Vijenac 581

Književnost, Naslovnica

Ususret 130. godišnjici rođenja Janka Polića Kamova (1886–1910)

Kamov – otkriveno još jedno zrnce iz nepovrata

Milovan Buchberger

Do danas su bile poznate tri Jankove fotografije. Priča koja slijedi opisuje istraživanje koje je dovelo do nalaza četvrte fotografije Janka Polića Kamova, za koju držim da najbolje oslikava Jankovo lice i pojavu, a koju je sam književnik dao u noveli Odijelo napisanoj u Torinu 6. studenog 1908.

 

Uvijek raduje kada ispliva, ili se otkrije, kakav detalj vezan uz legendarnoga hrvatskog književnika Janka Polića Kamova. Bilo je tako i prije nekoliko godina, kada sam u porodičnoj zbirci Ivice Barbalića iz Dobrinja, koji je od tete Jelke Barbalić (1885–1964) koja je posljednjih desetak godina nevjenčano živjela s Jankovim bratom, boemom i pjesnikom Nikolom Polićem (1890–1960), naslijedio kuću na Krimeji i dobar dio artefakata koji su ostali nakon njihove smrti. Dobro pamtim uzbuđenje doživljeno toga poslijepodneva u Barbalićevoj kući, kada je rekao da se u ostavštini nalaze i jedne naočale, nekoga od braće Polić, za koje je njemu poznato tek da ih je Nikola Polić čuvao kao svetinju. Kako sam znao da su nakon Jankove smrti u Barceloni 8. kolovoza 1910. bratu Vladimiru u Rijeku među ostalim sitnicama vraćene i Jankove naočale s jednim razbijenim staklom, napeto sam iščekivao hoće li se Barbalić pojaviti upravo s takvim naočalima. Poznato je da je Janko nosio okrugle metalne naočale s tankim okvirom, kakve je doduše imao i Jankov brat Milutin (1883–1908), ali polomljeno staklo na tim pomno čuvanim naočalama zasigurno bi upućivalo da je riječ o Jankovim naočalama. Za koju minutu na vratima se pojavio Barbalić držeći u ruci crnu futrolu. Ubrzo je rasklopio futrolu, a njezina je unutrašnjost razotkrila zlaćane okrugle Jankove metalne naočale s jednim napuknutim staklom. Teško je opisati moje oduševljenje kada sam Barbaliću rekao da su to Jankove naočale. Na unutrašnjoj strani futrole mogao se pročitati natpis „ISTITUTO OTTICO, Gianni Vicano, Milano, Piazza Cordosa“. Naočale je Janko kupio u ožujku 1908. kada kraće boravi u Milanu (detaljniji opis ovog nalaza opisao sam u knjizi Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova).

Slično sam iščekivanje doživljavao i prije nekoliko mjeseci kada sam gospođu Renatu Vranyczany Azinović iz Zagreba zamolio da među brojnim obiteljskim fotografijama pokuša pronaći postoji li gimnazijska fotografija njezina djeda, dr. Milana pl. Vranyczanyja (1888–1968), koja prikazuje cijeli razred, a kakva se obično snimala na završetku ili početku školske godine. Pitanje, temeljeno na prethodnom istraživanju, uputio sam joj u pokušaju pronalaženja fotografije Janka Polića Kamova. U tekstu koji slijedi ispričat ću više o istraživanju i potrazi koja je donijela ploda.

Tri portreta

Po svjedočenju Nikole Polića, njegov je brat Janko izričito odbijao da ga fotografiraju. Nikola, prisjećajući se Janka u razgovoru s novinarom Zvanom Črnjom objavljenu 5. prosinca 1940. u zagrebačkim Novostima navodi: „Nije nikada dopuštao da mu izađe slika u novinama. Uopće se nije dao slikati.“ Zbog takva Jankova stava Nikoli su bile poznate tek dvije, možda tri, Jankove fotografije.

Prva od tih fotografija bila je ona koja prikazuje Janka kao dijete u dobi od devet godina, snimljena je 10. lipnja 1895. ispred kuće na Pećinama u Rijeci. Na fotografiji su Jankova majka Gemma, braća Milutin i Nikola te njihova služavka Paprika sa zaručnikom (ostavština Vinko Antić, Narodna knjižnica i čitaonica Selca). Druga, najpoznatija Jankova fotografija, reproducirana je u prvom svesku Sabranih djela Janka Polića Kamova koji izlazi u Rijeci 1956. Fotograf je nažalost sliku jako retuširao te je Jankovo lice, pogotovo oči, obrve i uši, dobilo teško prepoznatljivu formu. Govoreći o toj fotografiji Nikola Polić navodi da je to zapravo bila zajednička fotografija razreda, snimljena na završetku IV. razreda sušačke gimnazije, iz koje je fotograf naknadno izrezao i uvećao Jankov portret. Iz tog navoda proizlazi da je slika snimljena u lipnju 1901, kada je Janko imao nepunih petnaest godina. Na poleđini fotografije Nikica Polić je 1. listopada 1935. prijatelju Ljubi Wiesneru, koji se tada spremao na izdavanje Kamovljeva romana Isušena kaljuža, napisao:

 

Evo, Ljubo, to je slika

Levente i buntovnika.

U brodolomu mlade lađe

Ko Shelleya smrt ga snađe.

 

Fotografiju je Josipa Radošević rođ. Gazvoda, žena Jankova prijatelja Mije Radoševića (1884–1942), 1957. darovala Institutu za književnost (ostavština Janka Polića Kamova, HAZU, Zagreb).

Treća dosad poznata Jankova fotografija pronađena je više desetljeća kasnije zalaganjem Mladena Urema. Urem je fotografiju na kojoj su 1909. u Budimpešti snimljeni Janko i novinar Josip Baričević (1884–1919) pronašao u Rijeci kod Edith Bornemissa. Naime, njezin otac, novinar Vladimir Bornemissa (1886–1968), tom je prigodom s Jankom i Baričevićem bio u posjetu Jankovu bratu Dragimiru Poliću (1871–1914) u Budimpešti. Gotovo je izvjesno da je fotografija snimljena potkraj listopada 1909, kada je Janko imao 23 godine. Urem u knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda pretpostavlja da su fotografiju možda imali i Jankovi prijatelji slikari, Josip Moretti (1912) i Vladimir Uzorinac (1921), koji su nakon Jankove smrti napravili njegove portrete.

Do danas su bile poznate navedene tri Jankove fotografije. Priča koja slijedi opisuje istraživanje koje je dovelo do nalaza četvrte fotografije Janka Polića Kamova, za koju držim da najbolje oslikava Jankovo lice i pojavu, a koju je sam književnik dao u noveli Odijelo napisanoj u Torinu 6. studenog 1908.

Od Hvara do Rijeke

Kako bih opisao put pronalaska četvrte Jankove fotografije, morat ćemo se vratiti malo u prošlost. Otac Janka Polića Kamova, Ante Polić (1838–1905), rođen je u Starom Gradu na Hvaru, a njegova je porodica bliska s brodovlasničkom porodicom Vranjican, koja je također podrijetlom iz Staroga Grada, gdje Vranjicani početkom 19. stoljeća imaju respektabilnu brodarsko-trgovačku tvrtku. Kum je na krštenju Jurja Polića (1804–1876), oca Ante Polića, Juraj Vranjican. Godine 1809, na nagovor popa Andrije Dorotića, koji za austrijskoga cara diže u Dalmaciji ustanak protiv francuske vlasti, Šimun Vranjican (1762–1844) i sin Juraj (1790–1869) vode uspješan ustanak protiv Francuza na otoku Hvaru. Nažalost, Austrija ubrzo sklapa primirje s Napoleonom, Hvar je opet predan u francuske ruke, a Juraj Vranjican kao vođa hvarskog ustanka osuđen na smrt, dok se porodici oduzimaju svi posjedi. Šimun i sin Juraj, pretpostavljajući loš ishod događaja, nisu čekali presudu već u listopadu 1809. bježe u Hrvatsku, u Senj, izvan dohvata francuske vlasti. Za zasluge ih je austrijski car nagradio bogatom mirovinom te im se tamo 1811. pridružuje Šimunova supruga Rakela sa sinovima Ambrozom, Matejem, Nikolom i Ivanom. Dva desetljeća poslije, zahvaljujući trgovanju hrastovim dužicama i žitom, braća Vranjican izrastaju u najveću hrvatsku trgovačku firmu te 1846. nose vitešku titulu Vranyczany von Dobrinović, a 1862. dodijeljen im je barunat. Najmlađi od braće, Ivan Antun pl. Vranyczany (1806–1865), početkom 1840-ih vodi u Senju podružnicu porodične tvrtke. Na zamolbu prijatelja Luke Polića, Ivan Antun Vranyczany 1850. prima u tvrtku u Senju Lukina dvanaestogodišnjega sina Antu Polića iz Staroga Grada. Ante Polić brzo napreduje, postajući čovjek najvećega Vranyczanyjeva povjerenja, koji 1856. preuzima vođenje knjigovodstva i korespondencije tvrtke, a 1860, kada Vranyczany odlazi u Veneciju, povjerava mu se vođenje tvrtke.

Uspon i pad Polićevih

Godine 1865, nakon Vranyczanyjeve smrti, Ante Polić osniva vlastitu trgovačko-prijevozničku tvrtku u Sisku i u Rijeci. Posao cvate, pa 1877. u Rijeci u suvlasništvu s Giovannijem Minachom i Šimunom Vranyczanyjem (1850–1923), sinom svoga dobrotvora Ivana Antuna, registrira tvrtku Polich, Minach et Comp za trgovinu drvom, koja u nekoliko godina postaje najveća trgovačka kuća u Rijeci. Veletrgovac Ante Polić pozicionira se i kao glavni oslonac Stranke prava te je pretežno njegovim kapitalom kupljena propala Primorska tiskara iz Kraljevice koja je od 1873. do konca travnja 1878. izdavala pravaški list Primorac. Polić preseljava tiskaru iz Kraljevice na Sušak, gdje ubrzo 1. rujna 1878. pod uredništvom Gjure Grunhuta počinje izlaziti pravaški list Sloboda. Sušak potkraj 70-ih i početkom 80-ih godina 19. stoljeća postaje opće hrvatsko kulturno središte, gdje uz Polića djeluju istaknuti pravaši Erazmo Barčić, Fran Pilepić, Andrija Valušnik, Ivan Fiamin i Ivica Urpani. Za Slobodu pišu mladi Eugen Kumičić, Ante Kovačić i August Harambašić, a ubrzo na Sušak iz Jaske dolazi i Ante Starčević. Golema uloga Ante Polića u cijelom tom procesu uzdizanja hrvatskoga pravaškog političkog djelovanja može se prepoznati i po tome da su 1882. Starčević i Barčić kumovi na krštenju Polićevu sinu Antonu.

Spomenimo i to da je knjiga Ante Polića Ivan Antun barun Vranyczany-Dobrinović bila prva koju je otisnula Primorska tiskara na Sušaku. Polić uvodni dio u njoj započinje riječima „Dragi Erneste“, koje se odnose na sina Ivana Antuna, Ernesta Vranyczanyja (1854–1918) s kojim je Polić odrastao i bio mu gotovo kao stariji brat. Nažalost, bankrot Polićeve tvrtke 1893, u kojoj je nemalen kapital imao i najstariji sin Ivana Antuna, Šimun Vranyczany, ostavlja neizbrisiv trag na dalja događanja. Mladi Janko Polić, dotad odgajan u izobilju kao razmaženo bogataško dijete, već u dobi od sedam godina mora početi prihvaćati oskudicu. Porodica iz velike Gornje kuće, Ville Gemma na Pećinama, zbog likvidacijskoga postupka očeve tvrtke 1898. preseljava u znatno manju Donju kuću, čiji je dio već 1899. morala iznajmiti kako bi pokrila životne troškove. Ne treba čuditi da se Ante Polić 1902. odlučio iz Rijeke, gdje je trideset godina smatran jednim od najbogatijih ljudi, preseliti u Zagreb, kako bi tamo mirnije uz manje troškove živio te izbjegao sažalne poglede sugrađana.

Janko Polić u Zagrebu u rujnu 1902. upisuje peti razred Gornjogradske gimnazije. Našao sam podatak da je s njim u razred išao Milan Vranyczany, sin Olge Vranyczany (1849–1913), kćeri Ivana Antuna Vranyczanyja iz Senja, i Luje Vranyczanyja (1840–1922), čiji je otac Nikola bio brat Ivana Antuna Vranyczanyja. Pritom možemo zamisliti nelagodu koju je Janko u razredu svakodnevno proživljavao znajući da je nakada njegov otac Ante bio vrlo bogat i ugledan, kao i Vranyczany. A sada? Lujo Vranyczany sa suprugom Olgom živio je u raskošnoj palači na Zrinskom trgu 12 kao najbogatiji građanin Zagreba, dok je osiromašeni Janko mladić blijede i neizvjesne perspektive. Navedeno sam sa više detalja opisao u knjizi Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova, objavljenoj 2013, nakon čega sam, priznajem, potpuno zaboravio na Kamova.

Potraga za fotografijom

Ideja za dalje istraživanje došla je u rujnu 2015, kada me kontaktirala Marina Bagarić, autorica izložbe Veličanstveni Vranyczanyji, koja se u MUO-u iz Zagrebu otvorila prošli mjesec, ponudivši mi suradnju. Na sastanku vezanu uz to, sredinom listopada, sjećam se, zapitao sam je planira li kontaktirati i Renatu Vranyczany Azinović, kćerku Milana Vranyczanyja, koja zasigurno za izložbu može dati zanimljive porodične dokumente i ostale bitne informacije. Marina Bagarić odgovorila mi je potvrdno, navodeći da je već neko vrijeme u kontaktu s gospođom Azinović. Tada mi je sinula misao da je upravo Renatin djed Milan Vranyczany išao u razred s Jankom Polićem. Bio sam uvjeren, znajući da je riječ o vrlo uglednoj familiji, da Vranyczanyjevi nasljednici među djedovom ostavštinom brižno čuvaju i njegove brojne fotografije.

Iste večeri telefonski sam kontaktirao Renatu Vranyczany te je zamolio da među fotografijama djeda Milana pokuša vidjeti postoji li grupna gimnazijska fotografija s učenicima razreda. Nisam baš pogodio pravi trenutak jer se Renata upravo spremala za otvaranje izložbe skulptura u Galeriji Josip Rački te me zamolila za strpljenje. Pretraživanjem djedovih fotografija moći će se pozabaviti tek početkom prosinca, kada završi gužva oko izložbe. Sredinom prosinca konačno od Renate dobivam pozitivan odgovor. Uspjela je pronaći samo jednu skupnu gimnazijsku fotografiju njezina djeda, koju će sutra dati kustosici Bagarić, s kojom zajedno prolazi sve obiteljske fotografije Vranyczanyjevih kako bi napravile selekciju za izložbu. Marina Bagarić preuzela je dakle i fotografiju koju je za mene izdvojila Renata, ali morao sam se strpjeti jer su sve preuzete slike predane na skeniranje te će mi vjerojatno tek poslije Nove godine biti dostupna ta grupna gimnazijska fotografija Milana Vranyczanyja.

Dani su prolazili u iščekivanju. Nalazi li se na toj jedinoj gimnazijskoj grupnoj fotografiji Milana Vranyczanyja i Janko Polić? Znao sam da je Janko završio peti razred Gornjogradske gimnazije sa četiri popravna ispita koja je položio to ljeto. Naime, travanj i svibanj 1903. proveo je u zatvoru zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv Khuena. Profesori su imali razumijevanja, većina ih je smatrala da i pored 157 sati Jankova izostanka s nastave mogu zaključiti ocjene, dok je iz vjeronauka, prirodopisa, grčkog i latinskog ostao neocijenjen. Sve te ispite uspješno je položio 4. rujna 1903, što se vidi iz upisa u Glavnom imeniku uz bilješku da mu je tada izdana svjedodžba petoga razreda gimnazije. Nadalje, opet razmišljam o toj fotografiji. Hoću li među tim „sitnim učeničkim glavama“ uopće moći razaznati Jankovo lice ako se on i nalazi na fotografiji?

Konačno sam 21. siječnja 2016. od kustosice Bagarić primio mail s dugo iščekivanom grupnom gimnazijskom fotografijom Milana Vranyczanyja. Radoznalo sam kliknuo i čekao tih nekoliko sekundi da se slika otvori. Nisam mogao vjerovati što vidim – u prvom redu odmah do profesora s desne strane slike bilo je lako prepoznatljivo lice Janka Polića! Fotografija je snimljena potkraj lipnja 1903. ili početkom rujna 1903, kada je Janku nepunih sedamnaest. Janko 3. listopada 1903. trajno napušta školovanje te u studenom potajice bježi iz roditeljskoga stana u Šenoinoj 4 u pustolovinu s glumačkom družinom.

Ovo malo otkriveno zrnce, četvrta dosad poznata fotografija Janka Polića Kamova, neka nas u povodu 130. godišnjice Jankova rođenja osvježi sjećanjem na njega kao jedinoga pravog avangardnog hrvatskog književnika. Završit ću s prisjećanjem Paole Kaftanić (1890–1977), Jankove simpatije, posljednje osobe koja je 16. svibnja 1910. razgovarala s Jankom neposredno prije njegova puta u nepovrat. Gotovo pola stoljeća nakon toga Nikola Polić 31. svibnja 1957. u razgovoru s Paolom zabilježio je njezino sjećanje na Jankova posljednja razmišljanja o pisanju: „Što budem sada pisao to će biti moje. Ono što je do tada zapisao, reče, da se toga odriče, da je sve to nezdravo. Veli, prije inspiracija kroz Kazališnu kavanu.“ Kakvi bi bili Kamovljevi tekstovi da mu je vijek potrajao? 

Vijenac 581

581 - 9. lipnja 2016.

Klikni za povratak