Vijenac 584 - 586

Naslovnica, Tema

Uz antologiju Hrvatska filozofija od 12. do 19. stoljeća – izbor iz djela na latinskome

Stoljetna baština hrvatske filozofije

Anto Mišić

Uredništvo je tiskanjem antologije obavilo dobar posao, izbor je reprezentativan, a tekstovi zanimljivi. Izdanje će biti vrlo korisno kako filozofskim znalcima i zaljubljenicima u mudroslovlje, tako i „običnim“ čitateljima koji traže zanimljivo štivo ili žele još bolje upoznati bogatu kulturnu baštinu i pripadnost europskoj uljudbi

 

 

Nedavno je objavljen dvojezični izbor tekstova u tri sveska pod naslovom Hrvatska filozofija od 12. do 19. stoljeća. Antologija filozofskih tekstova hrvatskih autora, koji su živjeli i pisali od 12. pa do 19. stoljeća, potvrda je često isticana bogatstva hrvatske literature na latinskom jeziku. Izdavač je Institut za filozofiju iz Zagreba. Znanstvenici i djelatnici Instituta, zajedno s brojnim suradnicima, zaslužni su za objavljivanje ovoga vrijednog djela hrvatske filozofske baštine te stoga zavređuju da ih se poimence spomene. Urednici sva tri sveska su Erna Banić-Pajnić, Mihaela Girardi-Karšulin, Filip Grgić i Ivana Skuhala Karasman, a članovi uredništva su Luka Boršić, Bruno Ćurko, Stipe Kutleša, Ivica Martinović i Josip Talanga. Većina ovdje objavljenih tekstova već je prije prevedena i tiskana u drugim izdanjima. Financijsku potporu izdanju antologije dalo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Ministarstvo kulture.

Ideju za pokretanje izdavanja tekstova hrvatskih autora koji su pisali filozofske tekstove na latinskom dao je Vladimir Filipović, tadašnji ravnatelj Instituta, zajedno s našim poznatim klasičnim filologom i akademikom Veljkom Gortanom, u vrijeme Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina, kada je i osnovan znanstveni časopis Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine. Prvobitna je zamisao bila da se objavi Antologija hrvatskih filozofa latinista. Napravljen je izbor djela na latinskom jeziku koja su počeli prevoditi klasični filolozi Tomislav Ladan, Serafin Hrkać i drugi. Prvotni, relativno skroman broj spisa i autora, rastao je zajedno sa širenjem i rezultatima istraživanja hrvatske filozofske baštine. Objavljena antologija sadržava spise trideset hrvatskih autora.

Tijekom relativno duga razdoblja od pokretanja do izdanja antologije tiskane su brojne monografije o pojedinim autorima, kao i prijevodi njihovih djela, što nikako ne umanjuje vrijednost ovoga izdanja koje donosi latinski izvornik i hrvatski prijevod spisa hrvatskih autora, koji su živjeli u spomenutom razdoblju. Prije osnivanja Instituta za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu u lipnju 1967. veoma se malo istraživala hrvatska filozofska baština, a još su se manje prevodili tekstovi pisani na latinskom jeziku. Tiskanje ove antologije filozofskih tekstova hrvatskih latinista rezultat je intenziviranja i proširenja znanstvenog istraživanja na Institutu, pokretanja znanstvenog časopisa i tiskanja sve većeg broja monografija i prijevoda.

Rezultat dugogodišnjega rada jesu i ova tri sveska u kojima se donose latinski tekstovi i prijevodi poznatih i manje poznatih hrvatskih autora koji su dokaz povijesnoga trajanja, brojnosti autora i tekstova te širine i bogatstva hrvatske filozofske baštine. Osim poznatih autora poput Frane Petrića, Ruđera Boškovića i ostalih kojih su glavna djela, pisana na latinskom, već objavljena u hrvatskom prijevodu, u ovoj će antologiji stručnjaci, ali i obični čitatelji, susresti tekstove i manje poznatih hrvatskih filozofskih pisaca: Hermana Dalmatina, Jurja Dragišića, Federika Grisogona, Andrije Dudića, Stjepana Gradića, Franje Jambrehovića, Benedikta Rogačića, Andrije Dorotića…, koji su živjeli u vrlo različitim povijesnim vremenima, zemljopisnim i društvenim prilikama, koji su pisali i raspravljali o vrlo različitim temama. Svima njima zajedničko je da su pisali na latinskom jeziku i da pripadaju istoj hrvatskoj filozofskoj baštini.

Treba napomenuti da neki od objavljenih tekstova nisu „filozofski“ u suvremenom shvaćanju toga pojma, nego obuhvaćaju široku lepezu ljudskoga znanja koje se, osobito u srednjovjekovnom i renesansnom razdoblju, smatralo „filozofskim“, a uključivalo je više suvremenih znanstvenih disciplina poput fizike, astronomije, kemije, biologije i teologije. Izborom autora i njihovih djela priređivači ovoga vrijednog izdanja pokazuju svojevrsni presjek povijesnog i znanstvenog istraživanja zaposlenika i suradnika Instituta za filozofiju ne ulazeći u stručnu raspravu o pojmu nacionalne filozofije, mjesta i uloge pojedinih autora u toj filozofiji. Kriterij izbora autora i njihovih djela jest važnost za pojedino povijesno razdoblje i kvaliteta njihova djela, stoga je razumljivo da su zastupljeniji, brojem i opsegom tekstova, autori poput Matije Vlačića Ilirka, Frane Petrića ili Ruđera Boškovića. Autori i tekstovi poredani su kronološki. Prije latinskoga teksta i hrvatskog prijevoda priložena je kratka biografija o autoru, popis njihovih djela te korisna bibliografija. Na kraju je svakoga sveska kazalo imena. Priređivači izdanja posebnu su pozornost stavili na prijevode, na usklađivanje prijevoda različitih prevoditelja, transkripciju i druge tehničke detalje, a ne na komentiranje tekstova. Latinski su tekstovi pravopisno osuvremenjeni, ispravljene su očigledne pogreške, a gdje je to bilo moguće, zadržan je latinski tekst u izvornom obliku s karakteristikama vremena kada je napisan.

Urednici i suradnici izdavanjem ovoga izbora dali su koristan doprinos hrvatskoj filozofskoj baštini i promicanju boljega poznavanja bogate hrvatske latinske književne baštine. U pojedinom svesku objavljeni su spisi desetorice autora, ukupno njih trideset, poredanih kronološki, a objavljeni tekstovi, latinski izvornik i hrvatski prijevod, dijelom su već bili prevedeni i objavljeni u drugim izdanjima. U antologiji su kronološki postavljeni autori od Hermana Dalmatina iz 12. stoljeća do Simeona Čučića, koji umire 1828.

Upravo je kronološki slijed jedina čvrsta okosnica cijele antologije. Čini se da urednici, u izboru pojedinih djela i objavljenih dijelova tih djela, nisu postavili jasne i prepoznatljive kriterije izbora pojedinih tekstova. Tekstovi su tematski međusobno vrlo raznoliki, po opsegu različiti, a i kriterij filozofski teško bi se mogao primijeniti na sve tekstove, pogotovo ako taj pojam shvatimo u suvremenom smislu. Prijevodi su korektni, a neki bi se mogli označiti i kao izvrsni.

Svakoj antologiji, pa i ovoj, moglo bi se prigovoriti ili barem postaviti pitanje o objavljivanju ovih, a ne nekih drugih autora ili tekstova, te o kriteriju izbora… No kako je upravo to zadaća, smisao i uloga uredništva, što u najmanju ruku treba poštovati, u tu raspravu nismo ulazili niti je to bila svrha ovog prikaza, premda bi bilo vrlo korisno i takvo promišljanje. Osobno smatram da je uredništvo obavilo dobar posao, izbor je reprezentativan, a tekstovi su zanimljivi. Ovim smo prikazom prije svega željeli samo zainteresirati eventualne čitatelje ovoga vrijednog izdanja i dati im kratke informacije o autorima i tekstovima koje mogu pronaći u jednom od triju svezaka Hrvatske filozofije od 12. do 19. stoljeća, djela koje je još jedan neposredan dokaz vremenskog i tematskog bogatstva hrvatske latinske baštine. Ovo će izdanje biti vrlo korisno kako filozofskim znalcima i zaljubljenicima u mudroslovlje, tako i studentima humanističkih znanosti, ali i običnim čitateljima koji jednostavno traže zanimljivo štivo ili žele još bolje upoznati stoljetnu bogatu kulturnu baštinu i pripadnost europskoj uljudbi.

 

 

 

Neki filozofi zastupljeni u antologiji

Herman Dalmatin

Vjerojatno najstariji hrvatski znanstvenik i pisac iz prve polovice 12. stoljeća, obrazovao se u benediktinskim samostanima u Istri, potom u Francuskoj. Boravio je i na Bliskom istoku, gdje se, naučivši arapski jezik, upoznao s arapskom kulturom i znanošću. Vrativši se u Španjolsku (Toledo) bavi se znanstvenim radom, objavljujući spise iz astronomije i filozofije, a prevodio je i tekstove s arapskog jezika. U antologiji objavljeno je njegovo glavno filozofsko djelo pod naslovom O bitima (De essentiis) – u prijevodu Antuna Slavka Kalenića. To je djelo Herman Dalmatin sastavio oko 1143. i u njemu iznosi sintetički prikaz platonizma kako ga je interpretirala kršćanska tradicija, osobito Augustin, te peripatetičke i arapske filozofije. U tom djelu Herman tumači važne filozofske pojmove poput bitak (esse), bit (essentia), bivstvo (substantia), različite vrste uzroka (causa), gibanje (motus). Osobito je važna rasprava o Bogu kao prvom uzroku, koji slobodno stvara ni iz čega (ex nihilo). Zanimljiva je i njegova astronomija prema kojoj se, unutar nepokretnih krajnosti Zemlje i sfera zvijezda stajačica, nalaze pokretne sfere u koje je Bog postavio Sunce. Na Zemlji postoje promjenjivi elementi (kovine, biljke i životinje) čijim miješanjem nastaju sve pojedinačne stvari. Premda Hermanov nauk nije bio široko prihvaćen, može ga se ipak smatrati važnom osobom za razvoj kasnije znanosti i kulture.

Marko Marulić

Veliki hrvatski i europski humanist, začetnik hrvatske književnosti, napisao je brojna i tematski vrlo različita djela. Nakon školovanja u rodnom gradu Splitu obrazovanje je stekao u Italiji, vjerojatno u Padovi. Povratkom u Split obnašao je različite gradske dužnosti. Dobro je poznavao antičku i ranokršćansku književnu baštinu i njome se obilno koristio. Pisao je prozu i poeziju, a teme njegovih spisa vrlo su raznolike, od teološko, moralno-poučnih do filozofskih. Osim na latinskom pisao je na talijanskom i hrvatskom jeziku. Poput mnogih tadanjih humanističkih autora, u filozofiji je sklon Platonovu učenju. Premda su njegovi latinski spisi uglavnom već prevedeni i objavljeni na hrvatskom jeziku, zbog važnosti Marulićevih tekstova i u ovom se izdanju moralo objaviti nešto od njegove bogate latinske ostavštine. Uredništvo se odlučilo za IV. knjigu iz djela: Pouke za čestit život prema primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum) i IV. knjigu Evanđelistara (Evangelistarium) u prijevodu Branimira Glavičića. Marulićevo djelo Pouke za čestit život prema primjerima svetaca bilo je poznato i mnogo čitano, pa je isusovac Franjo Ksaverski, jedan od najvećih misionara u povijesti kršćanstva, upravo to djelo ponio sa sobom na misionarska putovanja u Indiju i Japan. U Evanđelistaru, koji se čitao i na engleskom dvoru, Marulić govori o kršćanskom moralnom djelovanju utemeljenom na bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi. Poglavlje IV. posvećeno je različitim temama o miru: O općem i osobnom miru; O miru slugu Božjih; O miru duše i tijela.

Ivan Polikarp Severitan

Rođen oko 1472. u Šibeniku, umro u Italiji prije 1526. Prvu je naobrazbu stekao u Šibeniku. Stupivši u dominikanski red otišao je na filozofsko-teološke studije u Italiju. Široku naobrazbu pokazuje mnoštvom napisanih djela i raznolikošću tema o kojima je pisao. Napisao je filozofsko-teološke rasprave, bavio se gramatikom, poviješću i politikom, a pisao je i pjesme. Uredništvo je odlučilo objaviti treću knjigu iz djela: Četiri knjige Etike Seneke mlađega Katona iz Kordobe s komentarima (Senecae Iunioris Catonis Cordubensis Ethicorum libri quattuor cum commentariis) u prijevodu Veljka Gortana. Ovaj je tekst svojevrstan etički „savjetnik“ o lijepom i ispravnom ponašanju prikazan u 23 pouke: „Čitatelju, koji god želiš upoznati ovu knjigu, primi ove pouka koje su veoma pogodne za život. Poukama opremaj svoj duh, neprestano uči! Ta bez nauke život je kao slika smrti. Tako ćeš postići mnoge probitke. Prezreš li to, nećeš zanemariti mene pisca, nego sam sebe“, piše na početku Treće knjige. Među ostalim porukama čitamo: „ne treba se obazirati na tužbe opakih; da se treba izbjegavati udvorice; da se izbjegava lijenost; izbjegavati rasipnost; da se ne smije prezreti ničiji savjet; ne smije se uzeti ženu samo zbog miraza; onoga se laćaj čemu si dorastao; o ponašanju među gostima; što činiti kad je rasrđena supruga...“

Matija Vlačić Ilirik

Kao i većina tadašnjih učenih ljudi iz Hrvatske, Matija Vlačić Ilirik školovao se na više europskih učilišta. Posebno je studirao klasične jezike, a na protestantskom sveučilištu u Wittenbergu predavao je hebrejski jezik. Bio je veliki pobornik i promicatelj Lutherove reformacije, pa je i zbog toga bio više puta odbijen kao profesor na sveučilištima u Antwerpenu, Strassborugu, Baselu i Frankfurtu. Kao protestantski teolog vrlo je važan za formulacije protestantske dogmatike te tumačenja biblijskih tekstova. Mnogi ga smatraju začetnikom hermeneutike kao posebne discipline. Bio je plodan pisac, a uz mnoštvo njegovih objavljenih tekstova još ih je velik broj sačuvan u rukopisu. U antologiji su objavljeni dijelovi triju njegovih spisa: O predmetima i ciljevima znanosti i o zabludama filozofije u božanskim stvarima (De materiis metisque scientiarum, er erroribus philosophiae, in rebus divinis) u prijevodu Ivana Kordića, u kojem iznosi svoje razumijevanje filozofije, tumači razlike i sličnosti između filozofije i teologije te njihov odnos prema tumačenju i razumijevanju Svetoga pisma; Dijalektičke dopune (Paralipomena dialectices) u prijevodu Josipa Talange i Filipa Grgića, pokazuje koji je utjecaj na njegovo znanstveno razmišljanje imao studij Aristotelovih, poglavito logičkih spisa; Ključ Svetoga pisma (Clavis Scripturae Sacrae) u prijevodu Željka Puretića, Vlačić razlaže svoja hermeneutička načela u tumačenju biblijskih tekstova.

Frane Petrić

Franciscus Patricius veliki je hrvatski filozof rođen 25. travnja 1529. u gradu Cresu na istoimenom otoku sjevernog Jadrana. Školovanje je počeo u rodnom gradu, a nastavio u Ingolstadtu, gdje mu je zaštitnik bio rođak i poznati reformator Matija Valić Ilirik. Potom se školovao u Padovi, gdje započinje studij medicine, a završava na filozofiji. Bio je prvi profesor Platonove filozofije u Ferrari, a potom u Rimu, kamo ga je pozvao kolega sa studija Ippolito Aldobrandini, a tada papa Klement VIII. Petrić je umro u Rimu 7. veljače 1597, a pokopan je u rimskoj crkvi sv. Onofrija, u grobnici Torquata Tassa. Napisao je mnoga djela od kojih spominjemo: Città felice (1553), Della historia diece dialoghi (1560), Discussiones peripateticae (1571), Nova de universis philosophia (1591). Tekstovi objavljeni u antologiji uzeti su iz posljednja dva djela.

U opširnom djelu Peripatetičke rasprave Petrić analizira i kritizira Aristotelovu filozofiju i peripatetičku tradiciju, osobito metafizički nauk, obrazlažući svoje novoplatonsko učenje i temeljne pojmove o biću i svijetu, koje će opširno razraditi u najvažnijem djelu Nova de universis philosophia (1591). Prvi objavljeni tekst, u prijevodu Tomislava Čepulića i Mihaele Girardi-Karšulin, uzet je iz III. sveska, a govori o Aristotelovu odnosu i neslaganju spram starijih filozofa. Drugi je tekst iz IV. sveska, u prijevodu Ivana Kapeca, u kojem Petrić donosi svoje prosudbe principa Aristotelove filozofije. Nova sveopća filozofija ima četiri glavna dijela (Panaugia, Panarchia, Pampsychia, Pancosmia), u kojem nastoji dati sistematsko tumačenje svemira. U Panaugii govori o fizičkim i metafizičkim oznakama svjetla, u Panarchii u neoplatoničkom duhu govori o hijerarhiji bića koja proizlaze iz Boga (Jednog) u silaznoj ljestvici perfekcija, poredanih u devet stupnjeva: unitates, essentiae, vitae, mentes, animae, naturae, qualitates, formae, corpora. U Pampsychii predlaže, u neoplatoničkoj tradiciji, vlastitu teoriju o duši, kao posredniku između senzibilnog i inteligibilnog svijeta. U Pancosmii, koja je najopširniji dio djela, govori o fizičkom svijetu. Počinje analizom četiri osnovna principa: prostor, svjetlost, toplina i vlažnost, a potom opširno govori o astronomiji, meteorologiji, zemljopisu... To je Petrićevo djelo svojevrsna sinteza renesansnoga znanja pa je zanimljivo ne samo za povijest filozofije nego i za povijest znanosti. Iz opširnoga djela uredništvo je objavilo dijelove iz Panaugie i Pankosmia, u prijevodu Serafina Hrkaća.

Pavao Skalić

Pavao Skalić (1534–1575), filozofsko-teološki pisac, u mnogočemu je „kontroverzna“ osoba. Nakon studija u Zagrebu, Beču i Bologni postao je svećenik. Neko je vrijeme bio i protestant pa se ponovno vratio na katoličanstvo. Uz mnoge ugledne ličnosti koje su ga podupirale skupio je i mnoštvo protivnika. Optuživan je za razne prijevare, plagijate i krivotvorine. Nije originalni mislilac i spisi su mu uglavnom eklektički, kompilatorski, a tematski enciklopedijski i sinkretistički. Objavljeni su dijelovi iz njegova djela Epistemon, napisano u obliku dijaloga, a u prijevodu Ivana Kapeca i Nevena Jovanovića.

Nikola Vitov Gučetić

Nikola Gučetić uglavnom je boravio u Dubrovniku i vrlo je važan za dubrovačku povijest. Nije sasvim poznato kako i gdje je stekao enciklopedijsko znanje, osobito iz filozofije, teologije, politologije, retorike. Bio je dobar poznavalac Aristotelove i arapske filozofije, posebice Averoesa. U antologiji objavljeni su dijelovi iz triju njegovih djela: Komentari na govor Averoesa O supstanciji neba (Commentaria in sermonem Averrois De substantia orbis), u prijevodu Zdravka Šundrice; Komentar Autorovih Postavki o uzrocima (Commentaria in Propositiones Auctoris de Causis) i Pitanje o besmrtnosti mogućeg razuma protiv Aleksandra iz Afrodizijade – Questio de immortalitate intellectus possibilis contra Alexandrum Aphrodisaeum), u prijevodu Ivana Macana.

Faust Vrančić

Leksikograf, filolog, polihistor i izumitelj..., Faust Vrančić svoju je široku naobrazbu stekao u Padovi, Veneciji, Rimu i Beču. Prije nego što je postao svećenik obavljao je razne administrativne poslove na dvoru Rudolfa II. u Pragu. Tematika njegovih brojnih spisa vrlo je raznolika, a u filozofiji ga posebno zanima logika i etika. Govoreći o umu i volji, dvjema temeljnim moćima ljudske duše, rado se koristi slikom svjetlosti za um i topline za volju, a ljudsku dušu uspoređuje sa suncem. Na razvoj uma utječe znanstveno djelovanje, a volju jača krepostan život. U antologiji je objavljen tekst iz Nove logike (Logica nova), u prijevodu Tomislava Ladana.

Marko Antun de Dominis

Marko Antun de Dominis, osim u rodnom Rabu, školovao se u isusovačkom kolegiju u Loretu te u Padovi. Nakon istupanja iz isusovačkoga reda imenovan je biskupom u Senju te nadbiskupom u Splitu. Nastupa vrlo polemično protiv papinskog autoriteta, napušta splitsku nadbiskupiju i odlazi u Englesku, gdje u Londonu tiska svoje glavno djelo u četiri sveska: De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi). Protiv njega pokrenut je crkveni sudski proces i biva zatvoren. U zatvoru je nastavio pisati reviziju svoga glavnog djela, no prije smrti uspio je napisati tek dio prve od predviđenih deset knjiga. Njegov je nauk osuđen, a posmrtni ostaci i knjige spaljeni. Objavljen je dio iz spisa O zrakama vida i svjetla u lećama i dugi (De radiis visus et lucis in virtris perspectivis et iride), u prijevodu Luke Boršića.

Andrija Kačić Miošić

Veliki hrvatski prosvjetitelj, pisac, pedagog i franjevac, školovao se u franjevačkom samostanu u Budimu. Osim u Hrvatskoj djelovao je po franjevačkim samostanima u Bosni i Hercegovini. U Veneciji je objavio svoje najpoznatije djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga, ali i filozofski priručnik u kojem slijedi Aristotelovu filozofiju, osobito kroz recepciju Duns Skota. Objavljen je dio iz njegova propedeutičkog djela o logičkoj problematici Mala logika (Parva logica), u prijevodu Ivana Kapeca.

Ruđer Josip Bošković

Bošković pripada među najveće hrvatske filozofe i znanstvenike, uspješan kao diplomat i pjesnik, bavio se geodezijom, astronomijom. Školovanje je započeo u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku a studij filozofije i teologije nastavio u Rimu, gdje je postao isusovac i svećenik. Predavao je matematiku, optiku, astronomiju u Rimu, Paviji i Milanu, utemeljio zvjezdarnicu u Breri. Nedavno je proslavljena tristota godišnjica njegova rođenja pa se o njemu mnogo govorilo i pisalo te sam uvjeren da su čitatelji dobro upoznati s njegovim životom i radom. Razumljivo je da se u ovoj antologiji nije moglo zaobići njegova pisana baština na latinskom jeziku pa se donose dijelovi iz više njegovih djela: O živim silama (De viribus vivis); O zakonu neprekinutosti (De continuitatis lege), u prijevodu Josipa Talange; O zakonu sila koje postoje u prirodi (De lege virium in natura existentium), u prijevodu Zvonimira Čuljka; Teorija prirodne filozofije (Teoria philosophiae naturalis), u prijevodu Jakova Stipišića.

Andrija Dorotić

Andrija Dorotić, franjevac, hrvatski filozof, političar i pisac, rođen je u Sumartinu na Braču 1761. Filozofiju i teologiju studirao je u Italiji, gdje je djelovao kao profesor na franjevačkim učilištima. Politički je bio skloniji Austriji i ujedinjenju Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Njegova rukopisna ostavština napisana na latinskom jeziku, sačuvana u franjevačkom arhivu u Makarskoj, svjedoči o velikoj raznolikosti tema kojima se bavio. U antologiji se donosi dio iz jedino objavljena filozofskog djela Filozofski ogled o čovjeku (Philosophicum specimen de homine), u prijevodu Irene Bratičević.

Simeon Čučić

Simeon Čučić (1782–1828) grkokatolički je svećenik i filozofski pisac. Filozofiju i teologiju studirao je u Zagrebu, a doktorirao filozofiju u Pešti. U ovoj je antologiji objavljen dio njegova glavnog djela Kritički obrađena filozofija (Philosophia critice elaborata), u prijevodu Ive Stipešića. Čučić u tom svom opširnom djelu donosi kratku povijest filozofije i obrađuje glavne filozofske discipline u duhu neoskolastičke tradicije te nastoji uskladiti i pomiriti različite filozofske pristupe. Sačuvano je dvadesetak tezarija iz filozofije koji su važni za povijest poučavanja filozofije u Hrvatskoj, a među prvima je u Hrvatskoj kritički proučavao Kantovu filozofiju.

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016.

Klikni za povratak