Vijenac 578

Naslovnica, Razgovor

Ranko Matasović, lingvist

Jezik je prozor u povijest

Razgovarala Lidija Lacko Vidulić

U mnogim društvenim znanostima prevladava upitna dogma da su europske nacije nastale u 19. stoljeću, a da su prije toga postojali neki etnički identiteti i nešto što nisu nacije / Hrvatska je primjer zemlje koja je uspjela sačuvati svoju dijalektalnu raznolikost, a istovremeno hrvatski standard dobro funkcionira / Zabrinut sam zbog reakcije na ono što se doživljava kao pretjerani jezični purizam devedesetih godina jer se danas smatra da nikakav standard nije potreban

S Rankom Matasovićem, najmlađim hrvatskim akademikom, uglednim jezikoslovcem i profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, razgovaramo u povodu njegove nove knjige Lingvistička povijest Europe, koju je objavila Matica hrvatska.

Knjigu Lingvistička povijest Europe posvetili ste akademiku Radoslavu Katičiću, mentoru vaše doktorske disertacije. Je li širina vašeg pristupa u knjizi koja uz lingvistička obuhvaća i kulturno povijesna znanja, poveznica s akademikom Katičićem zbog koje ste mu je posvetili?

Mnogo sam naučio od akademika Katičića. Ono što mu najviše dugujem u ovoj knjizi je filološki pristup. Prema Katičiću filologija zahvaća vrlo široko područje i omogućuje nam razumijevanje povijesnih i kulturnih procesa, to je znanost o tumačenju starih tekstova. Akademik Katičić je takav pristup primijenio u istraživanju davne prošlosti naših krajeva kad je pisao knjige o jezicima antičkog Ilirika. Velik je njegov doprinos i razumijevanju hrvatskih starih tekstova i onoga što nam oni kažu o našoj kulturnoj i jezičnoj prošlosti. U svim svojim istraživanjima imao je poredbeni pristup jezikoslovlju, bilo da se bavio indoeuropeistikom, slavistkom ili klasičnom filologijom što je njegovo osnovno područje, odnosno ono što je studirao. I moja je karijera posvećena poredbenim istraživanjima, ja sam poredbeni lingvist. Ovom sam knjigom pokušao prevladati tradicionalnu podjelu na filološke discipline koje su uvijek ograničene genetskom srodnošću jezika.

 

 


Snimio Mirko Cvjetko

 

 

 

Recenzent akademik August Kovačec primjećuje da ne postoji neki izravni uzor vašoj knjizi. Riječ je, dakle, o novom pristupu?

Postoje knjige koje se bave nekim razdobljima europske jezične povijesti, europskim jezicima u srednjem vijeku ili pretpoviješću europskih jezika. Nije da baš nitko nije napisao nijednu sličnu knjigu, no ona je osobita po tome što ima tako velik povijesni raspon – od pretpovijesti do današnjih dana. Naravno da je teško takvu knjigu napisati jednom čovjeku jer nitko nije stručnjak za sve jezike u svim povijesnim razdobljima tako da ona zasigurno ima svoje jače i slabije strane. No meni je bilo stalo do toga da se pokuša sagledati jezični aspekt europske povijesti u njegovoj cjelini.

Što obuhvaća lingvistička povijest Europe i na temelju čega ste ste ju rekonstruirali?

To je poredbena povijest europskih jezika, knjiga koja traži odgovore na pitanja: na koji su se način jezici razvijali, zašto se danas u Europi govore jezici koji se govore, a ne neki drugi? Zašto su neki jezici postali državni i zašto su standardizirani, a drugi nisu? Koji su se još jezici govorili, a danas su izumrli? Lingvistička povijest Europe pokušava objasniti kako je nastala današnja jezična situacija u Europi. Ona ima duboke povijesne uzroke. Neki od tih uzroka sežu u pretpovijest, u migracije koje su dovele govornike indoeuropskih jezika u veći dio današnje Europe, dok neki drugi aspekti suvremene situacije imaju pliće povijesne uzroke poput nastanka modernih nacionalnih država u 19. stoljeću koje su nametnule svoje jezike kao službene i standardne, dok su drugi ostali bez tog statusa. Uz svako povijesno razdoblje iskrsavaju nova pitanja. Kako se moglo dogoditi da su se neki jezici tako spektakularno proširili kao latinski u doba Rimskog Carstva ili praslavenski u ranom srednjem vijeku? Ima li usporednica takvim velikim jezičnim ekspanzijama u drugima povijesnim razdobljima? Dobar dio knjige posvećen je pitanju jezika i nacionalnog identiteta. To je pitanje danas relevantno. U kojem smislu možemo govoriti o Hrvatima i hrvatskom jeziku u srednjem vijeku? Je li to isto kao kada bismo htjeli govoriti o Amerikancima u srednjem vijeku? Jesu li povijesti nacija i njihovih jezika usporedive? Postoje li neki razlozi da se osporava smislenost postavljanja pitanja o dalekoj povijesti europskih nacija i njihovih jezika? U mnogim granama društvenih znanosti prevladava, ja bih čak rekao, dogma da su europske nacije nastale u 19. stoljeću, a da su prije toga postojali neki etnički identiteti i nešto što nisu nacije. Nastojim rasvijetliti to pitanje, pokazati da nisu sve nacije iste i da nemaju sve jednako duboke i stare povijesti.

Možemo li spoznaje iz europske jezične povijesti primijeniti na suvremene jezike? O čemu je ovisila sudbina pojedinih europskih jezika?

Nema nikakve povijesne nužnosti, ne postoje procesi koji ne bi mogli biti drukčiji. To nas uči proučavanje prošlosti. Jako mnogo jezičnih procesa podložno je slučajnim okolnostima. Postoje, doduše, neke pravilnosti. Jezici koji su bili uspješni, jako se proširili i danas imaju mnogo govornika redovito su se širili društvenim institucijama koje su bile inkluzivne i nosile sa sobom prestiž. Najbolji primjer za to je latinski u doba Rimskog Carstva koji se u nekoliko stotina godina od jezika grada Rima proširio od Atlantika do Crnog mora i postao jezikom jedne od najozbiljnijih država koje su u Europi ikada postojale. To je bilo moguće kombinacijom raznih čimbenika: grube sile, kolonizacije i naseljavanja rimskih vojnika koji su dobivali zemlju u pokorenim provincijama te zbog efikasnosti uprave i vojske u Rimskom Carstvu. Jezik rimske vojske i rimskog prava je bio latinski i morali ste ga poznavati ako ste htjeli u tim društvenim institucijama sudjelovati. Istovremeno taj sustav nije bio zasnovan samo na sili i vojnoj ekspanziji, nego je bio inkluzivan, a to znači da kao što su robovi u rimskom društvu mogli biti oslobođeni i dobiti građansko pravo, što se dosta često događalo, tako su i barbari u provincijama mogli pristupiti institucijama rimske države, sudjelovati u njima, dobiti građansko pravo, slobodno sudjelovati u političkom procesu u onoj mjeri u kojoj je ta država to dopuštala običnim građanima, ali uvjet je bio poznavanje latinskog jezika. Nitko nije donio u toj državi zakon koji bi propisao da svi moraju govoriti latinski, nego su ljudi u želji za socijalnom promocijom to sami prihvaćali. To je paradigmatski primjer kako jedan jezik postaje velikim. Kad gledamo povijest drugih europskih jezika, vidimo da slični procesi dovode do političkog uspjeha i prestiža kulture s kojom je pojedini jezik povezan te da su to oni uvjeti koji su u pravilu vodili do širenja velikih jezika.

Jezik je sredstvo komunikacije. Za neke jezikoslovce jedino je to važno. Zašto je po vama važna povijest jezika?

Jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego je i kulturni kôd, nešto s čim su povezane kulturne vrijednosti koje govornici doživljavaju kao vlastite. Za civilizirane ljude povijest je važan činilac njihova identiteta. Povijest je zabilježena i dokumentirana u jeziku kojim neka zajednica govori jer se u samoj strukturi jezika očituju razni utjecaji koje je taj jezik pretrpio kroz svoju povijest, od posuđenica do sintaktičke strukture. Kroz te utjecaje, koje lingvisti znaju prepoznati, možemo vidjeti međudjelovanje raznih jezika i zajednica koje su se njima služile. Jezična je povijest važna i zbog pisanih izvora koji su najvažniji instrument za razumijevanje povijesti. Oni su uvijek na nekom jeziku koji je često upravo jezik zajednice čiju povijest proučavamo. Za civilizirane zajednice jezik nije samo puko sredstvo sporazumijevanja, nego je na neki način nacionalna institucija sa svojom poviješću, oblikovana kroz kulturu i književnost koju dotična zajednica doživljava kao svoju, kao vlastitu.

Kako se pojedine zemlje skrbe o svojim jezicima? Koje su u tome više, a koje manje uspješne?

Nema čvrstih pravila. Postoje ekstremi kao Francuska koja ima državne institucije zadužene za očuvanje francuskog jezika kao kulturne nacionalne institucije. Francuska Akademija na neki način predstavlja regulatornu instituciju u Francuskoj i brine se da se jezik ne bi pretjerano brzo mijenjao. Posljedica toga je da danas možete u kazalištu gledati klasične predstave iz 17. stoljeća – Molièrea, Racinea, Corneillea i ako znate standardni francuski jezik, razumjet ćete ih. U mnogim zemljama to više nije moguće jer su se procesi standardizacije odvijali drukčije. Nije bilo toliko normativnih napora ili purističkih tendencija pa je ta vremenska granica razumljivosti puno plića. Razlikuje se i odnos prema dijalektima i jezičnoj raznolikosti u pojedinim državama. U nekim zemljama kao što je Njemačka na dijalekte se gleda vrlo pozitivno i u supstandardnoj se komunikaciji dijalekti redovito koriste, dok su u drugim zemljama poput Francuske dijalekti izumrli. Sve što nije bio standardni jezik bilo je praktički progonjeno kao nešto što po sebi nema nikakvu vrijednost. Rekao bih da je Hrvatska primjer dobre situacije, zemlje koja je uspjela sačuvati svoju dijalektalnu raznolikost, vjerojatno najveću u slavenskom svijetu, dijalekti se i dalje vrednuju, prenose i imaju institucijsku potporu, a istovremeno hrvatski standard dobro funkcionira. Uspio se othrvati raznim unitarističkim pritiscima kroz komunističko razdoblje i danas ga nitko ozbiljan ne osporava.

U novije vrijeme pojavila se takozvana politička korektnost. Kako ona utječe na jezike?

To je cenzura na koju smo svi prisiljeni zbog dominantne ideologije. O tome sam pisao u knjizi i htio sam reći da je to jedinstvena pojava zadnjih tridesetak-četrdesetak godina. Uvijek je bilo tabua, tema o kojima je bilo nepristojno razgovarati ili nepristojnih riječi, ali oni su obično bili povezani sa sadržajem onoga što želite reći. Ono što nam nameće ideologija političke korektnosti jest da nije sadržaj tabu, nego sama forma. Postoje riječi koje ne smijete koristiti jer se smatra da odražavaju negativan, politički neprihvatljiv stav koje neko društvo ne tolerira. Nevjerojatno je koliko se vremena i energije troši na rasprave o političkoj korektnosti. Mislim da je to kontraproduktivno i samo stvara otpore kod svjesnih govornika koji se ne žele pokoravati kanonu političke korektnosti.

U mnogim se europskim jezicima pokušava uvesti rodno senzibiliziran jezik: u švedskom se pojavila nova riječ – rodno neutralna zamjenica hen, a sličan se proces događa i u islandskom jeziku, Austrijanci su zbog rodne neutralizacije mijenjali tekst himne. Jezik nije samo odraz kulture i društva, nego ih on i oblikuje. Što vi kažete na tu tezu i kako komentirate ove tendencije?

Na nekim njemačkim sveučilištima ne smijete napisati službeni dopis koristeći termin profesor i student, nego se kao neutralni termini moraju koristiti profesorica i studentica. Ne razumijem količinu strasti koju ljudi ulažu u te besplodne diskusije i pokušaje reforme gramatike. Ne sviđa mi se ideja da korištenje termina, koji netko smatra pogrešnim, odražava vaš politički stav ili vrijednosni stav prema rodnoj ravnopravnosti. Mislim da je rodna ravnopravnost jako važna, ali da se treba fokusirati na njezine prave uzroke i oblike diskriminacije, kao što je jednakost u plaćama. Ne vidim kako bi drugačija upotreba zamjenica doprinijela smanjenju stvarne diskriminacije, niti da netko tko koristi pogrešnu zamjenicu pokazuje svoj seksizam. Mislim da to čak i vrijeđa inteligenciju korisnika jezika. Smatram da u otvorenom društvu zastupnici rodne ideologije imaju pravo oblikovati svoj jezik kako god žele, ali kad se to želi nametnuti svima u društvu, onda se radi o nepotrebnom ideološkom pritisku. Hoćemo li mijenjati stihove hrvatske himne zato što ondje stoji „da svoj narod Hrvat ljubi“ a ne „da svoj narod ljube Hrvatica i Hrvat“?

Osviještena je i važnost očuvanja manjinskih jezika u Europi. S koliko se uspjeha ono provodi?

Svijest da su manjinski jezici vrijednost koju treba očuvati također je novija pojava o kojoj sam pisao u knjizi. To je pozitivan aspekt proizvodnje manjina na svim razinama što je također dio suvremene dominantne ideologije. Razne su europske zemljeu tome u različitoj mjeri napredovale, postoje europske deklaracije o potrebi zaštite manjinskih jezika. U Hrvatskoj je to na vrlo visokoj razini. Europska Unija nastoji da veliki jezici ne potiskuju ostale. To se ne odnosi samo na službene jezike nego i na jezike koji nemaju službeni status i koji se smatraju kulturnom baštinom koju treba zaštititi. Naravno da je to povezano s ekonomskim prosperitetom. U siromašnim dijelovima svijeta gdje se ljudi brinu za golu egzistenciju, teško ih je uvjeravati da se brinu o zaštiti jezika, ako na tom jeziku nemaju školstva ili djeca moraju naučiti većinski jezik kako bi jednog dana dobila posao. Europa je dovoljno bogata da si može priuštiti zaštitu manjinskih jezika kao što može misliti i na zaštitu prava manjina u svim pogledima koje ljudski um može zamisliti.

U brizi o jeziku ističete važnost obrazovnog sustava. Donosi li kurikularna reforma u tom smislu poboljšanja?

Uključen sam u Vijeće za obrazovanje hrvatske Akademije i za to sam Vijeće pisao recenziju jezičnih kurikula. Skeptičan sam prema pristupu koji kurikularnu reformu svodi na tablice s ishodima učenja. Nov pristup obrazovanju ne inzistira na konkretnim sadržajima koje učenici trebaju usvojiti, nego na kompetencijama koji su ishodi obrazovnog procesa. U nekim disciplinama i na nekim razinama obrazovanja to ima smisla. Ako učite djecu strane jezike, onda stvarno nije nužno da oni nauče deklinacije i glagolske paradigme, nego da znaju komunicirati na tom jeziku. No, čini mi se pogrešnim kroz te naočale gledati sve obrazovne sadržaje na svim razinama u državi. Slični pokušaji na fakultetu gdje radim nisu donijeli ništa dobro, već su uglavnom izloženi podsmijehu. Taj pristup nema smisla ni u mnogim predmetima na nižim razinama. Latinski ili grčki nisu jezici koje ljudi uče da bi komunicirali, a rezultate njihova učenja teško je formulirati kao ishode učenja. Nešto što izgleda kao besmisleno štrebanje paradigmi stvara intelektualne sposobnosti koje se tek kasnije očituju. Učeći paradigme grčkih i latinskih glagola razvijate intelektualnu disciplinu što ne izgleda kao da ima neposredan rezultat, odnosno ishod učenja koji se vidi na kraju godine. To je stvaranje intelektualne discipline čiji se rezultati vide puno kasnije. Ne vidim kako možete napraviti kurikul na temelju ishoda učenja za sve predmete, od islamskog vjeronauka do kemije, fizike i klasičnih jezika, da se sve trpa u taj okvir. Mislim da je to zaglupljujuće. To ne znači da sam protiv reforme. Moja djeca su u obrazovnom procesu i znam da treba jako mnogo toga ispraviti, a mnogo toga što se želi napraviti, kao što je rasterećenje od učenja nepotrebnih činjenica, jako je pozitivno. No ne vidim svrhu da se sve provodi kroz tablice s ishodima učenja pri čemu se zanemaruje sadržajni minimum koji djeca trebaju usvojiti. Možda sam u krivu jer nisam pedagog, možda je to revolucionarna metoda koja će nam znatno unaprijediti obrazovni sustav. No čak i ako jest, trebali bi se utvrditi minimalni sadržaji za koje država jamči da će ih djeca usvojiti.

Kakav obrazovni sustav priželjkujete u odnosu na hrvatski jezik?

Nastava hrvatskog jezika uključuje jezik i književnost. Ono što se ne vidi jasno iz reforme kurikula je omjer u kojem će nastava biti posvećena jednom ili drugom. Linijom manjeg otpora učenici i mnogi nastavnici će uglavnom birati više književnosti, a manje jezika. Zamisao kurikularne reforme je da se mnogo toga prepusti nastavnicima. To po sebi ne mora biti loše, ali treba spriječiti moguće negativne posljedice da se nastava ne bi svela na čitanje knjiga po načelu da je važno da djeca nešto čitaju, ma što to bilo. To će onda biti Harry Potter i druge popularne suvremene knjige. Kroz nastavu hrvatskog jezika učenici bi trebali proći nešto što se smatra kanonom svjetske i domaće književnosti. Ne može se izbjeći ta odgovornost. Netko mora reći što je kanon. Mora postojati doza tolerancije jer ljudi imaju različite vrijednosti, nekome se sviđaju klasici, nekom suvremena književnost. Kompromis mora postojati, ali ne može se izbjeći odgovornost tako da se kaže da je važno da djeca uopće nešto čitaju. Ne vjerujem u takav pristup. Osim toga, obveza je države da svima omogući, bez obzira žive li u Bednji ili na Visu, da nauče standardni jezik kako bi mogli funkcionirati u društvu i kako bi ih razumjeli u svim dijelovima Hrvatske. Mora se znati što je standardni jezik i kako će država jamčiti da svi koji završe školu ovladaju standardnim jezikom. Treće na što se u reformi kurikula upozorava je razvitak komunikacijskih kompetencija što je doista kod nas bilo zanemareno. Nije dovoljno poznavati pravila standardnog jezika, nego efikasno komunicirati, prilagođavati se raznim situacijama, formalnim i manje formalnim. Pozdravljam svaku reformu koja će dovesti do toga da djeca budu pismenija u tom širem smislu i da se znaju jasno izražavati.

Kako komentirate prašinu koja se digla oko sklapanja ugovora o međusobnoj suradnji vašeg fakulteta s Katoličko-bogoslovnim fakultetom?

Pogođen sam događanjima i ne sviđa mi se kako se u javnost prenose informacije. Danas je ipak valjda jasno da se ne radi ni o kakvoj integraciji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, nego samo o suradnji. Većina se odsjeka izjasnila za tu suradnju, kakva postoji i s drugim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu. Iznosi se argument da je to protivno interesima studenata Filozofskog fakulteta, no to je uska perspektiva. Trebalo bi gledati na interese svih studenata Sveučilišta u Zagrebu. Zamisao da je Filozofski fakultet namijenjen samo onima koji nikada ne bi htjeli studirati religijsku pedagogiju i katehetiku čini mi se neprihvatljivom i isključivom. Mislim da nas plenumi, na koje može doći doslovce svatko s ceste i glasati, vraćaju unazad i da se radi o nepotrebnoj politizaciji jedne ne osobito važne odluke o međufakultetskoj suradnji. Protivnici kombinacije studija teologije i studija na Filozofskom fakultetu smatraju da će oni koji studiraju teologiju imati bolju zapošljivost. Neobično je kada ideja o zapošljivosti studenata dolazi od onih koji su nas donedavno uvjeravali da znanje nije roba i da ne treba gledati na znanje samo kroz zapošljivost nego kao obrazovanje za više vrijednosti i stvaranje renesansnih duhova. Ne vidim zašto bi perspektiva Filozofskog fakulteta bila vrjednija od perspektive Katoličko-bogoslovnog ili bilo kojeg drugog fakulteta. Pitanje konkretne suradnje treba odvojiti od širih pitanja o mjestu teoloških fakulteta ili o vjeronauku u školama. Osobno smatram da bi bilo bolje da se vjeronauk odvija samo u crkvi, a ne i u školama.

Što se tiče sveučilišta i znanosti, raste zagušenost birokracijom na što se osvrćete i u knjizi, a sustav financiranja znanstvenih projekata uništen je, kako tvrdite, promašenom znanstvenom politikom u razdoblju od 2011. do 2013. godine.

Svjedočimo općoj birokratizaciji znanosti. Istraživanja na anglosaksonskim sveučilištima, a mislim da to vrijedi i za sveučilišta u drugim europskim zemljama, pokazuju da raste broj zaposlenih u birokratskim strukturama, dok broj profesora stagnira ili pada. To ne doprinosi kvaliteti sveučilišta. Kad bismo imali jasne pokazatelje da sve te agencije i službe po fakultetima doprinose zapošljivosti studenata, kvaliteti njihova obrazovanja ili uspjehu sveučilišta na rang listama, mogao bih to prihvatiti, ali nikakvih mjerljivih podataka o njihovom doprinosu nema. Opći trend koji je u financiranju znanosti na djelu ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, jest izbjegavanje bilo kakve individualne odgovornosti. U strahu od zloupotrebe za sve postoje komisije, povjerenstva, paneli, što je skupo, dugotrajno, neefikasno i opet, koliko ja vidim, u maloj hrvatskoj sredini zloupotrebu ne možete izbjeći. Sustav regrutiranja znanstvenog podmlatka na fakultetima i financiranja znanosti preko projekata dokinuti su u mandatu ministra Željka Jovanovića. Nikad nije bilo tako teško kao danas zaposliti mladoga čovjeka u znanosti.

Jeste li zabrinuti za sudbinu hrvatskog jezika?

Nisam. U Europskoj Uniji je priznat kao poseban jezik i ima ravnopravan status s ostalima. Kao čovjek koji se bavi s tako mnogo jezika koji nemaju nikakav status bio bih licemjeran kada bih rekao da sam zabrinut za hrvatski jezik, a ne za jezik šelta ili kabardinski jezik kojim sam se također bavio. Hrvatski stoji daleko bolje od većine jezika svijeta.

Kakva je bila povijest hrvatskoga jezika, koliko je njegov put tipičan odnosno specifičan u odnosu na druge europske jezike?

Svaki je jezik na svoj način specifičan, a hrvatska je povijest posebno komplicirana. Hrvatska se narječja daleko više međusobno razlikuju, nego u bilo kojem slavenskom jeziku. Možda jedino slovenski ima tako različita narječja. Povijest hrvatskog naroda i države je također bolna, komplicirana i teško usporediva s poviješću drugih europskih naroda. Pitanje jezičnog identiteta kod Hrvata je komplicirano jer smo praktički do 19. stoljeća imali trojezičnu situaciju: latinski, crkvenoslavenski i hrvatski koji se probijao u književnost i to na različitim narječjima. Tako kompliciranu sliku nemate nigdje drugdje u Europi. Mislim da je jednom profesor Katičić rekao da je najveći uspjeh hrvatskoga jezika da on uopće postoji. Povijest odnosa identiteta i jezika, identiteta i nacije kod Hrvata je posebno kompleksna i ima puno neugodnih činjenica koje ne trebamo skrivati. Primjerice da je ideja jezičnog jedinstva sa Srbima rođena u Hrvatskoj. Dugo su je zastupali neki od naših najboljih filologa. Vukovska škola trajno je obilježila povijest hrvatskog standardnog jezika. Bila je to hrvatska škola iako je njeno djelovanje u velikoj mjeri obilježeno političkim pritiscima mađaronske stranke i jezičnom politikom koju su na Balkanu željeli provoditi Austrijanci i Mađari. Ne možemo negirati utjecaj Maretića i njegovih učenika na oblikovanje hrvatskog standarda, što ne znači, kako se često govorilo, da hrvatski standardni jezik nastaje s Vukom, Maretićem i tom filološkom školom. Može se argumentirati da hrvatski kao standardni jezik ima dulju povijest, barem do sredine 18. stoljeća, kao što je dokazivao Brozović u svojim radovima, i to treba gledati u kontinuitetu, tako da je djelovanje vukovske škole prolazna, ali bitna epizoda u evoluciji hrvatskog standarda.

Kako su se ustaški i komunistički režim u 20. stoljeću odrazili na hrvatski jezik?

Svi su totalitarizmi vršili jezično nasilje u različitoj mjeri u različitim zemljama. Što je ustaški režim radio hrvatskom jeziku usporedivo je s purizmom koji se provodio u Italiji za fašističkog režima kada je postojala posebna komisija za talijanskost. Pokušaj radikalne reforme jezika koji su u Hrvatskoj provodile ustaše, u Njemačkoj se nije dogodio. Tridesetih je godina bilo pokušaja da se njemački jezik očisti od posuđenica, ali sami nacisti, koji redom nisu bili baš obrazovani ljudi, pa su bili nesigurni u jezičnim pitanjima, stali su tome na kraj. Što se tiče komunizma, čovjek bi očekivao da se u Sovjetskoj Rusiji provodila liberalna, demokratska jezična politika, ali nije. Pritisak da se upotrebljava standardni jezik u vrlo strogoj, čistoj formi je bio izrazit u komunističkoj Rusiji, a ujedno je bilo mnogo ideoloških pritisaka oko uvođenja novih riječi. Sve stvari koje su bile povezane s javnim političkim životom morale su dobiti nova imena, to je bio simbolički način da se novi politički sustav obilježi novim riječima koje označuju nove pojmove. I mi smo u Jugoslaviji, uz unitaristički pritisak da se smanje razlike između hrvatskog i srpskog, bili pod pritiskom komunističkog novogovora gdje su se novim riječima željele imenovati nove političke institucije. Sjetimo se SIZ-ova, udruženog rada i govora u kraticama koji je tipičan za totalitarne režime, tobože potaknut ekonomijom, a zapravo težnjom za depersonalizacijom jezika.

Kakav je odnos hrvatske jezične zajednice prema svom jeziku? Kako ga zaštititi od utjecaja politike i ideologije?

Ja sam donekle zabrinut samo zbog reakcije na ono što se doživljava kao pretjerani jezični purizam devedesetih godina. Ide se u drugu krajnost smatrajući da nikakav standard nije potreban ili da standard ionako nastaje spontano u interakciji govornika na nekom teritoriju pa se ide u negiranje bilo kakve potrebe za normiranjem. Drugih velikih opasnosti ne vidim. Strasti su se stišale i dok god se netko ne javi s novim pravopisom ne ćete vidjeti strastvene natpise o jeziku u hrvatskim medijima. Na sreću nema potrebe za novim inicijativama. Mislim da bi bila dobra zamisao da se vrati Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika koje je ukinuto 2012, da nastavi raditi bez pretjerane eksponiranosti, kao što je i radilo, i bez pretjerane ambicioznosti jer veliki zahvati u hrvatskom jeziku nisu potrebni. Radi se o finesama i usklađivanju malobrojnih pitanja gdje norma još nije učvršćena. Ono što sigurno hrvatskom ne treba, to su veliki potresi, velike reforme ili panika da će se jezik pokvariti ako se nešto odmah ne poduzme. Ne će.

Vijenac 578

578 - 28. travnja 2016.

Klikni za povratak