Vijenac 569 - 570

Likovna umjetnost

Jagoda Kaloper, Sunset Boulevard, Galerija NO, MSU, 8. prosinca 2015–8. siječnja 2016.

Svijet nimalo ne obećava

Ksenija Baronica

Socijalna emotivnost, empatija i angažiranost u radu Jagode Kaloper stalno je naglašena, opipljiva, premda od promatrača traži i nemalen napor iščitavanja i identifikacije globalnih problema

 

 

Na izložbi su četiri velike projekcije na zidovima galerije, postavljene na sve četiri strane, svaka točno nasuprot onoj na paralelnom zidu. Na njima prizori snimljeni malom kamerom iz ruku autorice; bilješke iz šetnje po Los Angelesu; sunčani predjeli, bogate vile, njegovano zelenilo, raskošne ograde, hoteli, turistički autobusi, reklame. I zvijezde s imenima slavnih na Sunset Boulevardu.

Referentna točka naziva izložbe Jagode Kaloper jest scena iz kućnog videa s proslave prošle Nove godine u kojoj autorica izgovara rečenicu: „Sada izgledam kao Gloria Swanson iz Bulevara sumraka.“ U scenama s projekcija na izložbi sve je blještavo, čisto, ulašteno, kao i izlozi trgovina prestižnih modnih marki koje remeti poneko sprejem išarano staklo, odbačena odjeća ili beskućnik ispred izloga. Onda opet redom, restorani, barovi, turisti, rekreativci, noćna svjetla velegrada. Unutar takvih prizora inserti koje svakodnevno gledamo na vijestima, kolone izbjeglica, gruba realnost. Projekcije su nijeme, bez zvuka. Iza kamere u odrazu stakla prozora / izloga istovremeno znatiželjno i zabrinuto promatra Jagodino izražajno lice.

 

 

 
Krakovi uvećane holivudske zvijezde upućuju promatrača na različita istovremena zbivanja na ekranima / Snimio Martina Vidas Butorac

 

 

 

Izložba se sastoji od dva kruga: vanjskog s projekcijama scena iz L. A.-a na sva četiri zida galerije i unutarnjega, koji na pet TV-ekrana prikazuje dokumente iz autoričina života i rada, od kojih su neki bili godinama zagubljeni.

Na podu u sredini galerije golema je ružičasta zvijezda žutih rubova, bez upisana imena, znatno većih razmjera od originalnih blještavih znakova slave sa Sunset Boulevarda. Zvijezda na izložbi je mat i upija tragove hodanja / kretanja po njoj. Zvjezdani kraci usmjeravaju na televizore na kojima je snimljeni materijal (slika i zvuk), grupiran u cjeline po segmentima autoričina rada i privatnoga života; Razgovori (1989–2013), Izložbe (1970–2014), Žena u ogledalu (film, 2011), Oblikovanje (1975–2015), Obitelj (1974–2015). Dok stojimo u središtu zvijezde i izložbe i pogledom kružimo prostorom prateći projekcije, na trenutak kao da smo u centru zbivanja, na vrhuncu slave i moći, potom izgubljeni u slikama i zvukovima koji se miješaju i neprestano izmjenjuju. Teško je usredotočiti se i zadržati koncentraciju, odlučiti što zapravo pratiti, gledati, slušati. Gomila materijala i podataka stvara prostor zasićen različitim kadrovima, prizorima, izjavama, razgovorima. Izložba time ponavlja svakodnevne situacije i istovremeno praćenje zbivanja na brojnim ekranima o kojima smo ovisni i koji nas zasipaju vijestima sa svih strana.

Samim time svaki posjetitelj može vidjeti samo dio izložbe, i to onaj koji sam odabere.

Holivud i izbjeglice

Jagoda Kaloper je slikarica, glumica, grafička dizajnerica, multimedijalna umjetnica. Bila je velika filmska zvijezda, ljepotica, buntovnica, kultna figura filmske i umjetničke scene šezdesetih i sedamdesetih godina. 

Prosede Jagode Kaloper, postavljanje četiri istovremene videoprojekcije na četiri nasuprotna zida, kao da nas na simboličko-metaforički način usmjerava na puni vidokrug videozapisa. 360 stupnjeva panoramizira mentalno pa onda i vizualno, autoričino poimanje o zaokruženosti vlastitoga životnog puta. Zapisi videa s glamuroznoga holivudskog Sunset Boulevarda – autorica je svojedobno odbila angažman odbivši time i mogućnosti lansiranja upravo u taj virtualni i artificijelni svijet moći, slave, poplave novca, ali i ludila – nasuprotni su zapisima televizijskih alarmantnih tragičnih i epskih zbjegova mnoštva očajnih izbjeglica. Odlučno odbijanje glamuroznog statusa autoričin je samo prividan korak unatrag. Njezin korak unatrag, u biti, samo je proširena, precizna slika, veća, dubinska mogućnost sagledavanja intimnosti i spoznaja sveobuhvatnih socioloških procesa.

Unutar audio-videozapisa, nalazeći se u centru vizualnoga polja Jagode Kaloper, svjedočimo o ambivalentnu diskursu suvremenog svijeta i nasuprotne mu, koherentne autorske refleksije. Dokumentarističko bilježenje postaje platforma uvida u individualne težnje umjetnice i realistična dominantna geopolitička previranja suvremenoga svijeta. Svijet se ne čini, osim u imaginariju, mjestom na kojem je poželjno biti. Svijet nimalo ne obećava.

Prostorna simultanost

Jagoda Kaloper tako na gotovo identičan način kako je to svojedobno, pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, činio svjetski poznat filmski avangardistički umjetnik i pjesnik Jonas Mekas, Litavac s njujorškom adresom, bilježi svoj intimni i sveukupni svijet zbivanja. Mekasov filmski izraz nazvan je, u sklopu teorije i kritike eksperimentalnoga filma, diary cinema, filmski dnevnik. Jonas Mekas, čuveni alternativni filmaš, litavski je izbjeglica iz vremena Drugoga svjetskog rata. Potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća s bratom Adolfasom dospio je u New York. Zanimanje i naglašavanje goleme svjetske izbjegličke krize na stanovit način ukazuje na čudnovatu i izravnu, ali, dakako, nesvjesnu vezu Jagode Kaloper i najpoznatijega filmskog eksperimentalista i izbjeglice, Jonasa Mekasa. Promatrač, u žarištu zbivanja, pozvan je na reakciju jer je na neki način, paradoksalno, suodgovoran za viđeno. Intimistički zapisi običnih dnevnih zbivanja zauzimaju istu poziciju s bremenitim svjetskim problemima. Množina svjetskih tegoba i bolnih procesa u razini je s autoričinim pokušajem prolaska kroz zrcalo spasenja – zrcalo koje mogu i pozvani su rabiti i svi drugi. Socijalna emotivnost, empatija i angažiranost u radu Jagode Kaloper stalno je naglašena, opipljiva, premda od promatrača traži i nemalen napor iščitavanja, identifikacije globalnoga problema.

S vremenske i prostorne distance autorica pomno promatra ono što je ostalo iza nje: filmovi, izložbe, akcije, performansi, knjige, časopisi, razgovori, privatne snimke. Trenutak u kojem se sve to odvijalo nije bilo moguće sagledati tada; svjesni tih situacija postajemo tek s odmakom, nakon što je to iza nas. Osvrnuti se na ono što je bilo i što je ostvareno, doživljeno, suočiti se s postignutim ili možda onim nerealiziranim, složena je zadaća. Autorica kaže da ovo nije ni priča ni dokument, da je to sve zajedno, da je to njezin život, virtualni dio njega, onaj koji je ostao zabilježen kamerom. Bavljenje svojom filmskom i likovnom prošlošću postaje osnova za novi rad koji sve to objedinjuje, osvještava i pokazuje na jednom mjestu:

„Moja izložba govori i o protoku vremena. Zanimljiva mi je ta mogućnost relativnosti vremena. Da ne živimo pravolinijski nego da smo sposobni u svakom trenutku 360 stupnjeva biti prisutni i odgovorni kroz vrijeme i prostor.“

Vijenac 569 - 570

569 - 570 - 24. prosinca 2015.

Klikni za povratak