Vijenac 575

Naslovnica, Razgovor

Božo Lujić, bibličar i teolog

Uskrsnuće je pobjeda života

Razgovarao Andrija Tunjić

Biblija naglašava da su korijeni svijeta i čovjeka izvan čovjekovih moći / Proroci su bili nepotkupljivi, neustrašivi i istinoljubivi ljudi kojima je istina bila temelj i smisao života / Proročanstva biblijskih proroka primjenjiva su i danas / Neke kritike proroka govore i o našem vremenu / Isusova antropologija bila je otvorena prema svima i zato je univerzalna

 

 

Bibličar dr. sc. fra Božo Lujić profesor je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i gostujući profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Autor je 18 knjiga i više od 400 znanstvenih i stručnih članaka, sudionik brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Nedavno objavljene knjige Tragovima biblijskih prostora i događaja te Naviještati Boga milosrđa u današnjem vremenu u nakladi Kršćanske sadašnjosti kao i nadolazeći Uskrs povod su ovom razgovoru.

Fra Božo, Biblija je temelj kršćanstva i judeokršćanske civilizacije pa, recite, koliko se danas drži do Biblije?

Biblija je prisutna i kada se misli da nije. Desetljećima izučavam biblijsku poruku s pomoću različitih metoda i pokušavam je aktualizirati i prilagoditi suvremenosti. U starozavjetnim temama, kao i mnogim novozavjetnim, tražio sam i pronalazio poveznicu s današnjim čovjekom i vremenom pokazujući diskretno mogućnosti dijaloga biblijske poruke i suvremenoga postmodernoga svijeta sa svim popratnim problemima i otvorenim pitanjima. Jer mi je cilj uvijek bio biblijske tekstove povezati i ugraditi u život suvremenoga čovjeka te bi teme mogle dobiti zajednički nazivnik: proročka teologija i biblijska antropologija.

 

 


Snimio Mirko Cvjetko

 

 

Kad ste već spomenuli proročku teologiju, a i s obzirom da ste se dosta bavili prorocima, recite, je li njihova uloga i danas važna?

Itekako je važna. Nećete vjerovati, ali proroci su odredili moje djetinjstvo, moj studij, moje istraživačko djelovanje, pa i moje teološko djelo. Rođen sam u bosanskoj Posavini, koja je tragično stradala poslije Drugoga svjetskoga rata, kada je trećina stanovništva nastradala u ratnim sukobima ili bila ubijena nakon rata i kada mi je otac čudom ostao živ. Spasili su ga Bog, vjera i dobrota. Kako je skupljao hranu i slao sjemeništarcima u Visoko, za to je dobio priznanje provincijala Bosne Srebrene, ali i petnaestak knjiga prepričane i ilustrirane biblijske povijesti zagrebačkog profesora Janka Oberškoga, koje su ga mogle stajati života.

Od tada vaše zanimanje za Bibliju?

Kada sada razmišljam, vjerujem da je to Božje djelo. Otac nije znao što će s tolikim knjigama pa je izišao na cestu i, osim jedne, koju je ostavio nama, podijelio ih školskoj djeci. Čim je to doznala OZNA, a OZNA sve dozna, optužen je za širenje propagande i osuđen da tri mjeseca provede u podrumu s nogama u vodi ili da plati globu, koja je iznosila koliko su koštala dva vola. Otac je nekako pozajmio novac i platio globu.

A što je bilo s knjigom koju je ostavio vama?

Sakrio ju je. Kada sam je dosta vremena poslije našao i otvorio, prvo što sam ugledao bio je crtež čovjeka koji sjedi na ruševinama grada i plače.

Pomislili ste na oca?

U tom času nisam. Ispod je pisalo: „Prorok Jeremija plače nad razrušenim voljenim gradom Jeruzalemom.“ To me potreslo. Mislio sam: Tko su ti ljudi koji su razrušili grad da taj čovjek nema gdje stanovati?

Tako je prorok Jeremija odredio vaš život?

Život i znanstvenu karijeru. Naime, kada sam birao temu za doktorski rad, izabrao sam upravo proroka Jeremiju, koji je živio i djelovao u vrijeme propasti države Judeje, rušenja voljenoga grada Jeruzalema i odvođenja naroda u babilonsko progonstvo. Nisam ni slutio da će se sve to u sličnome obliku sručiti na mene osobno i na moj narod 1990-ih, kada su razrušeni mnogi gradovi i sela, uništeni ili zapaljeni vjerski objekti, protjerani i ubijeni ljudi. S Jeremijinim iskustvom bilo mi je lakše preboljeti ratne nevolje. A on je i dalje nastavio sudjelovati u mom životu.

Kako?

Čudesno! Nakon obrane doktorata nisam se mogao odvojiti od proroka Jeremije pa sam od akademskoga slikara Đure Sedera naručio jednu sliku s Jeremijom, a on mi je naslikao dvije. Na jednoj je naslikao Jeremiju koji je digao ruke u zrak upozoravajući suvremenike na opasnost koja dolazi. Opasnost je prikazao kao oblak iz kojega će pasti tuča. Druga slika prikazivala je Jeremiju kao starca naslonjena na štap; gledao je u daljinu kamo je morao poći u progonstvo, a nije mu se išlo. Za vrijeme rata 1992. srpske postrojbe okupirale su zgrade Franjevačke teologije u Sarajevu, uzeli profesore kao taoce i sve opljačkali.

I slike proroka Jeremije?

To je čudo koje sam spomenuo. Nakon Daytonskoga sporazuma u kući, koja je bila poput kostura, nije ostalo apsolutno ništa. Od mojih sto umjetničkih slika čudom je ostao samo prorok Jeremija, i to neoštećen, kojega sam potom stavio na omotnicu svoje knjige pod naslovom Starozavjetni proroci, koja je postala sveučilišni udžbenik i doživjela tri izdanja. Tako je Jeremija bio poruka meni, ali i svim ljudima koji su ostali bez ičega, onima protjeranima i bez nade.

Želite reći da Jeremija, koji je živio u 7. i 6. stoljeću prije Krista, i danas pobuđuje nadu  prognanicima? I ovima iz Azije?

I njima! Svima. Jeremija je u predvečerje pada Jeruzalema u babilonske ruke bio zatvoren u kraljevskom dvorištu jer su ga neprijatelji htjeli smaknuti. Želeći pokazati da će u njegovoj domovini i dalje ne samo živjeti njegovi sunarodnjaci nego da će se zemljište kupovati i kuće graditi, iz zatvora je pozvao bratića da mu proda zemljište kako bi ga uknjižio na svoje ime. Time je poručio da će i domovina i narod imati budućnost.

Samo je progonstvo dugo trajalo.

Jeremija nakon prvoga odvođenja naroda u progonstvo 598. pr. Kr. po jednome poslanstvu šalje pismo u Babilon sunarodnjacima i piše im da ne računaju na skori povratak, nego da grade kuće, da se žene i rađaju djecu kako ne bi nestali, te im piše da mole za mir zemlje u kojoj jesu, jer njezin mir bit će i njihov mir, a Bog će ih se ipak sjetiti i vratiti u Jeruzalem i njihovu zemlju. To se doista i dogodilo 538. pr. Kr., kad je perzijski car Kir dopustio Judejcima povratak u Jeruzalem i obnovu grada i hrama. Jeremijine poruke za prognanike tog vremena vrijede i za sve prognanike danas.

Jesu li proroci obični ljudi?

Proroci su bili od Boga pozvani ljudi da u određenome povijesnom trenutku određenome narodu prenesu konkretnu poruku kao istinu iz Božje perspektive. Oni su bili nepotkupljivi, neustrašivi i istinoljubivi ljudi kojima je istina s Božjega gledišta bila temelj i smisao života. Znali su da bez istine nema budućnosti za narod. Njihove su poruke bile različite, a ipak u biti iste: htjeli su ljude svoga vremena osloboditi od zla iz prošlosti kako bi pročišćena sadašnjost imala utemeljenu budućnost.

Do proroka koji govore istinu danas malo tko drži.

Bez obzira na to proročanstva biblijskih proroka mogu se primijeniti i danas. Primjerice prorok Amos kritizira društvenu praksu svojih suvremenika i ističe važnost onih vrijednosti koje danas nazivamo ljudskim pravima i pravima naroda. Na početku svoje knjige on u Božje ime kritizira narode koji žanju ljude poput pšenice, koji upadaju na tuđa područja, hvataju ljude, vode na tržnicu i prodaju poput stoke, koji razrezuju trudnice i ubijaju nerođenu djecu, koji ni mrtvacima ne daju mira jer od njihovih kostiju prave vapno. On govori da je Izrael gori od tih naroda jer on sva ta zlodjela čini unutar svoga naroda. Toga smo i danas svjedoci.

I prorok Izaija dosta je kritičan.

Izaija kritizira kultnu praksu i odbacuje gomilanje žrtava kojima se želi kupiti pravednost pred Bogom, što se Bogu gadi. A u Jeruzalemu, ističe Izaija, zavladali su nesloga i svađe. Zavladao je opći nered i nepravda. Oni koji vode narod kopaju put pod njime i potpuno ga zavode. Oni su opustošili narod, oteli kuće siromasima, „gaze lice siromaha“. Zlo je postalo dobro, a dobro zlo, tama je postala svjetlost, a svjetlost tama. Konačno, tuži se Izaija, ponestalo je pravde kod sudaca koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu. Zar i danas ne svjedočimo svemu tome o čemu govori Izaija? Ne govore li neke kritike proroka i o našem vremenu?

Jona bježi od Boga praštanja i milosrđa jer se ne slaže da se Bog smiluje i neprijateljima Izraela. Je li Jona u pravu?

Jonina je knjiga pravi biser u književnom i teološkom pogledu, jer otvara mnoštvo važnih životnih tema od kojih mi se veoma važnom i prevladavajućom čini odnos Božjega širokogrudnoga načina djelovanja i ljudskoga, oličena Joninom uskogrudnošću. Jona bježi od Boga koji je milosrdan i dobrostiv i izrijekom navodi razlog bijega: „Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš, jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem (ljubavlju) i da se nad nesrećom (zlom) brzo sažališ.“ Jona se jednostavno ne slaže s takvom slikom Boga, spremna na smilovanje i opraštanje. On želi da Izraelovi neprijatelji budu i Božji neprijatelji. Golub što na herbrejskom znači Jona, postao je jastreb.

Jonina knjiga završava pitanjem tko u svome postupanju ima pravo – Jona ili Bog?

Odgovor na to pitanje trebao bi dati svaki čitatelj u svom vremenu.

Bog se obraća jednostavnim, odbačenim, potlačenim, izrabljivanim, otpisanim ljudima koji u današnjem svijetu nemaju nikakve šanse / Ono što povezuje ljude jest ljubav koja stvara ozračje prihvaćanja i integraciju različitosti / Milosrđe ili ljudska empatija prema drugima počiva ponajprije na Božjem milosrđu i Božjoj empatiji za ljude općenito / Isusova žrtva nije proizvela lanac osvete i novih žrtava / Žrtva se u životu suvremenoga čovjeka predočava kao ostatak prošlosti te se na sve moguće načine želi izbjeći / Uskrs je rješenje zagonetke čovjekove patnje, smrti, neuspjeha

S obzirom da ste se dosta bavili i biblijsko-antropološkim temama, možete li reći u kakvu su one odnosu prema današnjem fragmentiranom postmodernom dobu
koje se malo bavi ljudskom perspektivom?

U mojim dvjema knjigama Isusova otvorena antropologija i Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka iznesena je slika iz Božje perspektive. U njima sam ustvrdio kako je Isusova antropologija bila otvorena prema svima i zato je univerzalna. Ukazao sam i na druge koji su došli do takvih zaključaka. Tako njemački bibličar Norbert Lohfink zapaža kako Isus svojim životom, propovijedanjem i djelovanjem stvara „kontrastno društvo“ koje se temelji na „revoluciji vrijednosti“ (Gerd Theißen). Bog se pokazuje kao „novi“ i „drukčiji“ vladar jer se obraća jednostavnim, odbačenim, potlačenim, izrabljivanim, otpisanim ljudima koji u ovome i u ovako ustrojenu svijetu nemaju nikakve šanse.

Što im Bog nudi?

Njima Bog vladar daje novu mogućnost da sudjeluju u Božjoj vladavini i da budu posjednici „Božjega kraljevstva“. Zato što su na zemlji siromašni oni će postati posjednici Božje vladavine kao novoga okvira koji Bog stvara u Isusu upravo za ljude bez nade. Zato Bog u Isusu budi ljudima novu nadu, otvara novu budućnost, daje im da budu ljudi s ljudskim licem i čovjekovim dostojanstvom. Iz toga nastaje nov odnos prema svim ljudima koji pretpostavlja Božju otvorenost u Isusu, koji se praktički identificira s onima najmanjima.

Nije li to obećanje za one koji doista vjeruju, a takvih je danas u materijalističkom svijetu sve manje?

To vrijedi za sve ljude jer taj novi čovjek nije ostavljen u monadnoj zatvorenosti i na vjetrometini osamljenosti, nego mu Bog omogućuje da u okviru „otvorenoga komenzaliteta“, to jest poziva na „gozbu otvorenoga stola ljubavi“, budu izbrisane razlike i gdje će svi imati jednake mogućnosti. S druge pak strane ova poruka o „novome čovjeku“ Božje vladavine bliska je postmodernom nastojanju da se očuvaju razlike i različitosti.

Ono što ovdje povezuje ljude međusobno nije ni liberalna ekonomija zadovoljavanja prirodnih želja, ni liberalna demokracija kao ostvarivanje sloboda, nego ljubav koja s jedne strane omogućuje gozbu, a s druge stvara ozračje prihvaćanja i integracije različitosti. Razlike se ne dokidaju, nego nastaju novi odnosi na temelju prihvaćanja Božje vladavine ljubavi i novoga čovjeka koji u toj vladavini nastaje.

To je želja i pape Franje, koji neprestance govori o čovjeku milosrđa, kojega stalno nedostaje.

Milosrđe je u pravom smislu značajka biblijskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta, koja poput potke povezuje razne događaje u jednu logiku ponašanja. Čini se nevjerojatno, ali pojam milosrđe upotrebljava se podjednako u obama zavjetima, iako bi se mogao dobiti dojam da je milosrđe tipična tema Novoga zavjeta. Već ta činjenica ukazuje na važnost te zbilje u obama dijelovima Biblije, kao i u životu uopće.

Zašto je tako?

To je zato jer milosrđe ili ljudska empatija prema drugima, osobi i onima u potrebi počiva ponajprije na Božjem milosrđu i Božjoj empatiji za ljude općenito. U hebrejskom jeziku postoji više naziva za milosrđe i smilovati se ili biti milosrdan. Tu je ponajprije glagol hānan, što znači biti milostiv, smilovati se. Iz toga glagola izvedena je i riječ hēnmilost, koja se u biblijskim tekstovima vrlo često veže uz sintagmu naći milost u nečijim očima. Drugi glagol jest rāham, vrlo čest glagol u značenju smilovati se nekomu. Zanimljivo je istaknuti da izvedenica iz glagola rehem označava majčinsko krilo, utrobu, nutrinu. U starini je postojalo mišljenje da iz nutrine dolazi ne samo život nego i svi osjećaji koji su dubinski i veoma važni.

Mislite da papa Franjo u svom razmišljanju i djelovanju polazi uvijek od izvorne biblijske poruke?

Da. To je učinio i u ovome slučaju procjenjujući da u kršćanstvu danas treba istaknuti lice milosrdnoga Boga, koji poziva sve ljude i daje im novu mogućnost. Štoviše, i kršćanstvo bi trebalo djelovanjem i ponašanjem pokazivati upravo to Božje lice. Papa to i naglašava u najnovijoj buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa).

Korizma je, vrijeme pripreme za Uskrs – velike tajne i istine od koje kršćanstvo zapravo živi. Ali uz Isusovo uskrsnuće vezani su i događaji Velikoga tjedna, prije svega oni Velikoga petka. Kako sve to povezati u smislenu poruku za današnjega čovjeka?

Nedavno sam pisao uvodni članak za časopis upravo o toj tematici jer je sve to povezano uz ljudski život, uz njegovu tragičnost i nadu, uza smrt i život kao njegove sastavne dijelove. Isus očito nije želio patnju, razapinjanje i smrt. Ali Isus je živio tako da ga je taj put Istine i Života stajao zapravo života u svoj tragičnosti koja se odigrala s njime.

Isus nije slučajno stradao.

Nije. Njegov je put svakoga istinskoga pravednika, koji živi od Istine i za Istinu, koji od svoga životnoga puta ne odustaje. Isus je umro, a da za to nije okrivio druge. Njegova žrtva nije proizvela lanac osvete i novih žrtava. Dogodilo se prvi put u ljudskoj povijesti da je žrtva pozvala na neosvećivanje i na neuzvraćanje na zlo zlim.

Može li današnji čovjek to razumjeti?

U poimanju suvremenoga čovjeka i društva govor o žrtvi nosi paradoksalna i suprotna obilježja. Žrtva se u životu suvremenoga čovjeka, prožetu dubokim interesom i sebičnošću, predočava kao ostatak prošlosti te se na sve moguće načine u osobnom životu želi izbjeći. To se najbolje može vidjeti iz jednoga stiha pjesme Johna Lennona Imagine iz godine 1971. koja je svojedobno slovila kao istinska himna mira: „Nothing to kill or die for“ (ne ubijati nikoga i ne umrijeti ni za koga). U ovom se vremenu opet s izrazitom empatijom govori o različitim žrtvama kao posljedicama nasilja: o žrtvama socijalne nepravde, o žrtvama seksualnoga izrabljivanja, o žrtvama obiteljskog nasilja, o žrtvama raznih ideologija, o žrtvama ratova i progona.

Kako razumjeti bijeg od svakog oblika osobne žrtve kad je u pitanju vlastiti probitak, a istodobno gajiti dubok osjećaj za žrtve koje se nanose drugima?

To je moguće jer današnji čovjek živi u procjepu vlastite egzistencije, ali i pod utjecajem novovjekovnoga liberalizma. Liberalni stav, podupiran i od strane protestantske teologije, može se izraziti i na drukčiji način: održavanje vlastitoga života najviši je moralni zakon utemeljen na vladavini razuma. Prema Jürgenu Habermasu upravo je razumski utemeljen moralni zakon definitivno odbacio žrtvu. Nasuprot takvu shvaćanju žrtve poznati antropolog René Girard, koji je istraživao ulogu žrtve u povijesti kultne prakse, vidi povezanost svih žrtava u žrtvi Isusa Krista, koji žrtvom vlastitoga života u vlastitoj slobodi dovodi do ukidanja „žrtvenoga jarca” i otvara mogućnost oslobađanja od nasilja, ne proizvodnjom novoga nasilja nego raskidanjem tog začaranoga kruga koji proizvodi uvijek iznova novi val nasilja. S tog se razloga može držati da je s Isusovom žrtvom u povijesti čovječanstva nastupilo novo razdoblje koje će voditi prema eshatološkom cilju uklanjanja svakoga oblika nasilja i žrtava.

Znači li to da uskrsnuće nije isključivo onostrana stvarnost?

Da, uskrsnuće nije isključivo onostrana stvarnost. Naprotiv, stvarnost uskrsnuća obasjava ljudski život u cjelini i daje mu pravi smisao, kao što to uostalom i Pavao tvrdi: Ako Isus nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera. Uskrsnuće je svjetlo usmjereno i prema zemlji, ali i svjetlo koje kroz smrt osvjetljava čovjekov put prema nebu. Uskrsnuće je stoga neprocjenjivo važna i ozbiljna stvarnost za sve ljude.

Prije svega, uskrsnuće poučava da na Isusovu grobu nije ostao teški kamen mržnje, neuklonjivi kamen nepravedne osude, zastrašujući kamen ništavila i napuštenosti od svih, nego kako je Isusov grob bio otvoren Božjom ljubavlju koja je u konačnici pobijedila mržnju, nepravdu i sve moguće interese koji su se preko Isusove smrti prelamali. Uskrsnuće je u pravome smislu pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi, i života. Zato je Isusova poruka istinska i prava poruka za život u najširem smislu riječi – poruka za sve ljude.

Uskrs je dokaz da je Sveti Pavao bio u pravu?

Uskrs je rješenje zagonetke čovjekove patnje, smrti, neuspjeha. Činjenica Uskrsa pokazuje nedvojbeno da nema konačnoga svjetla bez prolaska kroz tamu života, da nema kruha bez naporna rada, da nema uspjeha bez velikoga truda i napora, da nema osmišljavanja života bez vlastite žrtve. Na tom tragu stoji i iskustvo starih Rimljana po kojemu se samo preko trnja može stići do zvijezda. To iskustvo obogaćeno onim teološkim iz Isusova života izriče da se samo po križu može doći do svjetla uskrsnuća. Oni pak koji vjeruju da jednim jednostavnim potezom mogu čovjeka osloboditi patnje i bolesti umišljaju da imaju veće ovlasti od sama Boga i vjeruju da do uskrsnuća mogu doći jednostavno bez Velikoga petka i onoga što se tada dogodilo. U tom je smislu Pavao imao pravo gradeći svoju teologiju križa.

Iz odgovora se vidi da ste jednu od knjiga posvetili vjeri u Boga. Nedavno je Predrag Šustar, sadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta, na televiziji govorio o povezanosti znanosti i religije pa, kažite, može li dobar vjernik biti dobar znanstvenik?

To je veliko i teško pitanje jer bi zahtijevalo opsežan i svestran odgovor, a da ga se krivo ne bi razumjelo.

Recite ukratko.

Ukratko mogu reći da je vjera egzistencijalna kategorija i da u nekom smislu zahvaća život svakoga čovjeka. Ako se želi uspostaviti bilo kakav oblik zajedništva, potrebno je imati povjerenja u drugoga čovjeka. Bez toga nemoguće je bilo kakvo zajedničko djelovanje. Također bi bez vjere bio nemoguć i bilo kakav izum jer izumitelj vjeruje da je moguće probiti dosadašnje granice znanja i pomaknuti ih naprijed. Dakle, bez vjere nema nikakva uspjeha u životu jer je za uspjeh potrebno imati povjerenja u sebe i svoje suradnike. I moja knjiga u tom smislu ima naslov: Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Vjera znači da i ono nemoguće može postati moguće! Imajući to na pameti, zašto onda ne bi i znanstvenik poput ministra Šustara mogao i smio biti vjernik? Jedino ako je drug Staljin, kao nekoć, rekao da nema Boga. Nadam se da su ta vremena ipak nepovratno prošla.

Mogu li se ljudska iskustva vjere primijeniti u području teologije?

Mogu. Biblija ne ulazi strogo u područje znanosti, ali ne isključuje znanost. Ona samo naglašava da su korijeni svijeta i čovjeka izvan čovjekovih moći kao što su i početak i završetak života čovjeka pojedinca izvan njegove moći odlučivanja. Čovjek ne može utjecati ni na početak egzistencije, a ni na njezin završetak. Istinski vjernik vjeruje u život koji veže uz Boga, u njegove temelje kao temelje istine. Uostalom, u hebrejskom jeziku pojam istina, ’emet, izvedenica je od glagola ’aman, koji u određenim oblicima znači vjerovati, opstati.

Vjerovati zato olakšava nošenje ljudskoga života i uključuje vjeru u određene vrijednosti. Zato bi dobar znanstvenik mogao biti dobar vjernik jer vjeruje i u ono što još svojim očima ne vidi, ali naslućuje. Veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u pjesmi o Mojsoju kaže: „Kad u ideale svoje sumnjat počneš, mrijeti ti ćeš!“ Vjera ne može štetiti životu, ona ga može osmišljavati, nositi i otvarati budućnosti.

Može li Biblija izmiriti različitosti današnjih religija i kultura, ponajprije islamske, židovske i kršćanske?

Biblija je rasvjetljavanje ljudske egzistencije i života iz Božje perspektive. To svjetlo odozgor ne znači nipošto prisilu, nego poziv i poticaj na otvorenost prema Vertikali i prema horizontali. Biblija nastoji svojom porukom razgrađivati nasilje, netoleranciju, ratove i sukobe najrazličitijih vrsta. U tome ide tako daleko da zahtijeva pozitivan stav i prema onima koji nisu prijateljski raspoloženi prema čovjeku ili prema nekom narodu.

Što se tiče odnosa prema židovstvu i islamu, Biblija ima dodira velikim dijelom sa židovstvom jer je najveći dio Staroga zavjeta i židovska vjerska baština, ali isto tako i s islamom jer Kuran također uvažava dobar dio Staroga zavjeta i Isusa kao jednoga od proroka. Sve tri religije zapravo su religije knjige. Nadam se da će u budućnosti svete knjige postati ishodište razgovora i vraćanja na izvore međusobnog uvažavanja u različitosti.

Neće biti sukoba civilizacija?

Ne vjerujem u sukob civilizacija jer vjerujem u vrijednost ljudskoga uma i u Božje vođenje ljudske povijesti. I onda kad ljudi pišu krivo, Bog će naći načina – opet preko ljudi – pisati ljudsku povijest pravo. Ne vjerujem u moć ljudske sile i nasilja, vjerujem u snagu Duha.

Vijenac 575

575 - 17. ožujka 2016.

Klikni za povratak