Vijenac 577

Kazalište

Kruna Tarle i Morana Dolenc, Iš’o Viljo u dućan, Centar mladih Ribnjak, Zagreb

Nježna predstava za malene

Mira Muhoberac

Na premijeri „lutkarske predstave za najmlađe“ Iš’o Viljo u dućan, autorskoga projekta Krune Tarle i Morane Dolenc, 2. travnja u Centru mladih Ribnjak u Zagrebu, u koprodukciji s LOFT-om i Kruna Tarle-artom, koja je namijenjena publici od druge godine života nadalje, u prepunom gledalištu bilo je djece u pelenama i iskusnih odraslih, nitko nije ni plakao ni negodovao. U čemu je tajna tridesetominutne predstave za djecu? Prije svega, u njezinoj jednostavnosti i toplini.

Protagonist je predstave Viljo, malen i simpatičan crni psić, prihvatljiv i drag prijatelj svakom djetetu, ali i jednostavna scenska lutka slična onoj u dječjoj sobi i slična psiću u gotovo svakoj obitelji, koja vještom i suptilnom animacijom Morane Dolenc, jedine animatorice, lutkarice i glumice u ovoj predstavi, postaje konkretizacijom mogućnosti autoidentifikacije i preobrazbe u dijete i doživljaj svakodnevice, odnosno upoznavanju života od najmanjih do većih fenomena.

 

 

 


Morana Dolenc uvjerljiva je i zabavna kao glumica i animatorica  / Snimila Petra Kriletić

 

 

Na lutkarskoj su pozornici napravljenoj od svijetlih prirodnih materijala, drvenoga i kartonskoga, dva temeljna scenska sidrišta: s desne je strane uža kuća u kojoj živi Viljo sa svojim gospodarom, a s lijeve razigrana šira zgrada u ulozi dosezanja određenih gospodarevih zadataka, poslova iz svakodnevice s kojima se mali Viljo, kao i svako dijete, susreće prvi put u životu. Na putu od kuće do odredišta i natrag, a prema uputama voljenoga gospodara, tj. odrasle osobe, roditelja, Viljo iskustveno, slušajući, hodajući i konkretizirajući upute, uči kako obaviti neki zadatak, kako prijeći malu putanju oko kuće i pritom se ne izgubiti, kako usput nekomu pomoći i kako od nekoga primiti pomoć, kako sretno stići na drugu stranu ulice, kako kupiti namirnice u trgovini, kako se učlaniti u knjižnicu i kako posuditi knjige. Pritom Viljo namirnice i knjige nosi u malenoj košari obješenoj oko vrata, koja se penje do trgovine dizalom dok ga doma čeka „gazda“ – u statičnoj kući sličnoj velikoj psećoj kućici, a zatim i ljudskoj kući – ostvarenu domu.

Viljo će naučiti kako kupiti namirnice i donijeti knjige, ali i kako izbjeći automobile i kako nije strašno ako razbije jedno jaje u košari. Dječjoj se publici pokazuje i da je ljudski pogriješiti, i da je to sastavni dio života. U lucidnoj scenskoj opremi važno mjesto zauzima i jedna „velika lampa“ – Sunce koje se „pali i gasi“ i postaje Mjesec na završetku predstave, koja govori o tome kako djeca (psići) lijepo mogu provesti dan, poštujući prijateljstvo i voleći roditelje. Dok se izmjenjuju dan i noć, Sunčeva i Mjesečeva svjetiljka, gledatelji zapažaju usklađenost boja (ružičastocrvene i zelene, Viljine ogrlice, od ruba zgrada do izvođačičinih naočala s okvirima različite boje) i oblika (vodoravnica i uspravnica, trokuta, kvadrata), promjenu izvođačice od gazde do psića, prodavača i knjižničara, bubamare i automobila, odjevenu u kostim u bojama neba i osjećaja, njezinu stopljenost s lutkama-predmetima koji postaju prijatelji, publikom i scenskom pričom. 

Ovaj se autorski projekt razvio kao mala predstava o nježnosti, tišini, maloj patnji i velikoj ljubavi. Izradu scenografije i lutaka potpisuju Kruna Tarle, Morana Dolenc, Miljenko Sekulić, Drago Dolenc, Marinko Radočaj, Marina Ćurković.

Nakon prethodne uspješnice Šuma priča lutkarska predstavica Iš’o Viljo u dućan novi je autorski adut kojim se djeci približuje jednako svijet kazališta i svijet života u koji kroče prvim koracima, pogledima i dodirima. Na kraju predstave sva djeca žele zagrliti i poljubiti maloga Vilju.

Vijenac 577

577 - 14. travnja 2016.

Klikni za povratak