Vijenac 564

Književnost

Objavljene satire Antuna Gleđevića: Pjesni slane, prir. Lahorka Plejić Poje

Oštra slika društva

Divna Mrdeža Antonina

Gleđević je svojim satirama bespoštedno kritizirao Dubrovčane, priređivao stihovanim napadima javne neugodnosti, čime je i sama sebe uvaljivao u neprilike

 

 

Dubrovački pisac Antun Gleđević stvara potkraj 17. i u prvim desetljećima 18. stoljeća. Široj javnosti nije osobito poznato ime među hrvatskim piscima ranoga novovjekovlja, premda su ga pojedini istaknuti suvremenici, poput pisca Ignjata Đorđića i Đure Matijaševića, cijenili kao pjesnika. No široko uvažen nije ni tada bio ako je suditi, primjerice, prema tome da nije bio član slabo aktivne, ali brojčano velike, Akademije ispraznih u Dubrovniku. Đorđićeve pohvale razumljive su u kontekstu vremena koje više nije obilovalo većim književnim značajevima, a i danas je Gleđevićevo djelo razmjerno često predmet zanimanja struke, uglavnom u okviru dužne filološke brige prema književno-kulturnoj baštini.

Književnim je ukusom Gleđević mogao biti po volji Dubrovčanima jer je njegovao u „ozbiljnom“ dijelu opusa libretističku dramu, što je u posljednjim desetljećima 17. stoljeća podrazumijevalo produljeni vijek trajanja ljubavi prema scenskoj vrsti vrlo omiljenoj do polovice 17. stoljeća. Prerađivao je talijanska libreta i epsko-mitsku novelistiku poput većine pjesnika, ponašujući katkad povijesnu lokalizaciju i antroponimiju sižea, kao u najpopularnijoj Zorislavi, čime se pridružuje barem desetini baroknih libertističkih drama nakon Palmotićeva Pavlimira smještenih na ugarsko prijestolje i u kraljevske kuće slavenskih etnikuma.

 


Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, 2013.

 

 

Nepoćudnosti „ženskog svijeta“

Gleđević je svakako bio zanimljiv i teatru 19. stoljeća jer je Zorislavu preradio Dimitrija Demeter 1838. naslovivši je Ljubav i dužnost. U formativno vrijeme nacionalnih identiteta posezanje za Gleđevićevim pseudopovijesnim baroknim scenskim iluzionizmom pokazuje kako se povijesni i pseudopovijesni prostor jednostavno transformira iz mitološko-viteške u domoljubnu tematiku. Prestanak zanimanja publike za scenski žanr libretističke drame značio je i Gleđevićev književni zaborav. Ni kratka epizoda repopularizacije pseudopovijesne tematike na pozornici, kao ni religiozna tematika u ambicioznijim scenskim uprizorenjima (Oslobođenje Betulije i Porođenje Gospodinovo) nisu ga održali među relevantnijim autorima hrvatskoga ranog novovjekovlja.

Gleđević je svakako bio interesantan sugrađanima ne samo inscenacijom povijesnih ratovanja te prijestoljima i državama izgubljenih spletkama nego i ismijavanjem drugih. Bespoštedno je kritizirao, priređivao stihovanim napadima javne neugodnosti, čime je i sama sebe nužno uvaljivao u neprilike, ali je dio građanstva zasigurno zabavljalo čeprkanje po duboko skrivanim tuđim tajnama i sumnjivim poslovima. Određeni je broj takvih tematskih sastavaka izgubljen i uništen u pjesnikovu pokajničkom raspoloženju u dubokoj starosti, no sačuvano je podosta satiričnih dužih i kraćih pjesama i onih s burlesknim sadržajima u kojima se autor predstavlja ćudorednim kritičarem pojava i osoba, koje su za njegova života kolale u rukopisu, a u novije su vrijeme objavljivane zahvaljujući ponajviše Peri Budmaniju, Milanu Rešetaru i Rafi Bogišiću, neredovito i „na kapaljku“, čime su doživjele uobičajenu sudbinu oklijevanja u tiskanju sličnih „neetičnih“ starijih sastavaka koje naša književna povijest mahom ocjenjuje i neestetičkima, poput najpoznatije među njima Palmotićeve Gomnaide, vrstovno srodne Gleđevićevim skatološkim poemama, ili, primjerice, fioka Paskoja Primovića srodnih kraćim Gleđevićevim pjesmama.

Gleđević se bavio mnogima iz svoje okoline, a naročito je bio mizogino orijentiran, usmjerenošću pera protiv „nepoćudnosti“ među ženskim svijetom podignutih na razinu lokalnoga, „gorućeg problema“ (prostitucija, sklonost starica prema mladićima, nepridržavanje udovičke korote ili pak njegovanje ženske taštine „estetskim zahvatima“ u ranom novom vijeku – lažiranjem zamamna izgleda pamučnim umecima). No difamirao je i konkretne muškarce iz svoje okoline, o čijim identitetima danas manje-više možemo samo nagađati. Pisao je i lascivne poeme, poput Ljuvezni noćne i Bravac aliti cviljenje Planičice pastirice u njegovoj smrti i ismijavao neke zgode (Ženidba Ilije Kotle i Fjore njegove žene).

 Tri su oduže makaronske poeme satiričnih obilježja – Prskanja, Audijenca gospodina Tovarkanti i Prodeca gospodina kavalijera Mandrislava – bile manje zanimljive ranijim priređivačima. Objavljene su u posljednje vrijeme, a trud njihove priređivačice Lahorke Plejić Poje (Pjesni slane u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade) nadoknadio je propušteno pruživši obilje mogućnosti stručnom, ili pak samo zainteresiranom čitatelju, da se upozna s tim segmentom književnosti i Gleđevićeva opusa bez većih nedoumica i prepreka. Naime, Lahorka Plejić Poje opremila je rukopis sukladno, primjerice, Matičinim izdanjima Stoljeća hrvatske književnosti, a to podrazumijeva opširnu uvodnu studiju o objavljenim tekstovima, životopis autora, napomene o rukopisima, grafiji i transkripciji tekstova, rječnik i bilješke s tumačenjima Gleđevićeve makaronštine.

Priređivačica je u popratnoj studiji smjestila Gleđevićev model satirične poeme u intertekst panegirika i egzordijalne topike epa s obrnutom vrijednosnim predznakom. Posvetila je, k tome, pažnju autorovim mistifikacijama žanra: elaborira, primjerice, postupak tobožnje historizacije priče kojim se osiguravao status teksta i fingirao odmak od konkretnih osoba radi izbjegavanja eventualnih neugodnih posljedica za autora. Analizira i metatekstualne segmente introdukcija u trima lokalnim rugalicama kojima je Gleđević opravdavao svrsishodnost vlastitih napadačkih težnji po uzoru na antički stav o ljekovitosti satire, premda mu poeme nisu isključivo satirične naravi. U suprotnosti je s autorovim stajalištima o ciljevima satire usmjerenost uvreda više na osobu nego na negativnu pojavu, i nedostatna distanciranost od osobnoga neprijateljstva. Priređivačica zapaža da je u burlesknim pjesmama dominantna makaronika, dubrovački kolokvijalni idiom, interpolacija niskoga stila u okvir visokoga žanra, najčešće s pomoću uvredljivih gastrointestinalnih slika i hotimične promjenljivosti visine stilskih registara. Precizno uočava i osnovne slabosti rugalica: česte nemotivirane prelaske tona iz burlesknoga u ozbiljan i obrnuto, neinventivnost u nizanju istovrsnih uvreda, čestu zamornost makaronike, disparatnost najavljenih ljekovitih svojstava satire po nedostatke satiričnog objekta i slike „groteskne spodobe“ koju napad konstruira.

Dubrovačka svakodnevica

Relevantnim se današnjem čitatelju čini sadržajni sloj poema koji razotkriva dimenziju svakodnevice u Republici kakva nikada nije ulazila u seriozne konvencionalne vrste. „Književno nisko“ manje je zanimljivo samo po sebi, a više kao literarni modus prezentiranja skrivene stvarnosti nedostupan serioznim oblicima. Zanimljiva je situiranost diskursa rugalice u dubrovačku suburbiju u kojoj ne vladaju ograničenja ni tabui viših „civilnih“ društvenih konvencija. Pogled na privatni i javni moral, način komuniciranja među pripadnicima različitih slojeva, kao i potencijalna mogućnost da je satira upućena protiv književnoj povijesti poznatih literata, danas doduše teže razaznatljivih, dragocjenost su suvremenom čitatelju i poticaj za nove interpretacije. Manje se doima bitnim je li Gleđević „prvi u nečemu među starim piscima“ i može li se gledati na njegovu potrebu za satirom kao na izraz autorovih osobnih frustracija jer satira je bilo vrlo mnogo i u drugim književnostima na koje su se dubrovački satiričari ugledali. U red najpoticajnijih talijanskih djela slične naravi, koje su Dubrovčani poznavali, svakako ulaze poeme iz talijanske antologije burleski iz 1629. godine, poput La Merdeide – stanze in lode delli stronzi della Real Villa di Madrid Tommasa Stiglianija (pseudonim Nicolò Bobadillo) ili pak Marinova polemična satira Murtoleide i odgovor na nju Marineide Gaspara Murtole, ili pak Cicceide (protiv don Ciccia) Giovanija Francesca Lazzarelija.

Uvedemo li i stvarnog autora u interpretacijski kontekst Gleđevićevih tekstova, otvara se prostor čitanja kauzalnosti njegove osobe i napada koje je poduzimao i iz obrnutog smjera: koliko je kao mizogini kritičar mogao ubrati simpatija među suvremenicima, a koliko mu je sklonost burlanju muških sugrađana mogla predodrediti karijeru i otežati ekonomske okolnosti na koje je već bio osuđen rođenjem u siromašnoj obitelji. Potom, u kolikoj je mjeri, ipak, i političkog elementa u Gleđevićevoj satiri? Premda znamo da je zbog zakonskih zabrana iluzorno očekivati u Dubrovniku otvorenu političku satiru, ali barem, u smislu oštre političke parodije kakva je, primjerice, kolala Venecijom protiv čuvenoga hedonista dužda Andree Grittija iz pera anonimnoga patricija u kojoj se ismijava i poziva na kaznu dužda („Se voi non lo punireti, / dal populo tutto occixi sareti“). Za jasnije određenje prema takvim dosezima Gleđevićeva žalca valjalo bi ipak poznavati društveni angažman i važnost osoba koje je napadao, ili ih i ružio i hvalio. Primjerice, Pantićeva studija, koju i priređivačica citira, nudi uvid u društveni pogled na Vlaha Cavalcantija, kojega Gleđević napada pod imenom Tovarkanti, te bi možebitne potvrde mišljenja o tom Dubrovčaninu dopustile i prisutnost nekih elemenata političke satire. Isto tako, zanimljivo bi bilo vidjeti krije li se iza imena mistificirana „pjesnika Jakimira“, koji ismijava Cavalcantija, možda Jaketa Palmotić, koji je bio i dubrovački diplomat i književnik. Tim bi rasvjetljenjem elementi literarne satire dobili jasniji kontekst i određenija značenja.

Gleđevićeve poeme po svoj prilici neće doživjeti naklonost kakvu je primjerice Goethe iskazao spomenutoj Lazzarelijevoj satiri protiv Don Cicca u oduljem ogledu o primjerima iz talijanske književnosti, postavivši je uz bok interpretacijama Dantea i Manzonija. Unatoč tomu, dobro je što su dostupne u tiskanom obliku jer ispod „nepodobnog sloja teksta“ konstruirana je oštra slika društva, iako, razumljivo, nerazmjerno prenaglašena u oku satiričara.

Vijenac 564

564 - 15. listopada 2015.

Klikni za povratak