Vijenac 578

Naslovnica, Tema

U povodu 200. godišnjice rođenja Mirka Bogovića (1816–1893)

Bogovićev viek narodnosti

Vinko Brešić

Sudbina je htjela da je Bogović umro baš na početku našega modernizma, koji je mladu hrvatsku književnost počeo odvoditi od dotadašnjega pragmatičnoga kroatocentrizma prema uvijek poželjnome eurocentrizmu. Bio je to velik, važan i nužan put u stoljeću koje se s mnogo razloga i samo naziva velikim

Činjenica da se prisjećamo nekoga tko je živio prije dva stoljeća sugerira, ako je u pitanju i samo puka kurtoazija, da je ta osoba sjećanje nečim i zaslužila. Osoba je Mirko Bogović, hrvatski književnik rođen u Varaždinu 2. siječnja 1816, a umro u Zagrebu 4. svibnja 1893. Upitamo li se što o Mirku Bogoviću znamo i koliko je od njegova djela danas ostalo živo, nije sigurno da bi naš slavljenik dobro prošao. Osim uvijek žive Bogovićeve ulice u središtu Zagreba, sveden je na nekoliko šturih natuknica – u kojima se vrte mahom iste konstatacije – po našim leksikonima i enciklopedijama.

Što se biografije tiče, obično se ističe kako je bio odvjetnik, književnik i političar, potom urednik Nevena, u kojemu je tiskao jednu politički nepoćudnu pjesmu pa završio u zatvoru, a potom kako je od vatrenoga ilirca na kraju postao mađaronski unionist, što mu prijatelji nikada nisu oprostili. Tek rijetki spomenu ga kao jednu od tzv. srpanjskih žrtava 1845.

 

 

 


Mirko Bogović

 

 

A što se opusa tiče, obično se kaže da je bogat, ali „neujednačene vrijednosti“ – ma što to značilo.

Prvo mu se navode pjesme koje je pisao na njemačkome i hrvatskome u duhu i na razini ilirskoga standarda, a onda novelistika u kojoj je jedan od začetnika, pa su mu već zato novele književnopovijesno važne. Pogotovu su mu važne one s temama iz suvremenoga života kakva je Šilo za ognjilo, koja se nađe i po antologijama, čak i u čitankama, a to valjda znači i u nekim školskim programima.

Potom slijede drame, sve tri tragedije i to s temama iz hrvatske povijesti, sve nastale u doba apsolutizma, sve politički angažirane i pune aluzija na tadašnje političko stanje, sve pisane desetercima, u sentimentalno-romantičnom duhu, pod očiglednim utjecajem Shakespearea i Schillera. A najbolja je Matija Gubec i samo je ona imala relativno uspješnu kazališnu sudbinu – ma koliko se sam autor žestoko trsio za svaku svoju dramu i njima sudjelovao u svim tadašnjim natječajima.

Sve u svemu, najistaknutiji hrvatski pisac 1850-ih, kaže se, ostade tek „važna književna karika“ između preporodne književnosti te Šenoe i njegova doba.

Viek devetnaesti,
viek narodnosti

Očigledno, Bogović nije Šenoa po kojemu se književnopovijesno vrijeme još i danas mjeri, a nije ni Stanko Vraz ni Ivan Mažuranić, ili Ante Kovačić i Silvije S. Kranjčević. Ali je sa svima tim velikanima dijelio isto stoljeće, od Šenoe stariji 22 godine, a još ga desetak i nadživio. Čini se da važnost našega Mirka Bogovića nije u samu Mirku Bogoviću.

Pa u čemu je onda?

Prije nego što pokušamo odgovoriti, valja navesti još barem desetak Bogoviću ravnih imena, koja se također historiografski ne mogu uspoređivati s imenima Šenoe i drugih s njime spomenutih, a ipak nacionalna historiografija ni bez njih ne može. Npr. Ljudevit Vukotinović, Vjekoslav Babukić, Dimitrije Demeter, Ivan Kukuljević, Petar Preradović, Dragojla Jarnević, Ivan Trnski, Antun Nemčić, Janko Jurković, Miroslav Kraljević, Frajno Marković, Josip Freudenreich, Ante Starčević itd. Da ne duljim: odgovor leži u jednostavnoj i toliko puta iskušanoj istini koja – lapidarno kazana – ovako izgleda: ima ljudi koji su veliki zbog svoga djela, a ima i onih koji su veliki zbog svog vremena.

A Bogovićevo vrijeme je „viek devetnaesti, viek narodnosti“, kako se sam izrazio u članku u Pozoru 1863. To je onaj vijek u kojemu počinje moderna nacionalna povijest, jer u njemu i Hrvati postaju jedna od modernih europskih nacija. Riječ je o procesu poznatu pod imenom Hrvatski narodni preporod, koji naša historiografija ograničava godinama 1790–1848. Hrvatski je preporod bio samo jedan od europskih nacionalnih pokreta kojima su okidači bile revolucije tijekom 18. stoljeća. Umjesto staleškoga društva, pojavila se nacija kao novi okvir za regulaciju društvenih odnosa, ono što će se u nas prvi put pojaviti u Gajevoj krilatici: „Narod bez narodnosti – tělo bez kosti!“

A što je to narodnost i na čemu se ona zasniva, Bogović je u spomenutome članku ovako odgovorio: „U obće slažu se svi u tom, da se osniva na srodstvu porekla i jezika pojedinoga kojega djela čovječanstva, nadalje na srodstvu njegovih običajah, načina življenja, mišljenja, čuvstvovanja i činjenja, zatim na sladkih i gorkih njegovih uspomenah, napokon na raznih potrebah i težnjah, kojimi se narod razlikuje od drugih narodah.“

No dok su pokrete u zemljama poput Engleske, Italije ili Francuske vodili diplomati i vojska, u drugima to čine pjesnici, znanstvenici i svećenici. Među takvima bili su i Hrvati, samo jedna od više nacija unutar multietničke Austro-Ugarske Monarhije, u kojoj oružje svakako nije bila opcija da se nacija oblikuje i sačuva.

Što onda ostaje?

Okvir za čitanje

Ostaje kultura, odnosno književnost, tj. politički tek naizgled benigno sredstvo. Nepisano je bilo pravilo među preporoditeljima da, ako Hrvati žele postati zrela nacija, moraju imati i zrelu literaturu, a zrela je ona literatura koja ima sve što imaju druge zrele literature, npr. engleska, francuska, talijanska ili njemačka. Osim jedinstvene prošlosti, imena i pravopisa – dakako, pisaca i djela – moraju imati i sve žanrove, medije, institucije te vlastitu, za domaće štivo odgojenu čitateljsku publiku. U to se uključio svatko tko je imao imalo patriotskog žara, bez obzira na talent. Tako je bilo u prvome preporodnome naraštaju, tako i u drugome, odnosno do i nakon zabrane ilirskog imena, kada na njegovo mjesto zasjedne ime hrvatsko, a tako će biti sve do kraja 19. stoljeća, odnosno tijekom cijeloga Bogovićeva života.

To stoljeće okvir je za čitanje svega onoga što je pisao i radio taj Varaždinac. Pa sve ono što smo na početku naveli kao da bi se tek sada moglo ne samo razumjeti nego i vrednovati te reći kako je to hrvatsko 19. stoljeće bilo takvo upravo zato jer ga je svojim djelom među inima obilježio i Mirko Bogović.

Zato ponovimo sve to, ali sada malo drukčije!

Pođimo od lirike, koja je bila najpopularniji i najangažiraniji književni rod. S jedne se strane nosila s preporodnom zadaćom buđenja nacije i borbe protiv asimilacije, s druge s vlastitom obnovom pozivajući se pritom ne samo na vlastitu pisanu tradiciju i usmenu baštinu nego i na europski romanizam. Hrvatski pjesnici rade sve što i njihovu europski kolege u tematskome, žanrovskome i metričkom pogledu. Među takvim pjesnicima bio je i bilingvalni pjesnik njemačko-hrvatski Mirko Bogović. Aforističnim i satirično-dionizijskim ugođajima osvježio je nacionalni lirski repertoar te pokazao zavidnu vještinu u sonetu, da ga se poneki antologičari još i danas rado sjete (npr. Mirko Tomasović).

Nakon Shakespearea svaka bi europska nacija htjela imati svoga Shakespearea. Povijesna tragedija ima kultni status, pa je pravi imperativ i naših preporoditelja stvoriti nacionalnu dramu, dakako, stihovanu, iako stih više nije dio literarnoga mainstreama. Hrvati imaju svoj deseterac, a imaju i vlastitu tipiziranu narodnu metaforiku, pa će nakon prvih iskustava Dimitrije Demetra i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga i drugi naraštaj dati svoje tragičare. Jedan od njih bio je i Mirko Bogović.

Kazalište „velemoćna poluga“

Poput spomenutoga Demetra i Bogović je smisao drame vidio u kazalištu, a njega je vidio kao „velemoćnu polugu narodnoga razvitka“, baš kako će vidjeti i mlađi mu Šenoa. Gotovo preko noći nametnuo se Bogović kao plodan dramski pisac. Palo je to u doba „gluhoga“ Bachova apsolutizma i žestoke germanizacije, kada se bio i sam iz javnog života povukao u književnost. Povijesna tragedija Frankopan s likom romantičkog junaka Frana Krste Frankopana napisana je 1856, a bit će mu izvedena tek posmrtno, Stjepan, posljednji kralj bosanski, šekspirovska tragedija o propasti Bosne i romantičkim negativnim junakom, kraljem Stjepanom Kotromanićem, napisana je sljedeće 1857, ali izvedena za života mu 1870, napokon, Matija Gubec, po općoj ocjeni najbolja Bogovićeva tragedija s junacima iz puka, nastala prema legendi o kmetskome stubičkom kralju Matiji Gubecu, bila je napisana 1859, izvedena također za autorova života 1878.

 

 

 


Naslovnica Bogovićeve povijesne tragedije Frankopan

 

 

Što se proze tiče, jedan od glavnih ciljeva mlade nacionalne književnosti bilo je pisanje novela. U tome se znalo tako daleko ići da je npr. Mijat Stojanović sugerirao – ako nema izvorne novele – neka se u prozi prepriča sadržaj narodne pjesme, a sam je prepričao čak i Gundulićeva Osmana. Baš kao nekoć kad je pjevao i tko nije bio pjesnik, sada su se i nepripovjedači latili pripovijedanja, pa je npr. svećenik i lingvist Adolfo Veber Tkalčević na nagovor Nevenova urednika Mirka Bogovića počeo pisati novele. Gotovo da nije bilo ozbiljnijega pisca koji se nije u tome okušao, pa će se doskora s punim pravom uz novelu vezivati zasluge u pri­dobivanju i oblikovanju domaće čitateljske publike.

Autori postaju zvijezde, pa sada publika svojim glasovima nastoji utjecati na nagrade koje su raspisivali pojedini časopisi. Uz jednu takvu, Dragojlu Jarnević – našlo se i ime našega Mirka Bogovića. Štoviše, ondašnji su časopisi bili krcati njegovim hajdučko-uskočkim pripovijestima (Hajduk Gojko, Crnogorska osveta, Vidovdan na Loborgradu, Krvavi most u Zagrebu…), a posebnu je pažnju plijenio kraćim prozama iz suvremenoga života. Takva je bila spomenuto Šilo za ognjilo s temom malograđanskoga života Bogoviću dobro poznatih Križevaca sa živopisnom galerijom likova čija imena sve govore: Cifrić, Gizdelinić, Trubentić, Mužoderić, Rešetić, Kopunić, Vjetrogonić.

Poradi jedne pěsme

Nerijetko se gubi iz vida činjenica da je preporod medijski projekt novina i časopisa. Strateška uloga mladoga Gaja temeljila se na politici koju je promicao više svojom Danicom, jer Novinama ionako nije smio otvoreno politički agitirati. Zato je trebao i tiskaru, a zato je i mogla nastati prva jezgra nacionalne kulture i književnoga modernog života, koja je prvi institucionalni oblik dobila 1842. u Matici ilirskoj – pa preko Društva sv. Jeronima, JAZU-a i DHK-a – sve do Hrvatskoga novinarskog društva 1910. A jedini časopis u doba Bachova apsolutizma bio je Bogovićev Neven. Taj osamljeni znak književnoga života Matica je po uzoru na praški Lumir pokrenula 1. siječnja 1852. Uredništvo „zabavnoga i poučnog lista“ bilo je povjereno već uglednome pjesniku i nesuđenom osnivaču Domobrana Mirku Bogoviću uz godišnju naknadu od 400 forinti, od kojih je četvrtina išla njemu, a četvrtina na honorare suradnicima.

 

 

 


Naslovnica pjesničkih djela i drame Matija Gubec

 

 

U Nevenovu programskom članku Naša književnost u najnovie doba Bogović je književnost definirao kao „měrilo moralne valjanosti narodah“ te, u skladu s tim, i kao sredstvo „prosvěte i blagostanja“, a čemu su toga časa – tvrdio je – smetali opći nemar za knjigu i nesloga naših književnika.

Iduće 1853. uredništvo časopisa preuzeo je Ivan Perkovac, pa Vojko Sabljić, a zapravo Ante Starčević, treće godište Josip Praus, da bi ga 1855. Matica dala riječkoj Narodnoj čitaonici, pa se ugasio na Božić 1858. Bogovićevo godište Nevena bilo je najbolje.

Bogoviću je cilj bio okupiti što više suradnika, da mu je Neven na što većoj razini te da potiče na otpor protiv apsolutizma. I sam je popunjavao mnoge Nevenove stranice raznim prilozima, pa se ovdje formirao kao jedan od vodećih pisaca pedesetih godina. No, što je najvažnije, od Nevena je uspio stvoriti pravu književnu tribinu putem koje je mlada preporodna književnost uspješno prebrodila dječje bolesti.

 

 

 


Bogović je uređivao Matičin časopis Neven

 

 

Tijekom Bogovićeva urednikovanja Filipovićeva pjesma Domorodna utěha bila je zabranjena zbog stihova: „Pravda mora pobiediti / Ma svi vrazi prot’ njoj stali“. Taj 38. broj Nevena od 16. rujna 1852. „poradi jedne pěsme na čelu“ bijaše „po c. k. redarstvenom ravnateljstvu obustavljen“, a državno odvjetništvo, u kojemu je državni tužilac bio Ivan Mažuranić, podiglo je tužbu protiv Filipovića i Bogovića. Na Zemaljskom sudu oni su bili oslobođeni, ali ih je vrhovni sud u Beču osudio na šest mjeseci zatvora. I sada dolazimo do najblistavije točke iz Bogovićeve književne biografije!

Literati ex professo

Naime, dok ugledni pjesnik i Nevenov urednik čekaju presudu, agilni Bogović priređuje devetu knjigu drugoga Matičina časopisa Kola, a u zatvoru u kojemu je bio od 2. kolovoza 1853. do 2. veljače 1854. piše dramu Stjepan, posljednji kralj bosanski te novele Vidovdan na Loborgradu i Slava i ljubav. I sve to vrijeme on je bio čvrsto uvjeren da mu je kazna bila izrečena ne zbog Filipovićeve ionako benigne pjesmice, nego zapravo zbog objave programa za politički list Domobran.

Bogoviću i Nevenu ide u zaslugu i to što je objavio Nemčićev Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac (1854), prvu komediju nove nacionalne književnosti. Objavio je i Kratko krasoslovje Ivana Macuna, prvu našu teoriju o romanu, te Poslanicu pobratimu u kojoj je – po riječima Mirjane Gross – „najbolje formulirana filozofska podloga Starčevićeve ideologije“.

A u svome Kolu mladoj hrvatskoj kulturnoj javnosti poručuje da napokon počne raditi za „književnost znanstvenu“. Neizravno podupirući već mrtva Vraza, na istome mjestu Bogović među prvima otvoreno zagovara profesionalizam kao jedino jamstvo dobra pisanja. No, „znam ja, da kod nas tako zvanih literatah ex professo neima, znam i to, da svaki koj se goder kod nas književnosti posveti, to – gledeć na mali broj čitateljah i druge nepriatne okolnosti – svakako nĕkim požertvovanjem iz čistog domoljublja i rodoljublja čini“ – žalio se.

Među prvim akademicima

Napokon, zadnje područje za ovjeravanje Bogovićeve historiografske relevantnosti tiče se – kako se moglo naslutiti – kritike i historiografije.

Dakako, i kritiku valja vezivati uz novi medij, točnije uz spomenutoga Vraza i tada njegovo Kolo. Spomenuli smo Nevenovu pionirsku ulogu u kanonizaciji novele, indirektno i kritike. Naime, prvi Nevenov urednik u nekoliko se navrata osvrnuo na stanje u našoj književnosti, umjetnosti i kazalištu (Naša književnost u najnovije doba, Nešto o ilirskoj umĕtnosti, Naše narodno kazalište...) pokazujući kakav tip literature i teatra treba mladoj naciji. I Bogović poput Vraza, Kukuljevića ili Antuna Mažuranića gledaju na književnost svoga doba kao novu književnost, koju treba razlikovati od stare. Vraz 1842. piše da je „naša književnosti već u osmoj godini“, Bogović 1853. daje Kratki pregled naše književnosti od g. 1835. do najnovie doba, a 1855. Mažuranić Kratak pregled stare literature hervatske – od glagoljaške do kajkavske koja se zahvaljujući Gaju „hervatskim imenom zamienila“. Iz ovih se priloga zaključuje kako se početkom novije književnosti, tj. one pod jedinstvenim nacionalnim imenom, pravopisom i jezikom, smatralo godinu 1835. Za historiografiju to je najbolji dokaz postajanja svijesti o dvama modelima jedinstvene nacionalne književnosti, koji se i danas u kroatističkom krugovima nazivaju starijom i novijom.

Ukratko: lirika, novela, drama, kritika i urednički rad ona su književna područja na kojima je Mirko Bogović ostavio dubok trag. Bez njega, tj. bez Bogovićeva udjela, nije moguće rekonstruirati vjerodostojnu sliku stoljeća u kojemu su Hrvati postali književnom nacijom. Nema dvojbe da je upravo to imalo važnu ulogu u izboru Bogovića među prvih četrnaest stalnih članova tek osnovane Akademije. 

Sudbina je htjela da je Bogović umro baš na početku našega modernizma, koji je mladu hrvatsku književnost počeo odvoditi od dotadašnjega pragmatičnog kroatocentrizma prema uvijek poželjnu eurocentrizmu. Bio je to velik, važan i nužan put u stoljeću koje se s mnogo razloga i samo naziva velikim. U tome velikom stoljeću nacija – Bogovićevu „vieku narodnosti“ – i leže razlozi koji nas navode da se vraćamo njihovim protagonistima, barem prigodno.

Vijenac 578

578 - 28. travnja 2016.

Klikni za povratak