Vijenac 584 - 586

Književnost

PREPORUKE za čitanje

Na plažu uz europski roman

Božidar Alajbegović

Nova na hrvatski prevedena knjiga dobitnice Nobela za književnost Svetlane Aleksijevič, proza češke spisateljice Katerine Tučkova o travaricama iz Bijelih Karpata te roman s mirisom mora slavne Marguerite Duras samo su neke od preporuka za ljetno čitanje

 

 

Preporučujemo nekoliko nedavno u nas objavljenih prijevodnih proznih naslova. Sve odreda smatramo ih vrijednim djelima suvremene europske književnosti, pogodnima za čitanje tijekom ljetnih godišnjih odmora, ali i u svako drugo doba godine.

U romanu Žene triju pjesnika (Hrvatsko filološko društvo/Disput, prev. Damjan Lalović) irski pisac David Park donosi fragmente iz života supruga trojice pjesnika koji su živjeli u različitim povijesnim razdobljima, a od kojih su dvojica stvarne ličnosti – William Blake i Osip Mandeljštam – dok je treći izmišljeni suvremeni irski pjesnik. Već u naslovu sugeriran je podređeni položaj tih žena jer su određene bračnim statusom, udajom za trojicu pjesnika, a autor se na neki način bavi njihovom resubjektivizacijom, ističući važnost tih žena u životima trojice pjesnika. Uz usredotočenost na intimnost i psihu triju žena dojmljivo su dočarane njihove dvojbe, strahovi i nedoumice, često povezane sa samookrivljavanjem i osjećajem vlastite nedostatnosti. No, osim o intimnim proživljavanjima žena koje su živjele u sjeni poznatih supruga, autor piše i o taštini i samoljublju pjesnika, problematizirajući i pojam književnog uspjeha. Jer William Blake bio je pjesnik i slikar koji je žudio za priznanjem svoje genijalnosti, ali ga je javnost odbacivala kao luđaka, Osip Mandeljštam život je okončao kao žrtva staljinističke represije upravo zbog svoga pjesništva, dok fikcionalni irski pjesnik živi u samozavaravanju uzalud iščekujući da postane slavan, što mu izmiče jer je naprosto nedovoljno darovit. Smjestivši roman u različite geografske i vremenske prostore i društveno-povijesne okolnosti, David Park također piše o odnosu društva spram umjetnosti i onih koji je stvaraju. Žene triju pjesnika roman je o prožimanju umjetnosti i života te ganutljiva posveta pisanoj riječi s prikazom životnih putanja triju različitih žena koje su živote i vlastito samoostvarenje žrtvovale u korist tuđe kreativnosti i tuđeg uspjeha.

Umjetnost, zbilja, politika

U prve dvije od šest knjiga (ukupne dužine 3.600 stranica) skupno naslovljenih Moja borba (OceanMore, prev. Anja Majnarić) norveški pisac Karl Ove Knausgård u najvećoj se mjeri bavi temom roditeljstva. Dok je u prvoj knjizi o tome pisao iz perspektive sina koji je imao disfunkcionalan odnos s ocem alkoholičarom, u drugom svesku svog šestoknjižja fokusiran je na sebe kao roditelja i muža. A kako se Moja borba u cijelosti svodi na dokumentaristički vjernu i vrlo detaljnu autorovu literarnu reprodukciju vlastitog života u njegovoj potpunosti, pri čemu pisac ustrajava na radikalnom samoogoljavanju i beskompromisnom kritičkom analiziranju brojnih aspekata svog ponašanja i osobnosti (ali i osobnosti svojih bližnjih), on pišući o roditeljstvu i braku iznosi detalje koji se obično prešućuju. Njegov je prikaz zato svjetlosnim godinama udaljen od klišejiziranih slika o idiličnom „roditeljstvu koje daje smisao životu“ – riječ je o radikalnom subjektivizmu i iskrenosti dovedenoj do paroksizma pri opisima braka doživljena kao kaveza te roditeljstva kao uzročnika emocionalne neravnoteže između želja i obveza, nužde i osjećaja. No to je tek jedna od brojnih tema kojima se Knausgård bavi jer mnogokoja rečenica u romanu ponovno je posvećena i književnosti, pisanju, odnosu umjetnosti i zbilje, seksualnosti, krizi srednjih godina, smrti… A svaku temu koje se prihvati on obrađuje lucidno i vrlo analitično, bez imalo zadrške pišući o najintimnijim osjećajima i bez ustručavanja se do krajnje granice razotkrivajući (osobito u prikazu bračnih svađa). Iznimno sadržajna i intelektualno poticajna te vrlo uvjerljiva, a često i ganutljiva u nastojanju autentičnoga posredovanja brojnih aspekata životne realnosti, druga knjiga Moje borbe nezaobilazno je štivo za svakoga ljubitelja dobre književnosti.

U izdanju Edicija Božičević i u prijevodu Domagoja Kličeka i Dariye Pevlešen na police knjižara stigla je druga na hrvatski prevedena knjiga aktualne dobitnice Nobelove nagrade za književnost Svetlane Aleksijevič. U knjizi Černobilska molitva (kronika budućnosti) ugledna bjeloruska novinarka i spisateljica donosi niz razgovora koje je vodila (te snimala i literarnim putem reproducirala) sa svjedocima, sudionicima i (ne)posrednim žrtvama černobilske nuklearne katastrofe. Kao rezultat nastala je fascinantna knjiga hibridne forme (koju autorica naziva „žanrom ljudskih glasova“) u kojoj je u obliku ispovjednoga polifonijskog kolaža, maestralnom kombinacijom dokumentarnog svjedočenja i umjetnosti Svetlana Aleksijevič stvorila remek-djelo posvećeno ljudskom stradanju, požrtvovnosti i solidarnosti. Knjiga je to koja iscrtava povijest jedne zemlje, ali i povijest političkog sustava i cijele epohe dok u implicitnome sloju poprima konotacije angažirane političke parabole. Čitajući Černobilsku molitvu nemoguće je naime Černobil ne promatrati kao metaforu u kojoj se politika pokazuje kao otrovna nevidljiva emanacija razorne smrtonosne snage koja postupno i polako truje i uništava ljudske sudbine.

U romanu Boginje sa Žitkove (Fraktura, prev. Branka Čačković) češka spisateljica Katerina Tučkova tematizira u javnosti slabo poznat fenomen tzv. boginja, žena iz čeških Bijelih Karpata koje su se bavile travarstvom i iscjeljivanjem, a navodno su imale i natprirodne moći (umijeće čaranja i predviđanja budućnosti). U romanu temeljenu na sudbinama stvarnih žitkovskih žena i pisanom na osnovi različitih dokumenata iz policijskih i sudskih arhiva autorica kombinirajući različite diskurse (kvaziznanstveni, dokumentarni, žurnalistički) i elemente brojnih žanrova (povijesni roman, triler, politički roman, Bildungsroman) stvara dojmljivo djelo u tematskoj srži kojega je kritika totalitarne države. Roman za junakinju ima etnografkinju koja pretražujući različite arhive u svrhu pisanja znanstvenoga rada otkriva da je teta, koja je nju i njezina mentalno hendikepirana brata odgojila nakon majčine smrti, smrtno stradala kao žrtva čehoslovačke obavještajne službe za vrijeme socijalizma. Autorica kreće od sadašnjosti pa se preko vremena socijalizma i Drugoga svjetskog rata vraća sve do razdoblja inkvizicije stvorivši snažan narativ o teškim iskustvima velikoga broja žena. Pritom se, bez obzira o kojem se razdoblju povijesti radilo, kao uzročnik nesretnih ljudskih sudbina mahom ispostavlja ljudska pohlepa te na represiji i ugnjetavanju zasnovana vlast, koja u Drugome i Drukčijemu vidi opasnost.

Ksenofobija
i egzistencijalizam

Mržnjom spram Drugog i Drukčijega bavi se i Szilard Borbely, u romanu Nevoljnici – Zar je Mesija već otišao? (OceanMore, prev. Xenia Detoni). Roman je lociran u zabačeno siromašno selo na tromeđi Mađarske, Rumunjske i Ukrajine potkraj 1960-ih i za pripovjedača ima jedanaestogodišnjega senzibilnog dječaka koji opisuje životnu stvarnost svoje obitelji, egzistencija koje je svedena na tegobno preživljavanje u uvjetima posvemašnje degradacije humanosti. Uz to što žive u bijedi i neimaštini, dječak i njegova sestra te roditelji svakodnevnom su metom mržnje i šikaniranja od strane suseljana, samo zbog svoga podrijetla i drukčijosti. Naime, dječakova majka kći je razvlaštenog i poniženog „kulaka“ rumunjskoga podrijetla i grkokatoličke vjeroispovijedi, a otac je nepriznati izvanbračni sin posljednjeg u selu preživjela Židova, i sve to čini ih „stranim tijelom“ u selu. Iz perspektive nevina dječaka koji živi u neprestanu strahu Borbely opisuje postupno izopćenje njegove obitelji iz seoske zajednice praćeno raznim vrstama poniženja, koje su rezultat ksenofobije, neukosti i mržnje spram svake različitosti, a s korijenom u nečistoj savjesti zbog u Drugom svjetskom ratu počinjenih zločina i kolaboracije s nacistima. To je iznimno snažna proza prožeta beznađem, s brojnim, naturalistički grubim i mučnim opisima života u siromašnom selu gdje ljudi, živeći u bijedi i bez ikakve sigurnosti i perspektive, odušak traže u opijanjima, opscenostima i bestijalnom postupanju spram slabijih i nezaštićenih.

Koloplet književnih preporuka prigodno ćemo zaključiti morski ambijentiranim rukopisom, novim na hrvatski prevedenim romanom slavne Marguerite Duras. Mornar s Gibraltara (Vuković&Runjić, prev. Ana Kolesarić) još je jedan autoričin roman o nemogućoj ljubavi, ljubavi osuđenoj na propast. Također je to još jedan autoričin roman natopljen vinom, viskijem i mnogokojim drugim alkoholom, ali isto tako je to ponovno i roman pun poezije i beznađa, o ljudima koji se, nesposobni za sreću, bore s tugom i očajem. Glavni je junak čovjek koji živi sa ženom koju ne voli i radi posao koji mrzi. Ugledavši jednoga dana Annu, zanosnu ženu za koju saznaje da plovi morima u potrazi za mornarom s Gibraltara, ljubavnikom koji ju je ostavio prije tri godine, on odlučuje napustiti suprugu te se zapošljava na brodu kako bi se približio Anni. Između njih, na brodu koji kreće iz Sètea pa preko Tangea i Abidjana plovi sve do Leopoldvillea, rađa se ljubav, dok zajedno plove u potrazi za mornarom iz naslova. Hoće li ga pronaći, i hoće li njihova ljubav preživjeti, te imaju li doista hrabrosti iz korijena promijeniti svoje živote i beznađe preobraziti u novi početak, otkriva nam roman pun alkoholom natopljenih dijaloga, lirike, tuge i poetike egzistencijalizma. Djelo je to kao stvoreno za ljetno čitanje, s mirisom mora u nosnicama, zveckanjem leda u čaši i mreškanjem valova pred očima i među Margueritinim rečenicama…

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016.

Klikni za povratak