Vijenac 590

Kazalište

Aleksandar Popović, Mriješćenje šarana, red. Milan Nešković, Gavelline večeri

Na žrtveniku titoizma

Andrija Tunjić

Gostovanje beogradskoga teatra Ateljea 212 s predstavom Mriješćenje šarana Aleksandra Popovića u režiji Milana Neškovića na Gavellinim večerima nije samo jedna od činjenica koje se registriraju i brzo zaborave. Riječ je o predstavi koja govori o sudbini protagonista političko-mentalitetske drame srbijanske provincije od kraja Drugoga svjetskog rata do poslije Rezolucije Informbiroa.

Mriješćenje šarana zapravo je metafora o „mriješćenju“ tadašnjega jugoslavenskog društva koje nije poštovalo društvenu evoluciju i zakone prirode. Riječ je o zavičajnoj drami i stradanju ibeovaca koji su se našli u srazu primitivizma, tradicije, neznanja i ambicije, s jedne strane, a s druge u klopci političkih previranja i nesnalaženja. Sve se događa „u jednoj kući, unutar mješovite obitelji malih građana i seljaka koji se međusobno bore za vlast i prevlast“.

Ugledni srbijanski teatrolog i kazališni kritičar Jovan Ćirilov u povodu praizvedbe drame više je političko-kalkulantski nego točno napisao da se „Aleksandar Popović ne smije povijesti, već svojim junacima koje povijest baca od jednog značajnog vremena do drugog, a oni to ne primjećuju. Prelazeći iz epohe u epohu, od posljednjih dana okupacije do prvih dana poslije Rezolucije Informbiroa oni kroz ta vremena pronose kao konstantu svoj mentalitet, pričaju o mriješćenju šarana kad im nije vrijeme, mijenjaju odijela i uniforme, kada tome dođe vrijeme“.

Upravo zbog straha od ibeovske represije komad je na prvo političko propitivanje „otpremljen“ u srbijansku provinciju, u Pirot, gdje je izazvao burna politička prepucavanja, preispitivanja i nadmudrivanja ondašnje pirotske političke elite i nakon generalne probe početkom travnja 1984. zabranjen. Bio je to otponac koji je Mriješćenju šarana pola godine poslije omogućio satisfakciju i pravu premijeru u Beogradu, u režiji kultnoga srbijanskog redatelja Dejana Mijača.

Gostujuća ovogodišnja beogradska predstava situirana je u klaustrofobičan prostor (scenografkinja Vesna Popović) koji podsjeća na vagon i usku ulicu, koja se slijeva u klinasti trokut, sa strana vrata koja ulaze u intimu života koja s ulicom tvore mjesto radnje. Predstava počinje glasom spikera, čitanjem predavanja o mriješćenju šarana, kojega je autor gimnazijski profesor Borko Gracin. Predavanje je pokretač drame čije su žrtve svi akteri dramske radnje.

Na početku provincijski bezbrižan život prožet ratnom situacijom, bombardiranjem, seksom, Micinim varanjem muža, profesora Gracina s kumom Svetom, čini okosnicu komada. Okončanje rata i dolazak na vlast komunista i komunističke ideologije novim vlastodršcima omogućava sve što požele, a najviše žele – ne slobodu i jednakost, koju propagiraju – nego dobro jesti i dobro se seksati. Ostvarenje takva komunizma prekida Rezolucija Informbiroa, kada svatko nastoji biti na pravoj strani, koja neke otjera na Goli otok, a neki ga preživljavaju u strahu i neizvjesnosti. Priča završava povratkom ibeovaca i svođenjem životne bilance, u kojoj je svatko na gubitku.

Mriješćenje šarana redatelj je pročitao kao lokalnu priču o ljudima koji se nisu snašli u burnim procesima vremena koje se prepustilo atavističkim i revolucionarni impulsima nove ideologije. Teatarski je to izrazio kombinirajući realizam i apsurd, animalno i ljudsko, ironiju i grotesku. Time je predstavi otvorio prostore koji su nadilazili samu fabulu, a njezinim protagonistima, glumcima, omogućio slojevite glumačke kreacije.

Kreativnošću se osobito istaknula Hristina Popović (Mica), koja je glasom i pokretom, gestama i grimasama, detaljno i nijansirano odigrala lik površne, erotski pohotne, suosjećajne i racionalne malograđanke. Kombinirajući realizam, parodiju, grotesku i dramsku proživljenost lik priprostoga seoskog đilkoša i partijskog moćnika, žrtve IB-a, kapetana Vasu Vučurovića, odlično je predočio Nenad Jezdić. Prepotenciju „znanstvenika“, stradalništvo naivca i pomirenost sa svime što su mu okolnosti namrle izrazio je Svetozar Cvetković u liku Borka Gracina.

I ostali su glumci nadareno, kreativno i glumački uvjerljivo pridonijeli predstavi, koja nije tek slika i kronologija jednog vremena, nego arhetipska priča o ljudskoj nemoći da se odupre kako vlastitim nagonima tako i vjetrometinama ideoloških procesa.

Danas neupućenima i onima koji povijesnim kontekstom opravdavaju zločine komunizma Mriješćenje šarana izgleda kao benigna provokacija naivaca i povijesna činjenica koja se spletom okolnosti našla u prostoru ideološkog zločina i egzistencijalnih sučeljavanja. No u vrijeme nastanka komad je bio više od provokacije. Progovorio je, kada se nije smjelo, o titoističkom boljševizmu. Bio je početak otkrivanja istine o žrtvama Imformbiroa i slika kukavičluka mnogih koji su o tome šutjeli.

Na kraju nije zgorega reći da Mriješćenje šarana govori o kukavičluku i šutnji hrvatskih književnika, koji su malo pisali o svim tim zločinima.

Vijenac 590

590 - 13. listopada 2016.

Klikni za povratak