Vijenac 564

Naslovnica, Tema

U povodu 140. obljetnice rođenja Dragutina Domjanića

Pjesnik snova i sutona

Božidar Petrač

Dragutin Domjanić je u prvom redu pjesnik, pjesnik iznimne, gotovo bolećive osjećajnosti, jamačno, uz Nikolića i Vidrića, a nakon Matoša, najreprezentativnija pojava hrvatske moderne, hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće

 

Dragutin Milivoj Domjanić (Krči, Adamovec, 12. rujna 1875–Zagreb, 7. lipnja 1933), osim što je bio cijenjen i popularan kao pjesnik, bio je angažmanom prisutan u temeljnim hrvatskim institucijama kao njihov aktivni član. Plemićkoga podrijetla, pravnik po struci, sudski pristav, istražni sudac te od 1906. vijećnik Sudbenoga stola u Zagrebu i kotarski sudac, obnašao je časne dužnosti predsjednika Matice hrvatske (1921–1927) te predsjednika zagrebačkog odjela PEN-kluba (1927–1933), a od 1919. bio je redoviti član JAZU-a te od samih početaka, od njegova osnutka 1900, pravi član, poslije i odbornik Društva hrvatskih književnika.

Domjanićevu zauzetost za boljitak hrvatske knjige i kulture, posebice u Matici hrvatskoj, svjedoče njegove riječi kojima je znao izvrsno ukazati na uzroke jadnoga stanja hrvatske kulture nakon Prvoga svjetskoga rata. Njegov govor, održan na Matičinoj glavnoj skupštini 1. srpnja 1923, imao bi i danas gotovo istovjetno značenje jer se očigledno hrvatska kultura i hrvatska knjiga u raznim vremenima i raznim političkim prilikama slično ili istovjetno društveno vrednovala. Domjanić je, među ostalim, govorio: „Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. (…) Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća – baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksuzom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena.“

 

 

 


Domjanić je ideal ljepote tražio u kulisama baroka i rokokoa, u parkovima, dvorcima i brezicima, među glicinijama, ružama i ljiljanima, kojima je napučio svoju liriku

 

Ni u pitanjima poštivanja narodnoga imena, ugrožena 1918. ulaskom Hrvata u Državu SHS, poslije Kraljevinu Jugoslaviju, Domjanić nije popuštao, nego se kao predsjednik Matice čvrsto zauzimao za nacionalnu kulturnu samobitnost, ne potirući pritom suradnju s drugim narodima i njihovim kulturnim institucijama. Bio je na čelu zagrebačkog odjela PEN-kluba kada je 1933. u Dubrovniku održan jedanaesti kongres PEN-a koji je prihvatio rezoluciju kojom se osuđuju pojedini centri jer služe kao oružje propagande i sudjeluju u progonima utemeljenim na šovinizmu, rasnim predrasudama i političkoj isključivosti, posebice u Njemačkoj. Bila je to prva europska kulturna manifestacija koja je u sebi nosila antifašistički biljeg. Njezinu je odvijanju pridonio dakako i naš Domjanić te je održao zapažen govor. 

Hrvatski sljedbenik Verlainea

No Dragutin Domjanić je u prvom redu pjesnik, pjesnik iznimne, gotovo bolećive osjećajnosti, jamačno, uz Mihovila Nikolića i Vladimira Vidrića, a nakon Matoša, najreprezentativnija pojava hrvatske moderne, hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Hrvatska književna kritika i književna povijest smatraju ga jedinim našim pravim pjesničkim dekadentom i jedinim pravim hrvatskim sljedbenikom Paula Verlainea.

Poezija Dragutina Domjanića oblikovala se dvama jezičnim izrazima, štokavskim i kajkavskim jezikom. U dvadesetoj godini objavljuje 1895. u časopisu Vienac svoju prvu pjesmu Ridi Pagliaccio!, a u godini Vidrićeve prerane smrti, 1909, objavljuje prvu zbirku pjesama ispjevanih u hrvatskom jezičnom standardu pod naslovom Pjesme tiskom Društva hrvatskih književnika. Kao potvrđen i ovjerovljen pjesnik čiju su prvu zbirku ocjenjivali književni kritičari Mate Lisičar, Arsen Wenzelides, A. G. Matoš i A. B. Šimić, svjedoči svojom pojavom tijesnu povezanost s tadašnjim europskim književnim zbivanjima s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Spomenuti su kritičari odmah uočili otmjenost i muzikalnost Domjanićevih stihova, njihovu melankoliju i pesimistične tonove, njihovu impresionističku notu i artizam, odredivši i neke strane srodnosti i utjecaje, u prvom redu francuske, osobito Verlainea i Charlesa Guérina, ali i lektiru ruskih romantičara Puškina i Ljermontova, slovenskih pjesnika Kettea i Župančiča te ironiju Nijemca Heinricha Heinea. Matoš, veliki artist s izrazitim osjećajem za sklad sadržaja i forme, prigovara Domjaniću zbog nedotjerane forme i nedostatna osjećaja za štokavski jezični izraz, ali je Domjanićeve Pjesme ispravno ocijenio kao „reminiscencije na tihe plemićke kurije i na život koji je tu dogorijevao posljednjim mističnim plamenom“. Kao Gjalski Pod starimi krovovi, kao Vojnović u svojoj Trilogiji, kao Vjenceslav Novak u Posljednjim Stipančićima, i Domjanić je, ali u drugom svjetlu, po Matošu, tražio zaklon u prošlosti, u uspomenama, u sjećanju. A. B. Šimić je kao četrnaestogodišnjak s oduševljenjem čitao Domjanićevu poeziju, no u svojoj „maloj“, „nepretencioznoj“ studiji o njegovoj lirici obilježio ga je kao pjesnika sjećanja, pjesnika „Vječnoga Jučer“, pjesnika prošlosti, mekoga baroka i rokokoa, kao slikara impresionista, pjesnika bez krika, krvi i strasti. No ne i kao pjesnika bez vrijednosti i bez značenja, nego kao pjesnika kojega će voljeti mlade sentimentalne duše.

Kada je započeo pisati kajkavskim jezikom u tijeku Prvoga svjetskoga rata, Domjanić je, rođeni kajkavac, bio posve afirmiran pjesnik, tipičan pjesnik fin de sièclea, poeta s kraja stoljeća, u svakom pogledu, tematskom, formalnom i jezičnom, posve u skladu s bečkom secesionističkom i pretežito francuskom simbolističkom i impresionističkom poetikom, krajnje ravnodušan prema društvenom kontekstu i povijesnim zbivanjima. Zapravo na samu Domjanićevu odluku da započne pisati kajkavskim jezičnim idiomom, po vlastitu svjedočenju, bitno je utjecao Slavko Ježić, ali i tadašnji naglašeni književni regionalizam koji su zagovarali gričani te odjeci francuskoga provansalskoga pokreta félibrige Fréderica Mistrala. Domjanić je potkraj Prvoga svjetskoga rata 1917. objavio prvu kajkavsku zbirku Kipci i popevke (drugo izdanje 1922), po kojoj je postao „začetnikom našega modernog kajkavskog regionalizma“ (Branko Krmpotić), prvim pjesnikom koji je, nakon što su ilirci bili odbacili kajkavski jezik, ako se izuzmu Matoševi stihovi Hrastovačkoga nokturna, otvorio put kajkavskoj poeziji novije kajkavske književnosti. Spomenuta zbirka pribavila je pjesniku velik renome, jednodušno poštovanje i golemu popularnost. Domjanićevoj popularnosti dodatno su pridonijeli brojni skladatelji i njegove su se kajkavske pjesme, uglazbljene, pjevale u gotovo svim svečanim intimnim ili javnim društvenim prigodama. Danas su se toliko udomaćile, postavši pravi evergrini hrvatske tradicionalne popijevke. Ispunile su se pjesnikove želje i nade, obistinili su se njegovi stihovi: „Znam, skoro me ne bu i ja bum pozabljen, / I samo popevke te male / Još dale se budu spominjale z vami, / Tak same si zvonele dale“ (pjesma Za zbogom).

Dosta često književna se kritika opredjeljivala gotovo isključivo za njegovu kajkavsku liriku, favorizirala ju je na račun lirike pisane književnim standardom, da bi se u novije vrijeme ipak pokazalo i dokazalo, posebice u pristupima Cvjetka Milanje, Miroslava Šicela, Pavla Pavličića i Ive Kalinskoga, da je ta druga sličnih dometa i vrijednosti, bolje rečeno nije ih preporučljivo dijeliti, valja ih promatrati u cjelini jer su u međuovisnu odnosu. U poeziji pisanoj književnim standardom Domjanić je doveo hrvatski pjesnički izraz na europsku razinu koliko u sadržajnom smislu, toliko u formalnom artistički njegovanu i cizeliranu stihu, slijedeći loci communes onodobnih, posebno romanskih književnosti. Naime Domjanićeve su i štokavske i kajkavske pjesme obilježene gotovo istovjetnom poetikom, odnosno poetikama simbolističkoga, secesionističkoga i impresionističkoga stila, dakle posve se smještaju u književnu i umjetničku paradigmu fin de sièclea. Pjesnici koje je prevodio i kojima je bio sklon jasno govore o ishodištima i sklonostima po srodnosti Domjanićeva pjesništva i potvrđuju visok stupanj podudaranja njegove poetike s njihovim poetikama. A prevodio je Baudelairea, Verlainea, Mallarméa, Mistrala…

 

 


Paula Verlainea je Domjanić slijedio u uporabi muzičkih efekata i slikanju melankoličnih prizora

 

 

Krležina kritika

Slavu koju je kajkavskim pjesmama stekao i veliku popularnost koju je uživao pokušao je vrlo negativnom ocjenom cjelokupne Domjanićeve lirike i rugalačkim riječima minorizirati Miroslav Krleža. Za Krležu, Dragutin Domjanić kao uostalom i cijela dekadentna poezija hrvatske moderne, sva secesionistička lirika, zbog njegovih socioideoloških razloga nisu ništa drugo nego „provincijalna književna zaostalost“, besadržajna, beskrvna i bezidejna. S obzirom da je zapravo riječ o Krležinu nekrologu Dragutinu Domjaniću, objavljenu 1934. u časopisu Danas, nisu posrijedi samo ideološki, nego i politički razlozi koji ravnaju Krležinim gledištima. Krležu je jako zasmetala i razbjesnila pjesma Prevrat koju je Domjanić objavio 1918. i u kojoj je vrlo negativno tretirao sovjetsku Oktobarsku revoluciju, prokazujući je kao puko nasilje što stvara bijedu i očaj te kopa beskrajna groblja i stratišta diljem Rusije. S druge strane, Krleži nije nimalo mogao biti drag ili blizak Domjanićev aristokratizam, Krleža nije mogao podnijeti njegovu klasnu pripadnost, a poeziju je ocjenjivao imajući u vidu njezin izmišljeni lijepi i laki svijet rokokoa i sentimentalnosti, lišen svake veze s realnom društvenom zbiljom. Krleža, među ostalim, piše kako je „njegov [Domjanićev] lirski talent bio pretanak, a da bi bio mogao odoljeti otrcanoj banalnosti pjesničkih shema, pa od tih praznih motiva instrumentirati stihove toliko sugestivne, te bi mogli potrajati i u našim relacijama“. Istim tonom otpuhuje i Domjanićevu kajkavsku liriku, kojom da je impresionirao zagrebačku malograđansku sredinu i čiji je jezik većma jezik „zagrebačkog asfalta nego čiste kajkavske jezične pozadine“. Krleža je Domjanićevoj kajkavskoj lirici, koju je ocijenio nerazmjerno slabijom i nemoćnijom, otvoreno suprotstavio kajkavsku liriku Frana Galovića, odnosno njegovu nedovršenu zbirku Z mojih bregov, pisanu uoči Prvoga svjetskoga rata, koju je Krleža 1925. iz Galovićeve ostavštine objavio u Književnoj republici. Osim toga, u trenucima pisanja svoje negativne ocjene o Domjanićevoj lirici, Krleža je već imao na umu i svoju kajkavsku liriku, liriku čuvenih Balada Petrice Kerempuha, objavljenih 1936. koje su u mnogočemu bile obilježene njegovim revolucionarno ideološkim i političkim gledištima. Domjanićevu pjesničkom svijetu posve je tuđa Krležina tendencioznost, ali on se tijekom i nakon okončanja rata, ipak pokazao osjetljivim na društvena pitanja svojim pacifistički, antimarcijalno i socijalno prožetim stihovima.

Duhovno kao prava zbilja

Pa ipak, u svojim je ocjenama Krleža sigurno bio u pravu svojim dvjema prvim rečenicama rečenoga nekrologa: „Domjanićev lirski profil ostao je od početka nepromijenjen. Pjesnik, koji je propjevao koncem prošloga stoljeća, ocrtao je svoj lik već prvim stihovima tako izrazito, da sav njegov stvaralački napor, za trideset godina, nije nego odjekivanje prvih ritama i preludiranje prvih inspiracija.“ Domjanić je zaista u svojim stihovima iz zbirke Pjesme naznačio gotovo sva svoja dominantna tematsko-motivska polja. Zaklon u prošlost, bijeg od svijeta, odnosno povlačenje lirskoga subjekta u izmaštane svjetove, u izmišljeni svijet sjećanja, uspomena i snova te idealiziranoga, arkadijskoga zavičaja. Tomu će se pridružiti za Domjanića vazda diskretne erotske i ljubavne teme, ugođaji sjete, melankolije i nemoći, krajolik, kao estetiziran i visoko stiliziran konstrukt zbilje, odnosno njezina umjetna slika, „lirski tableau“, poslije kadšto kršćanskim katoličkim humanizmom zaogrnut svijet i marijanski tematski kompleks.

 

 

 


Provansalski pjesnik Fréderic Mistral utjecao je na Domjanića da započne pisati kajkavskim narječjem

 

Za drukčije pristupe, vrednovanja i ocjene Domjanićeve štokavske poezije svakako je važna pojava njegovih Razmišljanja i zapisa, nastalih 1907. i 1908, dakle u tijeku i jeku zaključivanja njegove prve zbirke, a objavljenih tek 1996. Razmišljanja i zapisi koje je Domjanić unosio u bilježnicu upućuju na to da ga je u njegovu pjesničkom stvaranju vodilo i filozofijsko promišljanje po kojem je pojavni i stvarni svijet samo iluzija, privid, dok je onaj misaoni, pojmovni pravi svijet, a najviša je ideja ideja dobrote. Drugim riječima, u njegovim se zapisima koji su zapravo neka vrsta mudrih izreka i gnoma, kadšto s ubačenim njemačkim, francuskim i latinskim sentencijama, mogu naći uporišta i za prepoznavanje metafizičke sastavnice njegove lirike. Ono materijalno jest efemerno, ono tjelesno – kojemu se opirao i na koje je često s gnušanjem gledao – jest puka pojava, dok je duh ono na čemu se temelji zbilja. Duhovno je dakle zbiljsko i apsolutno.

Stručna je kritika uočila određenu kontaminaciju šopenhauerovskim pesimizmom, spiritualizmom i misticizmom, pa čak i budizmom, no samu metafizičku usmjerenost Domjanićevih stihova nije dovoljno prepoznala. Primjerice, u pjesmi Confiteor, u kojoj pjesnik iscrpno nabraja u što sve ne vjeruje, ali vjeruje „u dalek ideal“ kad sve usne i sve čežnje minu, vjeruje „u zadnje spoznaje duboki mir“.

Sentimentalni rekvizitarij

U pjesmi Život vidljiva je čežnja za nečim dalekim, neodređenim, onostranim, onkrajnjim. Često se u pjesmama spominje sunce, sunce vjekovno, sunce kojemu pjesnik teži i koje priželjkuje kao mogućnost uzašašća i uzdignuća sa zemlje. Neutažena žudnja za životom motivirala je artificijelnu realizaciju nadnaravnoga životnog ideala, nedostižnog i neuhvatljivog, ali zamišljenoga i projiciranoga u nestvaran i imaginarni prostor u koji se smješta pjesnikov svijet. Kako je ideal nedostižan, kako život ne može okrijepiti ili iskupiti kakva smislena punina, lirski se subjekt prepušta klonuću, sutonskim raspoloženjima, pesimističnim slutnjama. Nesretna ljubav i nedohvatna ljepota samo pojačavaju umor i rezignaciju, pjesnik se udaljuje od svijeta i svjetine, prezire profanum vulgus i banalnu svakidašnjost te bježi u okrilje uspomena, snova i sjećanja, prividnih skladnih prostora, put imaginarnoga svijeta. Njegova osamljena duša svjesno prezire i odbacuje stvarnost za račun prividno doživljene ljepote i željena sklada, skriva se i (u) stihovima bezuspješno nastoji pronaći ljepotu i smisao života. Ideal sklada i ljepote tražio je u kulisama baroka i rokokoa, u parkovima, dvorcima i brezicima, među glicinijama, ružama i ljiljanima, u krajoliku u cikličkim mijenama (proljeće, ljeto, jesen, zima), među figuricama, markizama i paževima, zapravo među stalnim florealnim i ezoteričnim „pokućstvom“ kojim je „okućio“ svoju liriku.

Osnovni je problem i Domjanićeva lirskoga subjekta u spoznaji o nedohvatnosti apsoluta i nemogućnosti da ostvari životnu puninu te je uzaludno pokušava naći u stihovima.

Druga štokavska zbirka Izabrane pjesme s predgovorom Vladimira Lunačeka izlazi 1924, u njoj su se našle i pjesme pisane poslije prve objavljene zbirke, a među njima i suvremene teme, primjerice pjesme Molitva iseljenikova, Zagorska uspavanka, Na kolodvoru, Prevrat, Na Kvarneru. U tim pjesmama odjekuju teme koje nadaje društveni i politički kontekst: iseljavanje, ratne strahote, revolucija, poslijeratne prilike. U zbirci se nalaze i pjesme koje Domjanića dovode u blizinu budizma, posebice pjesme Umrli hram i Indijski motiv, dok pjesma Molitva u noći zapravo otvara kršćansku dimenziju njegove štokavske lirike. Ova će dimenzija svoj razmah doživjeti u posljednjoj štokavskoj zbirci Pjesme iz 1933. u pjesmama Crkva, Remete, Vapaj iz dubina i Molitva u poljima. Domjanić, koji je posebno dobro poznavao francusku književnost, sigurno je bio upućen u oživljavanje katoličke lirike, osobito u njezin razmah u okvirima francuske poezije i književnosti.

 

 

 

Nakon objave Domjanićevih Razmišljanja i zapisa Miroslav Šicel posebno je naglasio mogućnost drukčijega pristupa pjesnikovoj štokavskoj lirici, pristup „‘oslobađanja’ njegovih tematskih preokupacija od zadane poetološke forme (‘lirskih rekvizita, kulisa i namještaja’!) te spoznaje kako je misao (a to je vidljivije u štokavskoj poeziji negoli u kajkavskoj varijanti njegove poezije) prevladavala šablonizirane formalne okvire i slike. Drugim riječima, ‘sadržaj’ je bio važniji od ‘forme’, a slabost kajkavskih stihova upravo je proizlazila iz toga što je Domjanić dopustio da u njima prevlada izmišljeni rekvizitarij (čak i kad je riječ o pejzažu!) koji je nerijetko ostajao sam sebi svrhom“. Naime Domjanićeva razmišljanja i zapisi koji su iznikli iz njegovih propitivanja temeljnih pitanja egzistencije i ljudskoga opstanka uopće omogućuju neposredno promišljanje pjesnikove duhovne pozadine na kojoj je pjesnik gradio svoj pjesnički svijet, suočen kao uostalom svaki čovjek s neumoljivom prolaznošću života i nestajanja.

Kipci i popevke – međaš dijalektalne poezije

Bez Domjanićeve kajkavske poezije teško bi bilo zamisliti kajkavsku sastavnicu hrvatske književnosti između dva rata. Bez obzira na spomenuti nedovršeni Galovićev ciklus, bez obzira na Krležine Balade koje, barem što se jezika tiče, nisu drugo nego konstrukt, Domjanić je kajkavštini dao onaj uzgon koji ona sigurno bez njega ne bi imala. Domjanićev povratak zapostavljenoj, zaboravljenoj i potisnutoj kajkavštini povratak je u prirodni ambijent njegova djetinjstva i odrastanja, povratak na sama ishodišta svoga naravnoga i prvotnoga jezika. Zbirka Kipci i popevke, objavljena 1917, potvrđuje sve ono što je naviješteno u zbirci Pjesme, ali označuje i početak novoga Domjanića, s novim tematsko-motivskim kompleksom. Samim naslovom zbirke Domjanić je odredio svoj pjesnički postupak: kipci znače slike, upućuju na slikovnu dimenziju jezika, popevke jasno otkrivaju njegov zvukovni i glazbeni vid. Sam jezik mješavina je govora njegova rodnoga krčansko-zelinskoga kraja i stilizirane urbane zagrebačke kajkavštine, dakle neka vrsta konstrukta koji odgovara Domjanićevoj pjesničkoj senzibilnosti i njegovu aristokratskom podrijetlu. Jezik dakako posve korespondira s osnovnim stanjem lirskoga subjekta koje se može okarakterizirati kao nostalgično, oslonjeno na idilični svijet koji postupno nestaje i koji bi pjesnik htio zaustaviti u zamišljenim i zaustavljenim slikama, najčešće oslikanim u kakvu krajoliku, prepoznatljivu u Krčima, Zelini ili Zagrebu, ali krajoliku koji se gubi, koji iščezava. Domjanića su zvali „malim pjesnikom“, a kajkavsku liriku „nevelikom“. Krleža mu je, vidjeli smo, nepravedno osporio njezinu literarnu i estetsku vrijednost. No kao i u lirici pisanoj književnim standardom, i u Domjanićevoj kajkavskoj lirici prepoznatljiva su opća mjesta kraja stoljeća: sjeta, rezignacija, klonulost, poraz, tuga, samoća. Sama kajkavština u sebi nosi pregršt melankoličnih nota i ima izraženu verlenovsku glazbenu strukturu, pojačanu mekošću i samom pjevnošću kajkavske riječi. Sjećanja na djetinjstvo (pjesme Bele rože, Na Krče, Lipa, Deca), sentimentalni doživljaji i ugođaji (pjesme Rožnjak, Kaprica, Figurice, Mesečina, Megle), odjeci ratnih strahota (antologijske pjesme Ciklame, krvave ciklame, Prošecija, Rubača, V snegu), artistička pjesnička ostvarenja poput pjesme Tiho prihaja mrak i posljednja pjesma Za zbogom u kojoj je očito da je pjesnik sebe sama „ugradio“ u svoje stihove po kojima će živjeti i po kojima će ga pamtiti budući naraštaji.

On će izići iz života, bez, kako reče Šimić, krika, prosvjeda i strasti, diskretno i suspregnuto, odmjereno i dostojanstveno, a ostat će pjesme u kojima će pjesnik dalje živjeti i komunicirati sa svojim čitateljima. Druge dvije zbirke V suncu i senci iz 1927. koja je iste godine doživjela i drugo izdanje te posthumno objavljena zbirka Po dragomu kraju kreću se u istom tematsko-motivskom kompleksu. U prvoj su objavljene pjesme Kaj i Fala, dvije najpopularnije Domjanićeve pjesme, a u trećoj je osobito naglašena njegova marijanska tema. Riječ je o pjesmama Sunce, Kapela i Spomen na Mariju Bistricu te se u tom tematskom okviru mogu prepoznati istovjetnosti i sličnosti s trećom štokavskom zbirkom. Osim toga, u zbirci Po dragomu kraju proširuju se i religiozne teme na glavne kršćanske blagdane Božić i Uskrs (Vuzem), a ima i molitvenih pjesama kao što je to slučaj i u trećoj štokavskoj zbirci.

Dvije Domjanićeve pjesme koje nisu objavljene u njegovim zbirkama dan-danas odjekuju u crkvama, na hodočašćima i molitvenim susretima i iznimno su popularne te mnogi ljudi koji ih pjevaju i ne znaju da ih je ispjevao Domjanić. Kao i njegove kultne pjesme Kaj i Fala i ove dvije marijanske zapravo u punini svjedoče o duboku poistovjećivanju pjesnika i naroda: riječ je o marijanskim pjesmama K suncu prosi vsaka roža i Ljiljane bijeli, pjesmama čija jednostavnost, melodioznost i muzikalnost trajno zrcale ljepotu Domjanićeve pjesničke riječi. U svojim ponajboljim pjesmama Domjanić je ostavio stihove ganutljive ljepote i jednostavnosti.

Vijenac 564

564 - 15. listopada 2015.

Klikni za povratak