Vijenac 593

Književnost

Matica hrvatka objavila knjigu Sanje Nikčević Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu

Krleža i politika

Ozana Iveković

U borbi između obožavatelja lika i djela Miroslava Krleže te kritičara koji tvrde da je svoja najbolja djela prepisao, riječ je o sukobu dviju političkih opcija od kojih ni jednoj nije važno što je Krleža napisao. I jedni i drugi tek se koriste Krležom kako bi propitivali stavove drugih ljudi prema politici i ideologiji, prema jugoslavenstvu i hrvatstvu

 

Studija Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu nastala je iz potrebe autorice Sanje Nikčević da dokaže kako ne stoje dvije teze o Krleži koje se stalno provlače po hrvatskim medijima. Prva tvrdi da je Krleža u Hrvatskoj devedesetih bio gotovo zabranjen, a prema drugoj taj se pisac od devedesetih naovamo uopće ne izvodi u hrvatskim kazalištima. Analizirajući medijske napise i polemike u hrvatskim medijima od 2000. do danas te izvedbe Krleže u hrvatskim kazalištima od početka devedesetih do danas autorica je pokazala da je Krleža pisac koji u Hrvatskoj dobiva najviše počasti te da je neprekidno izvođen na hrvatskim pozornicama od devedesetih do kraja 2015, kada zaključuje svoje istraživanje.

Godine 2011. i 2013. bile su posebno obilježene Krležom u hrvatskoj kulturi zbog obilježavanja 30. godišnjice piščeve smrti, odnosno 120. obljetnice rođenja. Tih su godina bile organizirane brojne manifestacije Krleži u čast, a mnogo se o njemu pisalo i u medijima. Rasplamsale su se i polemike o piščevu liku i djelu, u kojima Sanja Nikčević prepoznaje dva suprotstavljena tabora, koje naziva krležodulima i krležoklastima po uzoru na termine ikonoduli i ikonoklasti, kako se nazivaju strane u srednjovjekovnom sukobu oko štovanja ikona. Autorica te termine smatra to opravdanijima što je Krleža zaista za hrvatsku kulturu postao ikona i poprimio gotovo nadnaravne dimenzije. Ističe da postoje još i krležofili odnosno istinski ljubitelji piščeva djela te krležolozi kao ozbiljni i objektivni proučavatelji Krleže. Tim se dvjema skupinama studija podrobno ne bavi.

Krležoklasti (primjerice Davor Velnić, Igor Žic, Ivan Bekavac, Andrija Tunjić, Dubravko Jelčić) smatraju da Krleža uopće nije pisac, a kamoli veliki pisac. Njegovi likovi govore nepostojećim jezikom, a djela su mu pisana iz perspektive komunističke ideologije. I ono malo njegovih djela koja nešto vrijede uglavnom su prepisana i to prije svega od Kamova. Smatraju da se piščeva tobožnja veličina uglavnom temelji na tome što se s neistomišljenicima obračunavao ne koristeći se činjenicama i argumentima već uvredama i pogrdama kao i na tome što je, kao Titov prijatelj, obilato koristio pogodnosti koje mu je pružao režim ne dovodeći ga ni najmanje u pitanje, a kamoli kritizirajući.

Autorica smatra da su krležoklasti u pravu u svojoj kritici Krležina jezika kao i u ocjeni da je pisac pisao iz ideološke perspektive. Ipak, dodaje, ne smatra da je Krleža u svojim stavovima, marksističkim i ateističkim, bio neiskren jer ih je zastupao i prije dolaska komunista na vlast. Slaže se s krležoklastima i u tome da je Krleža, dakako neopravdano, obezvrijedio kompletnu stariju hrvatsku književnost (osim Držića) kao i hrvatsku književnost 19. stoljeća. Takvi piščevi stavovi uvelike su određivali recepciju kompletne hrvatske književnosti i bilo je prilično teško usuditi se pročitati je drukčije. Ni pisci Krležini suvremenici nisu prolazili bolje, zapravo nisu uopće imali prostora za afirmaciju jer ih Krleža nije smatrao relevantnima, dostojnima pažnje ni dovoljno dobrima.

Sanja Nikčević smatra da komunizam nije jedini krivac za Krležinu ocjenu hrvatske književnosti. To je promjena svjetonazora u Europi koja je nastupila u 20. stoljeću, a koji je, kaže autorica, ateistički i sekularistički. Komunizam se sa svojim proklamiranim ateizmom samo dobro uklopio u takav sklop vrednota. Ne slaže se s krležoklastima ni u tome da Krleža uopće nije pisac, a kamoli veliki pisac. Smatra da je taj književnik nama i danas relevantan progovarajući o uvijek aktualnim temama. Stoga ga moramo i danas čitati, podučavati i proučavati.

„Barbari starog režima“

Za krležodule (primjerice Velimir Visković, Branimir Donat, Vjeran Zuppa, Ivica Buljan, Predrag Matvejević, Mani Gotovac) sve što je napisao Krleža genijalno je te ga smatraju najvećim hrvatskim piscem. Razina njihova obožavanja, smatra autorica, seže u nebesa pa doslovno i koriste svetačku terminologiju kada govore o Krleži. Oni ne dopuštaju mogućnost da je taj književnik u bilo čemu ikada pogriješio. Njegov preziran stav prema kompletnoj hrvatskoj književnosti opravdavaju borbom za visoke umjetničke kriterije, a protiv malograđanskog ukusa. Piščevo nametanje vlastitih ideoloških stavova smatraju borbom protiv zaostalih barbara staroga režima. Nedostatak Krležina formalnog obrazovanja kao i očite dokaze neznanja krležoduli naprosto poništavaju ističući piščevu golemu erudiciju unatoč kratkotrajnu i oskudnu školovanju. Oni se jako trude isticati kako je Krleža bio divan čovjek i politički širokogrudan jer je u Leksikografskom zavodu okupio obrazovane disidente. Manje je važno da su ga morali bespogovorno slušati i pisati enciklopedijske natuknice kako je on htio. Najveći je problem za krležodule, ističe autorica, obraniti nedostatak kritičkoga pisanja o komunističkom režimu. Često kao adut iz rukava pritom izvlače Sukob na ljevici, no Sanja Nikčević smatra da to nije osobito jak argument i da se ne pojašnjava odveć uvjerljivo.

Krležoduli su u javnost i progurali teze kako je Krleža devedesetih bio stavljen u zapećak te da se uopće ne igra. Autorica činjenicama dokazuje kako te teze nisu točne te da nijedan književnik ne dobiva toliko počasti kao Krleža. Njegovo ime nosi Leksikografski zavod, kao i teatrološki skup u Osijeku, a ima i vlastiti festival te personalnu enciklopediju. U gimnazijskom programu lektire najzastupljeniji je pisac. Redovito se obilježavaju Krležine obljetnice pa je i 1993. HAZU skupom obilježio stotu obljetnicu njegova rođenja. Prema Krležinim djelima od 1991. do 2000. postavljene su 22 premijere. Od 2001. do 2010. napravljeno je 28 predstava. U tri obljetničke odnosno predobljetničke godine, od 2011. do 2013, postavljeno je petnaest naslova. Kada se sve zbroji, od početka 1991. do konca 2015. napravljeno je 78 predstava prema Krležinim djelima. Teze o zabrani i zapostavljanju očigledno ne stoje, no one su vrlo snažne u našoj kulturnoj javnosti unatoč tomu što im nema dokaza i unatoč tomu što postoje tekstovi koji dokazuju upravo suprotno, ističe Sanja Nikčević.

Moćnici i marginalci

U prilog dokazivanju Krležine veličine govori i krležodulska teza da se pisac ne može shvatiti jer je pretežak. Time su krležoduli osnaživali i tezu da se Krleža ne igra. Očito je, naime, da se književnik postavlja na scenu, ali ono što se igra jednostavno nije dostojno Krležine veličine odnosno pokazuje da se Krleža dobro ne razumije. Sve što se i učini za Krležu krležoduli će odmah omalovažiti kao nedovoljno dobro.

Premda se u medijima čuju i krležoduli i krležoklasti, te dvije skupine nipošto nisu ravnopravne, smatra autorica. Krležoduli su, naime, na važnim pozicijama u kulturi, njihove se aktivnosti financiraju, a na njihovim su okupljanjima prisutni političari koji ih javno podupiru. Krležoklasti su uglavnom na marginama i nemaju pristup dominantnim medijima. Njihova borba, temeljna je teza Sanje Nikčević, nije borba između dvije estetike jer i jedni i drugi, primjerice, vole tzv. dramski teatar. Ona je čisto politička. Krležoklasti su desni i prohrvatski orijentirani te hoće srušiti krležodule koji su lijevi i, kako autorica kaže, jugoslavenski nastrojeni. Za krležoklaste rušenje Krleže i krležodula ispravilo bi nepravde koje su im nanesene pa bi vrlo rado preuzeli funkcije svojih protivnika jer smatraju da bi oni sami bili pravedniji i objektivniji. Riječ je, dakle, o borbi dviju političkih opcija pa ni jednima ni drugima nije toliko važno što je Krleža napisao. Važniji je književnikov život i uživanje u blagostanju, odnos prema režimu i neosuđivanje komunističkih zločina te koga je ubacio u enciklopediju ili izbacio iz nje i po kojem kriteriju. Oba su tabora uvjerena da su u pravu i da se bore za bolje društvo pa za svoje argumente uzimaju netočne podatke, ponekad i iste. I jedni i drugi koriste se Krležom kako bi propitivali stavove drugih ljudi prema politici i ideologiji, prema jugoslavenstvu i hrvatstvu.

Zlatna sredina – krležofili

Spominjući kako ni krležodule ni krležoklaste zapravo ne zanima književnikova umjetnost, Sanja Nikčević progovara o krležofilima. Oni uistinu vole Krležu i smatraju da nam on kao pisac ima što reći. Bez obzira na poštovanje koje osjećaju prema autoru, oni vide njegove mane, vole i neke druge književnike te nemaju potrebu tvrditi da se Krleža dovoljno ne štuje i da se ne postavlja na scenu. Kao krležofile autorica eksplicitno navodi Zlatka Viteza, Georgija Para, Miru Međimorca te Borisa Senkera. Krležoduli ih ne vole jer ih smatraju desničarima i prohrvatski orijentiranima, no ne vole ih ni krležoklasti jer ne mogu prihvatiti da netko tko je prohrvatski nastrojen može javno voljeti Krležu i smatrati ga živim i važnim autorom.

Krležoduli su, smatra autorica, izašli kao pobjednici u tom medijskom ratu nakon obljetničke 2013. jer mediji promoviraju njihove poglede i teze, dok su krležoklasti iz medijskog prostora uglavnom istisnuti. Zaključujući studiju, uz napomenu da nije dobra pobjeda krležodula jednako kao što ne bi bila dobra ni pobjeda krležoklasta, Sanja Nikčević konstatira da je vrijeme da se posvetimo i drugim piscima koji su živjeli i žive u Krležinoj sjeni, jer ćemo tako obogatiti našu dramsku i kazališnu kulturu.

Knjiga Sanje Nikčević, premda se čitatelj ne mora složiti sa svim njezinim tezama, generalno gledajući iznimno uspješno prikazuje političku bit medijskoga rata oko Krleže. Navodi niz podataka kako bi argumentirala svoje teze da je Krleža u novijoj hrvatskoj povijesti itekako igran te itekako čašćen i slavljen. Tomu u prilog govori i opsežan popis svih predstava Krležinih tekstova od 1920. do konca 2015. Navodi i djela u kojima se Krleža pojavljuje kao lik (1991–2015) te predstave prema Krleži u inozemstvu u istom razdoblju. Daje i opsežan popis literature, fotografije iz predstava te kazalo imena i djela. Iako mnogim čitateljima, a pogotovo onima koje autorica svrstava u sukobljene tabore krležodula i krležoklasta, čitanje ove knjige neće biti nimalo ugodno, smatram da je ona važan doprinos poimanju Krleže danas jer upozorava na ono što se krije u pozadini sukoba oko toga pisca. Pledira, s pravom, da Krleži pristupamo ponajprije kao uvijek aktualnu i velikom književniku, ali da se posvetimo i drugim piscima koji su već dugo zanemareni i slabo proučavani.

Vijenac 593

593 - 24. studenoga 2016.

Klikni za povratak