Vijenac 565

Naslovnica, Tema

Svetlana Aleksijevič – POGLED SA STRANE

Enciklopedija sovjetizma

Fikret Cacan

Dokumentarni postupak Svetlani Aleksijevič omogućuje da se udubi u prijelomna zbivanja u povijesti zemlje: ratove, kataklizme, prevrate, kolektivizaciju, logore; sve ono čime povijest bivšega Sovjetskog Saveza obiluje preko svake mjere

 

 

Napokon je prije nekoliko dana Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu, nakon što je 2013. bila jedna od glavnih kandidatkinja. Rijetko se u povijesti Nobelove nagrade događa da nekom piscu i ozbiljnom kandidatu izmakne nagrada, a da je poslije ipak dobije, ali je ovog puta prošlo samo dvije godine i Svetlana se Aleksijevič ovjenčala uglednom nagradom. Rodila se 31. svibnja 1948. u Stanislavu (današnjemu Ivano-Frankovsku u Ukrajini) od oca Bjelorusa i majke Ukrajinke. Obitelj joj se preselila u Bjelorusiju, gdje je Svetlana 1965. završila srednju školu, a poslije je radila kao učiteljica povijesti i njemačkog jezika, zatim kao novinarka. Godine 1972. završila je novinarski fakultet i nastavila raditi u raznim listovima te na kraju postala urednicom eseja i publicistike u časopisu Neman. U Savez pisaca SSSR-a primljena je tek 1983.

Od 2000. živi i radi u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, odnosno u Berlinu, gdje je do 2011. živjela, kako kaže, u vrlo „buržujskom kvartu, vrlo lijepom i mirnom, ali gdje je tek 500 metara dalje, preko željezničke pruge, turska četvrt u kojoj je sve drukčije: i ljudi i prodavaonice“. Tu se već vidi njezino oko za nespojive svjetove koji Svetlani Aleksijevič, kao jednoj od najangažiranijih spisateljica današnjice, pružaju uvid u kulturno-povijesne raznolikosti i napetosti koje obilježavaju ljudski život i svagdan, kako bi se u njezinim knjigama stopili u osebujan književni glas. Nakon izlaska knjige Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka Svetlana Aleksijevič uvrštena je među kandidate za Nobelovu nagradu, kao dosadašnja zaslužnica niza velikih književnih nagrada. Knjige kojima je osvojila brojne nagrade prevedene su na vodeće europske jezike: Rat nema žensko lice, Cinčani dječaci, Černobilska molitva, Začarani smrću, Posljednji svjedoci, Solo za dječji glas. Svetlana Aleksijevič stekla je slavu u Americi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Japanu, Francuskoj, Kini, Vijetnamu, Bugarskoj i Indiji, a knjiga Rabljeno doba prvi je prijevod ove autorice na hrvatski jezik.

Bilježenje glasova povijesti

Glavna značajka i osobitost stila Svetlane Aleksijevič jest svojevrsni višeglasni dokumentaristički zapis kojim se obrađuje neki zamašan povijesni događaj, kao što je černobilska katastrofa, Afganistanski rat ili sovjetska perestrojka ili tranzicija. Upravo je „polifoniju glasova“ istaknuo i Nobelov odbor u obrazloženju nagrade. Njezine su knjige redovito sastavljene od potresnih razgovora, pa i monologa, sa sudionicima i svjedocima povijesti. Sama autorica to zove „žanrom ljudskih glasova“, koji je zapravo njezin pogled na svijet. Kada stvarni ljudi govore o najvažnijim zbivanjima svojega doba, onda se uzajamno supostavljaju opća povijest zemlje i povijest male ljudske sudbine, kaže autorica. Razlog te snažne dokumentarnosti leži u nemoći današnje umjetnosti da prikaže potpunu sliku našega svijeta, dok nas dokument približava stvarnosti koju umjetnost često i ne naslućuje. Svetlana Aleksijevič naziva tu činjeničnu povijest – poviješću osjećanja, zapravo, propuštenom poviješću, onim što je čovjek shvaćao i pamtio tijekom događaja. Na dokumentarno-činjenični način autorica se može udubiti u prijelomna zbivanja u povijesti zemlje, kao što su ratovi, kataklizme, prevrati, kolektivizacija, logori; sve ono čime obiluje povijest bivšega Sovjetskog Saveza preko svake mjere. Rabljeno doba tako je autoričina metafora za razdoblje u kojemu je naglo i neočekivano, dakle, nespremno, odbačena sovjetska epoha – ravno u poslovičnu ropotarnicu povijesti, a na njezino je mjesto došlo nešto neodredivo loše – novi kapitalizam s „novorusima“ kao nositeljima potpuno raslojena društva.

 

 

 


Preveo Fikret Cacan, Edicije Božičević

 

U književnosti se može naći još uspjelih metafora za taj tektonski povijesni prevrat – sjetimo se samo ruskog nobelovca, svjetskoga pjesnika Josifa Brodskog, svojedobno izbačenog naglavačke iz „najnaprednijeg društva“, koji je taj prevrat precizno nazvao: antropološkim pokusom. Time je rečeno osnovno: da se sovjetizam ponio prema čovjeku kao prema tijestu od kojega se može umijesiti novi čovjek. Ali dirnuti u ljudsku bit i nastojati je promijeniti, prije svega je antropološko pitanje. A filozofi se do danas čude kakva se nakaradna lenjinistička teorija prirode i društva, pod nekadašnjim imenom dijamat (to jest, dijalektički materijalizam), pozivala na nevini marksizam, koji to nije imao ni u najdaljoj primisli. Ta neobično vulgarna ideja zauzdala je petinu zemaljske kugle samim pozivanjem na „goli materijalizam“, ali s pomoću željezne partijske diktature koja je okovala sve društvene sastavnice, uvodeći nadzor nad kompletnom društvenom, zapravo umjetničkom i znanstvenom, misli. Tako se umjetnost i znanost, kao i društvena misao, sovjetskoga doba zapravo registrira samo po onome što je izbjeglo partijskom nadzoru, a znanost je bila tim slobodnija što se manje ticala društvenih pitanja.

Ipak, ostaje činjenica da su milijuni ljudi proživjeli svoje, često tragične, živote nošeni tom idejom. Cijeli su naraštaji izdržali nesagledive teškoće vjerujući u ideju od koje „plamte oči“. I ostala je potreba u sovjetskim ljudima, da vjeruju u nešto više, ma kako to bilo daleko i neprovjerljivo, ili isprazno. Kako shvatiti čovjeka koji ostaje za sebe „komunist” iako se vraća iz logora u kojemu je proveo cijeli život, ne znajući zašto, često ostavljajući ondje cijelu obitelj? S druge strane, živjeli su i milijuni onih koji su na najprizemniji način služili istoj ideji, nimalo joj ne vjerujući: to su cinkaroši, oni koji su milijune poslali u logore. U knjizi Rabljeno doba jedna teta, na upit dječaka zašto je uništila rođenoga brata, kaže: „Probaj mi naći u staljinizmu jednoga poštenog čovjeka.” Oči plamte fanaticima, svjesna je naša autorica, ali se sama ni na trenutak ne postavlja kao sudac nad sugovornicima. Naprotiv, ona je sućutna, i zato su njezini sugovornici iskreni i vjerodostojni: imamo pred sobom književnu građu sastavljenu od čiste ljudske građe: sjećanja, suza i krvi.

Odučenost od slobode

Svetlana Aleksijevič u knjigama izvlači na svjetlo dana sjećanja i dojmove običnih ljudi, „sudionika socijalističke drame”, ono što su tajili u sebi cijeloga života. „Komunizam je imao lud plan – preraditi ‘staroga’ čovjeka, krhkog Adama. I to se postiglo… možda je to jedino što se postiglo. Za sedamdeset i nešto godina u laboratoriju marksizma-lenjinizma izdvojen je posebni ljudski tip – homo sovieticus. Jedni drže da je to tragičan lik, a drugi ga zovu ‘sovok’.“ Dalje autorica navodi kako tog čovjeka nepogrešivo prepoznaje putujući zemljama koje su nekoć bile u okvirima SSSR-a, a sada su samostalne države, zato što on ima svoje predodžbe o dobru i zlu, junacima i mučenicima te poseban odnos sa smrću. Po tom odnosu prema smrti sovjetizam se razlikuje od drugih zemalja „realnog socijalizma“. Riječ je o posvemašnjoj orijentaciji prema smrti, usmjeravanju mladih ljudi na ideju nužnog žrtvovanja za državu, odnosno, tezu o bezvrijednosti ljudskog života, što je rezultiralo, prema uvjerljivim napisima i nalazima Svetlane Aleksijevič, čak i brojnim slučajevima samoubojstva mladih ljudi. To su bili oni koji su „namrtvo prirasli ideji, koji su je usvojili tako da se ne može otrgnuti – država je postala njihovim svemirom, zamijenila im je sve, čak i vlastiti život“.

Udaljenost od stvarnosti iskazala se već s pojavom perestrojke: tada se općenito mislilo da će slobodno čitanje donedavno zabranjenih knjiga biti dovoljno da se društvo oslobodi tereta prošlosti. Problem je bio u tome što „čovjek nije zapažao svoje ropstvo, čak je volio svoje ropstvo“. Zato se sovjetske ljude u najozbiljnijem sociološkom kontekstu do danas dijeli po generalnim sekretarima partije: staljinski, hruščovski, brežnjevski i gorbačovski naraštaj. Osnovni današnji problem u Rusiji još se može svesti na odučenost od slobode! A bez slobode nema poduzetništva, pa ni kapitalizma i prirodnoga razvoja društva. U romanu Sve teče Vasilij Grossman definira slobodu izvan kvazidemokratskih floskula poput slobode govora, tiska, kretanja. Naime, elementarna ljudska sloboda glasanja i kretanja nije definicija slobode, nego je sloboda ono što slobodno društvo mora osigurati slobodnim građanima da bi bili slobodni: a to je sloboda poduzetništva. Baviti se onim za što si rođen i što će ti osigurati egzistenciju glavna je zadaća društva!

Možda je to nemoguća zadaća, ali slobodno društvo mora raditi u tom smjeru: omogućavati većini svojih pripadnika da se samoostvaruju na poslu koji osigurava egzistenciju i njima i njihovim potomcima. Ako je društvo svu svoju snagu usmjeravalo na suzbijanje svih ljudskih slobodnih aktivnosti trajući nekoliko naraštaja, te se danas nitko ni ne sjeća slobodnoga društva, onda nije čudo da u današnjoj Rusiji svjedočimo nekima od najnazadnijih pojava u suvremenoj civilizaciji. Naša autorica pročula se kao opozicijska kritičarka među najpozvanijim intelektualcima Rusije. O tim novim dramama možda ćemo čitati iz nove knjige Svetlane Aleksijevič.

Što se tiče reakcija na laureatkinju, one su u rodnoj joj Bjelorusiji bile vrlo zakašnjele i nadasve kisele: još je Svetlana Aleksijevič nepoželjna spisateljica u domovini, koja se ne libi reći kako se sloboda u Bjelorusiji još ne nazire. A što se tiče Rusije, a ne zaboravimo da autorica tvrdi kako sama pripada „ruskoj kulturi“, reakcije su raznolike: od starih tvrdnja da se Zapad ponovno osvećuje Rusiji pomoću Nobelove nagrade do ponekog izraženog zadovoljstva što se obistinila nada da će autorica dobiti nagradu kada Rusija zasluži žešću osudu svjetske javnosti nego što je to bilo 2013. godine. Nasuprot tim novinarskim reakcijama stoje brojne studije koje analiziraju dokumentarno-umjetnički postupak Svetlane Aleksijevič kojim ona dopunjava historiografiju, raskrinkava sovjetske mitove ispisujući stvarnu povijest na materijalu ljudskih duša.

Vijenac 565

565 - 29. listopada 2015.

Klikni za povratak