Vijenac 567

Književnost, Naslovnica

U povodu 60. godišnjice Tinove smrti

Ujevićeva Sunčeva kolijevka

Borben Vladović

Neki povjesničari književnosti smatraju da se Ujević nije najbolje izražavao u pjesmama slobodnoga stiha. Moje je mišljenje da je taj veliki pjesnik zatvorene forme i u slobodnome stihu dosezao najviše pjesničke domete. To se dobro ocrtava u pjesmi Sunčeva kolijevka kao umjetnički vrlo uspjelom sastavku

Sunčeva kolijevka objavljena je u zbirci pjesama Ojađeno zvono tiskanoj 1933. godine kao izvanredno izdanje Matice hrvatske u Zagrebu. Urednik je bio Branimir Livadić. Knjiga ima 154 stranice i 84 pjesme. Podijeljena je u pet ciklusa, a Sunčeva kolijevka nalazi se u ciklusu Misao.

Prije no što je objavljena u knjizi objavili su je časopisi: Vreme, u Beogradu, u siječnju 1931, te Zora, u Zagrebu, u svibnju iste 1931.

Pokušat ću odrediti, slijedom Ujevićeve biografije, kada i gdje je nastala pjesma Sunčeva kolijevka.

Ujević u studenom 1929. napušta Beograd i odlazi u Split. U Splitu ostaje do kraja kolovoza 1930. i početkom rujna te godine dolazi u Sarajevo, gdje boravi sedam godina.

 

 

 


Tin Ujević – najveći majstor pjesničke tehnike u hrvatskoj lirici

 

Sunčeva kolijevka nastala je, možemo bez ustezanja reći, na autorovu neposrednom doživljaju. Ne bih u ovom trenutku iznosio fabulu pjesme, to ću učiniti poslije, samo bih napomenuo, u svrhu najavljenoga pitanja, da se radnja zbiva zimi, da se navode „snijezi“ (tri puta) i da je subjektu vrlo hladno.

Tijekom zime 1929. na 1930. u Splitu, gdje Ujević boravi, nije sniježilo, a nije bilo ni osobito hladno pa je teško zamisliti da pjesnik svoj neposredni doživljaj iskazuje iz potpuno drukčijega okružja.

Prije boravka u Splitu Ujević potkraj kolovoza 1926. dolazi u Beograd, gdje ostaje tri godine, tri zime. Dakle Sunčeva kolijevka mogla je nastati 1926, 1927. ili 1928. u Beogradu, gdje padaju „snijezi“.

U vječnom iščekivanju honorara

Iz Ujevićeve korespondencije svima su znani učestali pjesnikovi teški financijski problemi, zbog čega se stalno brinuo o isplatama honorara za svoje objavljene literarne radove. Iz toga razloga Ujević bi tek napisane eseje, prijevode, pjesme slao časopisima i novinama. Zato se neuvjerljivim čini da je Ujević Sunčevu kolijevku (uz još nekoliko pjesama) držao u ladici sve do 1930, kada ju je ponudio novinama Vreme, koje su je objavile u siječnju 1931. Po toj logici i Beograd bi otpao kao moguće mjesto nastanka pjesme.

Nakon sunčanoga Splita Ujević dolazi u rujnu 1930. u Sarajevo, gdje malo koga poznaje, za razliku od beogradske sredine, u kojoj ima mnogo znanaca u umjetničkim krugovima.

Uskoro dolazi studeni, pa prosinac, kada se u Sarajevu spuste magle, kiše i vjetrovi te „dekorativni snijezi“, kako stoji u petom stihu Sunčeve kolijevke.

Ujević se smjestio na adresi Dugi sokak broj 4, bez novca, bez znanaca. Nema ni za drva da naloži peć. Zato hitno šalje nekoliko svojih novih pjesama, među kojima i Sunčevu kolijevku, u novine Vreme u Beograd, gdje ga dobro poznaju i cijene. Urednici Vremena promptno reagiraju i objavljuju pjesme. Ujević nestrpljivo očekuje honorar.

Po svemu iznesenome i po slijedu događaja može se zaključiti da je Ujević pjesmu Sunčeva kolijevka napisao u Sarajevu, u hladnoj sobi u Dugom sokaku na broju 4.

Ostaje pitanje kada je pjesma nastala. S velikom pouzdanošću možemo reći da je to bilo u prosincu 1930. Naime, u pjesmi u 25. stihu pjesnik doslovce navodi: „O božićnoj noći savladavam strah zime“.

Suradnja s Livadićem

Kao što sam već naveo, Sunčeva kolijevka u knjizi je objavljena prvi put 1933. u Ojađenom zvonu, uz antologijske i slavne pjesme kao što su Svakidašnja jadikovka prenijeta iz zbirke Lelek sebra, Notturno prenijet iz zbirke Kolajna te Igračka vjetrova iz časopisa Savremenik pod naslovom Ludibrium ventis.

U učestaloj korespondenciji između urednika Branimira Livadića iz Zagreba i Tina Ujevića iz Sarajeva o definitivnoj redakciji Ojađenoga zvona saznajemo kako su zajedno od rukopisnih 147 pjesama odabrali 84, među kojima i Sunčevu kolijevku. Nevjerojatnim se čini da je Livadić htio eliminirati Svetkovinu ruža, poslije znamenitu pjesmu. Ujević je u nekoliko navrata čvrsto brani i ne dopušta njezino odbacivanje unatoč respekta prema tada uvaženu Branimiru Livadiću. No takvih prijepora npr. sa Sunčevom kolijevkom nije bilo ni od strane autora ni urednika.

U autografu Ojađenog zvona (u Zavodu za književnost HAZU-a) nalazi se i pjesma Sunčeva kolijevka na 92. stranici. Autograf je pisan brižljivo, tintom, gotovo tiskanim slovima, paginiran od 1. do 151. stranice. U autografu nema naziva ciklusa.

U prvim Ujevićevim izabranim pjesmama iz 1937, u izboru stanovitoga Božidara Kovačevića, nema pjesme Sunčeva kolijevka. Nema je ni u Rukoveti iz 1950. u redakciji Jure Kaštelana, a nema je ni u Odabranim pjesmama iz 1957. u uredništvu Dragutina Tadijanovića i Gustava Krkleca. No iz relevantnih izvora može se zaključiti da je autor Ujević tu pjesmu cijenio. Sada kada prijeđemo na opisivanje same pjesme vidjet ćemo i zašto. Vidjet ćemo o čemu Ujević piše u toj pjesmi, koliko mu je bliska njezina tema i koliko je s njom srastao.

U uvodnoj strofi subjekt u božićnoj noći sam i osamljen (česta Ujevićeva tema) leži u svome prljavome krevetu. Nije u njega samo osjećaj samoće, već i neka srdžba i ljutnja jer „slini na jastuke“ i „grize posteljinu“. Iz prva dva stiha iščitava se subjektovo stanje: sam je i siromašan u bijednom smještaju. Turobnu atmosferu potenciraju, u trećem stihu, ulični fenjeri koji u sobu unose pustoš s ulice. Svi su već po toplim kućama. A onda mu se, u zadnjem stihu, javi žudnja za ženom. To iskazuje u sintagmi „erotski vukodlak“. Osjeća se kao čovjek koji za punoga Mjeseca poprima izgled i ćud vuka.

U drugoj strofi kaže se da je u eksterijeru snijeg, da su vani „dekorativni snijezi“. Znači da je snijeg pao već prije, da trenutačno ne pada. Znamo da kada pada snijeg nije osobito hladno, već nakon snijega, kada nastupi vedrina. A u pojmu vukodlaka autor naznačuje da je pun Mjesec. Hladnoća u sobi naglašava se opisom kako voda u cijevima mrzne, a one pucaju. Dakako, „u peći nema drva“. Dakle, subjekt leži u prljavom krevetu i u vrlo hladnoj sobi.

U trećoj kitici, dašćući pod dekom, jadnik je počeo rekapitulirati svoje dotadašnje životne postaje; je li i prije „zebao“, jesu li ga i prije kvasile kiše i tukli vjetrovi? Zaključio je potvrdno, ali autor to nije izravno rekao, nego je u izdvojenom stihu nakon treće kitice zavapio: „O da se osuši!“ Kada će se moje pokislo, vlažno tijelo, duša osušiti? Koliko još godina ovako?

U petoj strofi jadniku se pričinja da iz hladne peći ipak izviru plamenovi, svijetli trakovi, jer kada peć gori, ona je poput kolijevke sunca. Već u sljedećem stihu subjekt se vraća u zbilju te shvaća kako je taj privid samo „maštanija uspomene“. A koje su to uspomene? Još prije nekoliko mjeseci, ako poistovjetimo autora i subjekta pjesme, autor je živio u sunčanome Splitu, koji je zaista po svojoj mediteranskoj klimi „kolijevka Sunca“. A sada se evo nalazi u hladnoj unutrašnjosti, svoje prve sarajevske zime.

Naslov pjesme nije sukladan sadržaju. Suprotan je tmurnoj sobi, tjeskobnoj atmosferi, mračnom raspoloženju aktera. Nigdje nema svjetla ni sunca. Unutra su „magličasti fantomi“, „zagušena soba“, „težak dah“, mrak pod „ćebetom“, „zebnja“, hladnoća koja „štipa kožu“. No smisao naslova aludira na dane u sunčanome Splitu. Sama pjesma ne nudi nadu u skori susret sa „sunčanim fontanama“. Naime, kod autora se tako i zbilo. Ujević je u maglenom Sarajevu ostao sedam godina.

U šestoj strofi naglašavaju se ponavljanjem informacije i rekviziti iz prve: božićna noć, zima, jastuci...

Opći ton Sunčeve kolijevke, tako je i u pojedinačnim motivima pjesme, turoban, tjeskoban, mračan, tegoban, pun patnje i dramatičnosti.

Autobiografska pjesma

Pjesma je izvrsno organizirana kao cjelina; narativna linija teče dramaturški logično s kulminacijom u sredini pjesme, zatim smirivanjem, mirenjem sa stanjem u kojem se akter nalazi, pa buđenje nade, koju doduše odmah otklanja jer stiže zadnja tercina koja ponavlja situaciju iz prve strofe kao rondo, krug, iz kojega subjekt ne vidi izlaza. Pjesma je vrlo sugestivna i pruža vjeran opis duševnoga stanja aktera.

Po tome kako se tema u pjesmi razvija moglo bi se reći da je Sunčeva kolijevka prozna sekvenca, kad u njoj ne bi bilo pjesničkih izražajnih sredstava. Ali ima ih, i to ujevićevski jakih pjesničkih slika.

Koja su autorova izražajna sredstva, koju formu rabi, koja je struktura pjesme? Već smo rekli da pjesma ima šest strofa. One nisu simetrične. Prva ima pet stihova, druga šest, treća pet, pa jedan samostalni izdvojeni stih, grafički pomaknut udesno. Četvrta kitica ima tri stiha, peta četiri i šesta tri stiha. Sveukupno 27 stihova.

Sunčeva kolijevka objavljena u Ojađenom zvonu druga je verzija pjesme. Prva je verzija ona objavljena u novinama Vreme i časopisu Zora, koje su identične. Prva verzija iz 1931. i druga iz 1933. razlikuju se u: 4. stihu gdje je u prvoj verziji riječ jedan a u drugoj riječ neki. U 11. stihu riječ topline zamijenjena je sa stezanja. U 12. stihu riječ stvor zamijenjena je sa skot. U 16. stihu prve verzije nema riječi čestito, koja jest u drugoj verziji. U 20. stihu prve verzije nema riječi duša, za razliku od druge. Stiha 23, vrlo važnoga: „kao maštanija uspomene“, u prvoj verziji nema, pa prva verzija pjesme ima 26 stihova. U 24. stihu prve verzije nema pak pridjeva težak.

Ako je Sunčeva kolijevka dominantno autobiografska pjesma, a ja smatram da jest, moglo bi se naslutiti da ju je autor napisao u jednome dahu i takvu je objavio, što je i učinio u časopisima. No kao što vidimo Ujević ju je za knjigu dorađivao. I time se dade pokazati kako je autoru do te pjesme bilo itekako stalo. Dotjerivanje pjesme za Ojađeno zvono potvrđuje da je Ujević ne sasvim dovršenu pjesmu žurno poslao u časopise. Definitivnim oblikovanjem, mijenjajući neke neprecizne riječi točnijima i jakima, kao i umetanjem ključnoga stiha, pogotovo za situiranje naslova u korpus pjesme, Sunčeva kolijevka znatno je dobila na literarnoj vrijednosti.

Prozni dojam Sunčeve kolijevke, osim narativnosti, stječe se i po tome što je napisana u slobodnome stihu, i to polifonijskom slobodnome stihu s nepravilnom strofičnošću. Pjesnik među stihove stavlja punu interpunkciju (točku, zarez, dvotočje, upitnik, uskličnik) kao da je stih prozna rečenica. No tu su akcenatske cjeline, a uspostaviti stihovni ritam Ujeviću, kao vrsnom versifikatoru, nije bio problem. Slobodni je stih kao forma evolutivno napredniji u odnosu na vezani. Prvi se slobodnim stihom služio u svjetskoj književnosti američki pjesnik Walt Whitman. Budući da je Ujević prevodio Whitmana, nije čudno da se i on okušao u toj formi. No u hrvatskom pjesništvu, osim prethodnih sporadičnih pojava, prvi važniji pjesnički tekst u slobodnome stihu Krležina je Podnevna simfonija. Tek s Antunom Brankom Šimićem slobodni stih postaje priznata artistička forma. Kako je Krleža mlađi od Ujevića, Šimić pogotovo, prirodno je da mlađi umjetnici teže novinama, ali je i Ujević, okušavši se u slobodnome stihu, pokazao je intelektualnu i umjetničku vitalnost. Ujevićev slobodni stih vrlo je raznorodan, svojevrsna sinteza ekspresionističkih, futurističkih i nadrealističkih pogleda na stihovlje.

Velik pjesnik slobodnoga stiha

Kao što znamo, gotovo cijeli Ujevićev pjesnički opus napisan je u zatvorenoj formi: u sonetima, vezanom stihu, rimama. Produkcija Tina Ujevića u slobodnome stihu, isprva ograničena na pjesme u časopisima (rekli smo Vreme, Zora), slijedi potom i u zbirkama, počevši od Auta na korzu (1932), Ojađenog zvona (1933), i poslije. Malobrojne su njegove pjesme u slobodnome stihu i zato je Sunčeva kolijevka rijetka, iznimna, zanimljiva. U njoj nema katrena, rima, jer je Ujeviću u toj pjesmi bio važan sadržaj, a znamo da se u slobodnome stihu forma podređuje sadržaju. U ovoj je pjesmi opisana realna scena, u predmetnom, doživljajnom i formalnom sloju, pa bi se moglo reći da je ovdje riječ o modernom objektivizmu. To je retorična pjesma sa socijalnom temom. Stil cijele pjesme alegoričan je i simboličan iako fiksira konkretni ambijent, situaciju i stanje aktera.

Neki povjesničari književnosti smatraju da se Ujević nije najbolje izražavao u pjesmama slobodnoga stiha. Moje je mišljenje da je taj veliki pjesnik zatvorene forme i u slobodnome stihu dosezao najviše pjesničke domete. Stoga sam pristupio pjesmi Sunčeva kolijevka kao umjetnički vrlo uspjelu sastavku. A kako je moj estetski izbor na strani modernističkog izričaja i poetike, posebno me privlače pjesme takva sloga. I zbog toga me je privukla Ujevićeva pjesma. Pjesme slobodnoga stiha u opusu Tina Ujevića, mislim, zanemarene su u percepciji stručnjaka i čitatelja.

 

 

Tin Ujević

Sunčeva kolijevka

 

 

U božićnoj noći slinim na jastuke

i grizem neopranu posteljinu:

osvjetljuju nas ulični fenjeri

mene i neki magličasti fantom

erotskog vukodlaka.

 

Dekorativni snijezi po običaju

nakostriješiše strehe iglicama.

U peći nema drva,

ali puca i praska u cijevima,

i vodi, kroz očajanje dvorišnih mačaka,

u grozničava stezanja, zagušenih soba.

 

– Taj veliki, dragi Ja je mali skot pod

ćebetom:

je li mnogo zebo pod snijezima,

je li se malo grčio na kišama,

nije li bio gruvan vjetrovima,

je li čestito znao za se?

                   O da se osuši!

Koliko ljeta Ja da još se suši?

Koliko ljeta da se sebi vrati,

duša, u ćošak svoje kuće?

 

Snijezi, kiše, vjetrovi još štipaju kožu,

ali iz hladne peći žamore ognjevi

kao maštanija uspomene,

a iz grudi promiče težak dah.

 

O božićnoj noći savladavam strah

zime,

ovaj mali plamen pjeni se na usta

i ispušta zubima vodu na jastuke.

 

 

 

 

 

Vijenac 567

567 - 26. studenoga 2015.

Klikni za povratak