Vijenac 569 - 570

Naslovnica, Tema

Uz blagdan rođenja Kristova

Božić – sretna razdjelnica ljudske povijesti

Josip Bratulić

Zahvaljujući slavljenju Kristova rođendana, Božića, poveli su se najprije imućni, ugledni, bogati slaviti svoj rođendan, a zatim i skromni i siromašni. Vrijedi slaviti rođendan svakoga čovjeka jer je on Kristov brat, a Kristov Otac i njegov je Otac

 

 

Povijest, ili upravo događajnica kako smo je učili, a učenici je i danas tako uče, povijest je ratova, careva, vojskovođa. Junaci su ratnici, carevi, osvajači. Homerova djela na počecima zapadne pisane civilizacije opisuju rat – to je Ilijada, i povratak kući – to je Odiseja. Postrance stoje filozofi, zakonodavci, književnici, izumitelji, reformatori, sveci.

U okviru biblijskoga promišljanja dva su velika lika koja nisu ratnici nego vođe u slobodu: Mojsije u Starom zavjetu i Isus u Novom. Mojsije je i zakonodavac – Deset zapovijedi kratak su i sažet moralni kodeks. Krist ima još kraći zakon: Ljubi Boga, i bližnjega svoga kao samoga sebe. To je temelj ćudoređa, ali zakone su donosili carevi, silnici, ideolozi, vlasti, u naše vrijeme predstavnici političkih stranaka na vlasti.

 Mojsije je trebao biti ubijen, ali je srećom spašen iz Nila. Isus je trebao biti pogubljen zajedno sa svojim vršnjacima, ali je s obitelji pobjegao u progonstvo. Kao prorok bio je mučen, razapet, ali je njegov nauk promijenio svijet, a polako i ustrajno mijenja ga do danas. Od pobjede kršćanstva polako raste svijet o jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi pred ljudima i pred Bogom. Onako kako apostol Pavao nalaže: tu nema više barbar – skit, rob – slobodnjak… Iako u molitvi Boga zovemo Ocem, našim, zajedničkim, a ne svojim, ipak je svijest o tome uvijek bila tanka, uostalom je i danas.

 

 

 


García del Barco (oko 1450–oko 1500), Rođenje Kristovo (triptih), Muzej Lazara Galdijana

 

 

 

U okviru zapadne civilizacije kršćanstvo je zaustavilo raspad Zapadnoga Carstva. Kult Majke i Djeteta (Marije i Isusa) u osnovici je kršćanske teologije, ali i umjetnosti, slikarstva, kiparstva, pjesništva. Unatoč tome – papi je ostao naslov Pontifex maximus („graditelj mostova“), a caru Defensor fidei. Bilo bi bolje da je bilo obrnuto. Kult mladoga života – rođenja djeteta u obitelji i zajednici – u temeljima je sigurne budućnosti, dok bude trajala. Zato je i rođenje Kristovo sretna razdjelnica ljudske povijesti.

Krist upravlja hodom vremena

Iako živimo u kršćanskoj okolini, nismo uvijek svjesni činjenica koje ukazuju na tu povijesnu i kulturnu činjenicu. Računanje godina – od stvaranja svijeta (Židovi) i Muhamedova dolaska iz Meke u Medinu (hidžra, 622) općenito nije prihvaćeno, nego se povijest čovječanstva dijeli na dva razdoblja: prije Krista staro razdoblje, poslije Krista novo razdoblje. Ne tako davno da se ne izgovori (ili piše) Kristovo ime, reklo se prije i poslije naše (ili „nove“) ere. Ali to je isto! Kad kažemo naše, to je još izraženije. Neka druga računanja („fašistička era“ u Italiji) bila su kratka i neuspješna.

Neočekivano: rođenje jednoga Djeteta razdjelnica je ljudske povijesti. U nekim europskim regijama (Venecija, ali i kod nas) godine su se računale od Isusova utjelovljenja („upućenja Kristova“, put = tijelo). To 25. ožujka. Naš stari pjesnik je taj sretan trenutak, čas, izrazio u pjesmi koju pjevamo u božićno vrijeme, blažen čas. Ne samo Kristovo rođenje, nego svako ljudsko rođenje je blažen čas. Zahvaljujući slavljenju Kristova rođendana, Božića, poveli su se najprije imućni, ugledni, bogati slaviti svoj rođendan, a zatim i skromni i siromašni. Vrijedi slaviti rođendan svakoga čovjeka jer je on Kristov brat, a Kristov Otac i njegov je Otac. Slijedilo je i slavljenje imena koje je dijete, uključujući se u kršćansku zajednicu, ponijelo. Krsna se slava slavila u našim južnim krajevima u srednjem vijeku, ali svetac župe, ili šire zajednice, upravo zbog naglašene vrijednosti zajednice, potisnuo je kućnu, obiteljsku proslavu.

Kad slavimo Božić, slavimo rođendan jednoga jedinstvenoga čovjeka, Isusa Krista, Boga i čovjeka, koji nam je otkrio da nam je Bog Otac, jer je njegov Otac, i da nije samo Gospodar, strogi Sudac. Kakav nam je Bog otac, ispričao nam je u zgodi o izgubljenom sinu, ili ovci koja je napustila sigurnost velikog stada, odvojila se i izgubila. On je ne samo oprostio izgubljenom sinu nego ga je dočekao punim srcem; slično u usporedbi s izgubljenom ovcom u kojoj je pastir ostavio u sigurnosti stado poslušnih i otišao tražiti zalutalu ovcu. Umornu i prestrašenu stavio je na rame, i kao sa sretnim, spašenim plijenom priveo je u zajednicu. Onako kako nas je Krist ljubio kad je položio život za nas, na jednak nas način voli i ljubi Bog Otac. To je vjera koju je Krist donio čovječanstvu. Kršćani su je prihvatili. Ne robovi, kako su nas učili u školi, nego slobodnjaci, mudraci, vojnici koji su vidjeli svijeta, djevojke i žene – i svi su bili spremni svoj život položiti za svjedočanstvo da pripadaju posebnoj, kršćanskoj zajednici.

Jaslice, pastiri i sveta tri kralja

Što se to toliko promijenilo Kristovim rođenjem te je njegovo rođenje sretna razdjelnica povijesti? Kao i Mojsije, vođa židovskoga naroda, i Krist je bio određen da bude već kao dijete ubijen. Mojsija je majka odložila u trsku uz Nil, gdje ga je našla faraonova kćerka i odgojila. Isusu je također bila namijenjena smrt; pobijeni su njegovi vršnjaci u Betlehemu, a on je s roditeljima pobjegao u progonstvo („emigracija“)  u Egipat i ostao u tuđem svijetu sve do smrti čedomorca, kralja Heroda.

U izvornom (ranom) kršćanstvu započeo je i utvrdio se kult djeteta i siromaha: od maloga Isusa, od anđela koji su se prikazivali kao djeca s krilima, do prvoga povijesnog „performansa“ u europskoj povijesti: kad je sv. Franjo 1223. u spilji u gradu Greccio inscenirao „žive jaslice“, s djetetom Isusom, s volom i magarcem, a on uz jaslice „blejao kao ovčica“. Od tog vremena jaslice su po crkvama, a poslije po domovima sa slamom ispod stola, s djecom na slami, a zatim i borovima ispod kojih su darovi za djecu, a danas i za odrasle, potvrdili da nas kao čovječanstvo obnavljaju djeca. Koliko ih bude, toliko će i budućnost biti sigurnija. I danas najmlađa djeca idu u jaslice dok su im roditelji na poslu. 

Isus se rodio kad je u svijetu bio mir. Anđeli pjevaju njemu u čast: Slava Bogu u visini a na zemlji mir ljudima dobre volje. Tako se pjeva, ili moli, na svakoj misi. Kršćani su rano preuzeli židovski pozdrav „šalom“ eirene, pax, mir i tako su se  pozdravljali. Mir s tobom! Odgovor: I s duhom tvojim!

Isusu dolaze na poklon „mali ljudi“ – pastiri. A zatim i mudraci koje zovemo kraljevi. Čak im i imena znamo. Ne iz evanđelja nego iz apokrifa. U našim su krajevima bili veoma poštovani kao sveci. Prva slova njihovih imena upisivana su na vrata domova, u gradu i na selu za novogodišnjih blagoslova kuća i stanova. To znači: oni mogu kao prijatelji, bogotražitelji ući u svaki naš dom, kuću, potleušicu, bajticu. Njihova su imena domaća kao da stanuju s onima koji već stanuju u kući, stanu. Oni su bili bogotražitelji i našli su Krista, Boga i Čovjeka. Mi ih trebamo slijediti.

Deset zapovijedi Božjih, kako ih je na gori Sinaju Mojsije primio za svoj narod, određuju čovjekov odnos prema Bogu (vertikala) i prema ljudima (horizontala). Kršćanstvo je prihvatilo sve zapovijedi koje je Mojsije primio na dvije kamene ploče. Ali ni njegov narod nije bio bolji od kršćanskoga. Dok se on penjao na Goru, oni su od zlata salili zlatno tele, i oko njega održali poganski dernek. Čim su se izmakli kontroli proroka i vođe („vlasti“), upali su u vražju vlast, bezvlašće, ono što nazivamo blagim izrazom – anarhija. Zato je glavna, jedina Isusova zapovijed kraća, ali i temeljitija, jer uređuje odnose prema Bogu i prema ljudima, bližnjima: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim“, a druga, njoj slična: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci“ (Mt 22,37-40). Očito: Boga koji je daleko moraš ljubiti i više od sebe, kao oca i stvoritelja, moraš shvatiti da se mora vršiti njegova, a ne tvoja volja. A bližnji koji je uz tebe, do tebe, koji je drugi (ti si, dakle, Prvi), i drukčiji od tebe, zaslužuje tvoju ljubav i jer je uz tebe, jer ti je s njim živjeti u miru, a podjednaku ljubav iskazuješ prema sebi i prema svima svojima i prema udaljenijima od svoje obitelji – bližnjima. Tako se ispunjava Božji zakon. Ne, dakle, samo tolerancija („snošljivost“) nego ljubav. Taj cilj kršćanstvo nije dosegnulo u mnogim svojim članovima, ali jest u odabranicima, svecima, Božjim ugodnicima, blaženicima, tj. sretnicima. Ali cilj je ostao za sve jednak!

Drugo je veliko pravilo, ili možda samo konstatacija: „Nitko ne može služiti dvama gospodarima… Bogu i bogatstvu“ (u nekim prijevodima „Mamoni, novcu“, Mat 6,24). Da li je već tada novac vladao ljudima, a ne oni novcem – kao što je to danas – teško je reći. Ali Mamona, kapital, neosobno čudovište zavladalo je svijetom i ponaša se po svojim zakonima: zakonima zla, osiromašivanja, obespravljivanjima, ratovima, gladima, bolestima. Naši stari su molili. „Od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine!“ Da li bismo se usudili moliti: „Od vražjeg novca, oslobodi nas, Gospodine!“ Bezbožnu, neljudsku vlast novca danas osjećamo snažnije i tragičnije nego naši prethodnici, bili oni vjernici ili agnostici, kršćani ili nekršćani, bogati ili siromašni, a posebice oni koji su ovisni o bogatima i moćnima, upravo o njihovu Novcu.

Krist je na Brdu blaženstava objavio kako čovjek može postati sretan i postići najviši stupanj kršćanskog, ili upravo ljudskoga življenja i dostojanstva. Zasigurno se i mi možemo životom i djelovanjem negdje priključiti blaženima, ako već ne možemo u punini života sebe doživjeti blaženima, tj. sretnima:


„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!


Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!


Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!


Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!


Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5, 1-10)

Na kulturološkom planu: tekst Evanđelja jest čudo književnosti, ako ga promatramo sa sadržajnoga i žanrovskog stajališta, a poslanice – pisma – posebice poslanice sv. Pavla, čudo su etičke, ljudske zauzetosti za dobro svih ljudi, Grka, Rimljana, barbara, muškaraca, žena, svih uzrasta i zanimanja. No tekst Evanđelja i Poslanice bio je poznat i pristupačan malom broju ljudi. Cijeli i cjeloviti preokret, kršćansku socijalnu revoluciju, izvela je brojem neznatna skupina snažno zauzetih apostola (od kojih je jedan otpao, dapače izdao Učitelja, i to – zbog novca, Mamone!) i nekoliko manje poznatih Učiteljevih učenika. To je bio kvasac kršćanske, ali društvene civilizacije, najprije europske, a zatim i svjetske. Ali i tadašnje čovječanstvo u velikom carstvu bilo je spremno na promjene, a za te promjene za jednakost, bratstvo i slobodu među svim ljudima kao svjedoci (martyres – mučenici/mučenice) mnogi su položili živote, kao i njihov Učitelj: za svoju Ideju nije im bilo teško umrijeti na najteži način. Tako je bilo dok je kršćanstvo napredovalo kao mala skupina, ali kad je postalo „državna religija“, predan je ključ napretka predstavnicima vlasti, novca, moći.

Pojedinac u kršćanstvu

Rođenje Kristovo podijelilo je ljude u Izraelu: pastiri su došli pokloniti se, i donijeli mu darove. Elita – vjerska – znala je gdje se Krist ima roditi – to je Betlehem, prezreni, beznačajni gradić; ali ta se religiozna elita u Jeruzalemu nije pokrenula, nije krenula, zajedno s kraljevima vidjeti Krista, iako su znali, prema onome što se dade očitati iz Biblije, da je on već rođen, jer se ukazala zvijezda voditeljica. Politička se elita, vlast, toliko prestrašila da je htjela uhođenjem spriječiti da se netko tko nije iz njihovih krugova, a mogao bi njihovu vlast ugroziti, pojavi te su sve učinili da se „novi kralj“ ukloni, ubije, da se zatre sve živo što bi moglo pokrenuti povijesne, vjerske, društvene i političke promjene! Kad nije uspjelo uhođenjem – kralj Herod utekao se najgorem načinu političke prakse – ukloniti „novoga kralja“– a za svaku sigurnost trebalo je pobiti svu djecu koja su imala nesreću roditi se kad i Spasitelj svijeta – mudraci su stigli izdaleka, predvođeni zvijezdom, da se poklone „novome kralju“. Zato nakon Božića i blagdan Nevine djece – spomendan na zaklanu djecu u Betlehemu. Kristu su se došli pokloniti priprosti pastiri i donijeli mu darove. Mudraci su stigli izdaleka, predvođeni zvijezdom, da se poklone „novome kralju“, i donijeli mu darove kao Bogu i Čovjeku.

Naizgled dva raznolika i razrožna nastojanja bila su u temeljima ranoga kršćanstva: afirmacija pojedinca, osobe, i afirmacija zajednice, crkve, kao prijateljskoga zajedništva, prijateljstva. Ni židovska, ni grčka, ni latinska pravna tradicija pojedincu nije davala značenje: kad je trebalo terminološki odrediti što je osoba, uzet je slikovit termin iz kazališne prakse – persona, a to je maska za predstavu koju je glumac stavio na lice da se zna da li glumi komediju, igru sa sretnim završetkom, ili glumi tragediju, lice s nesretnim završetkom. Zato i mi ponekad kažemo lice: lica u kazališnom komadu. Koliko je trebalo intelektualnoga napora shvatiti značenje i vrijednost pojedinca kad ga i ne znamo pravo imenovati. Teologija iz srednjega vijeka tvrdila je da bi Krist, da spasi samo jednoga čovjeka, a ne cijelo čovječanstvo, morao podnijeti jednaku muku: za jednoga jednako kao i za cijelo čovječanstvo. Povijest pojedinca, osobe, započeta je s kršćanstvom.

Jednako je tako u osnovi kršćanstva zajednica, crkva, communio. Istodobno kad se afirmirala vrijednost pojedinca, formira se snažno misao i uvjerenje da puk Božji, crkva, zajednica svetih mora rasti u zajednici duhovnih dobara. Onako kako su apostoli i učenici živjeli s Isusom: prodaj sve što imaš, i živi s nama ne brinući se o sutrašnjem danu, jer se Bog o svakome svom stvorenju brine. „Ne budite zabrinuti za svoj život: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje – u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela?“ Zatim: „Pogledajte ptice nebeske. Ljiljan u polju ima ljepšu odjeću nego kralj Salomon u svoj svojoj slavi. Ne budite zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova!“ Da bi se to ostvarilo, pojedinci se udružuju u bratstvo ljudi, a to je crkva. Da bi se takva zajednica ostvarila i održala kao zajednica (communio – a to znači i pričest, riječ koja u sebi ima značenje dijela, česti, čestice, ali uklopljena u zajednicu i zajedništvo) koja ne ugrožava osobu, sveti Pavao promišljao je u gotovo svakoj poslanici crkvama koje je osnovao, ili o kojima se brinuo. U pričesti jedemo svi u zajednici isti kruh, trebalo bi u punoj kršćanskoj tradiciji (kako je kod pravoslavnih) popiti i vina, kap vina, a to je ono što nas kao hrana i kao piće ujedinjuje, druži i čini jednakima. Komunitarnost je u suprotnosti individualizmu, kolektivizmu i globalizmu, ali i svim sustavima koji od čovjeka kao pojedinca i zajednice u kojoj pojedinci ostvaruju identitet žele stvoriti brojeve, brojlere, potrošne ljude za svoje interese.

Crkva kao zajednica

U europskom prosvjetiteljstvu ateizam je bio povlastica „najpametnijih“. Prosvjetitelji su slutili ili znali da bi ateizam razorio sve društvene vrijednosti. U liberalizmu i marksizmu ateizam je postao nova religija. Što sve nisu pisali pučki marksistički i nacistički publicisti: da Isus nije postojao, da nisu postojali ni apostoli, da su prvi kršćani bili robovi… To je potaknulo u 19. i 20. stoljeću teologe da se udube u svjedočanstva povijesti, i u tekstove Novoga zavjeta, te i među katolicima i među protestantima postoji suglasje o Kristu i prvoj Crkvi. Mladi teolog, mučenik, protestant Dietrich Bonhoeffer (1906–1944) – iz koncentracijskog logora pisao je i potajice slao pisma roditeljima i prijateljima, koja su objavljena pod znakovitim naslovom: Otpor i predanje. Otpor prema zlu i predanje Bogu. Slična je promišljanja zapisao i naš teolog Ante Kresina (1934–1990), koji je doživio pokolj svojih suseljana, njih 64, i palež svoga sela, koje je 1943. njemačka vojska u zločinačkom prohodu Istrom počinila: „Crkva kao institucija ima vlastita pravila, zakone, kodekse, norme i običaje. Ona je, bar u ranokršćansko doba, prije Konstantina i u posljednjih stotinu godina, kao Božji narod vodila računa isključivo o idejnoj premoći u svijetu. Sačuvaj, Bože, da bih prezreo dugovjeki evanđeoski navještaj Crkve u srednjem vijeku! Ali je to ipak bio vijek dominacije Crkve ne isključivo ponudom i pozivom. To je bila feudalna Crkva. Ali, i iz te i takve Crkve izrastali su sveci i proroci. Ali i u njoj! Oni su često bili ti koji su obnavljali Crkvu. Odakle njima nadahnuće? Zacijelo, ne samo od ustaljene institucije nego i iz evanđelja“. U svom proučavanju Pavlovih poslanica, koje su gotovo sve upućene crkvama koje je on utemeljio, Kresina je utvrdio da sveti Pavao gotovo polovicu tekstova posvećuje tom suživotu Isusovih učenika, novih kršćana. On, naime, svaku svoju poslanicu dijeli na dva dijela. U prvome dijelu donosi nauk Crkve, a u drugome poticaj za život u zajednici. Pogledajmo ukratko neke važne Pavlove zahtjeve u vezi sa suživotom Isusovih sljedbenika, odnosno Crkve:

Pretječite jedni druge poštovanjem (Rim 12,10); budite istomišljenici među sobom (Rim 12,16); prigrljujte jedni druge (Rim 15,7); urazumljujte jedni druge (Rim 15,14); pričekajte jedni druge (1 Kor 11,33); brinite se jedni za druge (1 Kor 12,25); ljubavlju služite jedni drugima (Gal 5,13); nosite jedni bremena drugih (Gal 6,2); tješite se uzajamno (1 Sol 5,11); izgrađujte jedan drugoga (1 Sol 5,11); gajite mir među sobom (1 Sol 5,13); činite dobro jedni drugima (1 Sol 5,15); podnosite jedni druge u ljubavi (Ef 4,2); podložni budite jedni drugima, praštajte jedni drugima (Kol 3,13); molite jedni za druge (Jak 5,16); imajmo zajedništvo jedni s drugima (1 Iv 1,7).

Da bi se ljudi okupili i međusobno komunicirali, morali su se okupljati u nekoj prostoriji, pod jednim krovom. Za vrijeme progona na grobljima, na kultnim mjestima – u katakombama, jer je taj prostor posvećen i zaštićen. Službe, liturgija bila je slična židovskoj tradiciji. Pjevanje psalama, čitanje biblijskih tekstova, zajednička molitva. Nakon što je Crkva postala slobodna, grade se crkve, bazilike, prostrane dvorane koje je bilo potrebno namjestiti i ukrasiti: tako se skladno priprema mjesto za kršćansku likovnost. Umjesto bogova i careva, Isus, a zatim i Marija kao majka Božja, s malim Isusom na krilu, upravo na ruci.

Prema židovskoj (i islamskoj) tradiciji – ni lik čovjeka ni lik stvora nije se smio crtati ni slikati u fresci ili mozaiku, u bronci lijevati, u kamenu klesati. Ali kad je u slobodi svoje crkve ukrasiti, prihvatili su izazov. Mislim da je tomu pomoglo apokrifno uvjerenje da je sveti Luka, autor evanđelja, bio slikar, i da je naslikao likove Marije, Isusove majke. Od mnogobrojnih ikona za koje se tvrdilo da ih je naslikao sveti evanđelist s vremenom se broj smanjivao: na koncu je tek nekoliko njemu bilo pripisano: jedna ikona u Rimu, druga u Firenci, treća na Trsatu, četvrta u Čenstohovi. Naravno – niti je sveti Luka htio, niti smio slikati Bogorodicu. Ali kad su se neke crkve s tim slikama počele na poseban način poštivati, a zatim i dičiti svojom „čudotvornošću“, trebalo im je odrediti čudesan postanak. Za Crnu Gospu u Čenstohovi lijepa legenda kaže da ju je sv. Luka naslikao na dasci stola koji je Isus stolar napravio za svoju obitelj. Vjernici su davali darove crkvama i samostanima kao zamolbu za pomoć ili zahvalu za postignuto, i tako su se crkve i samostani bogatili na račun Carstva. Nakon toga i ikonoklazam, uništavanje, spaljivanje ikona. Ali nije uspio. Ikone su se širile, dapače slike su pronalazile oblike kakvi su bili u antici, sada s drugim sadržajem. Najčešći lik: Bogorodica s malim djetetom, Kristom. U svakoj boljestojećoj kući kao bogata ikona, ili samo sličica na papiru: ali uvijek sa Sinčićem. Kao dijelom one obitelji u kojoj se slika čuva i poštuje. Isus i Marija kao članovi obitelji. Od tada i započinje povijest likovne umjetnosti i na Istoku i na Zapadu. Žena i njezino Dijete u temeljima je one umjetnosti koja je lako prepoznala lijepo i dobro. Kako nekoć, tako nekako i danas.

U ranom razdoblju kršćanstva izjednačena je vrijednost muških i ženskih mučenika/mučenica. Mučenik je svjedok, testis, ali umjesto latinskoga izraza koji je opterećen pravnom nejednakošću – žene nisu mogle svjedočiti po rimskom pravu – uzeta je grčka riječ – martys, martyros, mučenik, mučenica, koji su životom svjedočili pripadnost Kristovu stadu. Zato i lik dobroga pastira, a Krist je sebe usporedio s pastirom koji ne bježi kad se vuk približava stadu, pastir koji ostavlja 99 ovaca da bi pronašao jednu zalutalu ovcu. U našoj ranoj kršćanskoj tradiciji jedan reljef potječe iz Splita, drugi manji iz Novalje, oba iz 4. stoljeća. Na Zapadu su se kipari i slikari u svom radu navezali na tradiciju antike, koja je još živjela. Na Istoku je novu kršćansku umjetnost tek trebalo stvoriti. Ikone, mozaici – freske, ali nikad se nije razvilo značajnije kiparstvo. Do danas. 

Sloboda osobe lakše se postizala u zajednici, samostanu, nego u svijetu. Raspored poslova bio je strogo određen. Najcjenjeniji bili su učitelji, teolozi, a zatim prepisivači tekstova. U samostanima, napose benediktinskim na Zapadu, i sv. Bazilija, Vasilija, na Istoku sačuvana je pisana baština antike, a zatim i novi tekstovi: polemički, apologetski, mistični. Nakon toga civilizacija je mogla krenuti onim putem koji oplemenjuje čovječanstvo, oblikuje ga za život u društvu, u prihvaćanju svih kao djece Božje. Ne samo teoretski, na visokom teološkom jeziku, nego u svakodnevnoj stvarnosti.

Po tome je Božić, dan Kristova rođenja, sretna razdjelnica ljudske povijesti.

Vijenac 569 - 570

569 - 570 - 24. prosinca 2015.

Klikni za povratak