Vijenac 564

Književnost

Govor poetske naracije

Ljerka Car Matutinović

Pjesnikinja Ana Brnardić zbirkom simboličkoga naslova Uzbrdo potvrdila je svoje imaginativno postojanje u okviru mlađe hrvatske lirike. Nakon zbirki pjesama Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) ispisuje pjesme u prozi u lirskom suglasju, što naglašava poetiku osjetilnoga, poetiku dodira, što se bajkovito i nepredvidivo stapaju s njezinim načinom percipiranja života.

Nesvakodnevna komunikacija s vanjskim svijetom osmišljava u njezinim pjesmotvorima nedokučivu kreativnu potrebu za egzaltiranim riječima koje začarane svojim bivstvovanjem otkrivaju novu alkemiju poetskih prostora: „Ima tako puno zvukova / da im se sok i dan-danas dugo i polagano cijedi, kroz uzak / i drhtav lijevak, raskošnih, pozlaćenih, nespretnih, upokojenih, / čvornatih, zelenih, vrućih / prstiju“ (Prsti).

 

 

 


Izd. VBZ, Zagreb, 2015.

 

Ova je knjiga neobična i po naslovima ciklusa (Povijest glazbe, Prijestupi, Imela). I u svakom od tih ciklusa splet poetskih naracija maštovito živi osebujan svijet koji imaginativnim asocijacijama, usprkos hinjenoj netransparentnosti, zapaža sve, kao da pjesnikinja ima poput mitološkog Argusa „oči po cijelom tijelu – stotinu očiju“ (Bratoljub Klaić), (Očeve prve cipele, Smrt bake, Između prosinca i veljače, Pod crnom krljušti Zagreba, Riga, Prosede, Stijena, Memoria pasiva, Halapljivo): „Dan je bio kratak, siv i zdepast, zastala sam kraj zimskih podočnjaka u drveću koji noću služe / kao nečije postelje. Imele su tamnjele u krošnji, / bubrile u jagodicama prstiju, hrskale pod zubima / halapljive kugle, sisale naše kosti i noći, misli i rastanke“ (Halapljivo).

I tako čitajući i vraćajući se tom svojevrsnom lirskom recitativu, možete odlutati u neki svoj svijet pa bio to i neuhvatljiv, nerazjašnjeni svemir, pa opet izabrati neke od tih lirskih zapisa i ostati opčinjen osebujnim tropizmima koji isijavaju iz već spomenutih (nevidljivih) argusovskih očiju: „Ti i sunce. A more s dna grabi tvoje čestice, prebire po rakovima, / kostima i tišini. / Kad bi te skladao čovjek, bila bi tek bijela stranica, pomalo hrapava. / Bio bi to samo dodir, malo praha s visine i dugo jalovo zurenje. / To bi bila lakmus simfonija u nekom crkvenom modusu. / Bio bi i zbor: hridi otvaraju usta i poručuju mir u svijetu“ (Stijena).

Pjesnikinjinoj se poetici osjetilnoga, poetici dodira, doista ne mogu zanijekati bajkoviti antropomorfizam ni imaginativna memorija. Posebno treba naglasiti život riječi koje u kontekstu spomenutih lirskih naracija osvjetljavaju neobične poetske sintagme u suglasju s glazbom nadahnutim suzvučjima: „Muzika je razbacana po sobi, poderala je zavjese, smočila parket / sjajnom krljušti. Pokrivam se njenom kožom morskog lava, / putovanje ispjevano usnama zime, blago raštimano / (kao majka zemlja), / tako to danas izgleda u sobi, tako je danas načas jasno“ (Slušanje glazbe).

Vijenac 564

564 - 15. listopada 2015.

Klikni za povratak