Vijenac 575

Publicistika

Objavljena knjiga intervjua Andrije Tunjića: Teret šutnje

Majstor dijaloga i unutarnje dramatike razgovora

Sead Begović

Iako Tunjić svoja dramatska pitanja koncipira tako da mu sugovornik prepričava već viđeno ili pročitano na svoj otkrivalački način, inovativno, kao nove istine, moguć je njihov otpor i tvrdo zastupanje vlastita stava pa makar on bio i pogrešan i nepoćudan za hrvatske uši

Vjerni čitatelji Vijenca gotovo da ne mogu zaobići rasudnu snagu intervjua koje za ovaj književni list za umjetnost, kulturu i znanost već godinama vodi iskusni novinar Andrija Tunjić – napose bez zadrške, u gotovo dramskoj koncepciji razgovora i s upućenošću u strukovnu i društvenu djelatnost sugovornika kojega naprosto uzima na pregled nakon kojega će nam, gle čuda, ispitanik osobno dati vlastitu dijagnozu koja se izravno reflektira na svijet, točnije, na hrvatsko društvo. Iznenađujuće teme koje proizlaze iz svakog pitanja, redukcionističkom metodom, zanimljiva su, jednostavna, dobro impostirana i potom sročena, gotovo uvijek povišena tona, kao produkt oštrog i brzog razmišljanja te vas pogađaju kao munja. I, eto, pred nama je proizvod tog dugogodišnjeg vještog pregnuća – netom izišla knjiga razgovora pod pomno odabranim naslovom Teret šutnje, kojoj dodatnu težinu daju simboličko-alegorijske i nadrealno dosjetljive karikature Mojmira Mihatova (njih 84) – učinkovite da se smrzneš, rekli bismo, u tom binarnom prepoznavanju sadržaja.

 

 

 


Izd. Ogranak Matice hrvatske u Sisku, 2015.

 

 

Knjiga sadrži 73 razgovora prvobitno objavljenih u Vjesniku (njih 14), jedan je objavljen u Matici iseljenika, a ostali u Vijencu u razdoblju od listopada 2007. do lipnja 2015. Tunjić po mnogočemu žanrovski obogaćuje tu vrstu književnog napisa upravo izborom sugovornika, koji su u razgovornoj arbitraži dinamično raspoređeni prostorom cijele knjige. Riječ je o šesnaest književnika, deset političara, sedam filozofa, šest povjesničara, šest redatelja, pet teologa, zatim slijede slikari, skladatelji, sociolozi, jezikoslovci, književni povjesničari, liječnici, leksikografi, glumci, novinari i publicisti. Zamjetna je nazočnost čak devet akademika, a sve ispitanike krasi mudroslovna preciznost i kreativna misao što se kanaliziraju kroz nas kao, sada već, „svjetonazorski ukoričena Hrvatska“, kako je to lijepo rekao jedan od zagovarača ove knjige – Miroslav Ležaja.

Intervjui za povijest

Zanatski polivalentno potkovan (novinar, kazališni kritičar, pjesnik, pripovjedač, putopisac, urednik), ali i obrazovan (apsolvirao ekonomiju, diplomirao glumu na Akademiji za kazalište film i televiziju), Tunjić je majstor dijaloga i unutrašnje dramatike razgovora koji pristaje na poziciju sugovorničkoga koautora, a ne istražitelja, dok arbitrarnoga sugovornika pretvara u ravnopravna suparnika, nipošto u neprijatelja. Sugovornici su, smatra on, ujedno autori njegovih razgovora, a budući da „šutnja nije zlato“, fascinantni indeks autora okupio je upravo revolt i otpor protiv šutnje. Uostalom, ona je prostor za konstituiranje zabluda, obmana i zaborava, a tzv. „hrvatska šutnja“, kao što je znano, svojedobno je bila pogodan prostor za stjecanje ugleda, časti, utjecaja i moći. Ako šutnja u naše doba izrodi brbljavcima, Tunjić ih nepogrešivo prepoznaje i zaobilazi, jer njihov je govor kratkovidan i potrošan.

Brojna se pitanja pritom javljaju. Je li šutnja još održiva u nama, u demokraciji? Je li ozakonjena i hranjena u ratovima i mirnodopskim stanjima, političkim timarenjima i političkim zapovijedima svih onih koji nose šapku, pašu opasač i određuju „pravila službe“ našega privatnog i javnog života. Posvema, ova knjiga svjedoči i arhivira povijest u sadašnjosti i sadašnjost u povijesti. Ako je tako, Tunjić nam svojom strategijom (fascinantnim izborom autora i navođenjem pitanja) olakšava život i sve ono što nas u njemu žulja. Razgovori, sada skupljeni na jednom mjestu, pružaju nam mogućnost novih čitanja pa tako i preispitivanja, selekcije i rezimiranja svega onoga što je bio i naš „teret šutnje“, ali smo sada na neki način zbacili sa sebe tu nepoželjnu hipoteku. Knjiga je, usto, daleko od svakoga žutila, podobnih i nepodobnih ideologema te stranačkih etiketa. Ona nas ostavlja na raskršću, pa sad ti, čitaoče, kreni i izaberi svoj put, jer u knjizi je sve naznačeno, ako već nije dokraja rečeno. Dakle, ova knjiga sa svojom unutrašnjom opremom, sadržajem i slikom društva („kakav pakung, kakvog li pakla“, glasi stih Josipa Severa) zapravo i jest smjerokaz svima onima (i crvenim i plavim i crnim i zelenim) koji su spremni probaviti veliku količinu istine i slobode.    

Zapitanost o sudbini naroda

Velika pouka ove knjige jest neodoljiv nagon koji se javlja tijekom čitanja – da se čitalac uključi u razgovor, da nadopunjava tekst i kritički ga preispituje. Svi oni kojima je stalo do razvoja hrvatskoga društva moći će, dakle, uz Tunjićevu knjigu, sami sebe intervjuirati. To više neće biti suhoparni novinarski akt s kodeksom: tko / što / gdje / kada/ zašto, a dodali bismo i how much, već univerzalne vrijednosti kroz pitanja i odgovore o sudbini hrvatskog naroda. U taj neizvjesni posao Tunjić unosi svjež zrak, istjerujući stare klišeizirane zapuhe te građanskom hrabrošću iznovice aktualizira sadržaje koji bi se bez njega ucrvali ili pak pomeli pod tepih. Sugovornike vješto, poput šahovskoga majstora, raspoređuje po kriteriju što bi oni mogli imati reći o svim djelatnostima i aktivnostima društveno-političke i kulturne scene. U tom hodu po žici presuđuje dobra intuicija, dobra politička i kulturna logistika te uvid u konstelaciju njihovih gorućih problema. Pritom Tunjiću naše doba ide na ruku: više nitko s kim je razgovarao, pa ni on sam (zbog nimalo nevična „ćaskanja“) ne može biti interniran iz našega društva. Može biti jednoumno omražen, no obično zadobije simpatije od upućenih, a potom je i prepoznat kao stara/nova moralno-stručna vertikala.

Sugovornici mogu i stradati. Naime, javnost ih može razapeti zbog tabuiziranih polazišta i onih stajališta koja su zapravo temelji intervjua. No, kako već rekosmo, Tunjić razgrće šutnju i u sustanarstvu s ispitanikom nudi nam odgovore koji su nas oduvijek intrigirali, a sada nas trajno magnetiziraju. Gotovo svaki naslov uz gosta sugovornika privlači pozornost i podiže srčani tlak. Primjerice: Davorin Rudolf (Hrvatska tone u moralni i politički bezdan), Miroslav Međimorec (Hrvatskom vladaju ljudi koji je ne vole), Davor Domazet Lošo (Jugoslaveni uništavaju hrvatsku državu), Slobodan Lang (Svijetu treba ljudska dobrota), Slavko Goldstein (S Miloševićem se Jugoslavija nije mogla spasiti), Mato Artuković (Srbi u Hrvatskoj uvijek su radili protiv stvaranja hrvatske države), Simo Rajić (Treba kleknuti i reći „Oprostite!“), Stipe Šuvar (Komunizam i socijalizam srušili su čipovi), Jevrem Brković (U mene je pucala Crna Gora), Haris Silajdžić (Republika Srpska nastala je na genocidu), Milan Ivkošić (Mediji provode represiju nad narodom), William Engdahl (Ne smijemo živjeti život kojim će vladati strah), Predrag Finci (Ni jednom zločincu ne treba ništa oprostiti), Mirko Kovač (Ja sam pisac koji se ispovijeda), Ivo Josipović (Današnja Hrvatska nastala je u Domovinskom ratu), Louise Lambrichs (Mir se ne gradi na prešućivanju genocida), Ivo Banac (Hrvatska je natopljena mržnjom), Žarko Puhovski (Početak Titove Jugoslavije usporediv je s NDH), Radoslav Katičić (Srpski jezik nije štokavski), Velimir Visković (Iz političkih uvjerenja nismo izvlačili političke zaključke), Latinka Perović (Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost), Georgij Paro (Nacionalno nije natražnjačko), Ivan Aralica (Bez književnosti ne bih mogao živjeti), Igor Zidić (Napredujemo prema dnu), Vidosav Stevanović (Moja kritika Srba posve je dobronamjerna).

One koji su kulturno-političkim ili znanstvenim poslanstvom neugodno ili pak s ovacijama obilježili epohu i „sprijeda i straga“ i „slijeva i zdesna“, takve dualne, na prvi pogled nemoguće svjetonazorske legure, Tunjić želi izvesti na zdravo pojmljivu hrvatsku cestu, s donekle preglednim itinerarom. Iako mu je nakana uvijek čovječna i nacionalno perspektivna, uvijek se nađe, kako to biva, neko zanovijetalo ili dekonstruktor koji postavlja barikade. Takvi obično smatraju da su Tunjićevi intervjui prohrvatski kolorirani kao da bi trebali biti proislandski izbijeljeni ili šumadijski pošumljeni. No, da to nije baš tako, dokazuje pozamašan broj dobrovoljnih koautora u ovoj knjizi, u svakom slučaju divergentnih po svome sadržaju, poimanju i naravi viđenja stvari. Tko u tome vidi ideologijsko-partijski angažman – upravo huška na nj. Sve ovisi, naravno, o sugovorniku, od kojega Tunjić traži izravnost, a ne kriptogramska prenemaganja. Stoga čitalac može sladostrasno uživati i u ponekim pikanterijama. Tko još ne želi čuti: „može li se vjerovati u pomirbu bez istine o ratu i počinjenim zločinima?“, ili „tko su urbani rasisti?“, ili „što je filosemitizam?“

Protivnik dogmatizma

U tom bilateralnom poslu netko brani svoj ugled, netko ga umnaža, a netko ga bome dovodi u pitanje, no isto je tako i s institucijama, pa s državom, i s uglednicima u njoj. Dogmatske principe u dogmatskim glavama Tunjić ne podupire, a ako je ponekad tako, tada se s njima na njihovu tragu i na svoj način poigrava – ustrajno i dosljedno. Bolja Hrvatska, čini se, uvijek je njegov prototip i funkcionalni angažman, drugim riječima, bit će to borba za autonomiju javnoga djelovanja i skrb za nacionalni boljitak.

Iako Tunjić pitanja dramatski koncipira tako da mu sugovornik prepričava već viđeno ili pročitano na svoj otkrivalački način, inovativno, kao nove istine, moguć je njihov otpor i tvrdo zastupanje vlastita stava pa makar on bio i pogrešan i nepoćudan za hrvatske uši. Poželjno je da to ne budu fantazmagorije, već svježi podaci upravo izišli iz izolacije, pa i kada su dijelom u konfrontaciji s hrvatskom tradicionalnom, aktualnom i vizionarskom mišlju. I to je upravo cilj ovih intervjua i njihovih protagonista. Tunjićev je prosede provokativno utemeljen, izravan i škakljiv, za neke neugodan, a za neke je on jedini mogući pristupni obrazac. Pritom je zapaženo da najrječitiji govornici trebaju malo poticaja te su pitanja za njih vrlo lapidarna, a njihovi odgovori obilati – tad ili se brane ili odista imaju što reći. I dok je jednom od sudionika ovog neobičnog randevua na pameti kako raspakirati i razgledati dragocjeni teret šutnje, bez straha i predrasuda, drugome je već nepodnošljiv taj teret te se dovija kako napokon postići i opravdati svoje bezbolno rasterećenje.

Zapravo, nijedan intervju ne može pokriti cjelinu istine. Praktično je nemoguće u tako malom prostoru vjerodostojno prikazati ono što se dogodilo i što će se tek dogoditi, kao što ne možemo, ma koliko se trudili i brzo pisali, opisati svoj cjelokupni život. Iako su ovi intervjui već prošlost iza nas, sve nam u njima govori da ćemo im se retrospektivno vraćati i s pomoću njih provjeravati saldo naše sutrašnjice – našu novu stvarnost, jer upravo nas oni na nju upućuju.  

Vijenac 575

575 - 17. ožujka 2016.

Klikni za povratak