Vijenac 576

Naslovnica, Razgovor

Darko Gašparović, teatrolog i povjesničar književnosti

Kamov je svoje djelo dovršio

Razgovarao Igor Tretinjak

Kamov je mladi genij koji je na nebu književne moderne, poput blistava meteora, brzo prošao i ostao gurnut u tamu punih pola stoljeća / Janko je Polić umro fizički jako mlad, u dvadeset četvrtoj godini, no Kamov je u kratkome stvaralačkome životu od svega šest godina proživio dugi metafizički vijek u kojemu je dosegnuo vrhunac umne zrelosti i dubine / Radovan Ivšić je nasuprot Krleži postavio Matoša i Kamova kao istinske ljudske i književne veličine / Krleža je dosljedno do kraja prešućivao Kamova jer je u svojoj egomaniji i taštini uvijek htio biti prvi i jedini

 

Nedavno je u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti izašao drugi, završni dio Izabranih djela Janka Polića Kamova, koja je priredio Darko Gašparović. S tim cijenjenim sveučilišnim profesorom, teatrologom, dramaturgom i kazališnim kritičarom porazgovarali smo o Kamovu nekad i danas, ali i drugim Gašparovićevim znanstvenim suputnicima poput Miroslava Krleže te o nedavno dobivenoj svjetskoj nagradi za humanizam u Ohridu.

Iako su u startu planirana tri dijela Izabranih djela Janka Polića Kamova, odlučeno je da se ne tiska treća knjiga, koja je trebala sadržavati Isušenu kaljužu. Kako je došlo do te odluke i koliko ona odgovara vašem priređivačkom konceptu?

Prema dogovoru s uredništvom, koje je tada vodio Vlatko Pavletić, predao sam 2004. priređene tri knjige izabranih djela Janka Polića Kamova. Moram priznati da sam bio iznenađen odlukom da se Kamov predstavi čak trima knjigama, s obzirom da je taj hrvatski pisac gotovo punih pola stoljeća poslije smrti u Barceloni 8. kolovoza 1910. bio uglavnom sustavno prešućivan i neobjavljivan. Njegov povratak započinje izlaskom Sabranih djela u redakciji Dragutina Tadijanovića 1956–1958, nastavlja se nizom stručnih članaka i znanstvenih radova, pa i knjiga, u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća, da bi bio kanoniziran 1987. kad je Ivo Frangeš u svojoj Povijesti hrvatske književnosti bio uvrstio Kamova među deset najvećih hrvatskih pisaca svih vremena.

Prva je knjiga izašla iz tiska potkraj 2007. pod starim uredništvom, a nedugo nakon toga došlo je do smjene te je ediciju preuzelo novo uredništvo u kojemu je čelno mjesto preuzeo akademik Ante Stamać. Odluka da se umjesto tri ide na dvije knjige nije bitno oštetila moj priređivački koncept, jer je Isušena kaljuža – bez koje bi izbor bio, dakako, nezamisliv – od prvotiska 1957. u sklopu Sabranih djela u uredništvu Dragutina Tadijanovića višekratno objavljena, pa i u nakladi Matice hrvatske 2003, s mojim pogovorom. Zato to izdanje valja dodati, ako i ne formalno, kao treću knjigu dvosveščanim Izabranim djelima. U toj Matičinoj trilogiji čitatelj će, uz popratnu temeljitu kritičku opremu, naći cijeloga autentičnoga Kamova.

Kamovom se u kontinuitetu bavite već gotovo četiri desetljeća.

Tako je. Prvi sam rad o Kamovljevim dramama objavio u Prologu 1977. u sklopu tematskoga broja posvećena „velikome psovaču i Antijobu“, kako Kamova naziva Stanislav Šimić. Bijaše to prilično površinski, ipak ne i površan, skicozni uvid u složenu strukturu Kamovljeve dramatike, koju je sam pri kraju života smatrao onim dijelom svoga opusa u kojemu je pronašao svoj pravi izraz. Onda sam 1986. obranio doktorsku disertaciju o Kamovu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Je li u tom dugom razdoblju Kamov za vas evoluirao ili ste se udaljili od njegove mladenačke eksplozije?

Otada pa do danas uvelike sam evoluirao u čitanju toga osebujnoga književnoga djela, premda polazna stajališta nisam bitno promijenio. Kao prvo, kombinacijom strukturalističke i fenomenološke metode proširio sam analizu na sve žanrove – a Kamov se ogledao u doslovce svim žanrovima, čak je za brata Milutina, neobično nadarena skladatelja, bio napisao i libreto za operu Kad slijepci progledaju, koji nikad nije uglazbljen jer je Milutin umro vrlo mlad od tuberkuloze kostiju.

Prva vaša knjiga posvećena Kamovu objavljena je 1988. u Zagrebu pod naslovom Kamov apsurd anarhija groteska, koja je sedamnaest godina poslije dobila proširenu verziju.

Knjiga Kamov apsurd anarhija groteska bila je prilagođena verzija moje doktorske disertacije, a potpuno i u svemu dovršeno djelo pojavilo se potkraj 2005. u Rijeci pod naslovom Kamov. O njemu je akademik Stamać u recenziji bio napisao da posjeduje značaj monografije piščeva opusa, a neka se zapažanja doimaju kao prava otkrića. Osobito se to odnosi na dokazanu tezu kako je Historijat jednog članka nedovršeni roman, a ne novela kako se dotad smatralo.

Kakav danas imate odnos prema Kamovu kao umjetniku i umjetničkoj pojavi?

Dugo zrenje i oštrenje rasudnoga zora kroz desetljeća dovelo me do posve jasne slike mladoga genija koji je na nebu književne moderne, poput blistava meteora, brzo prošao i ostao gurnut u tamu punih pola stoljeća. Ne samo podrobno pročitavanje svih sastavnica toga djela nego i istančana poredbena raščlamba izvedena na sinkronijskome i na dijakronijskome planu, hrvatskome i svjetskome, uvjerljivo su, mislim, dokazali sve polazne teze o Kamovu kao jedinstvenoj pojavi s velikim, i to u svemu dovršenim, djelom, a ne torzom, kako se dugo smatralo u kritičkoj literaturi. A najvažnije je kazati ovo: Janko je Polić umro fizički jako mlad, u dvadeset četvrtoj godini, no Kamov je u kratkome stvaralačkome životu od svega šest godina proživio dugi metafizički vijek u kojemu je dosegnuo vrhunac umne zrelosti i dubine osjećajnosti. Sam je to, genijalno, izrekao u pismu ovako: „Počeo sam s psovkom, a umrijet ću s uzdahom tolerancije.“

Uz Kamova, vašu znanstvenu mladost označio je svakako Miroslav Krleža. Kako se s godinama razvijao vaš odnos prema njemu?

Krležom se bavim gotovo cijeloga svoga kreativnog života, a posebnu sam pozornost kao dramaturg i teatrolog po vokaciji posvetio njegovu dramskome opusu. Kao da sam već tada slutio da ću za buduću magistarsku tezu odabrati rane Krležine drame, napisane u razdoblju od 1913. do 1919, a okupljene u ciklusu Legende, prva dva poglavlja – Dramaturško scenske osobitosti Legendi i Povijest i politika kao mit – skicirao sam u vojnome zatvoru u skopskom Petrovcu, gdje sam kao vojnik JNA ležao pod optužbom za hrvatski nacionalizam prvih pola godine 1972. Posebnu težinu optužbi davala je činjenica da sam bio član Matice hrvatske, u Titovoj diktaturi tad označene jezgrom „kontrarevolucije“. Nikad tu svoju životnu epizodu nisam posebno isticao, jer dijelio sam, i to u malome, sudbinu stotina hrvatskih intelektualaca i tisuća hrvatskih ljudi, posredno i čitava naroda, u brutalnome političkom obračunu s Hrvatskim proljećem. Da nije bilo tako strašno, svjedoči, eto, činjenica da sam smio nabavljati i čitati knjige (ne sve, dakako, ali Krležu da, svakako) i čak pisati. Autograf, nažalost, nestao je u nekoj od selidbi, kako to obično biva.

Godine 1977. u Zagrebu ste objavili studiju Dramatica krležiana.

Objavljena je u nakladi ondašnjega CKDSSO (zgodno kviz-pitanje: značenje te čudovišne kratice, jedne od mnogih u socijalističkoj Jugoslaviji), kao treća knjiga u Biblioteci Prolog koju je bio pokrenuo Slobodan Šnajder. Za nas je tada Krleža bio nedodirljivi bard. Razlogovci su mu, doduše više ignoriranjem nego negiranjem, već bili načeli nedodirljivost, no bio je i do smrti ostao guru s Gvozda. Po dolasku komunista na vlast zamjeralo mu se da nije otišao u šumu partizanima, iz kojega je doba ostala glasovita izjava da mu je svejedno hoće li ga ubiti Dido ili Đido. A poslije 1971. potiho se pričalo da se kukavički ponio u vrijeme sloma Hrvatskoga proljeća i posljedične brutalne policijske represije nad studentima i nad intelektualcima u prosincu 1971. i poslije. Ipak, bijaše to doba još daleko od doista kritičkoga propitivanja Krležine ličnosti. Jedini koji se tada usudio javno suprotstaviti apologetskome kultu bio je Stanko Lasić, koji je rukopisom pod naslovom Krleža. Kronologija života i rada toliko razljutio i uvrijedio Krležu da ga je odlučio objaviti tek nakon njegove smrti, godine 1982.

Koliko se mijenja situacija nakon Krležine smrti?

Kako to već biva, post mortem se javiše renegati, među prvima Igor Mandić knjigom Zbogom, dragi Krleža! kojom je u svome prpošnome stilu jednim udarcem ubio sva tri svoja oca: biološkoga, političkoga (Tito) i književnoga (Krleža), potom Davor Velnić koji je u malešnoj knjižici cijeli Krležin književni opus proglasio etički dvojbenim i estetski lošim. U javnosti je najviše odjeknula odrješita tvrdnja Radovana Ivšića, izrečena 2001. na Krležinim danima u Osijeku, da je „Krleža najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi“. Ivšić je nasuprot Krleži postavio Matoša i Kamova kao istinske ljudske i književne veličine. Njegovo kratko izlaganje izazvalo je cijelu buru oprečnih reakcija i javnu polemiku u kojoj sam i sam sudjelovao. Kako to već biva sa svime što dospije u medije, meritum je stvari pojednostavnjen i sveo se na to je li netko krležijanac ili antikrležijanac. Tako su mene, kao dotad prononsiranoga krležijanca, zbog slaganja s nekim Ivšićevim stajalištima ortodoksni Krležini apologeti bili proglasili renegatom. U biti, riječ je o tome da su se mnogi životni postupci Miroslava Krleže, nakon saznanja o dugo skrivanima pa time i nepoznatim činjenicama, razotkrili kao, blago rečeno, etički i moralno dvojbeni. To se doznavalo kasno, u godinama i desetljećima nakon smrti, pak je i evaluacija mišljenja o fenomenu Krleža morala biti spora i postupna. Napokon, ako se želi prosuđivati sine ira et cum studio, kako je moguće ne složiti se s jezgrovitim Ivšićevim uvidom u taj fenomen u zaključku spomenuta izlaganja: Vratit ću se još jednom Matoševim riječima: „Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek!“ Krleža je to nažalost zaboravio. Nije na pjesniku da se klanja kralju.

Kako vidite odnos Krleže i Kamova, koji su se u Ivšićevu predavanju našli na suprotnim stranama?

Dosad velom tajne skrivena relacija Krleža – Kamov jedno je od vrlo važnih pitanja prevrednovanja kritičke slike hrvatske književnosti u 20. stoljeću. Obrnuto ne može biti, jer je Kamov umro kad je Krleža imao sedamnaest godina i nije bio još objavio ni slovca. Sedam godina koje ih dijele točno je onoliko koliko je Kamovu trebalo da stvori svoje književno djelo. Valja poći od ove začudne činjenice: među bezbrojnim osobama iz cijele povijesti čovječanstva, koje spominje i raščlanjuje Krleža u svome golemom literarnome i para-literarnome opusu nema Janka Polića Kamova. Krleža je dosljedno do kraja prešućivao Kamova, a kad bi ga se tko usudio nešto o tome priupitati, uporno je tvrdio da on Kamova ne poznaje i da ga nije čitao. A ipak se to ime, štoviše u emfatičnome smislu, nalazi u posveti jedne od Krležinih prvih novela. Hodorlahomor Veliki ili Kako je Pero Orlić prebolio Pariz. Posvećen je Uspomeni Janka Polića Kamova, koji je junački pao sa stegom u ruci. Tu valja pojasniti da je steg posve rijetko u srpskom jeziku rabljena riječ, koja je ekavizirana hrvatska inačica za barjak – stijeg. Naime, u Plamenu su književni i kritički tekstovi bili pisani srpskom ekavicom, s rijetkim iznimkama, primjerice Tita Strozzija. Novela je objavljena u časopisu Plamen, br. 4 i 5–6, Zagreb, 1919, koji su uređivali Krleža i Cesarec, a posveta je očigledan dokaz da je Krleža znao za Polićevu smrt u Barceloni 8. kolovoza 1910. Nadalje je znakovito da je ta posveta, kao i ona Lenjinu dramske legende Cristoval Colón (poslije preimenovana u Kristofor Kolumbo), netragom nestala. Te je činjenice utvrdila suvremena hrvatska književna historiografija, i one su potpuno u skladu s Krležinom sklonošću da zametne tragove ili namjerno uputi na krivi trag, kad je riječ o njegovu književnome djelu, no gdjekad i o njegovoj osobnoj biografiji.

Što mislite, zašto je to Krleža učinio?

U ovome razgovoru nije moguće dati odgovor na to pitanje, već tek nabaciti natuknice koje prema njemu vode. Vjerujem da je vrlo instruktivno ovdje uzeti pars pro toto, konkretno petnaest brojeva časopisa Plamen, koji je izlazio od 1. siječnja do 1. kolovoza 1919. Tu je iz pera Krleže i Cesarca formulirana komunistička ideologija, nadahnuta ruskom boljševičkom revolucijom i valom revolucionarnih komunističkih pokreta u Europi, i ekspresionistička poetika, nastala uoči Prvoga svjetskog rata u Njemačkoj. Spoj jednoga i drugoga proizvodi plamenu buktinju diljem svijeta koja će sažeći sve staro, preživjelo i trulo kao besmisleno u ime novoga, modernoga Smisla. Sav umni i emotivni napor i napon dvaju mladih stvaralaca teži k Jednome: univerzalnome bratstvu u znaku crvene Internacionale. To je temeljna zamisao političke i umjetničke avangarde u doba epohalnoga prijeloma povijesti: sve staro i dotad kanonizirano srušiti i spaliti da bi se podigao novi svijet za novoga čovjeka. Kao paradigmu načina na koji je to ostvareno u Plamenu mogu se uzeti Krležin žestoki pamflet Hrvatska književna laž iz prvoga broja i Internationalaaeterna iz dvobroja 5–6.

Takvih manifesta u avangardnoj književnosti ima napretek.

Da. I Krležin bi kao takav mogao danas biti predan zaboravu, da nije u zaključku utemeljio okosnicu „jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta“: od bogumila na Križanića i od Križanića na Kranjčevića. Toj ideji Krleža je u biti ostao vjeran i kao državni pisac u socijalističkoj Jugoslaviji i leksikograf, zastupao ju je u biti do kraja. I njoj se ne bi imalo bilo što zamjeriti, samo da je tu dodao Matoša i Kamova. Jer Matoš i Kamov jesu nedvojbeno oni koji u doba moderne, a na tragu Kranjčevića čiju tihu pobunu razvijaju do paroksizma slobode, utjelovljuju tip duhovnoga lučonoše i preteče budućih kretanja.

Zašto ih Krleža prešućuje?

U odgovoru na to pitanje dolazimo do Ivšićeva točnog uvida: jer je u svojoj egomaniji i taštini uvijek htio biti prvi i jedini. Pri kraju pamfleta uvodi u igru nekakvo imaginarno biće koje naziva Spasonosni, a to, očigledno nadljudsko, biće da će „nadsvoditi antitezu Vizanta i Rima, i tako podići našega kulturnog problema kamen temeljni, nadsvoditi gigantski sukob Azije i Europe i tako rešiti kulturni poziv Slavjanstva“, napokon „nadsvodiće Spasonosni borbu protiv bede i bogatstva i u pomirenju rešiti prvi preduvjet, da Čovečanstvo na ovoj krvavoj planeti otkrije Dobro i Lepo“. Pa tko bi to mogao biti taj „Spasonosni“, ako ne mladi genij koji ga navješćuje?!

Krleži je ključan problem bio što je Kamov bio „brži od njega“?

Tako je. Taštini velikoga pisca smetala je činjenica da se prije njega pojavio takav protoavangardist kao što bijaše Kamov te je išao čak dotle da je do kraja života hinio da uopće nije čitao njegova djela. Ali uvjerljivo je dokazano da ne samo da je Krleža itekako čitao Kamova, nego su kroz njegove ruke prošli mnogi rukopisi iz ostavštine, među kojima i prvi psihoanalitički roman hrvatske književnosti, Isušena kaljuža, dovršen 1909. U knjizi Tatjane Stupin o relaciji Kamov – Krleža koja uskoro izlazi u Matici hrvatskoj taj je problem temeljito istražen, i ona će nužno dovesti do revizije u povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća na štetu Krleže, a u korist Kamova. Želim naglasiti da se time ne dovodi u pitanje vrijednost Krležina opusa, kako su to neki učinili, već samo upozorava da će neke stvari koje su dosad zataškavane i prešućivane sjesti na svoje mjesto.

Odmaknimo se malo od Krleže i okrenimo odnosu Kamova s drugim velikanom hrvatske književnosti i autorovim ljutim kritičarom Matošem, koji se u drugom svesku Izabranih djela pojavljuje kao adresat dvaju Kamovljevih vrlo uljudnih pisama.

Matoš bijaše, kako je znano, nesmiljen kritičar i polemičar, pak u obračunima s estetskim i političkim neistomišljenicima nije birao riječi. Pritom nije prezao ni od krajnje grubih i uvredljivih kvalifikacija. Zbog negativne i ružne kritike romana svoga kavanskoga prijatelja Janka Veselinovića Hajduk Veljko ostao je 1906. bez posla čelista u beogradskoj Operi i godinu dana jedva je preživio, jer novine i časopisi nisu htjeli objavljivati njegove tekstove. Kad se Kamov 1907. bio oglasio u javnosti četirima knjižicama drama, odnosno pjesama, Matoš je njegovu liriku sasjekao nazvavši je „lirikom lizanja i poezijom pljuckanja“ i nanizavši teške pogrde, među kojima je i ona da su to „sumanuta i suluda djela ciničnog i do ogavnosti megalomanskog mladića“. A „veliki psovač“ Kamov odgovori mu krajnje koncilijantno, inzistirajući na tome da on piše istinu. Jer do istine mu uistinu cijeloga života bijaše stalo. U posljednjemu pak dirljivome pismu pred kraj života iz Bologne oslovljava ga „Dragi Matošu“ i srdačno se s njime pozdravlja.

Što taj srdačni ton govori o Kamovu i Matošu, a što o vremenu u kojemu su živjeli?

Rekli bismo, kad motrimo žalosnu javnu sliku nesmiljena rata svih protiv sviju bez ikakva poštovanja i pristojnosti – Nihil novum sub sole. Ipak, umjetnici i intelektualci nekoć su umjeli na kraju pružiti jedni drugima ruku. Kao Kamov i Matoš. 

To pružanje ruku kroz lupu današnjice, u kojoj se kritička riječ uzima odveć osobno, a osobnosti su redovito prenapuhane, čini se gotovo nestvarnim. Gdje smo izgubili toleranciju, mogućnost dijaloga, slušanja i prihvaćanja drukčijeg mišljenja?

Svjedoci smo žalosne činjenice da je u današnjoj Hrvatskoj intelektualni dijalog u ljudskoj komunikaciji izgubio bitku s diskursom kojim vladaju ignorancija, najgrublje diskvalifikacije i prostačke uvrede. I u tome se pokazalo da su suvremena znanstvena otkrića i tehnologije istodobno blagodat i prokletstvo za ljudski rod. Internet je danas sve do nedavno nezamislivo sredstvo informacije i komunikacije, no i ranjivo otvoren i teškim zloporabama. Slobodno otvoreni forumi bez ikakve kontrole vragom su dani kanali prosipanja svakojakih gluposti, laži, vulgarnoga prostaštva i mržnje. Priopćajni mediji odavna su prestali biti izvorom koliko-toliko objektivne informacije te postali manipuliranim moćnim sredstvima formiranja javnoga mnijenja. Istraživačko i kritičko novinarstvo definitivno je, čini se, ustuknulo pred brutalno agresivnim verbalnim divljaštvom, koje sav smisao nalazi u iživljavanju nad ljudskom osobom pretvorenom u predmet izrugivanja ili čak linča. I to se događa u društvu koje za sebe misli da je dosegnulo najviši stupanj argumentirane i snošljive komunikacije! U takvu ozračju negdašnje slobodno novinarstvo pričinja se poput nestvarne sanjarije.

 

 

 

Hrvatska je zemlja paradoksa. Samo se u nas događa da na tisuće umjetnika i intelektualaca koji se inače proglašavaju liberalnima idu peticijom čoporativno protiv pojedinca, a da nisu pročitali ni retka iz njegovih povijesnih djela

 

 

Tolerancija se, naime, zatire ondje gdje sugovornici vide i provode samo vlastite nazore, uvjerenja i prosudbe, pak time postaju slijepima za druge. U konačnici to nužno vodi do pretvaranja miroljubivih dijaloških suparnika u nepomirljive monološke neprijatelje. U ideološki fanatično podijeljenu društvu kakvo je naše – koje, nota bene, još jedino u Europi vodi nedovršene bitke iz Drugoga svjetskoga rata! – logično se potom stvore suprotstavljeni tabori koji vode rat do „istrage vaše ili naše“. Najstrašnija politička izrijeka koja se mogla opetovano čuti u nedavnoj izbornoj kampanji nedvojbeno bijaše: Ili mi, ili oni! Želim vjerovati da čovjek koji ju je izrekao nije bio svjestan da samo ponavlja misao vodilju iz srpskoga lista Srbobran usred Zagreba 1902, u kojoj je tekstopisac najavio boj između Hrvata i Srba do „istrage vaše ili naše“, samouvjereno najavivši da će Hrvati u toj istrazi zasigurno podleći. Zar smo doista osuđeni na vječno vraćanje istog?! Događaju se i potpuni paradoksi, pa tako na tisuće umjetnika i intelektualaca koji se inače proglašavaju liberalnima idu peticijom čoporativno protiv pojedinca, a da nisu pročitali ni retka iz njegovih temeljnih povijesnih djela. Što reći nego: O tempora, o mores!

U posljednjih četiri-pet desetljeća, koliko po prilici traje vaša teatrološka karijera, promijenilo se nekoliko umjetničkih, društvenih i političkih razmišljanja. Koliko su te promjene djelovale na povijest književnosti, drame i kazališta?

Kad čovjek dugo živi, u brzu vremenu kakvo je ovo naše, prisiljen je proživjeti mnoge mijene u svim područjima društvenoga života. Valja mi u tome kontekstu sažeto iznijeti osobno iskustvo proteklih pola stoljeća. U kazalište sam, operno, ušao još kao dječak početkom 50-ih godina 20. stoljeća, jer je moj otac Stanko bio operni redatelj u HNK-u. Od desete godine statirao sam u operi, sve do odlaska na fakultet godine 1963, kad se okrenuh dramskome kazalištu. Počeo sam pisati kazališne kritike u Studentskome listu i postao članom Studentskoga eksperimentalnog kazališta – SEK, koje tad bijaše jedno od najboljih u Europi. U Zagrebu je utemeljen Teatar &TD koji se pod vodstvom Vjerana Zuppe ubrzo nametnuo kao mjesto predstavljanja recentnih svjetskih i hrvatskih noviteta, ali i nadasve živih i poticajnih intelektualnih razgovora i raspri. Internacionalni festival studentskih kazališta, IFSK, svakoga je rujna okupljao ponajbolje predstave iz cijele Europe, djelotvorno rušeći „željeznu zavjesu“ između zapadne kapitalističke i istočne socijalističke Europe. Živjelo se tih kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća intenzivno, vladao je – i ne samo u teatru nego posvuda – istinski duhovni propuh. Onda je došla šezdeset osma.

Praško proljeće ugušeno je 21. kolovoza vojnom intervencijom sila Varšavskoga ugovora na čelu sa Sovjetskim Savezom. Petoga rujna otvoren je 8. IFSK, na koji je, među gotovo trideset studentskih kazališta iz cijele Europe, nekim čudom uspjela stići i jedna češka družina. Bijaše to nevjerojatna pobjeda duha nad silom, umjetnosti nad politikom. U modi je tad bilo političko kazalište u raznim varijacijama, no uvijek više-manje oslonjeno na Brechta. Premda Česi nisu odigrali nikakav politički komad, njihovu izvedbu doživjesmo kao politički teatar par excellence. Vjerujem da sam u tome času konačno spoznao da je kazalište u biti čin u kontekstu vremena i prostora.

Na samu kraju razgovora dotaknimo se velikog priznanja koje ste dobili prije nekoliko mjeseci u Ohridu. Riječ je o svjetskoj nagradi za upravo ono što današnjem svijetu silno nedostaje - humanizam. Što vam ta nagrada znači sada i ovdje?

Nikad u povijesti humanizam nije bio u tolikoj krizi kao danas. Utemeljen u drevnoj Grčkoj po Sokratu, koji je prvi čovjeka stavio u središte filozofije, preko kršćanskoga srednjega vijeka koji je uzdigao pojam čovjeka kao bića stvorena na sliku i priliku Božju, pa humanizma i renesanse koji humanizam uspostaviše kao bitnu paradigmu svijeta i čovjeka, u posljednjim dvama stoljećima temeljito je doveden u pitanje. Postupnim uklanjanjem logosa kao sama temelja razumna i čovječna svijeta, pojavom i rastom filozofije nihilizma i umjetnosti apsurda, što je do vrhunca dovedeno u 20. i nastavljeno u 21. stoljeću, čovjek se našao u praznome prostoru bez Smisla. S druge strane, nijekanjem Boga i uspostavljanjem ideje o nadčovjeku kao apsolutnome gospodaru svega (Nietzsche) otvoren je put svekoliku bezakonju i nasilju – u jednu riječ, nečovještvu – što je kulminiralo u nepojmljivim užasima totalitarnih režima, svih bez razlike koje se još nastoje uspostaviti u poredbi nacifašizma i komunizma. Ako Boga nema, sve je dopušteno, rekao je Dostojevski, i u tome bio vidovitim prorokom „novoga vrlog svijeta“ (Huxley). O tome što je takva filozofija, neizravno no ne i manje djelatno, prouzročila svjedoči i dan-danas umjetnost u svim svojim vidovima. U tome smislu, i kazalište je kao jedina umjetnost u kojoj se živi čovjek obraća živu čovjeku odgovorno svjedočiti o svijetu i čovjeku do kraja vremena.

Vijenac 576

576 - 31. ožujka 2016.

Klikni za povratak