Vijenac 590

Glazba

Jules Massenet: Werther, dir. Ville Matvejeff, red. Fabrizio Melano, HNK Ivana pl. Zajca

Romantičarski lirizam

Davor Schopf

Nova operna sezona Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci počela je 3. listopada, premijerom Massenetova Werthera, u režiji Fabrizija Melana, uglednoga američkog redatelja koji je tri desetljeća radio u njujorškome Metropolitanu. Ondje je postavio pet vlastitih produkcija i održavao petnaestak produkcija drugih redatelja. Jedna je od njih Gounodova opera Romeo i Julija redatelja Paul-Emilea Deibera, izvođena između 1972. i 1998. u šest navrata, s koreografijom Milka Šparembleka.

Fabrizio Melano redatelj je koji zna što je u operi, napose onoj francuskoga stila, romantičnog i rafiniranog – najvažnije, a to je glazba, bez obzira na psihološke konotacije i podtekst što ga djelo – opera poput Werthera, a i njezin literarni predložak, Goetheov epistolarni roman Patnje mladog Werthera, sadržava. Njegova je produkcija (Melano je ujedno scenograf, kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić) suvremeno minimalistička. Scena je u prva dva čina prazna, samo s dva para klupa, okupana odličnom rasvjetom koja sugerira ugođaj prirode, o kojoj pjeva Werther, i ugođaj noći u prvom činu. Treći i četvrti čin proriču tragičan kraj, upotpunjeni tek s nekoliko komada pokućstva. Kostimi su odjeća današnjice, od čije cjelovitosti odudara čudna duga crna Sophiina suknja, koja je čini staromodnom dadiljom, a ne starijom sestrom šestero mlađe braće. Mizanscenska je koncepcija razrađena, slika je predstave profinjena.

Trebali bismo, dakle, na sceni i u toj operi doživjeti ljude današnjice i njihove ljubavne patnje. Dvojim da su danas mogući mladi ljudi i osobe poput Charlotte i Werthera, koji su obilježili epohu Sturm und Drang: neka Charlotte koja bi bila odana dužnosti, obećanju, zadanoj riječi i svemu što je sprečava da vlastitom biću ostvari sreću; i neki Werther koji bi zbog toga u nedogled patio; koji bi ljubav osjećali kao krivnju, unatoč tome što Bog dopušta sreću, kako pjeva Sophie. Svakako su danas mogući motivi koji su Charlotte nagnali na brak s Albertom i njezino kajanje zbog toga, no mogući Werther 21. stoljeća to bi odbolovao, pregrmio – i krenuo dalje. Drugi, treći i četvrti čin opere ne bi bili potrebni (ovdje su treći i četvrti čin spojeni kao dvije slike trećeg čina). Ako bi Charlotte uopće izazvala takvu situaciju.

Ako je redatelj zamislio Werthera prikazati zloćudnim narcisom koji uništava ljude oko sebe, trebao je za to pjevače dovoljno jakih umjetničkih ličnosti, i zrelosti, s bogatim iskustvom da to izraze. Jer već sama fizička pojavnost tenora Aljaža Farasina – lirska, elegantna i delikatna, kao i njegov glas, predodređeni su za romantičarsko poimanje naslovnog junaka. A još više dječačka pojavnost baritona Domena Križaja u ulozi Alberta. Eto osjetljivosti i skrivenih zamki opere! Na okupu su bili mladi pjevači koji igraju mlade osobe, a opet je ta mladost imala tek jednu dimenziju, nikako onu treću dimenziju do koje je redatelj želio doprijeti. Daleko od toga da je itko u pjevačkoj podjeli podbacio, naprotiv, svi su se istaknuli glasovnim i pjevačkim odlikama, pa i glumom. Samo što smo gledali utjelovljenje likova mladih ljudi današnjice koji u današnjem vremenu ne postoje.

Da bi se Werther prikazao kao zloćudni narcis, trebalo bi mnogo verizma u izrazu protagonista. A predstavom je dominirao lirizam. Romantičarski lirizam koji izvire iz Massenetove glazbe, koju Fabrizio Melano čuje, koju voli i poštuje, daje joj prikladan scenski prikaz u otvorenosti scene i bojama rasvjete. Romantičarski lirizam partiture koji je tako nadahnuto i pomno izrazio dirigent Ville Matvejeff, s nježnom, zanosnom svirkom orkestra kao cjeline i njegovih istaknutih solističkih dionica (gudači, harfa, pojedini drveni puhači, i, osobito, violončelo). Massenetova melodioznost oslikavala je ugođaj prirode i noći na mjesečini, oslikavala nemogućnost te ljubavi i tankoćutnost Wertherove duše – možda njegovu bolećivost, zloćudnost nipošto. Romantičarski lirizam koji je redatelja, unatoč zamislima, spriječio da ode u nešto što ta opera nije.

Dramatični akordi – koji u nekoliko navrata daju naslutiti, a zatim i najavljuju dramu i tragičan kraj – doneseni su odveć suzdržano, bez potrebna crescenda u njihovu razvoju. Mali dječji zbor šestoro Upraviteljeve djece profesionalno je obavio zadatak.

Nositelj naslovne uloge, tenor Aljaž Farasin, solist je Ljubljanske opere i stalni gost Riječke opere. Njegov izraziti lirski glas ima potreban intenzitet za sve Wertherove glazbene trenutke, ugodne je boje i lakih visina. Farasinovo je tumačenje bilo okrenuto introvertiranom poimanju lika, njegovih motiva i patnji, za koje je samoubojstvo jedino moguće razrješenje. Charlotte mezzosopranistice Ivane Srbljan, zatvorena u vlastitu hladnoću, kao da je opsesivno izbjegavala bilo kakvu mogućnost za priznanje ljubavi prema Wertheru. No ne bi li tada trebala prekinuti svaki kontakt s njim? Njezin je glas, ujednačene tamne boje u svim položajima, s lakoćom donosio i dramatske i lirske trenutke te opsežne uloge.

Uopće su se pjevači istaknuli muzikalnošću, lijepim fraziranjem i logičnim melodijskim slijedom pjevačkih dionica. Sopranistica Anamarija Knego lepršavom je pjevačkom karakterizacijom ocrtala djevojački lik mlađe, ali mudre Charlottine sestre Sophie, što joj – ne njezinom krivnjom – nije uspjelo scenski. Mladi bariton Domen Križaj pokazao je vrlo lijep glas i dobar pjevački potencijal. Bas Slavko Sekulić decentno je donio ulogu Upravitelja, kao i Sergej Kiselev, Robert Kolar, Davor Lešić i Ana Majdak ostale male epizodne uloge.

Vijenac 590

590 - 13. listopada 2016.

Klikni za povratak