Vijenac 565

Naslovnica, Tema

Svetlana Aleksijevič dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015.

Anatomija crvenoga čovjeka

Jevgenij Paščenko

Svetlana Aleksijevič želi razumjeti što se zbiva u svijesti čovjeka koji se nakon desetljeća komunističkog užasa danas želi vratiti u soclogor. Kao što i sama kaže: Istjerati sve komuniste, skinuti njihove portrete – to je jedno, ali izvući to iz ljudske duše – znatno je teže

 

 

Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič postala je nobelovka – nagrađena je „za mnogoglasno stvaralaštvo, spomenik patnjama i hrabrosti u naše doba“. Simbolom snage proglašena je 67-godišnjakinja, niska rasta, četrnaesta po redu žena dobitnica Nobelove nagrade u području književnosti. Već je stekla niz vrijednih priznanja u inozemstvu, posebice u Njemačkoj, gdje je najviše prevođena, i prozvana blistavom majstoricom umjetničko-dokumentarističke proze. Još je 2013. bila predložena za Nobelovu nagradu, kad je to ugledno priznanje dobila Kanađanka Alice Munro, a prošle godine podupro ju je Međunarodni PEN-klub. Dobila je desetak međunarodnih nagrada – švedskoga PEN-a za hrabrost i dostojanstvo u književnosti; nagradu Andreja Sinjavskog za plemenitost u književnosti, rusku neovisnu nagradu Trijumf, lajpcišku nagradu za europsko razumijevanje, njemačku nagradu za političku knjigu. Bjeloruska spisateljica, upola ukrajinskoga podrijetla, piše na ruskom jeziku, a njezina su djela prevedena na dvadesetak jezika i objavljivana na svim kontinentima. Razlog je svestrane pozornosti usmjerene prema njezinu stvaralaštvu središnja tema njezina djela – prikaz čovjeka sovjetskoga i postsovjetskoga doba.

Bit je pisanja Svetlane Aleksijevič bolno, svestrano razumijevanje i prikazivanje tragedije suvremenoga čovjeka koji se ne može osloboditi od sovjetizma. Iza te se tvrdnje nalazi cijeli ponor sovjetskosti ispunjen totalitarizmom, propagandnim mitovima, ratovima, ponižavanjem čovjeka, smrti… što predstavlja nesvršen čin sve do danas. Od sama početka stvaranja, a to su 1980-e obilježene agonijom sovjetskoga režima, ta je Bjeloruskinja desetljećima prikupljala istinu o ljudskim sudbinama na sovjetskom, zatim na postsovjetskome prostoru. Tako je nastala panorama u pet svezaka – prva knjiga Glasovi Utopije objavljena je 1985, a posljednja, za sada, 2013. Već od početka objavljivanja napadao ju je režim, optuživali su je zbog pacifizma i rušenja herojskoga lika sovjetske žene. Kritički stav prema mitovima sovjetske i neosovjetske ideologije prožet je dubokim humanizmom prema čovjeku kao žrtvi režima, zahvaljujući čemu je priznata kao najkompetentniji patolog sovjetizma kao otrova ljudske duše. Njezin je moto težnja razumijevanju ljudskosti u čovjeku i želja da tu ljudskost osoba obrani. Prodrla je u dubine najkrvavijih, skrivenih propagandnih mitova ili malodušnih zaborava tragedija ljudi pod sovjetskim pokrovom. Ona pripovijeda i piše o paradoksima crvenoga čovjeka, o metamorfozama na postsovjetskom prostoru, obilježenom apsurdom bijega unatrag, prema sovjetizmu. Ako su zapadnome čovjeku događaji u sadašnjoj Putinovoj Rusiji čudni, Aleksijevičeva teži, usuprot, kako sama priznaje, unutarnjem suprotstavljanju, razumijevanju svijesti povratka u soclogor. O sebi kaže: „Četrdeset godina bavim se istraživanjem sovjetske civilizacije. Socijalizam i fašizam – to su dvije ideje 20. stoljeća. Vrlo su podmukle i primamljive. Uvijek me zanimalo zašto nastaje taj trenutak zasljepljenja u društvu kao što je, primjerice, sada u Rusiji. Istjerati sve komuniste, skinuti njihove portrete – to je jedno, ali izvući to iz ljudske duše – znatno je teže.“

Agonija režima

Svetlana Aleksijevič prisiljava čovjeka postkomunizma razmišljati o svome dostojanstvu i to je prije svega shvatila Švedska akademija. Stvarajući portret sovjetskoga čovjeka, tekst gradi na brojnim razgovorima, puštajući ljude da se sami izraze. Njezina djela nazivaju zborom jer ona nosi u sebi i izražava bol duše, izgovorenu mnoštvom glasova, stvarajući polifoniju koja zadivljuje. Spisateljica montira svoja djela u kontaktu s neposrednim sudionicima događaja kojima su ispunjene sovjetske i postsovjetske godine, rušeći propagandom stvorene mitove. Takav je Drugi svjetski rat – predodžbu o svetosti kojeg spisateljica demistificira, puštajući žene sudionice rata da kažu istinu, ispituje ljude koji su u ratu bili djeca, pušta sudionike rata u Afganistanu da kažu svoju istinu, predstavlja žrtve černobilske katastrofe, razgovara s ljudima koju su pokušavali počiniti samoubojstvo ili s osobama bliskima samoubojicama. Njezine su panorame ispunjene težnjom prikazivanja čovjeka žrtve režima, usmjerene su protiv službenih sovjetskih laži. Prva knjiga, Glasovi Utopije, razvija dominantnu temu bjeloruske književnosti – o Drugom svjetskom ratu u kojem je Bjelorusija posebice nastradala. Nastavljajući temu, Aleksijevičeva objavljuje 1985. knjigu Rat nema žensko lice skidajući masku sa sovjetskoga kulta o tom ratu kao paradi pobjednika, a djelo nailazi na velik odjek širom Europe.

Knjiga Cinčani dječaci (1989) govori o mladićima koji su bili obični ljudi, a postali su ubojice u nepotrebnome ratu u Afganistanu, koji je ostao skriven jer su se ljudske tragedije prešućivale u kućama u koje su pristizali sinovi u cinčanim lijesovima. Skupljajući građu, spisateljica je otišla u Afganistan, razgovarala je sa sudionicima rata, majkama poginulih. Knjiga prikazuje posljednje godine agonije sovjetskoga režima koji je pokušavao proganjati autoricu, ali nije stigao, zbog kraha sistema.

Poseban ciklus predočuje lik nazvan „crveni čovjek“, nastao kao posljedica režima. Tim likom autorica, kako kaže, teži stvoriti svojevrsnu „enciklopediju sovjetskosti jer komunizam – to je kao virusna bolest, nitko od nas ne može reći da smo prestali s njime i da se više neće vratiti. Ne, pojavit će se u drugim likovima. Evo, ja sam proputovala Rusijom i ponovno vidim uokolo – osjećanje nepravde, očekivanje revolucije, želju da se ponovno sve promijeni, sve podijeli… Radi se o unikatnom iskustvu – krvavom, strahotnom, koji uništava ljudsku dušu i vuče je… Zato ja dajem riječ i žrtvama i krvnicima jer se čini da krvnici kod nas kao da nestaju. Mi smo društvo žrtava, a krvnici su obično skriveni. Uspjela sam pronaći neke – da mi kažu, rastumače svoje motive… I oni tumače, idejno razjašnjavaju“. Prateći psihologiju homo sovieticusa, Svetlana Aleksijevič 1993. u knjizi Začarani smrću prikazuje sudbine onih koji nisu mogli podnijeti propast režima, nestanak socijalističkoga terena te su počinili samoubojstvo.

U knjizi Černobilska molitva govori o svijetu nakon nuklearne katastrofe – o ljudima koji su prisiljeni živjeti otrovani zračenjem. Podnaslov kronika budućnosti upućuje na stanje društva nakon tragedije kao simboličkog nagovještavanja Trećega svjetskog rata. Kao i u drugim djelima rabi govor sudionika, stvarajući polifonijski roman-ispovijed o simboličkom događaju ljudske povijesti 20. stoljeća kao mogućoj uvertiri u sljedeće stoljeće. „Ako se osvrnemo unatrag, cijela naša povijest – sovjetska i postsovjetska – to je golema zajednička grobnica, more krvi. Vječni dijalog krvnika i žrtava. Vječna ruska pitanja: Što raditi? Tko je kriv? Revolucija, GULAG, Drugi svjetski rat i skriven od vlastitoga naroda rat u Afganistanu, propast velikog imperija, nestanak divovskoga socijalističkoga kontingenta, sovjetsko kopno kao utopija, a onda i novi izazov, svemirski izazov – Černobil. To je izazov svemu živome. Sve to je – naša povijest. I to je – tema mojih knjiga. Moj put… Krugovi mojega pakla… Od čovjeka prema čovjeku“ priznaje Aleksijevičeva.

Najpoznatije je djelo toga ciklusa Rabljeno doba – kraj crvenoga čovjeka koje je izazvalo veliku pozornost i prevodi se širom svijeta. Njemački tisak pisao je o potresnome sadržaju koji izaziva užas, ali i sućut prema ljudima koji su iznakaženi režimom, od kojih neki i nadalje ostaju odani totalitarizmu. Autorica naziva to dobom zaustavljena vremena. Polazeći od razdoblja perestrojke 1990-ih koje je izazivalo nade jednih u promjene i patnje onih koji su ostajali odani totalitarizmu, ona osluškuje ta raspoloženja u sadašnjosti ispunjenoj nostalgijom za povratkom Staljina ili dolaskom njemu sličnoga. Spisateljica aludira na suvremeno razdoblje kada je antieuropeizam postao normom postsovjetske ideologije. Njezin dokumentaristički roman, kako sama imenuje svoj žanr, konstatira povratak sovjetskoj civilizaciji i preporod crvenoga čovjeka.

Svetlana Aleksijevič otvoreno se izražava i o današnjim diktatorima postsovjetskoga prostora. Neprekidno skuplja svjedočenja svijesti, morala, uvjerenja suvremenih ljudi Rusije, zaključujući da ima tako snažno osjećanje „da mi još uvijek ne znamo što je to Rusija. Taj monolit još se nije pokrenuo. Možda je to i bolje. Nitko ne zna što se kuha u tome kotlu.“ Prema njoj, „Putin je stavio kartu na poročne nagone i dobio je igru. Rusija je strašnija od Lukašenka koji ne posjeduje nuklearno dugme“. Poslije krimskih događaja izjavila je u njemačkim medijima da je riječ o okupaciji, inozemnoj intervenciji, da svestrano podupire Ukrajinu, bila je na Majdanu. „Ne podržavam onih 84% stanovništva Rusije koji žele rat s Ukrajinom… Putin i Lukašenko totalitarni su lideri... Putin će stvoriti za Rusiju novi Afganistan u Siriji…“ govorila je u izjavama prigodom primanja Nobelove nagrade. „Oni tamo u Kremlju ne mogu povjerovati da u Ukrajini nije došlo do nacističkoga udara, već da je ostvarena narodna revolucija. Pravedna“ – izjavila je Svetlana Aleksijevič. Prema njoj, u Rusiji postoje tri teme o kojima se ne može govoriti bez gubitka sugovornika: Putin, Ukrajina, patrijarh.

Zlobni komentari

Režimske vlasti nisu žurile s pozdravima bjeloruskoj nobelovki, ali je od Lukašenka sa zakašnjenjem stigao pozdrav. Aleksijevičeva je to protumačila kao manevar u trgovini odnosa između Zapada i Rusije; ona ne vjeruje da će joj biti dopušteno objavljivati u domovini. Kremlj je zbog njezine izjave prigodom primanja Nobelove nagrade, o ruskoj intervenciji u Ukrajini, ironizirao da bjeloruska spisateljica ne posjeduje dovoljno informacija da bi davala ocjenu o onome što se događa u Ukrajini. Visoko priznanje bjeloruskoj književnici doživjelo je različite reakcije u ruskoj sredini. Oni koji se deklariraju kao demokrati nazvali su nagradu dobitkom za rusku književnost jer njezina djela nisu napisana na bjeloruskome. Ponajviše je bilo reagiranja iz takozvanih rodoljubnih središta, uglavnom sarkastičnih, uz česte zlobne komentare vijesti o novoj nobelovki i upućivanja na etničko podrijetlo dobitnice. Jegor Holomogorov konstatira da je, eto, ukrajinska spisateljica s bjeloruskom putovnicom koja živi u EU i piše na ruskom postala nobelovka. Pisac Zahar Prilepin, posebice kritičan prema Svetlani Aleksijevič, ustvrđuje kako je to spisateljica, ali nije prava spisateljica, ruska, ali nije ruska spisateljica. Vadim Leventalj ironizira: Kad nisu ulovili neku drugu ribu, onda su glavnom ribom imenovali građanku Bjelorusije koja živi u Francuskoj.

U svemu tome, kako opaža jedan od rijetkih oporbenih ruskih komentatora, vidi se da su takozvani patriotski pisci toliko duboko suživljeni s etatizmom, službenom ideologijom, posebice danas, kada se ta politika slobodno šeće po svijetu kao po svojoj krčmi, da je sve skupa štetno za tu književnost i posramljuje, kako su govorili u prošla vremena, visoko prizivanje ruskoga književnika. Spomenuti su rodoljubi, zaključuje komentator, ispunjeni mučnim patnjama da je ta žena, poštena osoba i još piše na ruskom, postala nobelovka. A sve skupa još jednom potvrđuje onu stvarnost koju prikazuje Svetlana Aleksijevič.

Na prostoru bivšega Sovjetskog Saveza odvijaju se vrlo okrutni, zasad nezaustavljivi procesi obnavljanja sovjetizma. Oni su živi i spremni buknuti kao što se pritajio i spreman je emitirati zračenje neugašeni černobilski reaktor. Svetlana Aleksijevič hrabro, otvoreno, neumorno govori o tome zlu koje je u porastu. Švedska je akademija uslišala njezin glas i, kako su svjedočili neki svjedoci glasanja, ne pamti se još takva zdušnost u donošenju odluke o kandidaturi. Dodjeljivanjem Nobelove nagrade Svetlani Aleksijevič književnost se potvrdila kao izraz humanizma i plemenitosti, kao glas protiv zla.

Vijenac 565

565 - 29. listopada 2015.

Klikni za povratak