Vijenac 574

Književnost

Novi roman Luke Bekavca: Policijski sat

Opsada Osijeka kao opsada svijesti

Domagoj Brozović

Nakon romana Drenje (2011) i Viljevo (2013) Luka Bekavac nedavno je objavio roman intrigantna naslova Policijski sat. Budući da sva tri njegova romana dijele neke zajedničke točke o kojima se autor u kulturnoj javnosti više puta izjasnio, teško se othrvati dojmu da ovdje nije riječ o romanesknoj trilogiji, pogotovo zbog nekih zajedničkih likova i zbog povremenih prepoznatljivih aluzija na događaje, također i na stilske osobitosti prethodnih dvaju romana. Štoviše, krovna ideja „transkomunikacije“ i apokalipse, na koju se i sâm autor u svojim nastupima više puta pozvao, bitno povezuje sva tri romana, iako se ona ostvaruje na tri bitno različita načina. Drenje se na osebujan način koristi fantastičnim motivima u gradnji naracije, a više puta nagrađivano Viljevo (među ostalim i uglednom nagradom Europske Unije) nekonvencionalnom diskursom i teško prohodnom stilizacijom, kojom se fingira rekonstrukcija magnetne vrpce, gotovo da uništava komunikaciju između teksta i čitatelja. U ovoj novoj manifestaciji ideje propitivanja mogućnosti komunikacije Policijski sat njezinu apokalipsu prenosi u ključu lažne memoaristike, popraćene već prokušanim reorganiziranjem faktografije. Ta uvjetno rečeno trilogija, dakle, svojim trećim dijelom ponovno mijenja način tekstualne i žanrovske pojavnosti.

 

 

 


Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

 

 

U novom Bekavčevu romanu prepoznatljiva je psihološka relativizacija prostora i vremena, u kojem precizne političke odrednice ratnoga Osijeka ranih devedesetih služe ne kao konkretizacija radnje, već kao poligon za pesimističnu rekonstrukciju vlastite svijesti. I to prokušanom tehnikom fingirane faktografije. Ono što se u Drenju i Viljevu osjećalo kao neka snažna naznaka nostalgično-melankolična raspoloženja, u Policijskom satu dolazi do punog izražaja. Slutnje, uspomene iz podnaslova uistinu diktiraju diskursom u kojem je svijest pripovjedača u prvom licu stalno rastrgana u otvorenom prostoru između nepostojanih duhova prošlosti i nejasnih predodžbi o budućnosti u kojima nema mjesta za normalnu i uobičajenu konstituciju subjekta, ako je ona uopće moguća. A posljedica nemirenja prošlosti i budućnosti jasna je nemogućnost uspostave konkretne svijesti o sadašnjosti. Kao lajtmotiv pripovjedni subjekt u nizu samostalnih, relativno nepovezanih epizoda često meditira o apokaliptičnom predmnijevanju kraja i lažnim prorocima koji ga najavljuju, ustrajava na nedostatku vremena kao kvazifilozofiji. Navedeni vremenski lom time u čitatelju postaje još veća smetnja, a rastakanje i autodestrukciju subjekta pomiču za još jedan stupanj prema rezigniranom ništavilu.

Presjek svijesti maloga broja glavnih likova, a posebice pripovjedača u prvom licu, bitno je određen i različitim nepodudarnostima u koncepcijama prostora. Pripovjedni subjekt i popratni likovi doslovce su bačeni u gotovo nasumične kontekste, uglavnom je to ugođaj sumnjivih kavana i tamnih podruma, a urbana topografija ratnoga Osijeka zapravo je labavo vezana uz dežurnu pripovjednu svijest. Cijeli grad opisan je kroz različite vrste opsade. S jedne strane to je konkretna politička opsada, koja gradi uvjerljivu distopijsku, pesimističnu i poprilično flegmatičnu atmosferu. Političko ograničavanje univerzalnoga vremena policijskim satom i istovjetna manipulacija fizičkoga prostranstva državnim granicama dio je neprirodnoga sustava s kojom se svijest ne miri, koji je čovjeku nametnut, a ta su ograničavanja još više zaoštrena u ratom okruženu gradu.

S druge strane u pitanju je također opsada vlastite svijesti, to su obrambeni zidovi vlastite psihe nužni za izdvajanje iz ratne atmosfere, a opet neskladni i neprirodni jer narušavaju simbiozu pojedinca i prostora. U takvoj otuđenoj, ratom razorenoj civilizaciji čak i jedno usputno razmišljanje o suncokretima i livadama čini se neobičnim, neskladnim i očuđujućim, kao da nikada nije pripadalo aktualnom svijetu koji je utemeljen na posve krivim zasadima. No bijeg od ratne neposrednosti, da egzistencijalni paradoks bude još veći, izgrađuje se upravo kroz taj isti fragmentirani intelektualni subjekt koji se nastoji očuvati kroz nostalgično intoniranu kritičku inventuru podataka popabirčenih kroz život – od Hegela preko Herzoga pa do Siriusa...

Memoaristički subjekt definiran je dakle konkretnim vremenom i prostorom predratnoga i ratnoga konteksta, no istovremeno im se pokušava otrgnuti i bježi im kroz autokritički presjek vlastite psihološke izgradnje te uloge vlastite egzistencije u otuđenom svijetu. Taj se subjektivni prijepor međutim prati nezainteresirano, pomireno sa sudbinom, čini to u društvu u kojem je, kako s punom egzistencijalističkom težinom u romanu stoji, „prisjećanje odavno zamijenilo sve oblike aktivnoga djelovanja...“ Melankolična i apatična nostalgija popraćena fragmentacijom ideja potvrđuje modernističko utemeljenje glavnih aktera romana.

Memoaristička analiza vlastite svijesti te trostruki lom (prostora, vremena i vlastite svijesti) postmodernistički su pretočeni i u fizički prostor sâme knjige, i to kroz vrlo detaljan opis zagonetnoga kompleksa koji na više točaka sablasno i fantastički presijeca tekst ne samo nepripadnim stilom i naizgled proizvoljnom motivacijom, već i samostalnom numeracijom poglavlja i stranica. To je prostor u kojem nema pripovijedanja, nego se ono tek predmnijeva kao neugodna slutnja, kao začetak straha od civilizacijskih brutalnosti. Također, taj osebujan odnos prema vlastitome tekstu kroz pretakanje redoslijeda čitanja postmodernistički implicitno propituje još jednu opsadu, a to je upravo opsada fizičkih korica knjige. Enigmatična paralelna gradnja dva zasebna prostora u romanu rezultira i ne toliko neobičnim ishodom koji cijeli problem i dalje ostavlja otvorenim.

Policijski sat pažljivo kontroliranom tehnikom toka svijesti gradi kompleksan svijet individualne manifestacije. Ta izgradnja uspijeva izbjeći tipične modernističke klišeje, još jednom pomaknuti žanrovske i stilske granice romana te ponovno potvrditi Bekavca kao respektabilna autora koji kroz složeni konglomerat različitih podataka, mišljenja i predmnijevanja suvremenom čitatelju razotkriva apokalipsu i u njegovoj neposrednoj okolini.

Vijenac 574

574 - 3. ožujka 2016.

Klikni za povratak