mašte, more je scena velike drame. Uzbibano ogledalo ispod kojeg se valja nepoznato, stalno pokrenuto, njegova čudna mitološka bića, ribe koje sam lovio kao mali dječak u prvoj barčici, u kojoj sam zarana osjetio snagu mora. Sve njegove pojavnosti, eto, raslojavam sve do danas.    

Te dvije poetske zbirke, kako je već napisao Tonko Maroević, imaju izrazitih sličnosti. Tvore li one svojevrsni diptih? Pa ipak, dojam je da su i različite, zasebne cjeline.

Kao što geneza obje knjige vuče podrijetlo iz prirode i arhetipa shvaćenih kao galaktička načela, svakoga pjesničkog zviježđa posebno, tako se prepoznaju bliskost i različitost dviju zbiraka. Zasnovane na tom načelu i aksiomu, obje knjige pjesma u prozi slijede slične, premda ne i jednake poetske obrasce. Obje su pokušaj da se riječima uglazbi jezik kopna i jezik mora, bez intervencije ljudske refleksivnosti, u spontane znakove i idiome u dijalogu prirodnih pojavnosti, i raznolikosti. Raznolikosti koje nas određuju eto eonima, kao što određuju i same sebe. Tako kad šumsko, kopneno i zemaljsko postane partikularno, postaje partikularno i maritimno, morsko. Teku zasebne priče koje se nadopunjuju, ali svaki svijet ima svoj prostor i svoj jezik. Na tom mjestu počinju sve strukturalne i poetičke sličnosti, ali i smisaone i estetske razlikovnosti.   

U vašoj poeziji, baš kao i u prozi, čitamo i eruditski sloj i onaj onirički, prepletanje faktografije i mašte. I u ovoj knjizi u toposu mora nalazite helenske mitološke formacije, stare civilizacije, a Dalmacija ostaje „ultima pars Gratiae“, kako napominje Maroević. Ona je nepresušno vrelo vaše inspiracije, kao i cijeli Mediteran?

Bavljenje Sredozemljem neprestano je jedrenje morem dosegnuća koja se slažu ili nižu. Na vrhovima vjetar vijori krijeste uznemirene moćnim silama, o podrijetlu i smislu kojih malo znam. Ako baš hoćete, kao i valovi koji se pjene, ali ne otkrivaju podmorje. Pa ipak od djetinjstva mi se činilo, ili sam barem to sebi umišljao, da mogu proniknuti u more vremena i zaborava, u sjajni Mediteran i njegovu civilizaciju. U tome mi je pomoglo što sam i sam prošao temeljito klasično obrazovanje, bavio se raznim umjetničkim i civilizacijskim aspektima Mediterana i otkrivao kako to staro more oduvijek nudi mnoštvo mitoloških i kulturnih šumova koje slažemo u pjesmaricu svojih znanja. I upravo na toj granici kakofonije i jasnih spoznaja, kaosa i harmonije, dionizijskog i apolonijskog, počinje fantazmagorija Sredozemlja. Sveobuhvatna, poticajna, ali i određena jasnom mjerom. Ponekad je prepoznajemo u nekom filozofskom tekstu, brončanoj glavi antičkog boga, Bogu Mojsijevu, Kristu i Muhamedu, ponekad u udaru vala, suncu i osutom svodu ili tek u prhutu noćne ptice, koja je antičkim narodima nedvojbeno odavala nazočnost nekog od božanstava ili otkrivenje velike ideje. To su rubnjaci moje literature, kojima se još ne mogu približiti. Preuzetna zadaća, zar ne!?

Autor ste velikoga projekta  – eseja o mediteranskoj civilizaciji prikazanoj kroz gastronomiju, u kojem se povijest gastronomije može pratiti kao povijest svake druge umjetnosti. Koliko se hrana i kulinarstvo mogu prepoznati kao simboli civilizacijskoga dosega, umjetnosti ili filozofije?

Taj projekt ima i svoje ime! Gurmanska sjećanja starog Mediterana i Vrijeme je za gozbu. U prvoj, četverosveščanoj sagi, riječ je o esejističkom propitkivanju udjela hrane i gastronomije u sveukupnom našem nasljeđu, a u drugoj knjizi o zbirci pripovjedaka, koje od početaka čovječanstva do suvremenosti pripovijedaju o sudjelovanju hrane i kulinarstva u našem spoznavanju svijeta oko sebe. Dugotrajno izučavanje i poniranje u epohe koje i u gastronomskom smislu pokazuju zapanjujuće podudarne odrednice sa svim drugim misaonim i umjetničkim dosezima određenoga vremena rezultiralo je novom valorizacijom gastronomije u našem životu i civilizaciji, od epohe do epohe, kakva je već odavno čvrsto afirmirana u europskoj pa i svjetskoj literaturi i kulturi.

Glavni krivac za vašu ljubav prema kuhanju je vaša nona Anka, a, kako kažete, problemi se najbolje rješavaju za stolom, je li tako?

Naše bake, pa tako i moja nona i nono s kojima sam odrastao u Makarskoj, ona su prošlost koja nam se oduvijek šulja uljepšana i vraća se u valovima sjećanja. No ove su dvije brižne osobe doista obilježile moj život i buduća zanimanja za svijet i njegove realne i nadrealne horizonte. Ako mi je nono pružio istinsku ljubav i jedna je od osoba koje sam istinski najviše volio u svom životu, nona mi je usadila ljubav prema lijepome, bila je svojevrsni erudit kako kulture, tako i izvornosti dalmatinske feminilne profinjenosti uronjene u obiteljsku tradiciju Sredozemlja. A ona je u životima moja oba prava roditelja, kakvima ih i danas smatram, uz mnoštvo rubnih trenutaka u njihovu životu, bila i pozornica svakodnevne okusne i mirisne operete, u kojoj je upravo gastronomija pjevala naslovne arije. Taj je ritual emotivnog, ljubavnog i životnog približavanja i udaljavanja počinjao već ujutro, za doručkom, kada se raspravljalo što će biti na jelovniku za ručak, a za ručkom o jelima koja su u toj gastronomskoj raspravi i dogovaranju već mirisala za večeru. Gastronomija je mirila njihove svjetove i omogućavala da predahnu od svojih stalnih i napornih proturječja i prepirki. Ja sam privučen tom tako tipično mediteranskom naklonošću spizi i oblapornim doživljajima, često, u predahu igre s prijateljima i lutanja po gradu i prirodi, bio uz skute moje none i pomno pratio kako orkestrira sjajnim noževima, žlicama i velikim vilicama, koji su sijevali u polutami kuhinje kao instrumenti u maloj simfoniji,  kuhačama kao udaraljkama i posudama od bakra i cinka svih veličina kao bubnjevima i glasnim ceremonijalnim timpanima što navješćuju svečanost. Od tada do danas te su oživljene slike i moja stvarnost i zbog toga kulinarstvu pridajem takvu važnost. 

Roman Rat za peti okus svojevrsni je nastavak uspješnice Epitaf carskog gurmana. Slobodan Prosperov Novak taj je vaš roman svrstao uz Krležin Banket u Blitvi, uz Huxleyja, Goldinga i Orwella, a Velimir Visković ocijenio da ima sve književne začine i pretpostavke da postane svjetski hit, dok je Željko Ivanjek i novinska kritika na tu razinu svrstala i Eliksir istine, završetak vaše trilogije. Što je s njihovom recepcijom?

Sva tri romana, pisana u razmaku od više od četvrt stoljeća, izravne su distopije u kojima se pojedinac bori protiv nadređenog autoriteta hranom. Kako su se tijekom vremena mijenjali režimi, mijenjao se i oblik borbe i oblik totalitarizma. Od komunističkog do globalnog i neoimperijalnog. Gastronomija je u mojoj trilogiji metafora slobode, izraz pobune pojedinca i slobodarskih društvenih grupa protiv nametnutoga društvenog diktata. Ako u Epitafu… moj junak kao poprište borbe prihvaća svoju malu kuhinju, u Ratu…, koji ima sve odlike trilera, slobodoumni ljudi diljem planeta bore se kuhinjom i izvornim namirnicama protiv nakazne globalizirajuće ideologije megamarketa, kuhinje i namirnica koje već vladaju svijetom. U posljednjem romanu trilogije, Eliksiru istine, događa se završni obrat. Otkrivajući sofisticirane vrste hrane kao svojevrsne detektore izopačenosti društva i vladajuće elite, slavni kuhar potkopava stupove društva, da bi na kraju „eliksir“ primijenio na sebi i svojoj ljubavi i otkrio da se sve zlo ne krije izvan njega, već i u njemu. Romani, posebno Epitaf, tiskan u 230.000 primjeraka na hrvatskom, a više od sto tisuća samo na njemačkom tržištu u čak pet izdanja, doživjeli su domaću i inozemnu percepciju. Rat… i Eliksir… već se prevode, premda me njihova percepcija kod nas, unatoč pohvalnim kritikama, ne zadovoljava. Ali takav ukus trenutno prevladava kod naših čitatelja.    

Autor ste dnevničkih ratnih zapisa Tko je sa mnom palio kukuruz. Jednom ste rekli da mislite kako ste dužni napisati neko drugo prozno djelo o Domovinskome ratu, u kojem ste i sami sudjelovali. Je li došlo vrijeme?

Ponosan sam na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu. Stupio sam u redove ZNG-a, od početka pa do kraja rata punim plućima disao za moju zemlju i prošao gotovo sva ratišta na kojima je ratovala Hrvatska vojska. Da, napisao sam Tko je sa mnom palio kukuruz, zbirku svojih sjećanja s bojišnica, posebno svog Pakraca. Pa ipak, sve što sam doživio još je živo u meni, posebno sjećanja na stradanja i one kojih više nema. Nije eto za mene još došlo vrijeme da pišem fikcionalnu prozu o ratu, to su već s manje ili više uspjeha učinili drugi, koji uglavnom u ratu nisu sudjelovali. No literatura se ionako ne može temeljiti na apologiji rata, pa bio i obrambeni, a ja sam na svoj način još u tom svijetu.

Bili ste svjedok i sudionik raskola u DHK-u i nastanka novoga Hrvatskog društva pisaca. Bili ste zagovornik njihove suradnje. Svojedobno se govorilo da Barbieri treba biti predsjednikom DHK, no niste se odlučili kandidirati. Kakvom vam se čini književna scena danas s obzirom na tu podijeljenost? Što su pisci dobili, što izgubili? Jesu li se klanovi danas još više udaljili?

Nakon osmogodišnjega dopredsjedničkog mandata u DHK-u dao sam ostavku na tu funkciju zbog neslaganja s načinom kako je cenzurirana Antologija hrvatskog pjesništva Zvonimira Mrkonjića. Nije dobila imprimatur, premda je većina članova upravnog odbora glasala za tiskanje antologije. Uostalom, već smo s Mrkonjićem potpisali ugovor. Sutra je tajnik naknadno utvrdio da za takvu odluku treba dvotrećinska većina, što nije odgovaralo istini. Tomu su prethodila višegodišnja traumatična iskustva. Nakon što smo Slavko Mihalić i ja, na obostranu inicijativu nas i Slobodana Novaka, 2000. normalizirali narušene odnose s PEN-om na izbornoj skupštini DHK-a održao sam govor i ispričao se zbog pogrešaka DHK-a u prethodnom razdoblju i pozvao sve članove, od Vlade Gotovca do Vjerana Zuppe, da se vrate u DHK uz pojedinačne pozivnice i isprike. No ništa od toga. Nakon što je predsjedničkom mjestu PEN-a Sibila Petlevski naslijedila Prosperova Novaka, kao nastavak suradnje dogovorili smo zajedničko organiziranje Zagrebačkih književnih razgovora 2002. Ti su se razgovori održali, ali na svim materijalima i memorandumima PEN je bio potpisan kao organizator s velikim logotipom u zaglavlju, a DHK tek sitnim, gotovo nečitljivim slovima na donjoj margini. Naravno, sazvali smo sjednice upravnih odbora DHK-a i PEN-a i nakon burne rasprave Dražen Katunarić se u ime PEN-a na nagovor Živka Jeličića i mene ispričao zbog previda. Iste godine održana je nova izborna skupština, na kojoj se odigrao nečuven incident. Na govor Sibile Petlevski isprovocirao se Ante Matić te odgovorio neprimjerenom netolerancijom čak i na nacionalnoj razini, i tu je puklo. Ponovno sam izabran za dopredsjednika Slavka Mihalića zajedno s Anđelkom Novakovićem, opet je formiran upravni odbor, a ja sam osupnut Matićevim ispadom pismeno zatražio od Upravnog odbora da se on isključi iz DHK-a. To se i dogodilo, ali Velimir Visković već je osnovao novo društvo, Hrvatsko društvo pisaca. Uz Jakšu Fiamenga bio sam na osnivačkoj skupštini nove udruge, pozdravio novo društvo i nastavio s mirenjem dviju udruga. Kako nisam uspio u mirenju suprotstavljenih tendencija u književnim krugovima, čemu su se, potpomognuti medijima, potajice opirali i jedni i drugi, odlučio sam da se ne kandidiram na mjesto predsjednika. Danas sam i dalje vjeran DHK-u, ali sam član i HDP-a i tako u sebi mirim te dvije udruge. Tješim se ponekad da je možda donekle i zahvaljujući mom neuspjehu hrvatska književna scena danas bogatija i manje podijeljena nego prije petnaestak godina… ili se opet varam!?      

S obzirom na vaše veliko inozemno iskustvo, što mislite o promidžbi naše literature u svijetu?  Ujedno pišete novi roman, Sfinga se zove. O čemu je riječ?

Moje knjige prevedene su na osam svjetskih jezika i postigle na stranim tržištima stanovit uspjeh. To je više od nekoliko najprepoznatljivijih naslova u mojoj biografiji, ali da se opet malo potužim, kao već prezrelo zanovijetalo, odbor za književne veze i unapređenje odnosa sa stranim izdavačima DKH-a, dakle te moje nesuđene trajne matične kuće, nije me ni spomenulo u svom popisu najprevođenijih hrvatskih književnika, premda ja i više nego očito po broju prevedenih dijela pripadam u tu gomilicu. Nestrpljivo očekujem prijevode romana Ja Dioklo Jupitrov sin, koji uskoro izlazi kod austrijskog izdavača, ali i prijevode romana iz trilogije, od kojih se Eliksir istine već prevodi. Na inozemnom tržištu često vladaju drugi kriteriji i literatura koja se provlači našom književnom scenom nerijetko je stranim izdavačima manje zanimljiva. Mene su eto donekle prepoznali, kao što se nadam da će biti prepoznat i moj novi roman Sfinga o povezanosti zaštitnice faraona i zabranjenih pragova, koja je počivalište našla na splitskom Peristilu, sa sudbinom cijeloga kaleidoskopa ljudi i njihovih nadanja, strahovanja, opsjena i istina na razmeđima epoha i vremena. Roman počinje u trenutku kada je dvorski kipar dovršio veličanstvenu granitnu sfingu u svojoj klesarskoj radionici u Memfisu, i ona ubrzo postaje zaštitnica i voditeljica dvaju slavnih faraona, Tutmozisa i Ramzesa II, u njihovim pohodima na Palestinu i moćna primorska i kopnena maloazijska kraljevstva, koja će poslije zaprijetiti i Egiptu. Ona je tumač i tješiteljica njihovih strahova prije Ozirisova suda i uzlaska obojice faraona ka svom sunčanom ocu Amunu Ra. Potom podjednakom mističnom i mitološkom snagom obraća svoju pozornost i moć koja iskri iz njezinih crnih granitnih očiju na Dioklecijana, koji je, opčinjen Sfingom, u njoj prepoznao spasiteljicu i gospodaricu svog abdikantskog usuda i dovukao u svoju palaču grobnicu u Aspalatosu, na sam splitski Peristil. Od tamo Sfinga motri različite živote i usud vladara, splitskoga puka i građana, od početka vremena, sustavno bilježen proznim jezikom. Otkrivajući u završnom obratu romana kako se svaka zagonetka i sve dobro i zlo i svi odgovori kriju u njezinoj besmrtnosti, a ne u smrtnom svijetu pojedinaca, likova romana koje prati od zore svijeta mita i svijeta čovjeka. Sav za nju ponekad poticajan, a ponekad razočaravajući sraz Sfinga dinamično križa sa svojom nadnaravnom mitološkom zadaćom. Možda eto već presuđuje o sudbini mog novog romana…

Vijenac 594

594 - 8. prosinca 2016.

Klikni za povratak