Vijenac 571

Tema

Nova Matičina knjiga: Ljudevit Jonke, Rasprave i članci

Jezik ne može živjeti pod pritiskom

Tatjana Pišković

Jonkeov je znanstveni diskurs komunikativan i topao, uvijek na rubu popularnoga, ali nikada trivijalan

 

Nedavno je u nizu Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske izišla knjiga Rasprave i članci Ljudevita Jonkea, koju je priredio Ivo Pranjković, a uredio Stjepan Damjanović. U knjigu je uvršteno 26 Jonkeovih tekstova podijeljenih u pet cjelina.

Prva cjelina, Povijest hrvatskoga jezika, najopsežnija je i sadržava osam tekstova u kojima Jonke tematizira takozvanu vanjsku povijest hrvatskoga književnog (standardnog) jezika. Četiri su teksta posvećena temeljnim problemima hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću oko kojih su se rasprave, polemike, pa i burne borbe vodile gotovo cijelo stoljeće započevši 1836. u ilirskome krugu i završivši tek s pobjedom vukovaca. Jonke ističe da se konflikt razvija oko dviju osnovnih koncepcija: jedne koja rješava pitanje zajedničkoga književnog jezika za sve Južne Slavene i druge koja rješava pitanje zajedničkoga književnog jezika samo za Hrvate i Srbe (Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u XIX. stoljeću). Koliko je svaka od tih koncepcija imala svoje povijesno opravdanje u određenome trenutku, dokazuje činjenica da je veliki hrvatski slavist Vatroslav Jagić neko vrijeme bio pristalica jedne, a drugo vrijeme pristalica druge koncepcije. Među problemima koji su „duboko i uzbudljivo potresali hrvatski književni jezik XIX. stoljeća“ Jonke izdvaja: na grafijskoj razini pisanje refleksa jata i samoglasničkoga r; na pravopisnoj razini suprotstavljanje ilirskoga načela „Govori za uši, a piši za oči!“ Karadžićevoj maksimi „Piši kao što govoriš!“, odnosno davanje prednosti etimološkomu pred fonološkim pravopisom; na morfološkoj razini opreku između ilirskoga izbora starijih množinskih gramatičkih morfova (G ženah, D ženam, L ženah, I ženami) i Karadžićevih novoštokavskih oblika (G žena, DLI ženama); na leksičkoj razini negodovanje iliraca zbog Karadžićeva leksičkoga korpusa koji je ograničen na „rječnik hrvatskog i srpskog štokavskog sela i varošice, na rječnik narodne pripovijetke i pjesme“, što ni u 19. stoljeću nije dostajalo da zadovolji sve komunikacijske potrebe govornika hrvatskoga jezika.

 

 


Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015. /

 

 

 

Pravopisne sitnice iz 19. stoljeća

Od svih tih problema najstrastvenije su se rasprave vodile oko bilježenja refleksa jata; Jonke ih detaljno prikazuje u članku Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u XIX. stoljeću. Od Gajeve Kratke osnove (1830), gdje se na mjestu refleksa jata piše e, preko Draškovićeve Disertacije (1832), gdje stoji ie i odluke Ignjata Brlića da na tome mjestu piše y (1833), dolazi se do najveće grafijske kontroverzije 19. stoljeća – do rogatoga e, odnosno ě, znaka koji se prvi put pojavljuje u Horvatskoj domovini Antuna Mihanovića objavljenoj 1835. u Danici. Među brojnim protivnicima toga znaka posebno se ističe uzrujani Šime Starčević koji u Zori dalmatinskoj ilirce naziva „Sutlo-Savo-Dravcima“ i „vrućim domorocima“, a njihov slovopis „pokvarenim verstopisom Zagrebačkim“ izazvavši jednako vatrenu reakciju Dimitrije Demetra, koji Zoru proglašava „krezubom i slaboumnom pravdašicom“. Ozbiljniju su raspravu o bilježenju refleksa jata vodili Vuk Karadžić i Vjekoslav Babukić. Karadžić, koji u slogovima s dugim jatom piše ije, a u kratkima je, prigovara i samu znaku ě i tomu što on zamjenjuje svaku izgovornu varijantu, odnosno može se prema naputku iliraca čitati i, e, je, ije, a Babukić ističe da i Karadžićevo bilježenje ima velikih nedostataka jer se naprimjer G mn. imenice mjesto piše mjesta iako je slog s jatom dug. Bečkim je književnim dogovorom (1850) utvrđeno da će se u slogovima s dugim jatom pisati ije, u kratkima je, no Babukić, A. Mažuranić, A. Starčević, Tkalčević i dalje pišu ě, a 1862. i I. Mažuranić propisuje za škole ilirsku ortografiju (ě i èr). Objavljivanje Daničićeva Ogleda za Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1878, gdje se refleks jata bilježi u skladu s Karadžićevim principom i Bečkim dogovorom donosi rasplet bitke oko gotovo egzistencijalnoga pitanja 19. stoljeća. I Jonke napominje da nekomu „iz današnje perspektive izgleda čudno o kakvim su se sitnicama prepirali“ jezični i književni radnici u 19. stoljeću, no ni rasprave o neću i ne ću, o strelicama i strjelicama u 21. stoljeću nisu ništa zrelije od toga.

 

 

 


Ljudevit Jonke branio je pravo da svaki narod u Jugoslaviji samostalno odlučuje o svom književnom jeziku

 

 

Jonke ističe da pravopisne borbe u 19. stoljeću stručnjaci prikazuju „kao posljedicu tvrdoglavosti i uskogrudnosti ili kao običnu potrebu iživljavanja sitnih duhova u pravopisnim i jezičnim pitanjima“, što je vjerojatno najbolja dijagnoza pravopisnih polemika uopće.

U povodu proslave 350. godišnjice zagrebačke Klasične gimnazije 1957. Jonke piše tekst Tri profesora Zagrebačke gimnazije na braniku hrvatskoga književnog jezika. Naime na toj su gimnaziji predavala tri predstavnika Zagrebačke filološke škole: Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić i Adolfo Veber Tkalčević, i to u vrijeme kada je, kako ističe Vatroslav Jagić, latinski bio lingua academica, mađarski lingua patria, a hrvatski jezik lingua exotica. Odlučnost sve trojice da hrvatskomu jeziku osiguraju status kakav materinski jezik mora imati u školama, na akademiji i u javnome životu, najbolje je u Domorodnim mislima 1848. artikulirao Veber: „Tko je za prošlost i smrt, neka odabere latinski, a tko je za sadašnjost i život, neka se služi narodnim jezikom.“ Takva nastojanja i gorljivost nisu prolazili nekažnjeno, pa je ravnatelj Zagrebačke gimnazije 1854, kad je u škole uveden njemački jezik, oduzeo Veberu nastavu hrvatskoga jezika i prigovorio mu: „Sie kroatisieren mir zu stark die Jugend!“ Vjerojatno je takva kazna izazvala nastanak programatskoga teksta Ustroj ilirskoga jezika (1856) i, uopće, Veberovo predano isticanje prava naroda na materinski jezik, s pravopisom i gramatikom baštinjenima od iliraca.

Nakon pobjede hrvatskih vukovaca Zagrebačka je filološka škola potpuno pala u zaborav i tek je Jonke revitalizirao vrijedne doprinose i zasluge predstavnika te škole. U tekstu Zasluge, pobjede i porazi Adolfa Vebera Tkalčevića Jonke ističe da Veber kao jezikoslovac ima mnogo više vrlina nego slabosti, samo što su te vrline i zasluge zanemarene zbog isticanja njegove pretjerane privrženosti ilirskomu krugu i idejama. Prikazujući tri velike Veberove polemike (s Franom Kurelcem, Vatroslavom Jagićem i Mirkom Divkovićem), Jonke zaključuje: „Tragedija Adolfa Vebera kao jezikoslovca jest tragedija čovjeka koji je ostao čitava života vjeran idealima mladosti.“ On se naime još kao šezdesetogodišnjak, 1885, nadao da će Slovenci napustiti svoj književni jezik radi jezičnoga jedinstva s Hrvatima i Srbima.

Isključivost Bogoslava Šuleka drukčije je prirode. Kako Jonke konstatira u tekstu Bogoslav Šulek kao puristički savjetnik, Šulek je „nemilosrdno gonio tuđice ne uzimajući dovoljno u obzir usvojenost koje tuđice u književnom jeziku“, što je „ujedno najslabija strana njegove purističke djelatnosti“. Šulekove bi se purističke intervencije prema Georgeu Thomasu (Linguistic Purism, 1991) mogle odrediti kao ksenofobne jer je inzistirao na zamjenjivanju svake tuđice domaćom riječi, makar tuđica bila usvojena, potvrđena u starijim hrvatskim rječnicima i frekventnija od domaće riječi. Tako je naprimjer riječi boja, bunar, cigla, kajmak, kazalište, obojiti, ocat, olovka, podrum, rima, sanduk, sat, slovo, spol, šećer, škare, točan, vaga držao „vulgarnima“ i za njih predlagao pravilne ekvivalente mast, zdenac, opeka, vrhnje, glumište, omastiti, kvasina, tužka/rudka, pivnica, srok, slažina, dobnjak, pisme, naravni rod, slador, nožice, tačan, tezulja. Bez obzira na puristička zastranjivanja Šulek je bio izniman leksikograf, pa ga je Petar Skok nazvao jezičnim genijem, a slično mu je priznanje odao i pripadnik suprotnoga, vukovskoga filološkog tabora Pero Budmani istaknuvši za Němačko-hrvatski rěčnik da je to djelo „tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati.“

Pobjeda vukovaca

Put za razvitak hrvatskoga književnog jezika u 20. stoljeću na temelju novoštokavskih ijekavskih govora i fonološkoga pravopisa utrt je trima priručnicima kojima je potvrđena pobjeda vukovaca: Hrvatskim pravopisom Ivana Broza (1892), Gramatikom i stilistikom hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića (1899) i Rječnikom hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića (1901). U tekstu Razvoj hrvatskoga književnog jezika u XX. stoljeću Jonke naglašava da su ti priručnici unijeli nekoliko ključnih promjena u dotadašnju gramatičku i pravopisnu praksu: uvodi se fonološki pravopis umjesto etimološkoga kojim se pisalo u 19. stoljeću, u dugim se slogovima s refleksom jata piše ije, a u kratkima je kao zamjena za dotadašnje ie i je te se preuzimaju noviji oblici za GDLI mn. (umjesto starijih oblika ženah, ženam, ženah, ženami uvode se oblici žena, ženama). Jonke je u vezi s jezičnim pitanjima u 20. stoljeću najviše zabrinut zbog ideje o jezičnome ujedinjenju Hrvata i Srba u ekavskome narječju potekle iz Skerlićeve ankete, ideje koja se svakih desetak godina obnavljala, ali i redovito napuštala (usp. članak Skerlićeva anketa o južnom ili istočnom narječju u trećoj cjelini knjige). Jonke drži da je danas „svima sasvim jasno da su Hrvati i Srbi dva naroda, a ne jedan, pa da svaki od njih suvereno odlučuje o svojem jeziku“ te se slaže s mišljenjem Petra Skoka da stabilizirani književni jezik ne treba ometati u njegovu organskome razvoju.

 

 

 


Ivo Pranjković priredio je novu Jonkeove knjigu Rasprave i članci u Matici hrvatskoj

 

 

Posljednji je tekst u prvoj cjelini knjige Prilog Slavonije hrvatskoj nauci o jeziku u kojemu Jonke hvali vrijedne gramatičke i leksikografske doprinose slavonskih jezikoslovaca: Brođanina Blaža Tadijanovića, Vinkovčanina Matije Antuna Reljkovića, Orubičanina Marijana Lanosovića, Valpovčanina Matije Petra Katančića, Brođanina Ignjata Brlića, Požežanina Vjekoslava Babukića, Virovitičanina Tome Maretića, Orahovičanina Stjepana Ivšića, Vukovarca Nikole Andrića, Šiđanina Ise Velikanovića, Iločanina Julija Benešića, Gaćanina Josipa Hamma, Bizovčanina Bratoljuba Klaića, Požežanina Josipa Matešića, Đakovčanina Zlatka Vincea i Oriovčanina Stjepana Babića. Posebno ističe njihovu povlaštenost zbog organskoga štokavskog govora: „Zamislite koliku prednost ima štokavski slavonski mladić, ulazeći u književnost i kulturu, pred kajkavskim zagorskim mladićem koji tek treba da uči taj jedri i bogati narodni jezik i izraz!“

Jeziku je potrebna sloboda

Druga cjelina knjige, Književni jezik u teoriji, sadrži tekstove iz takozvane primijenjene standardologije u kojima Jonke raspravlja o osnovnim obilježjima književnoga (standardnoga) jezika: o njegovoj polifunkcionalnosti (Kompleksnost književnoga jezika, O raznolikoj službi književnoga jezika), autonomnosti i nadregionalnosti (Piši onako kako dobri pisci pišu), elastičnoj stabilnosti (Princip elastične stabilnosti) i normiranosti (Norma i kodifikacija književnog jezika). Ivo Pranjković drži da je Jonke „jedan od najznačajnijih djelatnika“ u tom području, što se posebno potvrđuje u njegovu dugogodišnjem uređivanju časopisa Jezik te u jezičnim rubrikama koje je vodio u Telegramu i Vjesniku.

Hrvatski književni jezik u praksi treća je cjelina knjige i u nju su uvršteni tekstovi u kojima se Jonke bavi uglavnom jezičnopolitičkim pitanjima. Provodni je motiv svih tih tekstova Jonkeovo isticanje pravne i praktične ravnopravnosti jezika i pisama jugoslavenskih naroda (Aktualna jezična pitanja danas), što podrazumijeva i uporno protivljenje unitarističkim načelima. Ističe da Hrvati i Srbi kao posebni narodi nisu izgradili unekoliko različite tipove književnoga jezika iz nekakva inata, nego je to posljedica različita povijesnoga razvoja na različitoj podlozi – ijekavskoj, odnosno ekavskoj, a svako mijenjanje te podloge narušava organski jezični razvoj (Razumijevanje i snošljivost i u jezičnim pitanjima). Sasvim je razumljivo iz takvih uvjerenja proizišlo Jonkeovo nezadovoljstvo zaključcima Novosadskoga dogovora (Nije se pošlo pravim putem, Unitarističke ideje ne vrijede ni u jeziku), pa na pokušaje oblikovanja artificijelnoga zajedničkog jezika gnomski odgovara: „Jezik ne može živjeti pod pritiskom. Njemu je iznad svega potrebna sloboda.“ O nerealnosti i štetnosti unitarističkih težnji raspravlja i u članku U čemu je bit spora? reagirajući na članak Đ. S. Rašovića koji ne vjeruje u ijekavsku i ekavsku varijantu jednoga jezika. Umoran i iscrpljen sličnim polemikama, Jonke se čudi: „Zamislite, ijekavac iz Titograda nema drugog posla nego da se zalaže za širenje ekavice u Hrvatskoj!“

Činjenicu da postojanje hrvatskoga i srpskoga književnog jezika ne iscrpljuje svu složenost južnoslavenske jezične problematike i pitanje kamo u toj polarizaciji smjestiti bosansko-hercegovački i crnogorski jezični varijetet Jonke razrađuje u članku Još dvije varijante književnog jezika. U vezi je s tim i jezična tolerancija u školama, odnosno prilagođavanje nastavnikâ jeziku kraja u kojemu djeluju, o čemu Jonke raspravlja u člancima O prilagođavanju nastavnika i Svakako korak naprijed.

U popularnoj jezičnoj rubrici Razgovori o jeziku koju je 1970. i 1971. vodio u Vjesniku Jonke je odgovarao i na pitanja čitatelja. U knjigu je uvršten njegov odgovor na pitanje o ugroženosti srpskoga jezika u Hrvatskoj (Odgovor na pitanje o ugroženosti), na komentar da se ne može govoriti o hrvatskome, nego samo o hrvatskosrpskome jeziku (Odgovor na jedan prigovor) te na tvrdnju stanovitoga Vladimira F. Snoja, objavljenu u Borbi, da Jon­ke svojata slovenski kajkavski jezik (Zaista čudan postupak).

Budući da se Jonke na početku svoje karijere intenzivno bavio češkom književnošću i mnogo pridonio njezinoj popularizaciji u Hrvatskoj, posljednja cjelina knjige nazvana je Češka književnost i u nju je uvršten članak Književni lik Karla Čapka.

Knjigu zatvara govor Ljudevita Jonkea, tadašnjeg predsjednika Matice hrvatske, u Zagrebačkoj katedrali 1971. prigodom svečanosti otkrivanja poprsja i spomen-ploče Petra Šubića Zrinskog i Frana Krste Frankopana (Tko svoju zemlju ljubi...).

„Uzbuđeni“ diskurs

Jonkeov je znanstveni diskurs komunikativan i topao, uvijek na rubu popularnoga, ali nikada trivijalan. Budući da je pisao o jezičnopolitičkim pitanjima koja je i sam postavljao i na njih odgovarao ulazeći u mnogobrojne iscrpljujuće polemike, tekstovi su mu počesto afektivni: on postavlja retorička pitanja i na njih odgovara, niže usklične rečenice, uzbuđuje se, divi, brine i ljuti. Prvi predstojnik Katedre za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dugogodišnji urednik časopisa Jezik, direktor Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Instituta za jezik JAZU te predsjednik Matice hrvatske zbog svoje je angažiranosti oko jezičnih pitanja i predane obrane hrvatskih interesa trpio od 1954. do kraja života mnoge udarce. Čak su i šture vijesti o njegovoj smrti 15. ožujka 1979. odraz nastojanja da ga se još jednom ponizi i omalovaži.

Vijenac 571

571 - 21. siječnja 2016.

Klikni za povratak