Vijenac 590

Kazalište

Goran Vojnović, Taksimetar, red. Matko Raguž, Teatar Exit

Odlična gluma i opća mjesta

Igor Tretinjak

Želite li saznati kako se živi u nekom gradu, podalje od medijskih napuhavanja ili krivljenja, zaustavite prvoga taksista i pustite ga da vam otvori dušu. U toj duši, uz obavezno brundanje oko sramotno jeftine tarife i neopisivo skupa benzina, dobit ćete svojevrsnu sliku grada i njegovih stanovnika. Želite li stvarnost nekoga grada pretočiti u kazališnu predstavu, istoga tog taksista ugostite na kazališnim daskama. Tim ključem poveo se, ili se mogao povesti, slovenski književnik Goran Vojnović, napravivši korak-dva dalje. Profil grada, ovdje Zagreba, iskoristio je kao okvirnu priču unutar koje je izgradio emocionalan svijet čovjeka što u svom poslu rijetko ima pravo na osobnost – taksista. Ta dva sloja – socijalni u priči o današnjem društvu te emocionalni u svijetu glavnog junaka – prepleo je u nekoliko vožnji nimalo svakodnevnih, no čvrsto tipiziranih putnika, od kvaziumjetnika, visoko školovana mladića u utopističkoj potrazi za poslom, senilnoga starčića i navijački raspoložena mladića s fudbalerkom do transvestita. Upravo potonji jedini se vraćao u taksi, polagano mijenjajući radnju. Privatizirajući odnos s taksistom i pretačući ga u osobni odnos, potiskivao je društveni sloj, na koncu ga u potpunosti zamijenivši emocionalnim.

Iako zanimljive ideje i strukture, komad na Exitovoj sceni nije imao potrebnu ravnotežu. Neki su likovi bili znatno slabiji od cjeline, poput mladića s fudbalerkom pretočena u stereotip Bosanca, a stereotipi su izvirali i iz replika drugih likova. Ujedno, pretjeralo se u nekorektnom humoru – na tapeti taksista, njegova mlađeg kolege i putnika bile su žene, manjine, osobe s govornom manom, osobe druge boje kože... možda je taj nekorektni humor u doziranoj mjeri i u funkciji likova i radnje mogao biti opravdan, no bio je sam sebi svrhom, a kao takav suvišan i nepotreban.

Redatelj Matko Raguž, koji potpisuje i adaptaciju, propustio je „obuzdati“ tekst, dok je prijelaze prepustio mraku i glazbi (izbor Willem Miličević) koja je stršala, čineći se forsiranim komentarom. Također, putem je ispustio zgodnu ideju naslovnoga taksimetra koji u funkciji „odgojne mjere“ brzinom otkucavanja ispravlja društvene krivine, izvlačeći više novca „poduzetnicima“, djeci tajkuna i ostalima kojima novac sam od sebe upada u novčanik. Umjesto toga posvetio se samoj igri i međuigri glumaca Zijada Gračića i Roberta Budaka, ujedno najboljem dijelu predstave.

Zijad Gračić oblikovao je punokrvni lik taksista kao čovjeka od ideala, istina pomalo ugaslih, no koji ga ipak održavaju iznad kaljuže što ga okružuje. Diskretan životni umor fino je prepleo s ironijom i cinizmom te i dalje iskrenim čuđenjem nad pokvarenošću sredine. Dodatni sloj dala je emocionalna sjena koja ga je otpočetka lagano prekrivala da bi ga u (predvidivu) obratu pretvorila u čovjeka od krvi, mesa i životnih pogrešaka. Poput sjene, i emocionalni život lika gradio je postupno, lagano ga pletući od tek sugerirana kredita koji mu visi nad glavom do emocionalnoga finala.

Odlična partnera, odnosno partnere, Gračić je imao u mladom glumcu Robertu Budaku, koji je pokazao odmjerenost i veliko umijeće u oblikovanju više likova. Osim nekoliko puta spomenuta Bosanca, u oblikovanju kojega je pobjegao u karikaturu, sve je ostale likove oblikovao fino i dozirano, pretvorivši ih u žive likove. Iako bi mu bilo lakše i na prvu loptu efikasnije karikirati likove, to bi predstavu pretvorilo u (odveć) laki komad. Tako se od karikature ponuđene na pladnju obranio i u oblikovanju bradatoga transvestita u seksi ženskoj odjeći i štiklama. Dapače, u tom liku zadržao je naizgled pretjeranu dozu muškosti, koja se na kraju ipak pokazala opravdanom. Vrlo duhovit bio je kao senilni starčić, uvjerljiv kao mladić u potrazi za poslom, prelazeći iz lika u lik više dubinski, karakterno, nego izvanjski, gestama i mimikom. Osim što su oblikovali uvjerljive likove, Gračić i Budak razvili su vrlo dobru suigru, ne nadmećući se jedno drugome, već tijekom cijele predstave imajući partnerski odnos, fino kontrirajući i dižući scenskog suigrača i samu igru.

Marita Ćopo kostimima je vrlo zgodno transformirala Budaka u raznovrsne likove, od diskretnog i zgužvanog mladića bez posla do privlačno i duhovito razmetljiva transvestita. Scenografija, koju Matko Raguž potpisuje s Rudolfom Baljom i Vedranom Reljom, svedena je na ključ priče – taksi, vrlo zgodno oblikovan i pokretan od strane glumaca.

Predstava Taksimetar zanimljiv je splet dobrih i loših osobina – od zanimljive početne ideje, koju narušavaju slabe točke, do ne odveć inspirativne režije, koju spašava odlična igra i suigra glumaca.

Vijenac 590

590 - 13. listopada 2016.

Klikni za povratak