Vijenac 561 - 562

Književnost

Nepoznati Vladimir Nazor: Ja vjerujem. Poezija religioznog nadahnuća

Vladimir Nazor: od poganina do kršćanina

Lada Žigo

Knjiga Ja vjerujem prvi je opsežan izbor Nazorove religiozne poezije. U pogovoru priređivača Nedjeljka Mihanovića navedena su i svjedočanstva Nazorove sestre Irme, iz kojih se vidi da je taj u duši apolitičan pisac silom odveden u partizane

Knjiga izabranih pjesama Vladimira Nazora Ja vjerujem (Poezija religioznog nadahnuća), uz iscrpan pogovor priređivača Nedjeljka Mihanovića, prvi put u cijelosti otkriva Nazora ne samo kao pisca zaokupljena mitologijom nego kao i duboko religiozna pjesnika. Knjiga skida s Nazora auru partizanskoga pisca, iako su mu vlasti priredile službeni državni sprovod. Prema svjedočanstvu njegove sestre Irme, Vladimir Nazor je 29. prosinca 1942. silom odveden iz stana u automobil i bez vlastite privole prevezen preko Kupe na partizansko područje. U istom automobilu bio je i Ivan Goran Kovačić. Nazorova sestra Irma tvrdi da je obitelj htjela da Nazorov pogreb bude obavljen u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Sestra Irma je u razgovoru rekla: „Dragi Mihanoviću, oteli su mi ga živa, pa su mi ga kad je umro oteli i mrtva.“ Nazor je, kako tvrdi njegova sestra, bio toliko iscrpljen dugoročnim nagovaranjima da ode u partizane da je izgubio sedamnaest kilograma. Radije je htio ostati u udobnomu domu, uz radni stol, onkraj svih politika i stranaka. Ova knjiga još je jedan primjer koliko politika može silom suziti svjetonazor pisca i žrtvovati umjetnost na oltaru ideologije.

 

 


Izd. Glas Koncila, 2014.

 

 

Od mitologije do kršćanstva

U knjizi Bog u djelima hrvatskih pisaca (vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća) Drago Šimundža je psihološki, filozofski i literarno analizirao sve spoznajne putove mnogih naših pisaca, sve njihove svjetonazorske preobrazbe, koje i dolikuju svestranim duhovima što uvijek lutaju u potrazi za smislom. Tako je duboko zašao i u spoznajni svijet Vladimira Nazora, poganina i kršćanina istodobno, dionizijskoga poete i religioznoga mistika, hedonista, skeptika, ali i duboka vjernika.

Vladimir Nazor, lirik i epik, javio se u doba hrvatske moderne, stvarao je više od pola stoljeća i cijeloga života ostao je izvan avangardnih tendencija i stilova određenih razdoblja.

Za života uživao je ugled kao malo koji pisac – djela su mu bila čitana, često izdavana i prevođena, a vrhunac slave doživio je između dva rata.

Njegov mitološko-alegorijski i kršćanski svijet rezultirali su širokim rasponom epskih i lirskih djela, različitih, ponekad i posve oprečnih svjetonazora, od Slavenskih legendi i Velog Jože preko Lirike i Intime do Pjesama o četiri arhanđela i Pastira Lode.

Nazorov svijet, kao svijet svakoga pravog umjetnika, izmiče strogim definicijama – u njega ima i dionizijske vedrine, slikovitosti i zvukovnosti prirode, antičkih mitova, erotske zavodljivosti, apolitičnih i izrazito nacionalnih priča. Uz vedru poeziju, ditirambe i ode, on piše i poeziju dubokih nemira koji će ga poslije dovesti do dubinske religiozne meditacije. Tada će svoje mladenačke misli proglasiti varkama, pogrešnim spoznajama, kao što je Ivan Gundulić svoju preobrazbu okrunio rečenicom da mu prethodna djela bijahu porod od tmine.

Nazor je u prvoj fazi stvaralaštva sam sebe nazivao poganinom, nacionalistom i mistikom, što najbolje pokazuje njegov unutarnji svijet brojnih kontradikcija, a sve svoje čvorove rasplest će u zbirci Četiri arhanđela (1927), u kojoj će iskazati izrazito kršćanski svjetonazor, dapače, i izrijekom potvrditi vjeru u Bibliju.

Knjiga Ja vjerujem, u kojoj je sačinjen izbor iz Nazorovih trinaest zbirki pjesama (uvrštene su i neke pjesme neobjavljene u zbirkama), dokazuje da je u cjelokupnu Nazorovu svijetu, punom zbilje, mašte, hedonizma, tinjao i vjernik, ponekad duboko suptilan i nedorečen, ali često i molitveno pokoran, nemiran, raspet i u vjeri uznesen. 

Od prve knjige Slavenske legende (1900) do 1913. traje prvo razdoblje Nazorova stvaralaštva koje će sam nazvati poganskim, mitskim i nacionalističkim – u tom vremenu pršte u njega dionizijski duh, mit i fantazija, a izostaju teološke dvojbe. Tada piše pod utjecajem slavenske mitologije, perzijske, pa i kršćanske – čitava života privlačit će ga slavenska i grčko-rimska mitologija, pa i staroegipatska i indijska.

Tek s Lirikom (1910) ulazimo u pravi religiozni svijet Vladimira Nazora. Pjesnik počinje duboko zaranjati u svijet ljudske intime, a religioznost se pokazuje dvojako – i kao ispovijed i kajanje i kao misterij spiritualnoga svijeta.

Tako u pjesmi Ave Maria pjeva „Ave Maria! – Neko čuvstvo slatko / A nepoznato ganulo je mene.“ No vjera je u toj zbirci ponekad i neimenovana, ona je zov transcendencije što ispušta neki čudan unutarnji ritam svijeta, kao u pjesmi Nepoznato: „Ima jedna tajna velja, / Po Svemiru što se stere. / Carstvo joj je bez granica, / Njezina je moć bez mjere. / Vrutak njen svagdje: ključa / I u tebi moje zlato. / I samo je neki znadu. / A zove se – Nepoznato.“

Religiozni krešendo

Religiozni krešendo nastaje u zbirci Nove pjesme (1913), u kojoj se osjećaju psalmički smiraj i blagoslov, ali i vapaj za dolaskom Krista, popraćen snažnim, vihornim emocijama. Tako u pjesmi Uskrs pjeva: „I gledam: eto, iz te pare krvave / Hrist ide; na vrh on se golem popeo / I pustom mnoštvu što je preda nj grunulo / Hljeb mira lomi, d’jeli jedro sjemenje.“

Mnoge pjesme s motivom gore, krvi i plamena podsjećaju na Kranjčevićeva Mojsija koji vodi narod u obećanu zemlju. Duboku, intimnu i strastvenu povezanost čovjeka i Boga pokazuju, npr. stihovi u pjesmi Na vrhu: „Ja vjerujem, Bože, da čovjek je stvor, / Al tvrđi od gorskoga kama, / I jedriji neg je taj planinski bor / I žarči od sunčeva plama.“

U mnogim Nazorovim religioznim pjesmama česti su motivi naglih vjetrova, krikova orla na visinama, duše vezane čvorovima, sudbine kao gvozden-ruke, a u tim burovitim ljudskim patnjama uzdiže se često planina s rijekama svjetlosti i sunčevim plamom, simbol uzdignuća i spasa. Često zaziva Krista, kada će srca gorjeti kao buktinje, duše planuti kao požari dok se ne uzdignu na vrhove spasa, pa možemo reći da je i u Nazora čest kranjčevićevski religiozni patos, razapinjanje između ovozemaljskog i onozemaljskog, između ljudske patnje i uskrsnuća.

No mnoge su Nazorove religiozne pjesme suprotna ugođaja – empatične, smirujuće, više lirične negoli epske, a takvih je mnogo u zbirci Intima (1915). Tako u pjesmi Glas pjeva: „Kroz vrtlog života, / Kad vjetar me mota / Po tamnome klancu što ječi, / Glas prati me tanak, / A tih, kroza sanak / Ko zvonce da srebrno zveči.“ U pjesmi Moj svijet izražava sveprisutnu tihu svetost: „I zato sam sazdao sv’jet / Pun svijeća, radosti, plama: / Bog lebdi vrh blistava kama, / A obvio veo ga svet.“ Spoznaju božjega postojanja ističe, primjerice, pjesma Ja vjerujem: „Ja vjerujem! Nije / Sv’jet pustinja. Krije / U svemu božanstva se čest. / A nastah od grude, / Bit moja da bude /Sklad duša sveg onog što jest.“

Zbirka Četiri arhanđela (1927) Nazorova je najreligioznija zbirka. Nakon miješanja religioznog i profanog prvi se put odlučuje na cjelovitu zbirku religioznog nadahnuća. U pjesmi Duhovi zaziva Duha Svetoga: „O Duše Sveti siđi!“ da bi zaključio: „Duha puni odsad nam je živjeti / U vječnom miru Gospodnjem!“

Simbolizam i mistika

U pjesmi Tijelovo slavi Božji dan, u Jarmu ponavlja Kristovu misao: „Lak je jaram moj“, dok se u Svečevu cjelovu divi Franji Asiškom, a u ispovijedi Brat mali pokorno priznaje svoje slabosti, tuži se na grijehe i kršćanski vapi za novim duhovnim životom. U pjesmi Lijek Gospodnji pjeva o Rafaelu, u Poemi Via crucis omnium peccatorum miserrimi opjevava križni put grešnika, pjesmu Tkač posvećuje Urielu, arkanđelu i tkaču svjetla i topline. U pjesmi Božić slavi Isusovo rođenje i dolazak Tri kralja, u pjesmi Graditelji ispisuje stihove: „Vjerujem da Zemlju četiri bijela / Arhanđela prate u njezinu letu, / I da neprestance rukama joj pletu / Bit, ko da je ona pređa nekog vela.“

Pjesme u ovoj zbirci Nazor prožima duhovnom simbolikom i kršćanskom mistikom, poetski je ponesen, ali i molitveno pokoran, a sve završava „himnom Stvoritelju“, parafrazom Očenaša u kojem moli Gospoda da nas sačuva od zala i kušnji dok se njemu ne vinemo. Rijetke su zbirke u hrvatskoj književnosti tako cjelovito posvećene mistično- religioznoj tematici kao ova.

Priređivač Nedjeljko Mihanović navodi i izniman kritičarski odjek te Nazorove zbirke još u ratnom i poratnom razdoblju, kada religiozna lirika baš nije bila u modi. Tako je Ljubomir Maraković istaknuo Nazorovo religiozno nadahnuće kao veoma izražajan lirski svijet (Ljubomir Maraković, Vladimir Nazor u magli, Spremnost, br. 149–150, Zagreb, 1943). Slavko Ježić u Hrvatskoj književnosti iz 1944. pohvalio je Pjesme o četiri arhanđela kao veliku inspirativnu novost i težnju čistoj lirici, a Antun Barac zapisao: „Njegova Četiri arhanđela pokazala su, od koje je fine i zamršene pređe satkan unutarnji svijet, i u kakve se dubine duše i srca on znade zanijeti“ (Antun Barac, O sedamdesetogodišnjici Vladimira Nazora, Narodni list, br. 307, Zagreb, 1946).

Epski i lirski doživljaj Boga

Iščitavajući ovu knjigu izabranih religioznih pjesama Vladimira Nazora možemo uvjetno reći da se u njoj javljaju tri vrste religioznih osjećaja – prvi bi bio buran, epski, proročanski, primjerice u pjesmi Novi čovjek: „Dan strašni Gnjeva, Suda i Trpljenja / Čeka na krajnim međama vjekova – / Da sve do zadnjeg ispune se slova: / R’ječ Proroka i pr’jetnje Otkrivenja – ”.

Drugi je religiozni osjećaj kontemplativan, to je duboka intimna veza čovjeka i Boga, spoznaja ljudske nemoći i žudnja za spokojem i spasenjem u religiji. U pjesmi Nevidljivi pjesnik predaje svoju bit Bogu: „Ne slutim tko je. Al kakav je, znadem. / I osjećam da on je za me sašo / S visine neke i med trnje zašo. / I od njeg mi je sve što ja imadem.“ U pjesmi Autobiografija zaključuje da biće ne može opstati bez bitka, odnosno Boga: „Bez šake i bez grla kakvog Vođe, / Svoj život živem nekom maglom vit. / Al za sve ono što kroza me prođe, / Iz jezgra mog će jednom nići mit.“

U pjesmi Novi svijet pjeva: „Al patnju svoju blagoslivam sada. / U prazne žile sa visoka pada / Krv nova. S neba novi sjaj se toči. / I novi sv’jet sad vide moje oči.“

U religiozno meditativnim pjesmama Nazor često Boga smješta u okrilje prirode, uzima liru i slavi prelijep božanski sklad. Tako pjesma Bog u šumi završava stihovima: Ruku punih rose, sjemenja i z’vjezda / Bog po šumi hoda.“

Treća je emocija astralna – pjesnik lebdi neimenovanim prostranstvima, kao da, poput Ujevića, žudi pobratimstvu lica u svemiru. Tako u pjesmi Hod po vodi slavi oplemenjeni eter: „I sjene svoje ne vidim ja više / Na zidu gata, u zrcalu voda. / Noga mi, suha, po valovima hoda / U pljusku neke eterične kiše.“ Često pjesnik zaranja u apstraktno i transcendentno, ziba se u prostranstvu, kao u pjesmi Među zvijezdama: „Il se nebo spusti na vrela i gn’jezda, / Il me sila neka dignu iznad gora: / U talas uronih eterskoga mora / Pa svu noć korača po pučini zv’jezda.“

Završimo zanimljivom pričom iz 28. studenog 1940. (koju spominje Drago Šimundža u knjizi Bog u djelima hrvatskih pisaca): Nazor je, kako je sam rekao, iskočio iz kreveta i u pola noći počeo pisati nekrolog prijatelju Milanu Marjanoviću. Govorio je o nekom čudnom priviđenju – da je vidio u noći Marjanovića koji mu je došao potvrditi istinu o Bogu. Marjanović mu je, kako Nazor opisuje u svojoj viziji, rekao: „Nazore, umrijeh, naglo, gotovo na nogama, prije nekoliko minuta. Sjeti se onog našeg razgovora prije dvadeset godina. Jest Bog i jest život iza groba. Da te mine svaka sumnja, eto ti se javljam...“

Vijenac 561 - 562

561 - 562 - 17. rujna 2015.

Klikni za povratak