Vijenac 572

Matica hrvatska

Hrvatska baština: Petar Runje, Fra Šimun Klimantović u svom vremenu

Otkrivanje glagoljaškoga blaga

Tanja Kuštović

Knjiga Petra Runje namijenjena je istraživačima glagoljaštva, ali i svima koje zanimaju kulturni dosezi Hrvata u srednjem vijeku. Ponajviše će joj se radovati franjevci jer im podaci u knjizi otkrivaju vlastito neprocjenjivo kulturno blago

 

 

Prošle je godine Ogranak Matice hrvatske u Ogulinu objavio knjigu nedavno preminula glagoljaša fra Petra Runje (1938–2014) u kojoj nam je on približio život svog nekoliko stoljeća starijega prethodnika fra Šimuna Klimantovića. Fra Šimun Klimantović živio je i djelovao u 15. stoljeću, u istom onom vremenu u kojem su svoje povijesne tragove ostavili Erazmo Roterdamski, Toma Morus, Martin Luther, Niccoló Machiaveli, Kristofor Kolumbo, Johannes Gutenberg... Od hrvatskih suvremenika spomenimo Marka Marulića, Hanibala Lucića, Jurja Šižgorića, Nikolu Modruškog. Klimantovićevi su vršnjaci biskup Šimun Kožičić Benja i slikar Nikola Božidarević. Na to nas u predgovoru knjizi podsjeća fra Antun Badurina.

 

 

 


Fra Šimun Klimantović pisao je glagoljske kodekse više od desetljeća

 

 

Fra Šimun Klimantović rođen je u Lukoranu, jednom od starijih naselja na otoku Ugljanu. Tu se nalazi crkva u čast sv. Lovre, mučenika iz prvih kršćanskih stoljeća. Runje pretpostavlja na temelju dokumenata da je Šimun Klimantović rođen oko 1460. Franjevci trećoredci uz svoje ime navode i prezime. Šimun upotrebljava prezime Klimantović, premda se njegov otac zvao Jurica Klemenić. U I. Klimantovićevu kodeksu sam je fra Šimun naveo svoje prezime kao Klimantović i kao Klemenović. Prezime Klimantović ustalilo se u historiografiji i tako se i danas navodi kada se govori o fra Šimunu.

Kazneni zakon za stoljeća

Dok je ime Šimunova oca poznato, majčino ime zasad nije pronađeno u spisima, ali je fra Runje uspio ustanoviti da je ona bila sestra nekog Grgura. Na temelju oporuke Jurice Klimantovića saznajemo pojedinosti o njemu i o njegovoj djeci, pa tako i o fra Šimunu. Prvi je siguran podatak o fra Šimunu Klimantoviću iz 13. kolovoza 1486, kada fra Šimun prima nadarbinu uz preporuku da se moli za roditelje. Naš se fratar 12. travnja 1492. nalazi na kapitulu na Školjiću i tada su sastavljene tzv. Klimantovićeve konstitucije, po kojima je on najpoznatiji u glagoljaškom svijetu. Prepisao ih je u dva glagoljska kodeksa. To nisu konstitucije kojima se uređuje redovnički život, nego su suvremeni kazneni (penalni) zakon i uglavnom su ih imale sve biskupije i druge redovničke zajednice. Iz njih se, u ovom slučaju, može zaključiti da su u zajednici postojali specifični problemi. Taj kazneni zakon bio je u uporabi do početka 19. stoljeća. Na tom je kapitulu fra Šimun imenovan gvardijanom samostana na Školjiću. Poslije, 1496, postat će vrhovni poglavar, odnosno provincijski ministar zajednice franjevaca trećoredaca glagoljaša u Dalmaciji sa sjedištem u Zadru.

Fra Šimun bio je prepisivač i pisac, sačuvala su nam se njegova četiri glagoljska kodeksa na kojima se nalaze njegove bilješke koje su datirane. Za života pratio je zbivanja u društvu i bilježio događaje, od kojih neki nisu zabilježeni u povijesnoj literaturi. Pritom nastoji biti objektivan. Između ostalog, zabilježio je podatke o smrti kneza Karla Krbavskoga te podatke o smrti sedmorice svećenika glagoljaša od 21. lipnja 1499. u neposrednoj blizini Zadra. Kao poklonik Venecije donosi detalje vezane uz Mletačku Republiku, dvaput bilježi prodaju Zadra, raduje se kako je Venecija povratila okupirane posjede na otoku Krku. Iako u početku nije pokazala sklonost glagoljašima, poslije se to promijenilo. Petar Runje zaključuje kako je fra Šimun prihvatio Veneciju kao rodnu domovinu. Naime, Venecija je zagospodarila našim priobaljem u 15. stoljeću, što znači da je fra Šimun rođen i cijeli život proveo na području Venecije.

Prijevodi s latinskog
i talijanskog

Govoreći o školovanju Šimuna Klimantovića, fra Petar Runje zaključuje da se školovao i stekao osnove latinskoga jezika. Zaključuje to na temelju točnoga prepisivanja, prevođenja na hrvatski jezik s latinskoga ili talijanskoga te na temelju visoke službe koju obnaša u redovničkoj zajednici. Na Glavotoku je zajedno s fra Markom preveo s latinskog ili talijanskog jezika na hrvatski razne indulgencije, oproste koje su pape udijelili redovnicima i njihovim konfratrima i sestrama, a to ne bi mogao da nije bio školovan.

Fra Petar Runje podastire podatke o jubilarnom oprostu fra Šimunu Klimantoviću 1502. Time i čitatelje knjige koji ne znaju što je jubilarni oprost podučava da je riječ o običaju koji je uveden 1300. To je godina kada papa udjeljuje posebne oproste koji su vezani s velikim kršćanskim tajnama. Tako je 1300. bila tisuću tristota godišnjica Kristova rođenja, a posebno svečano bila je slavljena 1500. godišnjica Kristova rođenja. Ta se godišnjica po odluci pape Aleksandra VI. protegnula i na iduće dvije godine pa je Šimun Klimantović dobio mogućnost jubilarnog oprosta.

Književnik, povjesničar, prevoditelj

Petar Runje predstavlja Šimuna Klimantovića i kao književnika, povjesničara i prepisivača, dakle predstavlja ga kao čovjeka koji aktivno sudjeluje u stvaralaštvu na duhovnom području. Od njegovih radova izdvaja plačeve (Gospin plač) i sekvencije. Klimantović ih piše, ali i sudjeluje u njihovoj scenskoj prezentaciji. Važna je i Klimantovićeva prevodilačka djelatnost. Pretpostavlja se da je sam preveo na hrvatski jezik Pravilo Nikole IV. namijenjeno sljedbenicima sv. Franje u svijetu. Osim toga, na hrvatski je jezik s latinskoga preveo kodeks Mare magnum (1511) u kojem se nalazi popis oprosta i povlastica koje su pape dali franjevcima i dominikancima, a radio je i na latinskoj kronici Fasciculum temporis. Spomenimo i njegove minijature, od kojih se posebno ističe inicijal za slovo N.

Petar Runje Klimantovića naziva čovjekom knjige i upozorava na njegov trud da i drugi članovi zajednice uvide vrijednost knjige. Runje ističe da je fra Šimun jedini stariji glagoljski pisac kojega možemo pratiti više od deset godina u poslu pisanja i prepisivanja glagoljskih kodeksa. Na kraju prikaza Klimantovićeva književnog djelovanja Runje daje kratak pregled i opis knjiga koje je napisao. Riječ je o četirima kodeksima, od čega su tri glagoljska kodeksa zbornici, odnosno obrednici u kojima se nalazi duhovna literatura, a četvrti je kodeks zbirka povelja i oprosta. Klimantovićev obrednik, br. I (1501–1513) nalazi se danas u samostanu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu i Runje zaključuje da ga je Klimantović prepisivao gotovo dvanaest godina. Klimantovićev obrednik, br. II (tzv. Prvi petrogradski) čuva se u Petrogradu i bio je namijenjen redovnicima svećenicima. I Klimantovićev obrednik, br. III također se čuva u Petrogradu. Već spomenutu Klimantovićevu zbirku povelja i oprosta Mare magnum, koju je on preveo zajedno s fra Markom, Runje predstavlja kao zadnju u nizu Klimantovićevih prevedenih tekstova.

Knjiga fra Petra Runje završava prilozima iz navedenih Klimantovićevih zbornika. U tim se prilozima nalaze preslike pojedinih originalnih stranica i transliteracije fra Mirka Miškovića, današnjega trećoredskoga novaka u Krku, te dvije oporuke iz 15. stoljeća pisane na latinskom jeziku.

Kada bismo trebali odrediti komu je sve knjiga Fra Šimun Klimantović u svom vremenu namijenjena, mogli bismo reći da ona može dobro poslužiti istraživačima glagoljaštva, koji u njoj mogu pronaći mnoštvo podataka za buduća istraživanja. Isto tako, ona je namijenjena i svima onima koje zanimaju kulturni dosezi Hrvata u razdoblju srednjega vijeka, a ponajviše se takvoj knjizi mogu radovati franjevci i svi zaljubljenici u taj red jer im podaci u knjizi otkrivaju vlastito neprocjenjivo kulturno blago toga srednjovjekovnog razdoblja.

Knjiga Fra Šimun Klimantović u svom vremenu trinaesta je knjiga fra Petra Runje. Iako nije doživio objavu svoga rada, knjiga je objelodanjena zaslugom Ogranka Matice hrvatske u Ogulinu. S obzirom na bogatstvo istraživanja koje je za svoga života fra Petar Runje provodio neće biti ništa neobično da se dogodi da netko jednoga dana objedini preostala Runjina istraživanja i tako nas obdari još jednom glagoljaškom knjigom tog našeg marljivog istraživača hrvatskoglagoljske baštine.

Vijenac 572

572 - 4. veljače 2016.

Klikni za povratak