Vijenac 581

Filologija

Vrijedna jezikoslovna knjiga: Antun Šimčík, Jezične bilješke, prir. Marko Samardžija

Antun Šimčík, zaboravljeni hrvatski filolog

Ermina Ramadanović

Ovom je knjigom nedvojbeno skinuta koprena s jednoga, nedvojbeno zaslužnoga, hrvatskog filologa čeških korijena, koji je svojim jezičnim kolumnama iz 1930-ih dao važan prinos standardizaciji hrvatskog jezika

Pišući knjigu i skupljajući građu za Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja banovine Hrvatske (1918–1941) te pregledavajući hrvatske dnevnike i tjednike između dvaju ratova, autor spomenute monografije nije mogao u nju uvrstiti sve spoznaje do kojih je došao. Naime, ta se knjiga bavi razdobljem između dvaju svjetskih ratova, razdobljem suživota jezikā u prvoj Jugoslaviji (i Banovini Hrvatskoj), a popunila je prazninu u suvremenoj povijesti hrvatskoga standardnog jezika jer se bavi hrvatskim jezikom i pravopisom dijela prve polovice 20. stoljeća. Znanstvenoistraživački rad Marka Samardžije u toj je knjizi obuhvatio više od dva desetljeća, pa nije čudno da su neke spoznaje, događaji i ljudi ostali na njezinim marginama.

No Samardžija je odlučio s jednoga od tih ljudi skinuti koprenu nevidljivosti i zaborava. Postoji li bolji put od ovoga koji je autor izabrao? Ne. Pisati o povijesti hrvatskoga standardnog jezika, a ne kazati nešto i o ljudima koji su, barem samo malo i barem nakratko te bez obzira na kvalitetu pridonijeli jezikoslovnoj kroatistici, nije ozbiljno i nije znanstveno korektno. Veliki znanstvenici i ljudi poput Marka Samardžije bilježe takve činjenice o događajima i ljudima te se onda, ako smatraju da tih bilježaka ima dovoljno, odluče i stručno procijeniti tu djelatnost, a samo se znanstvenim radom to može. Podugu nizu zaslužnih hrvatskih filologa što su između dvaju svjetskih ratova skrbili oko čistoće i pravilnosti hrvatskoga jezika Samardžija je odlučio ne člankom, nego knjigom pridružiti i Antuna Šimčíka. Je li Šimčík to i zaslužio, prosudit ćete sami!

Filološke minijature

Antun Šimčík rođen je 27. siječnja 1893. u mjestu Zářičí u Chropyně kod Kroměříža u Moravskoj. Roditelji su mu se već 1896. preselili u Ivanovčane (pokraj Bjelovara), gdje je živio do kraja niže gimnazije. Od 1906. živio je u Zagrebu te završio klasičnu gimnaziju. U Prvom se svjetskom ratu borio u Bosni i Južnome Tirolu. Nakon rata upisao je i studirao slavistiku, romanistiku i latinski jezik. Od 1921. surađivao je u Narodnoj politici. Godine 1924. zaposlio se u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao pomoćni knjižničar i arhivar i otad je počeo objavljivati radove iz povijesti, etnografije i filologije. Posebno je bio zapažen po „filološkim minijaturama“ koje je objavljivao u dnevnim novinama (Obzor, Hrvatska straža), časopisima (Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Novi behar, Hrvatska revija, Nastavni vjesnik, Hrvatski jezik, Jezik), pučkim kalendarima i Zborniku za narodni život i običaje JAZU-a. Napisao je knjigu Hrvat obnovitelj Božjega groba (Zagreb, 1936). Surađivao je na nekoliko velikih enciklopedijskih projekata (Hrvatska enciklopedija, nedovršeni Rječnik hrvatskoga jezika, Rječnik stranih riječi, Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Enciklopedija Jugoslavije). Prevodio je s češkoga, francuskoga, poljskoga i slovačkoga jezika. Antun Šimčík preminuo je 27. rujna 1970. u Zagrebu, a pokopan je na Mirogoju.

Jezična situacija između dva rata

Uza svu Šimčíkovu djelatnost Samardžiju je, logično, najviše zaokupio njegov doprinos jezikoslovnoj kroatistici i kultiviranju hrvatskoga jezika, a to se ponajprije odnosi na njegove jezikoslovne članke iz rubrike Jezične bilješke koji su, doduše neredovito, izlazili devet godina, od siječnja 1932. do siječnja 1941, u katoličkome dnevniku Hrvatska straža. Šimčík je u tome razdoblju objavio više od dvije stotine različitih kroatističkih „bilježaka“, dijelom polemički intoniranih, ali ponajprije savjetodavnih i povijesno-onomastičkih članaka politički i sociolingvistički važnih u onodobnim (ne)prilikama. Naime, jezično je savjetništvo i purističko djelovanje jezikoslovaca, ili pak samo zaljubljenika u hrvatski jezik, posljedica višestoljetnoga tereta koji je hrvatski jezik nosio i pod njim šepao u svojoj bremenitoj povijesti. Teško je breme na njegovim plećima s vremena na vrijeme bivalo i malo lakše, ali nikada nije bilo dokraja rasterećeno trpljenja te stoga ne čudi da su se brojni hrvatski jezikoslovci više ili manje te više ili manje uspješno zalijetali u te savjetodavne, odnosno purističke vode. U njih je zaplovio i Antun Šimčík.

Staviti ili metati šešir na glavu

Prvu je svoju „jezičnu bilješku“ Šimčík dakle objavio 22. siječnja 1932. u 17. broju Hrvatske straže, a posljednju, s brojem 218, 22. siječnja 1941, također u 17. broju istoga časopisa. Njegove su bilješke najčešće nastajale kao poticaj na jezik u različitim dnevnim novinama, najčešće zagrebačkim, ali i splitskim, beogradskim i sarajevskim, a razlikovali su se dužinom, tematikom i „intonacijom“. Prema svojemu sadržaju Šimčíkovi se prilozi u Jezičnim bilješkama mogu podijeliti u nekoliko skupina, a najbrojniju čine članci savjetodavnoga tipa, npr. Činiti štetu, Staviti ili metati šešir na glavu, Novinarnica, Tijelovo ili Brašančevo, Opseg, Bedast, Krat i put, Pljuvačnica i pljuvaonica, Ništa i ničega, Čini se, Harati i haračiti, Pustiti i ostaviti. U drugu skupinu prema brojnosti priloga pripadaju onomastički članci (toponomastički i antroponimijski): Galdovo i Galgovo, Zapresečje, Voloder i Konjska smrt, Lepa Glava i Lepoglava, Mrcine; Tomislav, Kresimir, Vilena i Gordana itd. U dvadesetak se priloga bavi etimologijom, npr. Hahar, dželat, cocan, Pitani dan, Tata i mama, Apoteka, bodega, butiga, Boš. Nekoliko se članaka bavi hrvatskom frazeologijom, primjerice Kušati sreću, Isprašiti tur, premda se i u drugim prilozima dotiče frazeoloških pitanja. Duhovite zaključke te humoristične elemente ugrađene u njegove članke prema Samardžijinu su mišljenju cijenili već i Šimčíkovi suvremenici.

Zanimljivo je spomenuti i to da se nije slagao s nekim purističkim preporukama svojega suvremenika, a neko vrijeme i suradnika u Hrvatskoj straži, Joze Dujmušića. Naime, godine su 1933. obojica svojim, podosta različitim jezičnim rubrikama, surađivali u spomenutim novinama. No izbjegavali su međusobna polemiziranja. Šimčík se samo u bilješci Vidjelac (147) osvrće na Dujmušićevo rješenje iz Antibarbarusa, dok se, primjerice, veoma često i kritički oštro osvrće na neka rješenja iznesena u Barbarizmima Vatroslava Rožića, npr. Tijelovo i Brašančevo (19), Opseg (20), Naslov (21). Naime, zamjera mu „što ne kaže zašto je ovo ili ono dobro i je li to njegovo vlastito mnijenje ili je to našao u jezičnim spisima od Kurelca, Jovana Boškovića, Živanovića, L. Zore, Maretića, Broza, Ivekovića, od kojih je on bez kritike primao sve, dobro ili loše“ (Kraljevna, 135. bilješka). Nije on skrivao negativno mišljenje ni o nekim jezičnim preporukama iznesenim u beogradskome časopisu Naš jezik, npr. u bilješkama Radovati se komu, Napučen. U Jezičnim se bilješkama ipak najčešće osvrće na Akademijin rječnik, rjeđe kao na izvor podataka, a daleko češće kako bi upozorio na propuste i slabosti u njegovoj izradbi.

Na tekovinama preporoda

Šimčíkovo je purističko djelovanje Samardžija klasificirao prema kriterijima Georgea Thomasa (1991) te zaključio da, od Thomasovih sedam tipova purizma u savjetodavnim člancima koji pripadaju Jezičnim bilješkama, za tri nema potvrda (elitni i ludički purizam i antipurizam), a ksenofobni je purizam ovjerovljen tek u naznakama. To naime znači da pretežu arhaizirajući, etnografski i reformni tip purizma te, posve očekivano, u oči najviše upada reformni purizam kao „važno obilježje (…) pokušaja da se oblikuje standardni jezik“ jer on uključuje „prilagodbu jezika ulozi sredstva za sporazumijevanje u modernome društvu“. Naravno, ne čudi to s obzirom i u odnosu na vrijeme u kojemu su nastali Šimčíkovi članci, odnosno takav je purizam zapravo tekovina preporoditeljskoga djelovanja u 19. stoljeću te nastojanja da se jezik standardizira i kodificira.

Ovom je knjigom nedvojbeno skinuta koprena s jednoga, nedvojbeno zaslužnoga, hrvatskog filologa čeških korijena, a uloga je Samardžijina opširna pogovora o Šimčíkovu životu i djelatnosti te prikaza njegova doprinosa kultiviranju hrvatskoga jezika dvojaka: prvo, iako je Šimčík jezične članke i prikaze jezikoslovnih (leksikografskih) djela objavljivao (doduše neredovito) devet godina, u stručnim je i znanstvenim krugovima ostao nezapažen i, drugo, tek sad je, na temelju ovoga ukupnoga prikaza njegove djelatnosti, moguće ocijeniti i procijeniti njegov savjetodavni rad, ali i propitati ondanju recepciju njegovih savjetodavnih članaka. Samardžijin je rad dakle velik prinos ne samo jezikoslovnoj kroatistici nego i sociolingvistici te filologiji i jezikoslovlju uopće.

Vijenac 581

581 - 9. lipnja 2016.

Klikni za povratak