Vijenac 569 - 570

Književnost

NOVA HRVATSKA PROZA: ALIDA BREMER, OLIVINO NASLJEĐE, PREV. ŠTEFICA MARTIĆ

Živjeti u Dalmaciji u 20. stoljeću

STRAHIMIR PRIMORAC

Sve donedavno Alidu Bremer (Split, 1959) znali smo kao prevoditeljicu i promotoricu hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe u Njemačkoj. U tu zemlju odveo ju je studij, tamo je i doktorirala, a Münster je postao njezina stalna adresa. Bila je znanstvena suradnica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu, uredila je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti, prevela knjige brojnih suvremenih hrvatskih pjesnika i prozaista. Kad se 2013. u Kölnu pojavio njezin beletristički prvenac Olivas Garten (Olivin vrt), biografiji Alide Bremer dodao je novu, važnu notu. S naslovom Olivino nasljeđe, roman se ove godine pojavio i na hrvatskome, u prijevodu Štefice Martić. Upravo činjenica da tekst nije izvorno napisan na materinskom nego na drugom, naučenom jeziku pobuđuje posebno zanimanje.

„Dok sam sve više uranjala u njemački jezik i pripremala se za pisanje na njemu, pisati na hrvatskom je postajalo sve teže, jer su moje teme i moje misli postajale sve više njemačke.“ Nije to pitanje formalne naravi niti je samo individualno. To je, kaže Bremerova, neobičan proces s kojim se suočava sve više pisaca u današnjem globalnom svijetu, i pritom spominje sličan slučaj bosanskohercegovačkoga pisca Aleksandra Hemona koji piše na engleskom. Razlog je, izjavila je Alida Bremer, zašto sama nije prevela svoj roman na materinski jezik što Štefica Martić prevodi s njemačkog na hrvatski, a ona s hrvatskog na njemački; k tome, njoj samoj bilo bi se „teško distancirati od originala i osjećala bih se kao da ga moram ponovo napisati“. Ovo svjedočenje o složenom procesu osvajanja naučenog jezika i uklapanja u nj i laganom udaljavanju od materinskog podupire još jedna njezina napomena. Tvrdi da je njezin roman potaknut trendom povratka obiteljskog romana u suvremenoj njemačkoj prozi, s protagonistom koji se „vraća pitanjima pripadnosti i kontinuiteta“. Usput rečeno, porodične kronike i obiteljski romani nisu rijetkost ni u suvremenoj hrvatskoj prozi – podsjetimo na Jergovićev Rod ili Kočanov roman Sin otac sin.

 

 

 

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

 

 

„Priča“ o romanu Alide Bremer nudi intrigantnu i poučnu građu književnoj sociologiji, psihologiji, teoriji. Roman je nastao kao posljedica autoričine iritiranosti činjenicom da se u svojoj novoj sredini uvijek iznova suočavala s jednostranom, negativnom slikom ustaške Hrvatske. Mračnoj predodžbi o svim Hrvatima kao fašistima, poslušnicima njemačkih nacista suprotstavila je priču o stradanjima dalmatinske partizanske obitelji svoje majke.

Radnja romana započinje u proljeće 2008, kad na Alidinu adresu u Münsteru stiže pismo odvjetnika iz Zadra i obavijest da ju je baka Oliva koja je živjela u Vodicama i umrla prije osamnaest godina, imenovala nasljednicom jednog maslinika. Da bi to nasljeđe postalo zakonito, trebalo bi pokrenuti sudski postupak jer parcela na kojoj se nalazi dvjestotinjak stabala maslina još nije upisana u zemljišne knjige nove države. Alida najprije ne želi ući u tu avanturu jer zna da je čeka trakavica s neizvjesnim ishodom, ali prevlada nostalgija i upusti se u postupak brisanja predaka iz zemljišnih knjiga. Svoje zapletanje u nesređene knjige i mrzovolju službenika, razgovore s lukavim odvjetnikom u kojima postupno otkriva veliku prevaru u poratnoj privatizaciji i pretvorbi opisuje briljantno. Kako postupak prikupljanja dokumenata traje, Alida usput doznaje životne priče predaka – o udajama, ženidbama, siromaštvu, međusobnim odnosima, ekonomskoj emigraciji u Australiju i Slavoniju, o političkim previranjima u međuratnoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, o pogubnoj podjeli na lijeve i desne (crvene i crne), o talijanskoj i njemačkoj okupaciji, o odlasku muškaraca u partizane, a žena u logore na Molatu, u Italiji, Srbiji i Njemačkoj, o evakuaciji u zbjeg u El Shattu (tada su izbjeglice išle u suprotnom smjeru od današnjega), o zbivanjima u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Iako okvirna priča o zakonitu nasljeđivanju maslinika završava u tri godine (2008–2011), roman, vraćanjem u prošlost, obuhvaća cijelo stoljeće hrvatske povijesti u Dalmaciji. Zato bi umjesto obiteljskom kronikom, u kojoj je lik Olive izdvojen kao stožerni, preciznije bilo roman nazvati porodičnom kronikom jer je riječ o četiri generacije porodičnoga stabla. Specifičnost je romana da su u žarištu ženski likovi, i da se ne spominje nijedno prezime, nego samo osobna imena. Kako autobiografski elementi igraju važnu ulogu u romanu, jer stvarnost i fikcija ulaze u osjetljive odnose, autorica je u uvodnoj napomeni te Zahvalama i napomenama odaslala jasan signal: „Iako su se mnogi povijesni događaji opisani u ovoj knjizi uistinu odigrali i iako su sudbine pojedinih likova ove knjige manje ili više vjerno prepričane, ova knjiga nije dokument, nego roman. Stoga je i sve u njoj fikcija: likovi i događaji.“

S obzirom na to da je karakterne osobine svih likova romana sama oblikovala, autorica je promijenila imena stvarnih osoba. Njih nose samo likovi bake Olive i pripovjedačice Alide, ali se ne podudaraju u svemu sa stvarnim osobama. Jasno se kaže i koji događaji u knjizi odgovaraju onomu što se doista odigralo u zbilji: brat stvarne bake Olive i njegov sin poginuli su u ratu kao partizani, njezinu su snahu strijeljali talijanski fašisti, Olivina su majka i nećakinja prošle torture u više talijanskih logora, dvije su joj mlađe kćeri bile u izbjegličkom logoru u El Shattu, a Oliva je bila u njemačkim logorima u Srbiji.

Osim osnovnog motiva o tegobnom životu dalmatinskih težaka i ribara, koji su pod stalnom prijetnjom austrijskih, talijanskih, ugarskih ili srpskih presezanja, Alida Bremer u Olivinu nasljeđu razvija i nekoliko drugih, važnih motiva. Primjerice motiv pravednosti, u spoju od prakršćanskih do ranih lijevih ideja prve polovice 20. stoljeća, te motiv Mediterana – mjesta lijepa i ugodna za život. No to je i mjesto za kojim se čezne kad ste daleko od njega kao što je daleko autorica, a ta se snažna nostalgija osobito osjeća u blago ironičnim tenzijama koje se rađaju u razgovorima pripovjedačice romana i njezina fikcionalnog muža Nijemca. Roman bi vjerojatno i nešto drukčije izgledao da je pisan s mišlju na hrvatskoga čitatelja, a ne za njemačkoga, koji o nama ne zna ništa ili je ono što zna iskrivljeno. Izvrsno je i za naše čitatelje i za našu književnost što smo dobili prijevod ovog odličnog romana. Mislim da ga s pravom možemo smatrati (i) svojim.

Vijenac 569 - 570

569 - 570 - 24. prosinca 2015.

Klikni za povratak