Vijenac 573

Književnost

Hrvatsko jezično blago: Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice

Tu bumu navik ostali

Marko Samardžija

Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice kruna je dosadanjih nastojanja oko očuvanja kajkavsko-ikavskih govora, ponajprije njihova leksika

 

 

Približavala se stota obljetnica početka hrvatskoga narodnog preporoda, početka izlaska „Danice“ (1835.) i provedbe Gajeve slovopisne i jezične reforme kad se Stjepan Ivšić (1884. – 1962.) otputio na dijalektološko istraživanje kajkavskoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora. Iz tog je opsežnog istraživanja proistekla poznata studija „Jezik Hrvata kajkavaca“ (Ljetopis JAZU 48, 1936, 47-88) upotpunjena kartom hrvatskih kajkavskih naglasnih tipova. Toj Ivšićevoj studiji, uz druge vrijedne spoznaje, dugujemo i sljedeću: „Dosad su samo neki znali, da se nedaleko od Zagreba u kutu Sava–Sutla, u župi brdovačkoj, marijagoričkoj i donekle rozganskoj, pa u kuta Sava–Bregana nalaze kajkavci ikavci. Ja sam odredio tačno stepen njihova ikavizma, našavši, da su spomenuti stanovnici u kutu Sava–Sutla osim Zaprešića najčistiji ikavci, koji govore i cȉsta mj. cȅsta; a stanovnici u kutu Sava–Bregana ikavci s određenim ekavizmima po pravilu Jakubinskoga, koje se potvrđuje i drugdje za mnoge čakavske govore...“ Ovomu dodajemo još da Ivšiću po svojoj akcentuaciji („čakavsko-kajkavska s akcentom  ̏  mjesto kajkavskog metatonijskog  ̑ ”) ti govori predstavljaju drugi naglasni tip (posȉkal – posȉkli).

 

 


Izd. Udruga Ivana Perkovca
– IHJJ, Zagreb, 2015.

 

 

 

Kajkavsko-čakavski idiom

Kako je nakon Drugoga svjetskog rata, oslanjajući se na Ivšićeve spoznaje, o kajkavsko-ikavskim govorima i njihovim govornicima pisalo nekoliko dijalektologa (Ivan Brabec, Mijo Lončarić, Antun Šojat, Stjepko Težak, Vesna Zečević) i povjesničar S. Krivošić (v. knjigu Donjosutlanski kajkavski ikavci, Brdovec, 2008.), danas se i o postanku tih govora i o podrijetlu njihovih govornika („istočno, zapadno i sjeverno od Pounja do Kupe“ – S. Krivošić) zna sve najvažnije. Iznjedrilo ih je tegobno naše XVI. stoljeće, vrijeme najvećih pomicanja hrvatskoga življa pod pritiskom osmanskih osvajanja koja su tako izravno prouzročila destruiranje dotadanjega hrvatskoga jezičnog pejzaža (mozaika), izgrađivana u prethodnih sedam-osam stoljeća. Poznato je da su ti seobeni valovi glavninu tako pokrenuta hrvatskog življa odnijeli do zapadne Ugarske, Donje Austrije, južne Moravske i zapadne Slovačke, ali se dio ipak zadržao u Hrvatskoj, nešto sjevernije od njihove postojbine, pa tako i na rubu Žumberka, oko Samobora i na lijevoj obali Save. Upravo tu dogodio se kontakt doseljeničkih čakavsko-ikavskih govora sa starosjedilačkim kajkavsko-ekavskim govorima. Iz tog su se kontakta čakavskoga kao nadsloja ili presloja (superstrata) i kajkavskoga kao podsloja (supstrata) razvili kajkavski ikavski govori čijoj je afirmaciji s književne strane znatno pridonio pjesnik Stjepan Jakševac (1916. – 1994.), rodom iz Svetoga Križa Brdovečkog, jednog od dvadesetak donjosutlanskih kajkavsko-ikavskih naselja.

Naravno da se to miješanje (križanje, kontaminacija) čakavskih i kajkavskih idioma nije dogodilo odjednom, nego je trebalo vremena dok se nije oblikovao miješani idiom (idioma mixto) koji je svojim govornicama i govornicima gotovo četiri stoljeća uspješno služio, naravno na razini svakodnevne komunikacije u seoskome životu za koji su bili karakteristični slaba pokretljivost stanovništva, mala i kratka obuhvaćenost obveznim školovanjem i slaba izloženost utjecaju književnoga jezika. Sve to se dosta naglo počelo mijenjati nakon Drugoga svjetskog rata politički snažno forsiranom industrijalizacijom, urbanizacijom, preseljavanjem u gradove ili dnevnim migracijama iz sela u grad, produženim obveznim školovanjem, pa i doseljavanjem inoidiomskih govornika. Kako takve promjene u svakoj, a napose u seoskoj zajednici izravno utječu na promjenu jezičnih navika, tako je i kajkavsko-ikavska skupina govora od nekoga vremena postupno počela erodirati, tj. dospjela je u stanje koje se u sociolingvistici naziva jezičnim pomakom (language shift), a odatle do nestanka (izumiranja, smrti) idioma najčešće nije dug put.

Zato se pojavila potreba da se svjesno uznastoji oko očuvanja, dijelom i revitalizacije, kajkavskih ikavskih govora, naročito poukom i poticanjem da se njima piše i govori „bez kompleksa“. Prva je bilanca tih nastojanja knjiga Donjosutlanski govor i običaji (Zagreb, 2007.) koju su priredile Natalija Dujaković, Jasna Horvat, Božica Jakolić i Vjera Pešut.

Učvršćenju svijesti o potrebi očuvanja kajkavsko-ikavskih idioma pripomoglo je rješenje Ministarstva kulture (2008.) o zaštiti tih govora kao nematerijalnoga kulturnog dobra i njihovo uvrštenje u Popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Korak dalje bilo je osnivanje (2009. u Šenkovcu) Udruge Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine. Upravo radu te Udruge i njezinoj suradnji s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje te skupljačkom i leksikografskom maru i ustrajnosti ponajprije Štefice Hanzir, Jasne Horvat i Božice Jakolić zahvaljujemo postanak i nedavno objavljivanje Rječnika kajkavske donjosutlanske ikavice, opsežna i vrijedna djela za koje se može reći da je kruna dosadanjih  nastojanja oko očuvanja kajkavsko-ikavskih govora, ponajprije njihova leksika.

Sačuvati govore

Osim predgovora i popisa kratica (str. 1-5) Rječnik donosi opširnu uvodnu studiju (str. 6-55) Dijane Ćurković s prikazom glavnih fonoloških, prozodijskih i morfoloških značajka kajkavsko-ikavskih gvora. Sam rječnik obaseže preko 500 stranica s oko 11 000 obrađenih natuknica / leksema. Sve se natuknice donose s naglaskom i (ondje gdje je potvrđena) s prednaglasnom dužinom. Leksikografski je članak u osnovi ovako strukturiran: natuknicu slijedi odrednica o vrsti riječi, potom slijedi gramatički blok, iza njega je definicija sa standardnojezičnim protoleksemom i bliskoznačnicom (bliskoznačnicama), a na kraju je bar jedan vrlo pozorno biran primjer („ilustrativna rečenica“). Pretežit dio natuknica pripada, naravno, općemu leksiku karakterističnu za ruralne govore, uključujući i nešto suvremenih posuđenica, ali je vrlo pozorno i izdašno obrađena i onomastička građa: mikrotoponimija i antroponimija. Posrijedi je dakle opsežan opisni rječnik leksika donjosutlanskih kajkavsko-ikavskih govora, jedan od kvalitetnijih u sada već vrlo bogatoj hrvatskoj dijalektnoj leksikografiji koja upravo buja otkako je samostalne hrvatske države.

Stoljeća su morala proći dok se u pristupu jeziku nisu pojavile „sveopća volja i zajednička briga“ za očuvanje idioma kao nematerijalnoga kulturnog dobra, kako je to UNESCO naveo u  svojoj Konvenciji o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (Pariz, 2003.). Za mnoge je hrvatske jezične fenomene (mjesne govore, varijetete, skupine govora, pa i gotovo cijelo jedno narječje) ta svijest o potrebi očuvanja jezičnoga blaga stigla nažalost prekasno jer su nestali što zbog nesklonih im vanjskih prilika, što zbog naše nepomnje i nebrige. Upravo zato korisno je i važno što se izrađuju i izdaju dijalektološki i leksikografski vrlo solidna djela poput Rječnika kajkavske donjosutlanske ikavice kao tvorna potvrda uspješnosti nastojanja da se zaboravu otme što više od vrijedna leksičkoga blaga pomanje poznatih hrvatskih govora prije negoli ih bez milosti dohvati globalizacija, općenito poznata uz ostalo i po svome „blagotvornu“ utjecaju na smanjenje jezične raznolikosti svijeta.

Vijenac 573

573 - 18. veljače 2016.

Klikni za povratak