Vijenac 567

Likovna umjetnost

Iz izložbu Biseri moderne – kolekcija Pavla Beljanskog, Umjetnički paviljon, 19. studenoga–10. siječnja 2016.

Kolekcija s vizijom i strašću

Nikola Albaneže

Srpski diplomat Pavle Beljanski svoju kolekciju umjetnina započeo je skupljati nakon što je kupio portret Mladi diplomat koji je izradio Marino Tartaglia u Beču 1923. Beljanski se nakon toga okreće prema skupljanju djela suvremenika i to onih iz vlastite sredine

Reputacija koja već odavno prati kolekciju Pavla Beljanskog, potvrdila se to sada i na izložbi u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu pod naslovom Biseri moderne, potpuno je opravdana. Zbirka je doista ispunjena probranim ostvarenjima, ponajprije srpskoga slikarstva, nastalima većinom u prvoj polovici 20. stoljeća, a napose u razdoblju između dvaju svjetskih ratova koje se izdvaja – ukoliko ga sagledamo iz povijesne perspektive – po homogenosti sačinjenoj od raznih individualnih poetika s određenim zajedničkim nazivnicima koje možemo najbolje sažeti obilježjem: modernizam intimističkog i ekspresionističkog predznaka.

Zagrebačka prezentacija kolekcije Beljanski – kako se moglo čuti: prva izvan granica Srbije – realizirana je kao dio projekta razmjene izložaba između dviju država, odnosno u suradnji triju ustanova (Spomen-zbirke Pavla Beljanskog iz Novog Sada, Moderne galerije i Umjetničkoga paviljona iz Zagreba) te valja napomenuti kako se kao uzvratna za koji dan otvara u Novome Sadu izložba Miroslav Kraljević i sljedbenici iz zbirki naše Moderne galerije.

 

 


Vlaho Bukovac, Velika Iza, 1882.

 

 

Kao i svaka naracija o kolekciji, tako i ova uključuje bitne dionice o njezinu tvorcu; postoje ključne točke, prijelomni datumi, događaji koji markiraju početak, etape, zaključenje. U slučaju Beljanskog portret Mladi diplomat koji je izradio Marino Tartaglia u Beču 1923. pokazao se osobito znakovitim; do tada već iskazujući kolekcionarske, ali još nedefinirane sklonosti (antikviteti, renesansna umjetnost), Beljanski se nakon iskustva s Tartagliom okreće prema skupljanju „djela suvremenika i to onih iz vlastite sredine“ – kako napominje u uvodnome dijelu svoga eseja Zvonko Maković, uz Jasnu Jovanov autor izložbe. A da se radi o izvrsnom Tartaglinom djelu, uvjerili smo se i na njegovoj retrospektivi održanoj prije dvanaest godina u Klovićevim dvorima. Sam autor sliku je s opravdano velikim očekivanjima poslao na Svjetsku izložbu u Barceloni 1929. te mu je za nju dodijeljena srebrna medalja.

Ukoliko Tartaglin portret shvatimo kao ishodište, svojevrsnu inicijaciju kolekcionara, dalje su mu etape ispisane prijateljstvima s umjetnicima (Milom Milunovićem, Milanom Konjovićem, Savom Šumanovićem…) čime dopunjuje svoju diplomatsku karijeru i obogaćuje boravke u raznim kulturnim središtima. No još se jedna slika izdvaja iz zbirke, i to ne samo kao veliko djelo nego i po stilskoj nepripadnosti ostatku društva. To je Velika Iza Vlaha Bukovca iz 1882. (kolekcionar je kupuje na aukciji u Parizu 1929, po čemu se također razlikuje od ostalih akvizicija) – djelo koje je obilježilo karijeru svoga autora. A danas, pak, nakon dugoga razdoblja tijekom kojega su „stratezi modernizma odbacili kao istrošenu valutu“ umjetnost Cabanela (Maković) – što je, nedvojbeno, primjenjivo i na njegova učenika iz Hrvatske – Bukovčevo se djelo i dalje nekako dobro i, dapače, sve uspješnije nosi s mlađima i avangardnijima od sebe. Konzervativizam na djelu? Ili tek vječne mijene mode i ukusa?! Posjetiteljima koji su se već susretali s Izom bit će zanimljivo vidjeti je nakon restauracije 2013.

 

 

 


Marino Tartaglia, Mladi diplomat, 1923.

 

Što se sama likovnog postava tiče, odmah se uočava kako su Tartaglia po sredini kraće osi, a napose pak Bukovac s jedne, pa i Šumanović s druge strane duže prostorne osi povlašteno izloženi (uobičajeno već, ni skulpturalna ostvarenja nemaju većih problema), ali duž četiri duga zida nedostaje pokoja cezura u gustom ritmu slika kojih se ukrasni okviri ponegdje približavaju na pedalj razdaljine. Očigledna dvojba: prikazati što više radova ili uspostaviti manje cjeline koje se podupiru – „dobro međusobno razgovaraju“ – razriješena je (ako je uopće i postojala) u korist prve opcije. Dakako da nema potrebe uobličavati razmještaj eksponata do stupnja kakav posjeduje stalni postav (inače detaljno prikazan u tekstu Jasne Jovanov, ravnateljice Spomen-zbirke), ali korak u takvu smjeru mogao se s pokojom pregradom relativno lako postići. Inače, na izložbi je prikazano osamdeset umjetničkih radova (izbor od ukupno 187 umjetnina). Osim spomenutih Tartaglie i Bukovca, uz još šest slika nalazi se pored predmetne i duža legenda; u prvome odlomku upoznaje nas detaljnije s umjetninom o kojoj je riječ, dok se u drugome ponavlja tvrdnja kako su autori (svaki se put navode imena) izdvojili taj rad kao jedan od bisera kolekcije.

U svakom slučaju, opravdano je ustvrditi kako smo u prilici upoznati se s kolekcijom koja je skupljana s vizijom i strašću, nužnim pretpostavkama za ostvarenje kolekcionarske relevantnosti. U osnovi je takvih životnih projekata i ostvarenja uvijek koncept koji objedinjuje ukus i poznavanje. Prisjetimo li se raznih kolekcionara u povijesti, uvjerit ćemo se kako se to potvrđuje svaki put. Prisjetimo li se u proteklim godinama inauguriranih naj kolekcija na hrvatskoj kolekcionarskoj sceni, možda bi jedan od zaključaka na temelju primjera Pavla Beljanskoga mogao biti: prikupljajte umjetnost svoga vremena ili drugih razdoblja strpljivo, s poznavanjem problematike te: nije baš sve moguće ostvariti preko noći.

Vijenac 567

567 - 26. studenoga 2015.

Klikni za povratak