Vijenac 573

Aktualno, Naslovnica

U povodu hajke na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića

Strah od istine

Ivo Rendić-Miočević

U našoj historiografiji još prevladava slika o Drugom svjetskom ratu koju su stvorili podobni povjesničari u ime pobjednika

Zlatko Hasanbegović kao povjesničar i znanstvenik razotkrio je istinu izjavom: „Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenja u ustavnome kontekstu.“ To je njegov glavni krimen i uzrok hajke koju su na njega poveli postkomunisti prerušeni u liberale. Dakako, protiv ministra bune se i udruge kojima će biti reducirana sredstva iz državnoga proračuna. No potpora je ministru kulture velika. Podržali su ga mnogi hrvatski povjesničari zajedničkom Izjavom. Posebno je odjeknula podrška Ive Banca, dok Hrvoje Klasić Hasanbegovića bez valjanih argumenata ocjenjuje kao pripadnika revizionističke struje u hrvatskoj historiografiji, a Tvrtko Jakovina nema pristojna komentara za osobu koja je spremna tvrditi da ne piše neka riječ u jednom obliku u ustavu RH. Na Facebooku se pojavio Apel premijeru: Zaštitite ministra kulture dr. Hasanbegovića. Apel je podržalo preko 13.000 ljudi. Izjavu novoga ministra nitko nije uspio demantirati, a hajka ne prestaje. 

O čemu se zapravo radi u progonu Zlatka Hasanbegovića? Riječ je o tome da u našoj historiografiji još prevladava slika o Drugom svjetskom ratu koju su stvorili podobni povjesničari u ime pobjednika. NOB i antifašizam idealizirani su, a povijest NDH prikazana je samo u kontekstu zločina. Multiperspektivni pogled na NDH bio je zabranjen, a i danas se pokušaj takva pristupa naziva povijesnim revizionizmom i ustašonostalgijom. Ipak, nakon pada komunizma povijesni je revizionizam nuždan da bi se otkrile mnoge zablude i iluzije te razvila, sada zacementirana, povijesna svijest naroda koji se usmjerava prema demokratskom društvu.

Preobrazba NDH u demokraciju?

Nažalost još se spekulira o tome što bi bilo da nije bilo hrvatskoga komunističkog antifašizma. Priču je jasno oblikovao Slavko Goldstein (2007) u knjizi 1941. godina koja se vraća. On ističe da su komunisti spasili hrvatski narod od sramotnoga žiga nacifašističkog saveznika i svrstali ga ravnopravno na pobjedničku stranu. Osim toga, prema istom autoru, da nije bilo komunista, obnovila bi se srpska monarhija i ostvario bi se četnički plan o brutalnom osvetništvu nad hrvatskim narodom i potpuno bi propala hrvatska autonomija i ideja o državnosti. Slične teze iznose i drugi autori, a rado ih prihvaćaju novinari koji problematiku površno poznaju iz školskih udžbenika i neargumentiranih ocjena nekih političara. Priču o tome što bi se dogodilo da nije bilo antifašizma napamet zna svaki postkomunist i rado je recitira svakom prilikom, pa čak i u Saboru. Takva nagađanja u kojima se razmišlja što se u prošlosti moglo dogoditi ne temelje se na činjenicama te ih socijalna psihologija naziva protučinjenično mišljenje. Pojednostavnjene i spekulativne ocjene danas se više ne mogu prihvatiti kao znanstvene činjenice. U njima dakako ima i istine, ali ona je selektivna, a nedostaju joj mnoge sastavnice koje su danas dobro poznate.

Komunističke povjesničare ne zanima je li mogućnost usmjeravanja prema demokraciji kao mogući scenarij postojala i u NDH. Dakako da je takav scenarij postojao, a o tome svjedoči Nacrt programskog spisa HSS-a iz 1943. u kojem se traži depolitizacija javnog života, suspendiranje ustaškog pokreta pri čemu bi poglavnik ostao suveren. Osnovala bi se nepolitička vlada sastavljena od domobrana i stručnjaka, a provela bi se amnestija te uveo red i mir uz ostvarivanje ravnopravnosti svih građana. Nacrt predviđa vraćanje Dalmacije, Rijeke i Istre i sazivanje Sabora, ali i povezivanje s „predstavnicima šume“ radi zajedničkog oslobođenja. Pri kraju NDH postojao je scenarij po kojem bi Pavelić morao odstupiti i raspustiti ustaški pokret, ustaške formacije i hrvatsku vojsku, a osnovala bi se privremena vlada u koju bi do izbora ušli umjereni ustaše i članovi HSS-a. Na taj se način namjeravalo postići priznanje Hrvatske kao članice nacija pobjednica u ratu (Nada Kisić-Kolanović, 1998). U tom smjeru bio je iniciran puč Lorković–Vokić koji nije uspio, a završen je ubojstvima organizatora i još nekih sudionika. Ivo Korski, pripadnik izbjegle hrvatske inteligencije, o tom događaju zaključuje da je on zakasnio dvije godine jer je sudbina Hrvatske bila već odlučena u Teheranu i Jalti.

Nije upitan cilj nego metode

Scenarij prelaska Hrvatske na stranu pobjednica zaista je postojao, ali nije uspio. Valja napomenuti da je već i u vrijeme NDH bilo prosudbi hrvatskih intelektualaca koje su se poslije pokazale istinitim. U tom su smislu zanimljivi prilozi u novinama Spremnost, koje su izlazile od 1942. do 1945. Pisci su upozoravali da su prevlast u AVNOJ-u i vojnom zapovjedništvu imali komunisti koji su većinom bili ne-Hrvati. Oni su nadalje upozoravali da je cilj komunista bio osvajanje vlasti, jer su oni bili poluga sovjetskog imperijalizma i svjetske komunističke revolucije. Pritom njihova je taktika bila prilagodljiva i prijetvorna uz korištenje krilatica kao što su antifašizam, mir, demokracija, nacionalno i socijalno oslobođenje. U novinama je istaknuto da su KPJ kontrolirali srpski komunisti te da se zapravo nije vodila borba protiv ustaša nego protiv hrvatske države. Pisci su predvidjeli centralizaciju Jugoslavije i oduzimanje Hrvatskoj Bosne, Boke kotorske i istočnoga Srijema. Nova bi Jugoslavija zajamčila srpski hegemonizam. Uvodničari Spremnosti često su isticali Titov staljinizam i upozoravali da je cilj komunista revolucionarno osvajanje vlasti svim sredstvima i načinima. Tito je prema piscima bio oruđe Kominterne, a KPJ je bila na liniji ciljeva velikosrpskog ekspanzionizma. Danas je jasno da je analiza novinara Spremnosti, koja je ovdje prema Trpimiru Macanu prikazana samo u najkraćim crtama, utemeljena jer je to u potpunosti potvrdio poslijeratni razvoj. Zloguka proročanstva Spremnosti valjalo je ušutkati, pa je među 38 hrvatskih novinara ubijenih nakon rata bilo i novinara ovog lista.

Ustaški pokret sa svojim pretežno patrijarhalno-totalitarnim obilježjima može biti samo „kompatibilan“ s fašizmom, ali nije identičan s njim. Raspravljajući o povijesti NDH kao predmetu istraživanja, Nada Kisić-Kolanović upozorila je da se ustaška ideologija ne može poistovjetiti s ideologijom fašizma i nacionalsocijalizma, niti se može prosuđivati mimo njih. Trpimir Macan iznio je neka nova mišljenja koja su suprotna onima koje je definirala komunistička historiografija. Glavne točke Macanova „revizionističkog“ razmišljanja su ove:

– Uloga fašizma i nacionalsocijalizma počinje nakon stvaranja NDH, pa ona nije fašistička ni nacionalsocijalistička tvorevina.

– NDH je stvorio hrvatski narod koristeći priliku da stvori svoju državu. Ona je slučajna tvorevina Drugoga svjetskog rata, a s hrvatskog je stajališta logična tvorevina.

– Zbivanje 1941. jest narodna revolucija. Da nije bilo protuhrvatskog djelovanja, revolucija bi protekla mirno.

– Ustaštvo je kao koncentracija državotvorne volje naroda mobiliziralo sve Hrvate. Kada su se ustaše oblikovale kao stranačko-politička organizacija, narod ih je odbacio.

– Na autokratske i diktatorske forme NDH utjecala je baština jugoslavenske diktature koja je uništila shvaćanje slobode.

– Negativna su obilježja NDH: arijsko zakonodavstvo, nadređenost ustaškoga vodstva građanskoj upravi, podjela na ustaše i domobrane uz favoriziranje ustaša, gušenje puča Vokić–Lorković, pogrešan odnos prema pravoslavcima, logori.

– Hrvatsku revoluciju ne obilježava samo zločin. Za hrvatske zločine kriva je protuhrvatska politika u Kraljevini Jugoslaviji i pojedinci sadističko-zločinačkih nagona.

– Macan smatra da su ustaška Načela utemeljena u hrvatskom državnom pravu, a što se tiče vjere, ona su liberalno ravnodušna.

Povijest ne počinje 1941.

Macan u svom razmišljanju o NDH iznosi ovakvu ocjenu:

„Stoga ono o čemu valja raspravljati nije upitnost ustaškoga državotvornog programa i politika, nije sam cilj: nezavisnost hrvatske države, nego su to metode ustaške borbe, sustav ideologije, njezina manjkavost i prilagođavanje neprihvatljivim suvremenim europskim ideologijama, izbor saveznika, način dolaska na vlast, organizacija vlasti, unutrašnja i vanjska politika, što je najposlije ustaše odvelo u poraz, kompromitiralo njihovu NDH s katastrofalnom posljedicama za sam narod i iste prvotne političke ideale i ciljeve.“

Raščinjenome hrvatskom narodu trebat će poslije nepovoljnih povijesnih procesa mnogo vremena (generacije!) da se oslobodi tereta triju totalitarizama: četvrtstoljetnoga jugoslavenskog monarhofašističkog, četverogodišnjega (!) ustaškoga koji je bio reakcija na ono što se događalo u Jugoslaviji („Hrvatska na mučilištu“) i polustoljetnoga komunističkog. Relativno kratki ustaški totalitarizam srpska i komunistička historiografija lažima su prikazivale kao izvor svih zala, skrivajući zlo koje je Hrvatima donio jugoslavizam i komunizam. Osim zanemarene činjenice da je ustaški režim bio kratkotrajan, postoji još jedna zanemarena „sitnica“ kao važan kontekst djelovanja NDH. Monarhofašistički i komunistički totalitarizmi u dvjema Jugoslavijama miljenicama velikih sila koje nije zanimao teror nad Hrvatima, nasilnički su funkcionirali u miru, a ustaški u ratu koji je psihopatološka ljudska aktivnost. Razlika je bitna! Ova zanemarena, ali nepobitna lapidarna činjenica o trajanju te ratnim ili mirnodopskim funkcioniranjima triju režima ruši shemu „endehazija“ koju su komunisti i njihovi pismoznanci stvorili kao spoznajnu strukturnu cjelinu. Ona je trebala u interesu komunističkoga režima organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o NDH. Ta shema podrazumijeva „genocidnost“, „nacifašizam“, „klerofašizam“ i „kvislinštvo“ te sugerirati da se prije 1941. ništa nije dogodilo, a odjednom samonikle ustaše ničim izazvane krivci su za sve. Shema „endehazija“ temelj je automatskoga mišljenja u kojem ne treba ulagati poseban napor, a razorno je djelovala i još djeluje na nacionalni identitet i memoriju jednostavnošću, neupitnošću i zauvijek zacementiranom definiranošću. Za one, pak, koji ne razumiju pojam „endehazija“ moguće ga je izraziti simbolički kao još živu „ustašku zmiju“ (bivši predsjednik Ivo Josipović u Knesetu 2012). Ustaštvu, kao nacionalističkom oslobodilačkom pokretu, jedina je solucija bila oružana borba. Francuski povjesničar Dominique Venner o tome ovako razmišlja: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje.“

Poslije monarhofašističke Jugoslavije i njezinih zločina destruktivne potrebe južnoslavenskih grupa preoblikovane u projekcije poput osvete ostvarile su se u ratu (Eduard Klain). Destruktivnost su iskazivale ekstremne grupe: ustaše, četnici i partizani, opterećeni iz davnine transgeneracijski prenesenom „dinarskom“ ideologijom. Destruktivnost u raspadnutoj Jugoslaviji potpaljivale su pak svojom destruktivnošću zaraćene sile (Njemačka i Italija te države antifašističke koalicije). Povijesna istina ipak se otkriva, a bivšim komunistima – sada liberalima i zastupnicima Velike Srbije – najnepodnošljivije je otkrivanje laži o Jasenovcu. K tome na vidjelo izlazi istina da su „genocidni“ Hrvati i njihov „ustaški vikar“ Alojzije Stepinac spasili mnoge Židove (Esther Gitman). S druge strane Nedićeva kolaboracionistička Srbija bila je u isto vrijeme Judenfrei, a Srpska pravoslavna crkva za razliku od Stepinca nije reagirala. Kolaboracionizam u Srbiji razotkrivaju autori pripadnici časne „druge“ Srbije.

Povijest je jednostavna kada nije zakukuljena i zamumuljena! Tek takva ona može postati svjetlo istine i učiteljica života. No kako u nas istina izaziva strah od otkrivanja biti komunističkoga totalitarizma i njegovih posljedica, ona se i dalje staljinističkim metodama zamagljuje.

Vijenac 573

573 - 18. veljače 2016.

Klikni za povratak