Vijenac 572

Književnost

Razgovor: Antun Česko, povjesničar književnosti

Pjesnik i njegov kritičar

Sonja Seferović

Cijeli život krao sam vrijeme za svoju ljubav i opsesiju koja se zove Silvije Strahimir Kranjčević

 

 

Ugledni kranjčevićolog Dubrovčanin Antun Česko nedavno je nominiran za vrijednu Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razlog nominaciji je u protekloj godini objavljena važna Českova monografiju o velikom hrvatskom pjesniku – Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije, tiskana u nakladi Matice hrvatske i Ogranka MH u Dubrovniku. Bio je to pravi povod za razgovor s autorom.  

Kako je došlo do vašega velikog interesa za pjesnika, ali i za čovjeka Kranjčevića? Otkad ta ljubav traje?

Moje zanimanje za Kranjčevića potaknuto je na postdiplomskom studiju 1985, kada mi je mentor akademik Ivo Frangeš zadao za magistarsku temu Kranjčevićevu zbirku Bugarkinje. Dotad sam uglavnom poznavao poeziju naših suvremenika Vesne Parun, Jure Kaštelana... Prva čitanja Bugarkinja izazvala su u meni konsternaciju. Jer 46 jedna za drugom nanizanih pjesama često nisu imale tematsku vezu, ni bilo kakve oznake i podjele, osim naslova. Bila je to za mene nerazrješiva zagonetka. Vođen upornošću i znatiželjom, čitao sam svaku pjesmu nekoliko puta, i odjednom mi se počeo otkrivati Kranjčevićev čudesni, bajkoviti ontološko-metafizički svijet, uistinu čudesne strukture. Pritom jedini djelomični putokaz bio je Frangešov Rani Kranjčević, uz pedesetu godišnjicu pjesnikove smrti, gdje se konstatira da Bugarkinje počinju s osam pjesama i daju djelomično i njihova tematska obilježja, ali ne ulazeći u koncepciju same zbirke. Autor, kao vrstan poznavatelj hrvatske književnosti, prešao je ponajprije u sferu komparativne književnosti, tražeći tadanje uzore i utjecaje na Kranjčevića.

 

 

 


Snimio Željko Tutnjević

 

 

Magistarski rad koji sam obranio 1988. bio je zapravo prva monografija o Bugarkinjama i moj prvi rad o Kranjčeviću. Budući da sam u toj „borbi“ s Kranjčevićevim tekstom, služeći se uzalud tadanjom metodologijom, bio pronašao novi put, Kranjčević postaje mojom jedinom opsesijom. Naime, tadanje, većinom pozitivističke, metode oslanjale su se većinom na biografsko-sociološke elemente, dakle na presudan utjecaj sredine, društvene i obiteljske, ali i na neke estetske, psihološke i ideološke čimbenike. Opravdanom se tako pokazala spoznaja da je najbolje ići od stiha do stiha i u njima prepoznavati mijene i tijek pjesnikove kreativne svijesti ili podsvijesti. I postupno sam sve jasnije uviđao pjesnika, tek dvadesetogodišnjaka, koji znači posvemašnju reviziju hrvatske pedesetogodišnje domoljubne tradicije, potrošene frazemskim ponavljanjem čak od Štoosove budnice 1831. do pravaško-narodnjačkih političkih obračuna u stihovima. Svoj metodološki postupak nazvao sam – prema Stanku Lasiću i njegovoj ontološko strukturalističkoj metodi – unutartekstnom ontološko strukturalističkom metodom, jer se ona zasniva na iščitavanju stihova pjesnikova stvaralačkog svijeta in situ, a time i njegova životnoga puta.

Koje su karakteristike stare kritike u usporedbi s vašim istraživanjem posebnosti u Kranjčevićevu djelu?

Stari kritičari izjednačavali su tzv. autorski subjekt, sama pjesnika, sa subjektom koji se pojavljuje u njegovu djelu, što je u novijem istraživanju potpuno razgraničeno. Jer kao što je svaki čovjek čudo Božjeg stvaranja, neponovljiva jedinka (potvrdila nam je to i genetika), jednako se tako književno djelo, koje se stvara pri trenutnom raspoloženju, okolnostima i vremenu, nikad više neće ponoviti.

Zato sam subjekt u djelu nazvao metafizičkim subjektom – metasubjektom. Takvo gledište na stvaralački čin uz pomoć spomenute metode pomoglo mi je i u višegodišnjem dekodiranju i Kranjčevićeva sveukupnoga korpusa. Neučinkovitost književne kritike intrigantna je (barem do početka 21. stoljeća) s obzirom na literaturu o Kranjčeviću: od njegove smrti (1908) do konca 20. stoljeća prebrojio sam više od 900 bibliografskih jedinica uz tri monografije.

Uz monografiju Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije, godine 2001. objavljena je vaša prva knjiga Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva, koja je također nagrađena, tada Nagradom Grada Dubrovnika.

Moj stvaralački opus o Kranjčeviću sintetiziran je u spomenutim monografijama. Prva je moja prerađena i u Zagrebu obranjena doktorska disertacija 1998, uz mentorstvo akademika Krešimira Nemeca. 

Taj uspjeh bio je poticaj za nastavak rada, pa sam u časopisu Dubrovnik tiskao, uz pojedine pjesnikove obljetnice, više zanimljivih studija, koje su uklopljene u drugu monografiju. Dok sam u prvoj dao vjerodostojan temelj – pregled kranjčevićologije do konca 20. stoljeća, okruženje u kojemu pjesnik živi i stvara te, kao bitno, nazivlje i strukturne sastavnice metode uz njihovu primjenu na Kranjčevićevim djelima – druga je bila globalna sinteza cjelovitoga korpusa. Njezin naslovni prvi dio uzeo sam od Matoševa članka Za Kranjčevića, objavljena 1908. radi prikupljanja novca za Kranjčevićevo liječenje u Beču. U najnovijemu, četvrtom broju časopisa, u posebnom bloku, objavio sam i pristupačnije za čitateljstvo sažetak monografije pod naslovom Pravi put, ili tek jedan od mogućih, u potrazi za izgubljenim Kranjčevićem.

Traganjem za izgubljenim Kranjčevićem pjesnika ste podigli na zasluženi pijedestal i otkrili prave vrijednosti njegovih zapostavljenih zbiraka.

Od kritike dugo zapostavljena prva zbirka, Bugarkinje, i treća, Trzaji, s Izabranim pjesmama čine Kranjčevićevu zaokruženu poetsku ontološku metafizičku monodramu pjesnikova i poetskoga i životnoga puta. Pritom bih dopunio da je „istočni grijeh“ hrvatske, ali i opće jugoslavenske kritike što se prije istaknuta golema literatura bavila gotovo jedino Kranjčevićevim Izabranim pjesmama.

Bugarkinje je već 1885. kritičar Milivoj Šrepel u Vijencu „pokopao“ preporukom  mladom darovitom pjesniku da se ugleda na Šenou i orijentira na pripovijetku. Kritičari su dosljedno ostali pri takvoj ocjeni proglasivši zbirku mladenačkim djelom početnika, posve epigonskim.                  

Zbirka Trzaji prošla je još lošije. Pošto je proživljavao „križni put“ premještanja školskih vlasti diljem BiH-a: prvo mjesto Mostar, pa Livno, Bijeljina i ponovno Livno – konačno ga kalajevski režim zapošljava u Sarajevu. Pridodan vlastima postaje profesor trgovačke škole, potom i direktor gimnazije, pa zamjenik urednika znamenite Nade, koja je odigrala veliku ulogu za hrvatsku modernu (pjesnici su redoviti suradnici uz Kranjčevićevu novčanu potporu, posebno Matošu u Parizu). Kontroverzni Matoš nije Kranjčeviću dobronamjerno uzvratio nekim svojim kritikama, pogotovo recenzijom Trzaja, nazvavši ih „sitnom knjižicom“ prepunom suza. Kritika nakon toga posve je zaboravila tu iznimnu zbirku, možda najdragocjeniju u doba hrvatske moderne. Takva je bila Kranjčevićeva nevjerojatna, do apsurda mučna, nepravedna sudbina koja ga je pratila i tijekom života, ali i nakon njegove smrti

Zašto je Kranjčević razgnjevio Zagreb?

Za njega je sretno razdoblje bilo 1894–1898, kada je bio slavljen i priznat i u Bosni i Hercegovini i u Zagrebu, gdje mu Matica hrvatska tiska Izabrane pjesme, kao najvećemu domoljubnom pjesniku. Također, primljen je kao dopisni član u Hrvatski pedagoški književni zbor, a prethodno se ženi i putuje sa suprugom do Senja, Venecije, Genove. No Zagreb mu nije oprostio kao nezahvalnu „provincijalcu“ i vječnom disidentu zbog zbirke Trzaji, koju je objavio krišom kod nepoznatog izdavača u Donjoj Tuzli, 1902, dakle svega četiri godine nakon trijumfa u zagrebačkoj sredini i njegove potpune pjesničke rehabilitacije. No upravo njegovo sretno razdoblje uzrok je razlazu i konačnom sukobu između Kranjčevića čovjeka i Kranjčevića pjesnika, što već prije otkriva pjesma Gospodskom Kastoru. Kritičari je nisu mogli shvatiti; pripisivala se njegovoj satiričnoj i socijalnoj poeziji. Jedini je Nazor shvatio da se tu kriju dva Kranjčevića – dvije njegove osobnosti u rastrojstvu njegova bića. Jer još u Zavjetu, prvoj pjesmi, 1883. očituje se ta raspolovljenost kontroverznoga Kranjčevića: intimni monistički pjesnik nasuprot kolektivističkom pjesniku proroku – poeta vates.

 Krajnje dramatičan rascjep pjesničkog bića prati i cijelo njegovo stvaralaštvo i sve tri zbirke poetske trilogije podijeljene su na dijametralno suprotne polovice. Onu eksternoga, kolektivističkog Kranjčevića i onu intimnoga, monističkog. Zato, po mojoj ocjeni, Zavjet ne samo da je njegova prva pjesnička stvaralačka etapa nego je i strukturni sinopsis za cjelokupno pjesnikovo djelo.

Nedvojbeni odjek njegove uglavnom elegijske poezije očituje se i u kontroverznom životnom putu na kalvariju, obilježenu brojnim za njega ponižavajućim sluganskim habitusima. Prvi je bio klerikalni uz prisilni odlazak u Rim po očevoj odluci, čega ga je izbavio biskup Strossmayer. Drugi je bio učiteljski habitus, nakon završenoga školovanja u Zagrebu (po prethodnoj zabrani pristupa na maturu 1883). Treći, najteže podnošljiv, beamterski, događa se u Sarajevu. Četvrti je povezan s Izabranim pjesmama – habitus velikog Kranj­čevića. Zato je i napisao Trzaje jer je želio da se otkrije njegov intimitet, od njega sama zapostavljena monistička, nježna i subjektivna osobnost.

Recepcija vaše posljednje knjige je jako dobra. Što vam to znači?

Za mene je to najveće priznanje. Bio sam naime srednjoškolski profesor s četrdesetogodišnjim stažem u razredu i bavio se jezikom, neprekidno lektorirajući, mučno korigirajući i pripremajući tuđa izdanja više od četrdeset godina, počevši od Školske knjige pa po povratku u Dubrovnik na Sveučilištu i u Ogranku MH (više od dvadeset godina). Zato sam radeći na disertaciji i oblikovanju monografija „krao“ vrijeme uz rad, pišući kad bi mi to dopustio lektorski posao. Uistinu, krao sam vrijeme za svoju ljubav i opsesiju koja se zove Silvije Strahimir Kranjčević.

Dobra recepcija knjige ipak me najviše veseli prije svega zbog sama Kranjčevićeva genijalnog stvaralaštva, koje našu dosadašnju europsku nametnutu nam „provincijalnost“ posve opovrgava, a zatim i zbog moje zavičajne, dubrovačke sredine od davnina čuvene po velikanima reprezentativnima za Hrvatsku dugovjeku znanstvenu i kulturnu tradiciju.

Vijenac 572

572 - 4. veljače 2016.

Klikni za povratak