Vijenac 579

Kazalište

Eduardo de Filippo, Filumena Marturano, red. Dražen Ferenčina, GDK Gavella

Glumački pucanj u prazno

Igor Tretinjak

Glumac je glumcu najbolji prijatelj, posebice kad mu se obraća dramskim tekstom. Obogaćeni izvedbenim iskustvom, glumci-dramatičari žarište u tekstu redovito stavljaju na scenski žive likove i dijaloge koji se slojevito nude glumačkim interpretacijama i igrama. Jedan od takvih veliki je napuljski i talijanski glumac i dramski pisac Eduardo de Filippo, koji je u naslovnoj junakinji svoje najpoznatije drame Filumena Marturano stvorio neodoljiv izazov svim ozbiljnim glumicama u naponu glumačke snage. U novoj Gavellinoj predstavi čast da zaigra Filumenu dobila je Anja Šovagović Despot, ne uspjevši je, nažalost, upisati u red vlastitih glumačkih vrhova. Razloga je više, a ključni je nedovoljno hrabrosti da se posve prepusti sigurnim glumačko-dramskim rukama De Filippa i bogatstvu Filumene.

Redatelj Dražen Ferenčina, u tandemu s dramaturginjom Anom Prolić, ključ komada stavio je u ruke glumaca. Taj sasvim razumljiv potez nažalost mu se odbio o glavu, jer nijedan od nosivih glumaca nije stvorio ulogu koju ćemo pamtiti. Svi su bili uglavnom tek solidni, zadovoljivši se površnim i nimalo ambicioznim igranjem (već poznatog) zapleta, bez uranjanja u složenost vlastitih likova. A zaplet ide ovako: Filumena iz naslova četvrt stoljeća živi s Domenicom Sorianom u nevjenčanom braku. U pokušaju ozakonjenja odnosa i osiguravanja sigurne budućnosti vlastitim sinovima pod okriljem ugledna prezimena, odluči odglumiti da je nasmrt bolesna. Nakon što se začudno izliječi od čudnovate smrtonosne bolesti, kreće zanimljiva bitka sudružnika u zdravlju i lažnoj bolesti za ljubav i djecu, lažan i stvaran brak.

U radnji, čiju linearnost razbija početna retrogradnost, početak i kraj suočavaju se dvama vjenčanjima. Omotana različitim motivima i kontekstima, ona ukazuju na dinamičan razvoj likova, posebice naslovnog, unutar radnje te funkcionira kao konačno opravdanje poteza i igrica koje Filumena povlači tijekom predstave. Redatelj Ferenčina u prvom je dijelu predstave radnju fino vraćao u prošlost tek pomacima u glumačkim izrazima, dok u drugom, strukturno jednostavnijem, kao da je pomalo izgubio konce predstave. Prelazi u odnosima postali su odveć grubi, a sam je kraj stigao iznenadno, kao da je redatelj pogledao na sat i rekao: vrijeme je. Također, tijekom cijele predstave ritam glumačke igre bio je vrlo nizak, gušeći napetost i radnju, umjesto da je diže. Jedan od razloga niskog ritma predstave, ujedno i vrlo važan problem cjeline, kolebanje je redatelja i dramaturginje koji nisu u potpunosti odlučili što žele napraviti – komediju, emocijama nabijenu dramu ili humornu dramu. Plešući u sigurnom prostoru između komike i melodrame, uz ponešto parodije i karikature, ublažili su humornu notu, umrtvivši emocionalni sloj.

Dok autorski tandem nije bio dovoljno konkretan u konceptu, Anja Šovagović Despot bila je nedovoljno „glumački bogata“ u oblikovanju naslovne junakinje. Oblikovala ju je jednolično, glumački izraz zadržavši na površini, odnosno na pretjeranim gestama ruku te laganoj afektaciji u govoru, posebice u prvom dijelu predstave. Umjesto da je rastvorila unutarnju toplinu i bogatstvo Filumene koja laže i igra igre zbog majčinske ljubavi, pretvorila ju je u proračunatu ženu do koje nam, zbog te površnosti i proračunatosti, i nije odveć stalo. Zahvaljujući takvu pristupu, otvorila je vrata Draženu Kühnu, njegova Domenica Soriana prometnuvši u svojevrsnu žrtvu manipulacije. Kako, s druge strane, Domenico teško može biti žrtva, jer otvoreno vara Filumenu sa znatno mlađom ljubavnicom, predstavljajući je bolničarkom, a i ne znajući da ona to i jest (što jasno ukazuje na njegovu površnost), u njemu je došlo do zanimljive polarnosti. Kühn, nažalost, nije razigrao tu dobrodošlu slojevitost i nametnuo se igri, već je, istina, vrlo dobro, ali ipak tek parirao Anji Šovagović Despot, u nekoliko minijatura fino parodirajući njezine ishitrene pokrete ruku. Propustio je priliku i naglašenije razigrati potentnu i duhovitu scenu u kojoj otkriva koji je sin njegov, tek pustivši tekstu da odradi svoje.

Likovi Alfreda Amorosa i Rosalije Someline u monolozima najviše skreću u suvišne dramaturške rukavce koje Zoran Gogić i Perica Martinović nisu uvijek uspijevali ukrotiti i pretvoriti u zanimljiv materijal. Anji Đurinović još nedostaje crta koketnosti i fatalnosti, nužno potrebnih liku Domenicove mlađahne ljubavnice Diane, dok je Natalija Đorđević lik sobarice Lucije odvela u prostor karikature s polovičnim uspjehom, padajući u nedovoljno osmišljenim plesnim pokretima. Sina Umberta Nenad Cvetko oblikovao je u prepoznatljivoj zbunjenosti i nesigurnosti, Amar Bukvić u sinu je Riccardu podcrtao već viđena jeftinog zavodnika, dok je Nikola Baće u sinu Micheleu uspio oblikovati jasnog i konkretnog radnika i oca četvero djece. Ivan Grčić karikirao je lik svećenika, a Đorđe Kukuljica bio tek solidan odvjetnik.

Scenograf Stefano Katunar otvorio je prostor igre u dubinu (kontrirajući, paradoksalno, površnoj igri glumaca), oblikovavši vrlo privlačan salon koji priziva razdoblje i prostor nastanka komedije (Napulj, 1946). Na original su se fino nadovezale i napolitanske pjesme i kancone iz tog vremena (glazba Renato Švorinić), dok je svjetlo Zdravka Stolnika fino oblikovalo retardacije u radnji na početku predstave. Zaključno, predstava Filumena Marturano propuštena je prilika glumaca čije su skromne izvedbe cjelinu pretvorile u spor i monoton komad.

Vijenac 579

579 - 12. svibnja 2016.

Klikni za povratak