Vijenac 583

Kazalište

Fedor Šili, Čarobnjak, red. Boris Liješević, Narodno pozorište Sombor, Ljetne noći Teatra Exit

Izvrstan susret fikcije i fakcije

Igor Tretinjak

„Ovaj komad je dijelom o životu Thomasa Manna. Ali je i hommage njegovu djelu, a ujedno i priča o važnosti umjetnosti, o odnosu umjetnika i sredine, komad u kojem se miješa granica između stvarnosti, sna, sjećanja, mašte, dokumentarnog i fiktivnog“, napisao je beogradski dramatičar Fedor Šili o svom komadu Čarobnjak. U njemu je maksimalno olabavio granicu između dokumenta i fikcije, omotavši crtice iz Mannove biografije velima događaja koje književnik nije uspio proživjeti u stvarnosti, prepustivši im se zato u fikciji. Na taj način povezao je staru narodnu kako život piše romane s nama znatno zanimljivijom da romani dopisuju život, i to pokatkad autentičniji od njega sama.

Ples stvarnosti i književnosti, snovitoga življenja i budnoga preživljavanja redatelj Boris Liješević pretočio je u predstavi Narodnog pozorišta Sombor (koja je otvorila sedme Ljetne noći Teatra Exit) u vrlo zanimljivo igranje kazališnom iluzijom, koje je cijelim svojim tijekom, na mjestima suptilno, a pokatkad izravno, preispitivalo istinitost scenske igre. Elementi iluzije relativizirali su kazališnu stvarnost elegantno se pretačući u nju ili je izjedajući iznutra. U uvodu se, tako, „pripovjedač“ obratio publici kao suigraču, ušetavši zajedno s njom u Mannov scenski život. U njemu je, pak, iluzija progovarala suptilnije, u svojevrsnu scenskom snu izjednačivši stvarnosne i romaneskne elemente, istodobno snovite epizode podigavši na razinu (kazališne) stvarnosti.

Na sceni su se nizali biografski elementi Thomasa Manna od 1891. do 1949, kad je njegov sin Klaus počinio samoubojstvo, preplećući se s kvazibiografskim likovima i odnosima posuđenim iz novele Tonio Kröger. Ta dva sloja zajedno su gradila Mannov distanciran i umnogome deformiran emocionalni svijet. Distanciranost je na sceni progovarala književnikovom odvojenošću od vlastite životne priče i njezinih sudionika koje je, dok su mu se obraćali, pratio tek usputno, okrenut prema publici kao svojim svjedocima, konzumentima i partnerima. Iako se na početku predstave najavila interaktivnost s publikom, njezina uloga ipak se svela na nesamostalnoga Mannova partnera u tišini, vođena uputama pripovjedača. Tog svog kolektivnog partnera glavni je junak napuštao tek u pokojem naglašenijem trenutku radnje te u snovitim razgovorima s Goetheom. Upravo su oni postali Mannova intimna stvarnost u kojoj se svom uzoru otvarao znatno intenzivnije nego vlastitoj supruzi i sinu. Svedemo li taj odnos junaka prema (kazališnoj) zbilji i snu, dolazimo do Mannova rezimea vlastitog (obiteljskog) života kao spoja „smrdljivih ćevapa i Doktora Fausta, pohanih patlidžana i Čarobnog brijega“. Emocionalno suzdržan u stvarnosti, Mann je puninu života proživio kroz svoje knjige i „snovite“ dijaloge s književnim uzorima i junacima.

Saša Torlaković odlično je oblikovao distanciranoga Thomasa Manna, kojega statičnost i okrenutost publici, čime je ostao zakinut za naglašeniju suigru s partnerima, nije spriječila da vlada scenom. Istodobno on je bio tek promatrač vlastitog života, na koji počesto nije mogao djelovati, već mu se samo prepuštati. Magnetski privlačnu emocionalnu distanciranost pojačavalo je lice utihnutih emocija te moćan i ugodan glas. Svetozar Cvetković odlično je šetao od uloge pripovjedača do likova, od Goethea do Samuela Fishera. Njegovi prelazi iz razotkrivanja iluzije kazališnog čina u dio te iluzije bili su gotovo neprimjetni, topeći granicu između stvarnosti i kazališne stvarnosti. To najbolje pokazuje sam početak u kojemu je izmiješao poziciju uvodničara i mladoga Manna, brišući distinkciju između pripovjedača i izvođača, pripovijedanja i igranja.

Radoje Čupić Thomasova je starijeg i književno manje uspješnoga brata (taj dio je u predstavi nešto naglašeniji no u stvarnosti) Heinricha Manna oblikovao njegovom suprotnošću – labilnog, lažno sigurnog, kolebljivog između ljubomore i bratskog divljenja. Tatjana Šanta odlično je oblikovala dvije ključne žene Thomasa Manna – romaneskno oblikovanu fatalnu ljubav Mariju Albrecht i stvarnu suprugu Katju Mann, fino podcrtavši njihove razlike kroz Marijin seksipil i početnu zbunjenost matematičarke Katje, koja se poslije pretače u požrtvovanost razočarane, no ponosne supruge. Marko Marković uvjerljivo je dočarao razvoj priglupog i površnog Hansa Gerlingena, otimača Thomasove ljubavi Marije, kojemu se književnik sveti oduzimajući mu ljubav.

Scenograf Miša Keskenović odlično je sveo scenografiju na gomilu knjiga koje predstavljaju cijeli Mannov život, njegove interijere i eksterijere, a koje u jednom trenu, baš poput života, postaju tek gomila za ogrjev. Kostimografkinja Mirna Ilić zgodno je uplela Goetheovo (snovito) vrijeme u Mannovo razdoblje, a Aleksandar Kostić glazbom je fino pratio ritam predstave.

Predstava Čarobnjak dobar je primjer razumijevanja tekstopisca, redatelja, glumaca i ostatka autorskog tima. Odličan tekst na svakom je sljedećem izvedbenom koraku obogaćen za jedan sloj scenske iluzije te završna predstava postaje zanimljiv susret i igra fakcije i fikcije, stvarnosti i scenske stvarnosti.

Vijenac 583

583 - 7. srpnja 2016.

Klikni za povratak