Vijenac 593

Književnost

Uz knjigu Marija Kolara: Između subverzije i tradiciječasopis Kaj

Kajkavski u hrvatskom

Domagoj Brozović

Sa svojim fokusom na tradiciji uredništvo Kaja inzistira na reafirmaciji kulturno-jezične ravnopravnosti svih dijalekata i svojevrsnoj kulturnoj decentralizaciji. No Mario Kolar subverziju časopisa vidi u uređivačkoj politici iz koje iščitava implicitni poziv na usmjerene i razumne korekcije hrvatskoga nacionalnog identiteta

 

 

U izdavačkome nizu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Periodica Croatica, koji pod uredništvom Vinka Brešića već desetak godina niže studije o hrvatskim književnim časopisima, nedavno je izašao novi naslov o istodobno poštovanja vrijednu, ali i namjerno ili nenamjerno zanemarenu fenomenu – kajkavskom dijalektu te posebice tematski orijentiranom književnom časopisu Kaj koji će uskoro obilježiti pedeset godina kontinuiranoga izlaženja.

Sâm naslov ove studije vjerno simbolizira njezin sadržaj te je indikativan na više razina. S jedne strane pod tradicijom misli se na dugu i snažnu paradigmu kajkavske pisane kulture, od prvih kajkavskih pisaca u 16. stoljeću (Ivana Pergošića, Antuna Vramca, pjesnika Prekmurske pjesmarice) preko rada kajkavskih leksikografa u 17. stoljeću (Ivana Belostenca, Jurja Habdelića) sve do komediografije Tituša Brezovačkog i predilirskoga publicističkoga rada Tomaša Mikloušića. Davanjem kratkoga pregleda kajkavskoga književnog djelovanja (ali isto tako i čakavskoga i štokavskoga) autor u uvodnom dijelu studije vjerno ocrtava kontinuitet ne samo kajkavske pismene kulture nego i do 19. stoljeća ne dokraja definiranu, ali više-manje jasnu svijest o ravnopravnom dijalektalnom trojstvu hrvatske dopreporedne književnosti.

Matoš i Krleža

S druge strane, kajkavska je kultura subverzivni karakter „zaradila“ upravo za vrijeme ilirskoga pokreta (1836–1843), kada je razbijena spomenuta trojna ravnopravnost u ime standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici. Iako je s djelovanjem zagrebačkoga intelektualca Ignaca Kristijanovića kajkavski dijalekt imao realnu mogućnost da i sâm postane standardizacijska osnovica, Gajeve ideje ilirizma i panslavenstva istisnule su kajkavski iz konkurencije, čime počinje proces marginalizacije dijalekata i nestandardnih varijeteta koji u velikoj mjeri traje i danas. Toga je loma i diskontinuiteta u paradigmi hrvatske književnosti općenito te u hrvatskoj dijalektalnoj književnosti posebno Kolar uvijek svjestan.

Naime, književnopovijesno tek je Matoš na početku 20. stoljeća kao naturalizirani kajkavac nakon izdvojenih iliraca i ponekih Šenoinih uradaka oživio kajkavski udio u hrvatskoj književnosti Hrastovačkim nokturnom, a nekoliko godina poslije Tin Ujević je Petrom Zoranićem i Oproštajem na sličan način revitalizirao stvaralaštvo na čakavskom dijalektu. Prva kajkavska književna revitalizacija između dva svjetska rata međutim nije tekla glatko – sjetimo se samo višeslojnih Balada Petrice Kerempuha iz 1936. i Krležina polemičkog tona usmjerena prema Domjanićevu i Galovićevu kajkavskom impresionizmu. A nakon Goranovih posthumnih Ognji i roža iz 1945. književna produkcija na hrvatskim dijalektima ponovno je utihnula.

Nadalje, na nestandardne jezične varijetete i na književna djela stvorena na njima gledalo se (i još se gleda) kao na nešto što se ne uklapa u hrvatski novoštokavski standard, a time kao da se pokušava sugerirati da je dijalektalno zapravo nebitno za konstrukciju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kratkim prikazom povijesti kajkavskoga participiranja u hrvatskoj književnosti prije sâme analize časopisa Kolar pokazuje da tomu nije tako. Ukratko, kao posljedica panslavenskih ilirskih ideja i novoštokavske standardizacije u 19. stoljeću, danas zapravo ne znamo što bismo i kuda bismo s hrvatskim dijalektima, posebice s kajkavskim i s čakavskim.

Hrvatski kajkavski intelektualci
i Hrvatsko proljeće

Svjestan i tih problema Kolar interpretativnu analizu koncentrira na književni časopis Kaj, koji su pokrenuli hrvatski kajkavski intelektualci okupljeni oko Stjepana Draganića 1968. godine, i to kao jednu od prvih kulturno-decentralizacijskih inicijativa u Hrvatskoj koja se povijesno-politički poklopila s pojačanim federalističko-reformističkim nastojanjima novoga hrvatskoga partijskog rukovodstva uoči Hrvatskoga proljeća, a književno-povijesno s počecima domaće postmodernističke književne produkcije. U pokretanju časopisa Kaj Kolar vidi drugi val revitalizacije književno-kulturnog stvaralaštva na dijalektima.

Ponovno oživljen književno-umjetnički, ali i znanstveni interes za hrvatski kajkavski dijalekt vjerno simbolizira delikatan položaj cjelokupne hrvatske kulture u političkim događanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće. Nakon Kaja ranih 70-ih oživljeno je kajkavsko izdavaštvo i nizom drugih publikacija: kalendar Kajkavski kolendar i časopis Hrvatski sjever, izdane su i mnoge pjesničke zbirke i zbornici. Revitalizacija kajkavskoga kulturnog života vidljiva je i u drugim društvenim segmentima – tih je godina pokrenut Festival kajkavskih popevki u Krapini, osnovana su društva Kajkavsko spravišče i KUD Ksaver Šandor Đalski, slikari podravske naive izdaju mape s tekstovima i napisima na kajkavskom dijalektu, a poznat je i ulazak dijalekata u popularnu kulturu (npr. kajkavski u Kerstnerovim Mejašima i Gruntovčanima te čakavski u Smojinim serijama Naše malo misto i Velo misto).

Začetak te revitalizacije kulturne produkcije na dijalektima Kolar vidi upravo u časopisu Kaj, koji je interpretiran kao središnja medijska tribina s osnovnom uređivačkom politikom isticanja kajkavskoga jezika kao ravnopravnoga segmenta u hrvatskoj trodijalektalnoj književnoj baštini. Osim što je reafirmirao kajkavsko književno stvaralaštvo, Kaj ga je sa svojim prilozima ujedno i modernizirao. To je vidljivo u središnjem, interpretativno-analitičkom dijelu ove studije i pogotovo u njegovu žanrovskom ključu. Jer poetika časopisa nameće i logičku konstrukciju studije.

Revitalizacija kajkavskoga
i postmodernistički tokovi

Grupirajući odabrane priloge Kaja po tri osnovna književna roda (poezija, proza, drama) uz dodatak kajkavske dječje književnosti (književnih uradaka na kajkavskom koje su napisala djeca) i prijevoda djela svjetske književnost na kajkavske govore, autor studije pokazuje da su se kajkavski pisci uz očuvanje tradicije vrlo brzo nakon druge revitalizacije uključili u aktualne postmodernističke kulturne tokove. Posebno je to vidljivo u presjeku suvremenoga kajkavskoga pjesništva kojem je posvećen najveći dio analize, a u kojem je ocrtan proces postmodernizacije kajkavskoga pjesništva tzv. semantičkim sintetizmom. Drugim riječima, osim što je reafirmirao i prenosio kajkavsku književnu tradiciju kroz izdvojene monotematske i antologičarski intonirane brojeve, časopis Kaj istodobno je kao središnja kajkavska književna tribina također aktivno proizvodio suvremeni kulturni život grupirajući suvremene kajkavske pisce (Mladena Kuzmanovića, Zvonka Kovača, Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Božice Pažur, Alojza Jembriha, Ive Kalinskog, Dragutina Feletara i mnoge druge).

Iako nedvojbeno postoji dimenzija sudjelovanja u suvremenim književno-kulturnim tokovima, Kaj nije isključivo književni časopis u smislu poligona afirmacije novih pisaca. Malo prije spomenuta je bogata antologičarska praksa Kaja u kojoj je kao urednik izdvojenih brojeva prednjačio Joža Skok, no u časopisu su također redovito objavljivani znanstveni članci iz područja jezika i književnosti, ali i povijesti umjetnosti, etnologije, muzikologije. Znanstvenoj ozbiljnosti u prilog ide i uvođenje procesa kategorizacije znanstvenih priloga 1994, nakon što je uredničko mjesto preuzela Božica Pažur, a još i više činjenica da se esejsko-znanstveno-kritički prilozi i danas objavljuju na hrvatskom standardnom jeziku.

I u svom književnom i u svom znanstvenom bloku Kaj doista balansira između subverzije i tradicije, kako sugerira odabrani naslov. S fokusom na tradiciji uredništvo Kaja ustrajava na reafirmaciji kulturno-jezične ravnopravnosti svih dijalekata i svojevrsnoj kulturnoj decentralizaciji. No strategije i mehanizmi kojima se to pokušava postići sugeriraju na uređivačku politiku koja se odriče izravnoga polemičkog ili čak separatističkog tona te se usmjerava na argumentiranu valorizaciju kajkavske kulture unutar cjelokupnoga hrvatskog nacionalnog identiteta. Subverzija se po autoru studije u uređivačkoj politici Kaja iščitava upravo u stalnom implicitnom pozivu na usmjerene i razumne korekcije toga identiteta.

Vijenac 593

593 - 24. studenoga 2016.

Klikni za povratak