Vijenac 582

Naslovnica, Razgovor

Pavao Pavličić, književnik i književni povjesničar

Čitatelj je uvijek u pravu

Razgovarala Lidija Lacko Vidulić

Da sam sa svojim krimićima došao deset godina ranije, vjerojatno ne bi bili objavljeni. Tek u sedamdesetima krimić se prestao smatrati šundom / Treba preokrenuti dosadašnji model podučavanja književnosti u školi i treba početi od suvremene književnosti pa ići prema starijoj / Kod nas se slabo čita jer naši ljudi imaju taj refleks da knjige često lažu, a da je beletristika namijenjena sentimentalnim dušicama, dok pravi ljudi lupe šakom o stol i idu u akciju / Mi smo tradicionalno sredina koja ne vjeruje sama sebi / Previše smo slični Europi, loša varijanta njih samih, tako da nemamo velike šanse na njihovu tržištu / Provokacije u kazalištu i književnosti su trodnevne senzacije koje nikomu ne koriste

 

Književnik, književni znanstvenik i prevoditelj Pavao Pavličić diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. doktorirao s temom iz područja metrike. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je redoviti profesor, a uskoro professor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU-a. S jednim od najplodnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca, koji je u književnost ušao s naraštajem hrvatskih borhesovaca, a osobitu popularnost stekao kriminalističkim romanima, razgovaramo uoči njegova sedamdesetog rođendana u povodu dodijeljene mu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i nove knjige koja uskoro izlazi u nakladi Matice hrvatske.

U naslovnoj priči vaše nove knjige Ljubav za dosadne knjige progovarate o zahtjevnoj s jedne i zabavnoj literaturi s druge strane. Jesu li tzv. elitna i tzv. nepretenciozna književnost doista u opreci i kakav je vaš odnos prema njima?

Knjiga nije posvećena isključivo tom odnosu, nego raznim aspektima književnosti i načinima na koji ona postoji u javnosti, u našem životu, u životu pisca i čitatelja. Desetak priča progovara o različitim licima književnosti. Ni sam ne znam kako sam na to došao, ali kad sam jednom počeo, to mi se ukazalo kao mogućnost da pretvorim književnost u predmet književnoga teksta i da istresem te svoje buhe, ono što me mučilo u životu, tijekom pedeset godina koliko se ja oko književnosti motam. Tako ima priča o čovjeku koji pripovijeda svoj život, počne od ranoga djetinjstva i pripovijeda sve bliže i bliže sadašnjem trenutku, a kada se to dvoje podudari – nastaje kratki spoj. Bavim se, primjerice, pitanjem nastaje li književnost iz života ili iz književnosti, pokušavam zahvatiti različite aspekte, s time da je sve prožeto autobiografskom atmosferom, smješteno u šezdesete i sedamdesete godine kad sam se formirao kao pisac i kao čitatelj. Što se tiče odnosa takozvane elitne i nepretenciozne književnosti, on je bio važan u doba moje mladosti. Razlika između jednog i drugog bila je društveno važna, pa se djeci branilo da čitaju šund-literaturu, u što pripadaju i krimići, kao što im se branilo da se kartaju ili puše. No ta je razlika prevladana, ona se više ne vidi. Nestala je u dobroj mjeri i zato što je književna znanost malko promijenila svoje polje interesa. U šezdesetim godinama počela se intenzivno proučavati teorija pripovijedanja, a ona se najbolje mogla pokazati na jednostavnijim, trivijalnim tipovima pripovijedanja kao što su krimići, ljubići, vesterni. U potrazi za predlošcima i primjercima književni su znanstvenici čitali mnogo takvih tekstova te otkrili da i tu ima nešto vrijedno. Već u sedamdesetima, kad sam ja počeo objavljivati krimiće, ta razlika više nije bila tako važna. Da sam sa svojim krimićima došao deset godina ranije, vjerojatno ne bi bili objavljeni. Kad sam svoju prvu knjigu donio Crnkoviću, uopće nismo raspravljali o tome da su to krimići, niti je on mislio da bi ta činjenica mogla podignuti prašinu. Jednostavno, bila su sazrela vremena da se krimić prihvati kao normalan književni žanr. To se dogodilo sa svim književnim oblicima, više ili manje. Krimić je danas jako u modi pa je o njemu teško govoriti, ali to se dogodilo i sa znanstvenom fantastikom i s ljubićima, tako da tu razliku više nitko ne naglašava, niti misli da je ona presudna.  

Oko tog pitanja lome se koplja u svezi s kurikulom i lektirom. Trebaju li učenici čitati Marka Marulića, je li riječ o „teškim“ i „dosadnim“ tekstovima za srednjoškolce te što očekujemo od lektire?

Naravno da ih trebaju čitati, to je zdravorazumska stvar, ali uz dva uvjeta. Prvi je uvjet da se ponudi izbor. Nametne li se čitanje cijele Judite, neće se pročitati ništa. Judita je teška i studentima, a kamoli ne učeniku prvog ili drugog razreda srednje škole. Drugi je uvjet da se književnost ne podučava kronološki kao dosad pa da se Marulića čita s petnaest godina, nego da ga se čita s devetnaest. Dakle, onda kada već postoji neko znanje o književnosti i predodžba o tradiciji. Petnaestogodišnjaci od književnosti još traže neke životne odgovore, morate ih uvjeriti da u književnosti ima nešto za njih. Kako to činiti? Tako da država radi svoj posao. Država tradicionalno izbjegava svoju dužnost, sad već u dramatičnim razmjerima. Izdavačima se prepušta tiskanje mnoštva udžbenika, među kojima onda nastavnici trebaju izabirati. To je budalaština. Država postoji zato da kaže što je vrijedno, a što nije. Sastavi se komisija od sedam stručnjaka za određeno područje i ta komisija treba donijeti odluku što će biti udžbenik kemije za sedmi razred osnovne škole ili priručnik iz hrvatskog za drugi razred srednje škole. Sadašnje stanje odraz je vrijednosnog meteža koji vlada ne samo u književnosti nego na svim područjima. To nije dobar način da se djecu uvede u književnost. Mora se raditi sustavno, na temelju iskustva, sa sviješću što je manje ili više važno. Naposljetku, ljudi koji rade programe poznaju problematiku, znaju što je prihvatljivo, a što nije. Ako se program ostavi u kaotičnom obliku, od njega neće biti ništa.  

Koliko je važna književna povijest, što možemo i trebamo iz nje učiti, kako joj pristupati?

To je jako komplicirano pitanje jer se postavlja pitanje koliko je važna povijest uopće. Čovjek se zaprepasti kad vidi da ljudi ne znaju kad je počeo Drugi svjetski rat, da ne znaju elementarne činjenice pa se povijest svodi manje-više na ono što čovjek sam pamti, a sve što je bilo prije izgleda mu kao neki ocean događaja za koje nije ni važno kad su bili i kako su jedan iz drugog proizlazili. Književna povijest je, naravno, važna jer bez nje nema ničega. Ne možete reći zašto je A. B. Šimić važan ako ne znate što je bilo prije njega, da se on nečemu suprotstavljao, a nešto iz te povijesti prihvaćao. Mora postojati dijakronijska perspektiva iz koje se vidi razvoj. Naravno da čovjek može razumjeti suvremeno književno djelo i ako ne poznaje stara književna djela. Zato se ja zalažem da se preokrene dosadašnji model podučavanja, odnosno da se počne od suvremene književnosti pa se ide prema starijoj, ali se mora doći do te perspektive, uvida u dijakroniju. To bi trebao biti konačni rezultat obrazovanja o književnosti. Na početku školovanja učenik bi trebao biti samo zainteresirani čitatelj, a na kraju postaje netko tko ima predodžbu kako je tekla književna povijest i zašto je tekla kako je tekla.

Kako se znanost danas odnosi prema književnoj povijesti i nacionalnoj kulturi?

To se mijenja. U proučavanju književnosti postoje trendovi, klatno se njiše iz jedne u drugu točku. U devetnaestom stoljeću, kad je počelo znanstveno proučavanje književnosti, prevladavao je pozitivistički pristup. U središtu proučavanja bio je pisac, moralo se znati kakva je njegova naobrazba, kakvo podrijetlo i predci, gdje je živio i kakva su njegova iskustva. Onda je u središte dospjelo djelo, pisac više nije bio važan, nego kako funkcionira tekst. Unutrašnji pristup prevladavao je do točke gdje se zaključilo da tekst i ne možemo razumjeti jer je on sustav zrcala u kojem se sve prelama, pa se pristup opet otvorio, proučavaju se okolnosti, biblioteke, što se čitalo. Danas imate situaciju u kojoj se proučava sve, samo ne tekst. Cijela dekonstrukcija zasniva se na tome da u tekstu postoje neki ideologemi kojih je pisac svjestan ili nije svjestan, pa kritika to razotkriva, a ono što je u tekstu literarno, po čemu je on drukčiji od drugih tekstova, to se više ne vidi. Klatno ide, ide, doći će do krajnje točke i opet se početi vraćati na drugu stranu. Posao nikad nije završen jer kao što je rekao jedan slovenski pisac, „budućnost je uvijek ista, a prošlost se neprekidno mijenja“. Kako doznajemo nove stvari, kako nastaju nova književna djela, kako se mijenja naše shvaćanje književnosti, tako se stalno vraća potreba za revidiranjem. Povijest hrvatske književnosti vrijedi otprilike trideset ili pedeset godina i nakon toga treba napisati novu, jednako kao što su nam potrebni i novi prijevodi klasičnih djela, jer mijenja se naše shvaćanje književnosti. Posao nikad nije dovršen. To malo frustrira, ali zašto ne, nije ni to loše.  

Koliko je važna književna suvremenost i kako je podupirati? Prije koju godinu dali ste sumornu dijagnozu statusa hrvatske književnosti u ironičnom tekstu Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti. Pamflet je bio zapažen, ali nije izazvao javnu polemiku, niti su se izrodile neke ideje kako promijeniti postojeće stanje?

Što se tiče tog teksta, on je malo zločest, a ljudi to vole i to im je dovoljno. Bio je objavljen u književnom časopisu u kojem bi ostao manje-više nezapažen, da nije stavljen na internet, pa su ljudi to tamo vidjeli i činilo im se zgodno. U tekstu sam nastojao pobrojati neke boljke ili slabe točke našega književnog života, i to na način da kažem kako bi trebalo ukinuti hrvatsku književnost i onda nabrajam ono što bi tobože trebalo činiti, a što se zapravo već naveliko radi. Nije to komplicirana struktura, niti je tekst mogao išta izazvati. Ljudi su rekli da je zgodno, slegli ramenima i naravno da nitko ništa nije promijenio. Ako ja prigovorim da se neka književna nagrada dodjeljuje malo u siječnju, dogodine u svibnju, pa onda u ožujku, što je loše jer nagrada gubi identitet, to se neće promijeniti jer oni koji dodjeljuju nagrade rade po svome i nije ih briga. Tako da nisam ni očekivao nekakav odjek, dapače, odjek je bio mnogo veći nego što sam se nadao.  

Polovica Hrvata baš nikada ne čita, niti ih knjiga zanima, pokazala su istraživanja. Treba li nas zabrinjavati taj podatak i kako unaprijediti kulturu čitanja?

Ne mislim da je to neki problem, tako je oduvijek bilo. Mislim da danas u svakom školskom razredu ima otprilike isti broj učenika zainteresiranih za književnost kao što ih je bilo i u moje vrijeme prije šezdeset godina. To vam je kao sa sluhom, neki imaju sluha, drugi nemaju i ne možete one koji nemaju natjerati da slušaju Mozarta kad ih to jednostavno ne zanima. Ne mislim da je čitanje knjiga nešto bez čega se ne može biti dobar čovjek i koristan član zajednice. Ako nekoga beletristika ne zanima, ne zanima ga. Ne treba ga zato kuditi. Ono što treba biti naša briga jest da one koji su skloni čitanju ne otjeramo od knjige školskim programom i načinom na koji se književnost podučava. Da im ne dajemo spominjanoga Marulića prerano i na krivi način. Mislim da to nije nekakva dramatična situacija, a pogotovo mi nije simpatično kada pisci i izdavači viču na svoje čitatelje jer nedovoljno čitaju. To je njihov izbor, ponudi im nešto što će ih zainteresirati. Nekoga neće zainteresirati nikad ništa, nekoga hoće. Književnost je nešto dobrovoljno kao i svaka umjetnost. Dakle, tomu čovjek pristupa jer se nada da će nešto dobiti. Ako ne dobije ništa, više za tim neće posegnuti.  

No podaci govore o priličnom zaostajanju u odnosu na razvijene europske zemlje. Barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana pročitalo je 47 posto Hrvata i 83 posto Nijemaca.

To je između ostaloga zato što ih je službena kultura mnogo puta prevarila. Ne samo u moje vrijeme, nego i dan-danas postoje dvije povijesti. Jedna iz knjiga i druga, obiteljska, koja se predstavlja kao prava istina ili se tako doživljava. Jednostavno, naši ljudi imaju taj refleks da knjige često lažu, a da je beletristika namijenjena sentimentalnim dušicama, dok pravi ljudi lupe šakom o stol i idu u akciju. Jedanput sam se iz Splita za Zagreb vozio jutarnjim avionom, koji je bio pun stranaca. Bilo mi je zanimljivo promatrati kako su svi stranci čitali knjige, a domaći novine. Našim je ljudima još problem neposredna zbilja i informacija, dok stranci žele sintezu, priču o toj zbilji. No i to se mijenja. Pogledajte koliko se kod nas piše. Do prije dvadeset godina u Hrvatskoj je izlazilo godišnje šest-sedam romana ili osam-devet knjiga proze. Danas izlazi sedamdeset do osamdeset naslova, a oni koji pišu valjda nekoga vraga i čitaju. Društveni status književnosti se mijenja, pisci više nisu tuberkulozni nesretnici koji pišu pjesme. Moramo biti strpljivi, to su dugoročni procesi.

Za loše stanje odgovorni su baš svi koji se bave knjigom – i pisci, i kritičari, i mediji, i nakladnici, i znanstvenici, i država – koji u konačnici rade na rastakanju moći književnosti, refleksije koju ona donosi, i nacionalnog identiteta. Je li taj mehanizam slučajan rezultat spleta okolnosti ili je smišljeno pokrenut s nekim ciljem?

Sigurno ima onih kojima odgovara takvo stanje. U najmanju ruku imate izdavače koji su specijalizirani za stranu književnost, i njima odgovara da se ne čita domaća nego strana književnost. Međutim, mi smo tradicionalno sredina koja ne vjeruje sama sebi. Kod nas uvijek bolje prolazi ono što je izvana, neka je i iz Bugarske, samo da nije odavde. Uvijek postoji refleks da nama netko drugi mora kazati da je to što radimo dobro. Moramo sami stvarati svoje kriterije. Naravno da pritom treba gledati okolo i uzimati u obzir svjetsku situaciju i vrijednosti, ali mi moramo utvrditi što vrijedi u hrvatskoj književnosti i kulturi. No mi smo radije prema svemu skeptični pa ne samo da nas lažni proroci ne mogu prevariti, nego ne možemo krenuti ni za pravima.  

Koliko su pisci u Hrvatskoj danas uistinu slobodni i kritični? Usmjeravaju li kritičku oštricu u neuralgične točke društva ili se moraju prilagoditi nekim pozicijama moći kako bi ih se tiskalo, zvalo na festivale, prevodilo u inozemstvu?

To je stvar osobnog izbora. Veliki sam protivnik ideje da bi pisci imali neku obvezu ili dužnost da na nešto ukazuju, rješavaju probleme i nude rješenja. Milijun smo se puta uvjerili da to ne funkcionira i ne valja. No nitko nikomu ne brani da se prihvati bilo kojeg problema. Naravno da je oportunistički u neke teme ne dirati, no nije ni svaki pisac za svaku temu. Netko može napisati sjajan ljubavni roman, ali ne znati ništa o društvenim odnosima. Znam što hoćete reći, da možda postoje neke kalkulacije, daj malo multikulturalnosti, ovoga-onoga, ali od toga nikad ništa. Kao što je rekla priznata njemačka autorica Marica Bodrožić, strane izdavače zanima kako se kod nas živi u istoj sobi s kozom i sve ono što je egzotično. No mi smo previše slični Europi, loša varijanta njih samih, tako da nemamo velike šanse na njihovu tržištu. Mislim da se moramo hvatati onih tema koje nas žderu i muče, a ne pisati za nekoga drugoga. To je opet onaj refleks da očekujemo da nas netko potapša po ramenu i pogladi po pametnoj glavici. To se nikad neće dogoditi. Najpoštenije je od pisca da piše o onome što ga muči, što sam osjeća kao produktivnu literarnu temu ili kao problem koji pokušava riješiti, a od onoga što se radi programski i kalkulantski nema ništa. To se najbolje vidi po ovima koji pokušavaju biti provokativni, u kazalištu, ali i u likovnoj umjetnosti, pa i u književnosti. Koga danas više možete isprovocirati? Sve se već vidjelo, nema te svinjarije ni budalaštine koja nije već učinjena u javnosti. Neki još misle da mogu provocirati, a to su trodnevne senzacije koje nikomu ne koriste, a najmanje onomu tko ih proizvodi.

Nezadovoljni ste književnom kritikom i tretmanom književnosti u medijima.

Istina je da nemamo sustavne književne kritike, kritičara kojima se vjeruje, i čovjek se pita ne bi li stanje moglo biti malo bolje. Pogledate li po svijetu ili regiji, vidjet ćete da postoje tjedni kulturni prilozi u novinama s ozbiljnim recenzijama i stalnim kritičarima. To je produkt opće situacije, a ne samo medijske. Ne možete novinskom izdavaču narediti da tiska kulturni prilog od deset stranica ako on na tome gubi. S druge strane postoji spoznaja koju dugujemo profesoru Solaru i njegovoj knjizi Predavanja o lošem ukusu gdje on kaže da je problem, ne samo kod nas, nego općenito, u tome što danas ne postoji društvena skupina koja bi nametala ukus, koja je dovoljno ugledna i autoritativna, pa je sve dopušteno i imate svakakve incidente. U sredini koja sama po sebi nije sklona incidentima, a ljudi su pristojni, takvi će incidenti ponekad biti i korisni, a tamo gdje bilo tko može nametnuti bilo kakvu temu, ima svašta, kao kod nas.  

Književna scena i okolnosti od vaših su se početaka poprilično mijenjale, no čini se da na vas nemaju velika utjecaja, vi neumorno pišete sve ove godine. Možete li usporediti položaj pisca i status književnosti u socijalističkoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj?  

Naći ćete danas mnogo ljudi koji će vam kazati da je nekoć bilo bolje. Nije bilo bolje. To odlučno tvrdim, a obrazlagati nemam živaca. Što je tada bilo drukčije? Književnost je državi bila važnija na dva načina. Bila joj je važna kao neka vrsta propagande, pa je država povremeno kampanjama ulagala novac u književnost, primjerice svaki je izdavač imao biblioteku za mlade pisce. Biti pisac bila je važna stvar. Kad bi Društvo hrvatskih književnika primilo nove članove, to se objavljivalo u novinama. Kao član udruge pisac je mogao konkurirati za stan, lakše je dobio radno mjesto. S druge strane, državi je književnost bila važna i kao antipropaganda. Uvijek je tu bilo nečeg subverzivnog, a utjecaj književnosti bio je veći jer su mediji bili kontrolirani. Država se bojala da ne bi netko plasirao nešto za njih neprimjereno, pa su neko vrijeme izdavači morali imati savjete u kojima je sjedilo desetak ljudi iz Socijalističkog Saveza, iz Saveza boraca, općina i sl. Što je više tih ljudi bilo, manja je bila mogućnost da prođe nešto subverzivno. Naravno da je u toj situaciji pisati knjige bilo pustolovnije ili izazovnije. Kundera je rekao da je idealna situacija za književnost diktatura u raspadanju jer vas diktatura tjera da pišete, a raspadanje omogućuje da objavite. Danas je vlast shvatila da to nije važno, nek pisci lupetaju što hoće, u to se više ne pletu pa nema ni izazova, i otuda potreba za provokacijom. Kad ne možeš provocirati političare, provociraj seksualnim temama. Književnosti je potrebna neka vrsta tabua da bi bila izazovnija.
Što se tiče statusa pojedinačnoga književnog djela, manje se objavljivalo, pa se svaka knjiga bolje vidjela. Kad sam surađivao sa Zlatkom Crnkovićem sedamdesetih i osamdesetih godina i kada bi mi izašla knjiga, mogao sam računati na minimalno deset recenzija u prva dva tjedna, pa onda još u časopisima; danas je to nezamislivo. Književnost više nikomu nije važna i na nju se ne reagira. Književna kritika više ni nije književna kritika, nego marketinški tekst. Ako tri puta slažete čitatelja i kažete mu da je nešto genijalno, pa on ode u biblioteku, posudi knjigu i vidi da nije tako, nego da ga gnjavite – više vam neće vjerovati. To je manje-više današnja situacija. No meni se ovo ipak čini bolje. Ne može se reći da se manje čita. Čita se jednako ili čak više. Knjiga ima više. To je možda pitanje ukusa, no sloboda je uvijek bolja od neslobode.  

Vaš književni i znanstveni opus obuhvaća stotinjak djela. Sjećate li se svih ili neka potonu u zaborav? Možete li izdvojiti vama osobito važna?

Ne čitam svoje knjige i ne vraćam im se. Možda bih se nečega i sramio kad bih to sada čitao, ali nikad ništa nisam napisao uzgred i preko koljena, nego uvijek s punim angažmanom. Ako sam i fulao, fulao sam časno. Dakle, ne zato što se nisam trudio, nego mi nije uspjelo. Što se tiče djela koja su mi osobito važna, to čovjek nikad ne zna. S obzirom da uvijek radim s punim zalaganjem, onda se i nadam dobru, ali ne ispadne uvijek dobro. To je neizbježno. Mislio sam, dok sam bio mlad, da ću jednog dana znati, kada nešto napišem, je li to dobro ili nije. No ne znam ni sada dok mi čitatelji ne kažu. Jako sam se iznenadio odjeku nekih svojih knjiga, primjerice i reakcijama na tekst o ukinuću hrvatske književnosti koji ste spomenuli. Tako je bilo i s nekim knjigama. S druge strane, za neke mi je žao da nisu zapažene, no hvala Bogu, čitatelj je uvijek u pravu.

Imate li povratnu informaciju čitatelja?

Postoje dva tipa čitatelja. Jedni su oni koji kupuju knjige, a drugi su oni koji ih posuđuju. Ja sam izgleda za ove koji ih posuđuju. Mene nema na listama uspješnica, ali prema statistikama posudbi u javnim bibliotekama dobro stojim, i to je meni povratna informacija. Nekada sam išao na književne večeri po knjižnicama i onda sam uvijek uzimao svoje knjige s police i gledao koliko ima štambilja otraga, koliko se posuđuje. Sada Sveučilišna knjižnica radi statistiku i čak dobivam i neke novce za to. Najvažnije mi je da to što radim nekomu treba, da nisam bacio knjigu u bunar. Ne vjerujem u utjehu tipa „to će netko prepoznati za pedeset godina“. Vječnost u književnosti jedva da traje pedeset godina. Nemam se razloga žaliti na povratnu informaciju.  

S obzirom na golemu produkciju, pretpostavljam da imate ustaljen radni ritam? Kako izgleda vaša književna radionica i što vam je potrebno za rad?

Ništa naročito. Cijeli sam život krao vrijeme za pisanje. Nisam ja onaj tip autora koji se zatvori u sobu, a svi ukućani hodaju na prstima. Nikad nisam imao radnu sobu, nemam je ni danas. Uvijek sam pisao kad je bilo prilike. Pritom sam razvio neke svoje metode. Nikad si nisam mogao dopustiti da počnem nešto pisati, pa stanem i razmišljam, prevrćem rečenicu po rečenicu, nego sam uvijek kad bih sjeo pisati morao znati kamo to vodi, kakav će biti kraj, koliko dugačko, i onda sam to ispunjavao kad bi se ukazalo vrijeme. Dakle, ne trebam ništa naročito, samo nek nije neka velika buka oko mene, sve drugo je sasvim normalno, kao da pišem pismo.

I dalje važne misli i rečenice pišete rukom, a ne s pomoću računala. Kako je bilo pisati isključivo rukom, ima li prema vašem iskustvu rad na kompjuteru utjecaja na tekstualni proizvod?

To je vrijedilo za romane, dok sam druge tekstove poput feljtona pisao služeći se računalom, no sada već sve pišem kompjuterom. Rukom sam pisao ne zbog nekih dubinskih razloga, nego jednostavno zato što nisam mogao tipkati onoliko brzo koliko su mi dolazile misli. Sad sam se valjda izvještio u daktilografiji. Na kraju vam ispada da uvijek potrošite jednako vremena. Kad se pisalo na pisaćim mašinama, pisalo se rukom pa pretipkalo i to je bilo to. Na jednu ste stranicu mogli unijeti deset-dvadeset ispravaka, ne više jer inače slagari u tiskari nisu htjeli slagati. Sada se u kompjuteru možete vraćati koliko hoćete. Prije ste trošili mnogo vremena u prvoj fazi, kad ste jako pazili kako formulirate, a sada se stalno vraćate i na kraju ispadne isto. No svaki pisac ima svoje štosove i metode. Ja pisanje dijelim u dvije faze. Prva bi se mogla nazvati nadahnućem, kada vam padne ideja na pamet. Ta ideja najčešće stane u jednu rečenicu pa se oko nje još glavni dio iskristalizira. Druga je faza šljakanje, razrada. Dakle, najprije morate odlučiti kako će vam izgledati likovi, što će biti po zanimanju, koliko stari, gdje će živjeti, a gdje se zbivati radnja, hoćete li pripovijedati u prvom ili trećem licu. Treba donijeti niz odluka prije nego što se pristupi pisanju. Onda slijedi podjela po poglavljima i dalje je šljakanje. Treba samo ispisivati. Kada sjednem pisati, sedamdeset posto djela je definirano, dok ostatak nastaje u toku same izvedbe. Ne mijenja se generalni tijek. Ako je prvobitno zamišljeno da se lik na kraju oženi, neće se dogoditi da pogine, ali ambijent i sporedni motivi nastaju dok pišem. Zato si mogu dopustiti brzo pisanje, iz dana u dan, dok ne bude dovršeno.  

Radite li već na novoj knjizi? Što slijedi nakon Ljubavi za dosadne knjige?

Uz Ljubav za dosadne knjige na jesen kod mog stalnog izdavača, Mozaik knjige, izlazi roman koji se zove Hladna fronta, a govori o utjecaju (meteorološkog) vremena na ljude, život, ponašanje, društvo.

 

 

Vijenac 582

582 - 23. lipnja 2016.

Klikni za povratak