Vijenac 582

Kazalište

Lisa D’Amour, Detroit.hr, red. Saša Anočić, Novi Teatar u gostima

Izgubljeni u prijevodu

Igor Tretinjak

„Ne smiješno, nego urnebesno smiješno!“, vrišti s plakata i programske knjižice predstave Detroit.hr, dodatno opisane komedijom godine. Doda li se tim bombastičnim i poprilično samosvjesnim natpisima s jedne strane činjenica da je naslovni tekst Lise D’Amour ušao u finale Pulitzera te se vrlo uspješno izvodi na Broadwayu, a s druge popis odlične zagrebačke ekipe, cijeli paket zvuči veoma privlačno. Utoliko je razočaranje nakon odgledane predstave veće. I višestruko.

Kao prvo, sam tekst Detroit, „pohrvaćen“ u Detroit.hr, nema mnogo veze sa smijehom, posebice s urnebesnim, i takva karakterizacija, ispisana rukom kritičara New York Timesa, dobrim mu dijelom reže krila i odvodi potencijalnoga gledatelja na krivi put. Jasno nam je da je lakše prodati urnebesnu komediju od drame suvremenog otuđenja s natruhama crne komedije, no potiho vjerujemo da ovaj naš mali prostor još ne treba u potpunosti preuzeti brodvejski pristup predstavi kao proizvodu čija je jedina funkcija zarada.

Ta drama otuđenosti, nadalje, nije drama velike dubine i novih istina što ostavljaju bez daha. Možda se razlog tomu dijelom skriva u primjetnoj razlici između američkog i hrvatskog načina života, možda smo navikli na nešto dublje kopanje i uranjanje u temu... Kako god, riječ je o light komadu u čijem se žarištu nalazi disfunkcionalni bračni par, odnosno dva pojedinca, Sofija i Branko, koji vlastite misli, stavove i emocije drže čvrsto unutar svojih nutrina, okolini ih nudeći snažno pročišćene. Tek povremeno, nakon što unutarnje brane popuste, preliju se kratki mlazovi potisnute gorčine. Okidač tim otvaranjima u naletima postaju njihovi susjedi, bivši narkomani Suki i Zvonimir. Plešući na rubu između apstinencije i ponovne ovisnosti, odnosno stvarnosti i sna, oni žive svoje emocije na van, svlačeći se i nudeći okolini pred kojom bez ustručavanja plaču na poneku rečenicu, asocijaciju i sjećanje. Funkcionirajući kao izvrnuta, odnosno zrcalna slika Sofije i Branka. U obratu na kraju element sna dobiva na snazi, dodavši našim junacima još jedan veo otuđenosti, no ovaj put ne u odnosu jednog prema drugom, već u odnosu njihova zajedničkog mikrosvijeta prema ostatku svijeta.

Redatelj i scenograf Saša Anočić okupio je ekipu ponajboljih hrvatskih kazališnih glumaca, svojevrsni dream team, što je njegov najuspjeliji potez u ovoj predstavi, jer sama režija djeluje nabacano i bezidejno. Na početku su se, tako, pojavile natruhe slapstick-komedije, da bi potom u potpunosti nestale, a zamijenio ih je statičan dijalog, odnosno glumačko nadigravanje. Bacite li pogled nešto niže na popis glumačke ekipe, reći ćete – što je u tome loše? Loša je činjenica da to nadigravanje nije bilo dio ekipne igre, već je djelovalo kao skup zasebnih monoloških minijatura s tendencijom ritmičkog pada. Posebice u prvom dijelu predstave, u kojemu su scene bile prespore i preduge. Poslije se radnja, istina, ubrzala i scene su postajale sve kraće i dinamičnije, no njih su gušili predugi prijelazi praćeni videoprojekcijom Willema Miličevića, koja je vrlo brzo postala monotona. Najbolji trenutak predstave, koji je, istina, prenaglašeno iskočio iz cjeline, završna je scena tuluma u kojoj se kroz nabijeni ritam u plesu, pjesmi i krajnjoj opijenosti, nizom kratkih skica i smrznutih slika, reklo mnogo više no tijekom ostatka predstave. Da je ta privlačna i dinamična scena bila točka oko koje se gradila cjelina, predstava bi dobila na izvedbenoj punini i zaigranosti, koja bi usisala sadržajne crne točke. Možda bismo tada bili na tragu urnebesno smiješnoga.

Što se tiče glumačke ekipe, svi su odigrali vrlo dobre do odlične role. Ksenija Marinković fino je dočarala neuračunljivost Sofije koja se silno trudi držati na okupu sliku monolitnosti braka i vlastitog života koji puca po šavovima. Opipljivom je nervozom razbijala i nagrizala tu čvrstoću, ne dopustivši ni u jednom trenutku da u potpunosti pukne. Time bi došlo do pražnjenja i olakšanja, potom i sretnoga kraja, a za likove poput Sofije takva u pravilu nema. Nina Violić bila je uvjerljiva kao njezina druga strana, bivša narkomanka Suki koja je pretjeranom lakoćom izgovarala i iznosila sve što je Sofija tako uspješno potiskivala. Posebno uvjerljiva bila je na ponovnom fiksu, umrtvljena govora i mlitavih kretnja. Krešimir Mikić odlično je oblikovao potiskivanoga Branka koji pronalazi izlaz u povlačenju u vlastite svjetove. Dualnost između stvarnosti i zamišljaja vrlo je uvjerljivo stopio u prividnoj opuštenosti ispod koje bruje nervoze i nesigurnosti. Živko Anočić dojmljivo je oblikovao Zvonimira kao čvrstu opreku rascijepanom Branku, frajera i majstora od (svih) zanata, kakav bi Branko želio biti. Dodajmo kako karakterno dobro pogođene kostime potpisuje Marina Milić.

Detroit.hr prva je predstava Novog Teatra u gostima (jedina je veza s originalnim Teatrom u gostima pojavljivanje Borisa Miholjevića u svojevrsnu epilogu predstave), koji, sudeći po najavi u programskoj knjižici, planira biti poveznica Broadwaya i hrvatskih kazališnih scena. Sam koncept nije loš, dapače, ali kao što smo vidjeli na primjeru ove predstave (a i u nekim predstavama Planet Arta), nije dovoljno primiti se popisa Pulitzera, Olivera ili Tonyja. Put od brodvejske do hrvatske uspješnice znatno je zahtjevniji od toga.

Vijenac 582

582 - 23. lipnja 2016.

Klikni za povratak