Vijenac 584 - 586

Kolumne

Pero

ROPOTARNICA PAVLA PAVLIČIĆA

Pero je bilo jako ozbiljna institucija. Ono što bi se napisalo perom, to je trajalo vječno

 

Nekada davno živio je u Zagrebu čovjek po imenu Slavoljub Penkala. Izumio je on mnoge korisne stvari, ali je ostao najviše upamćen po patentnoj olovci koja je dobila i naziv po njegovu prezimenu. E, ta olovka nije, čini se, bila tek dosjetljiv pronalazak, nego je postala i tržišni proizvod, pa se dobro prodavala. Postojala je čak i reklama za nju u obliku crteža: bilo je to muško, gotovo dječačko lice, nasmijano i viđeno iz profila, a u prvom planu dominiralo je uho, koje je bilo izrazito preveliko u odnosu na glavu. Za uho je bilo zataknuta olovka i sve je skupa bilo vrlo prepoznatljivo i lako se pamtilo.

Pa su ljudi i pamtili, a i tumačili taj crtež na različite načine. Zbog onoga velikog uha povezali su reklamu s doušničkim poslom, te je u nekim krugovima spomenuti Penkalino ime značilo upozoriti na moguću prisutnost konfidenata. Osim toga, roditelji i učitelji prijetili su djeci da će im izvući uši tako da će izgledati kao na onoj reklami. A bilo je i drugih sličnih stvari, koje sve odreda pokazuju da je crtež bio poznat i popularan.

Bio je toliko popularan, da se koristio i poslije, kad ni Penkale ni njegove tvornice više nije bilo, naime, u sedamdesetim godinama. Tada su još postojali majstori koji su popravljali nalivpera, a oni su na zidove svojih dućana stavljali isti onakav crtež, samo što je kod njih onaj momak za uhom umjesto olovke imao pero. No koliko god bila pohvalna želja da se sačuva sjećanje na velikog Slavoljuba, te reklame nisu stekle nekadašnju popularnost, usprkos činjenici da je doušnika sad bilo i više nego prije. Jer tko bi god te crteže vidio, jasno bi osjetio da tu nešto ne štima. A meni se čini da sada – nakon toliko godina – znam i o čemu je riječ.

Stvar je jednostavna: nije štimalo to što se pero nikada nije stavljalo iza uha. Nije se stavljalo ni obično pero s držalom, a još manje nalivpero. A to su oni majstori svakako znali, pa zašto su onda onome dripcu ipak stavili iza uha pero?

Vjerujem da je u pitanju plemenito nastojanje da se običan čovjek nekako intimizira s perom, kao što se intimizirao i s olovkom, i to toliko da nju i za uhom nosi. Pero je, naime, oduvijek bilo mnogo ozbiljnije od olovke, a u nekom smislu i opasnije, pa s njim nije bilo zafrkancije. A onaj crtež kao da je poručivao kako zafrkancije ipak može biti: ako ga stavimo iza uha, pero nam više neće ulijevati respekt, pa ga nećemo morati tretirati kao nekakvu svetinju, što smo do tada nesumnjivo činili.

I doista, pero je bilo jako ozbiljna institucija. A ta ozbiljnost proishodila je iz kvalitete njegova traga: ono što bi se napisalo perom, to je ostajalo, nije se moglo obrisati, nego je trajalo vječno. Zbog toga su se perom pisali službeni tekstovi, prije svega razni dokumenti što ih je izdavala vlast (rodni listovi, svjedodžbe, umrlice i slično), a onda i važna pisma poput poslovnih ili ljubavnih. Pisanje perom uvijek je bilo dalekosežan čin, perom se nije moglo šarati za zabavu, nego bi se čovjek, čim bi ga uzeo u ruke, uozbiljio, pa čak i malo uspravio na stolcu.

A sve ga je i tjeralo da tako učini. Jer, uz pero je išao i pribor, prije svega držalo, a onda još i tintarnica i bugačica. Na pisaćim stolovima sve je to stajalo u kompletu, poput oltarića na kojem se prinosi žrtva radu i ozbiljnosti. Držalo je bilo gore tanko, a dolje zadebljano, u njega se pero moglo lako utaknuti i poslije izvaditi, kad bi se od mnogo pisanja istrošilo. Tintarnice su često bile izrađene od bronce ili od porculana, a uvijek su bile ukrašene, dok su u običnim uredima stajale u drvenim držačima; tinta je bila plava, zelena ili crna. Bugačica je bila nalik na kolijevku, zaobljena s donje strane, da bi onaj specijalni papir na njoj lakše upio tintu. Na javnim mjestima kao što su banke i pošte uvijek je postojala tintarnica i pero, oboje posve neuporabljivo, ali ipak sposobno posvjedočiti o važnosti te institucije.

Pisanje perom imalo je još jednu osobinu: ono nije bilo lako, nego je zahtijevalo osobitu vještinu. Jer vršak pera bio je vrlo šiljast, a k tome i elastičan, pa ako biste odviše pritisnuli pero o podlogu, ono bi poskočilo i špricnulo malo tinte te vam tako zasvinjilo cijeli tekst. Trebalo je imati laku ruku, a trebalo je mnogo i vježbati, pa je zato u školi bio golem korak naprijed kad se počinjalo pisati perom. Osim toga, njegovao se i krasopis, pa su zato postojale osobite bilježnice, zvane pisanka, u koje su se unosile vježbe iz lijepoga pisanja, koje je podrazumijevalo tanku i debelu crtu i niz sličnih estetskih dostignuća. Sve se to radilo zato što se pretpostavljalo da će djeci u budućem životu trebati uredno pisanje: ako baš i ne budu imala prednost pri zapošljavanju zbog lijepa rukopisa (kao što je to bilo još samo malo prije toga), opet se računalo da će im pisanje perom biti potrebno na svakome koraku.

Pisanje perom bilo je, ukratko, krunski dokaz ozbiljnosti i onoga tko piše, i onoga kome se piše, a napokon i samoga teksta. A sve što je nekada vrijedilo za pero s držalom, prenijelo se i na nalivpera. Zato nas i nije odviše začudilo kad smo čitali izjave nekih pisaca – pa čak i sama Krleže – kako je za njih pisanje perom jedino pravo književno pisanje. Ne samo zato što se u trenucima zamakanja pera u tintarnicu mogu pribrati misli nego još više zato što ono što ispod pera izađe svagda ima neku težinu i dostojanstvo.

A onda se to promijenilo. Došli su pisci koji ne pišu perom, nego olovkom (možda baš i onom Penkalinom), a došle su i ove kemijske pisaljke, na koje smo svi prešli. Njima se sad ispunjavaju dokumenti, njih koriste čak i činovnici u općini, i na svim razinama i u svim prilikama rabe se isključivo one. A to pak može značiti samo jedno: da ništa više nije ni teško ni ozbiljno, nego je sve uvjetno i sve može biti i ovako i onako. Kad povučemo potez po papiru, kao da i nismo ništa učinili.

A to znaju i političari. Oni su svjesni da je samo pisanje perom pisanje koje ima vrijednost i koje nešto znači. Pogledajte na televiziji kad potpisuju one važne međudržavne ugovore: uvijek to rade zlatnim nalivperom.

 

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016.

Klikni za povratak