Vijenac 558 - 560

Književnost

Preporuka strane proze za ljeto 2015.

Vrhunska književnost za vruće ljeto

Božidar Alajbegović

Pet na hrvatski nedavno prevedenih knjiga sve su odreda vrhunska djela suvremene europske književnosti: Moja borba Karla Ovea Knausgårda; Zapalite kuću i Sobe uz more Frodea Gryttena; Kad su golubice nestale Sofi Oksanen; Krvava odaja Angele Carter

Ljeto je vrijeme kad se više čita jer se tijekom godišnjih odmora ljudi u većoj mjeri mogu posvetiti lijepoj književnosti. Zbog toga smo odlučili preporučiti nekoliko svježe objavljenih prijevodnih proznih naslova za ovogodišnje ljeto. No pritom sam dužan upozoriti da zbog osobne nesklonosti stavu kako je ljeto vrijeme za „knjige za opuštanje“ naslove koje sam odabrao preporučiti nisam birao zbog njihova eventualnog relaksirajućeg učinka, već isključivo zbog iznimne literarne kvalitete, zbog koje ih smatram nezaobilaznim štivom, svejedno čita li ih se u kišnu jesen, hladnu zimu ili za vreloga ljetnog dana. Dodatni razlog takva izbora jest stav da mediji ne bi trebali preporučivati konfekcijsku književnost „za ljetno opuštanje“ (a što početkom ljeta oni redovito čine), već bi misija medija trebala biti publici ukazivati na zaista vrijedne naslove. A pet na hrvatski nedavno prevedenih knjiga koje predstavljamo u nastavku smatramo upravo takvima – sve su to odreda vrhunska djela suvremene europske književnosti.

Roman Moja borba 47-godišnjeg norveškoga pisca Karla Ovea Knausgårda (OceanMore, prev. Anja Majnarić) vjerojatno je u medijima najzastupljeniji naslov u posljednjih nekoliko mjeseci. Većini medija ta je knjiga zanimljiva zbog senzacionalističkih razloga – jer je riječ o prvoj od u šest knjiga okupljena 3.600 stranica duga memoarskog „autorova obračuna s obitelji“, kako mediji Knaus­gårdovo šestoknjižje najčešće opisuju, a što je površan i posve pogrešan pristup – ali je ljubiteljima dobra štiva ona prvenstveno važna zbog svoje nesvakidašnje kvalitete. Karl Ove Knausgård roman započinje tematizacijom smrti, istim ga motivom i završava, a sve stranice između ispunjava onim čime je naše vrijeme do smrti ispunjeno – a to je život (kojega je i smrt neodvojiva sastavnica, na što i autor podsjeća). Najkraće rečeno, Moja borba precizna je, dokumentaristički vjerna, veristička i vrlo detaljna autorova literarna reprodukcija vlastitog života. A kako vlastitosti i sebstva ne bi ni bilo bez neposrednih nam predaka-roditelja, u toj se prvoj od ukupnih šest knjiga svoje memoaristike autor fokusira na lik oca, alkoholičara, s kojim je imao hladan nefunkcionalan odnos, obilježen očevom izrazitom nepristupačnošću. Naravno, Knausgård priču širi i na ostale pripadnike obitelji, premda neprestano zapravo piše o sebi, točnije, o svojem životu, o svojim tinejdžerskim, gimnazijskim godinama, odrastanju.

 


Izd. OceanMore, Zagreb, 2015.

 

 


Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

 

Svaka rečenica Moje borbe obilježena je posvojnom zamjenicom iz naslova i ono što dobivamo isključivo je autorova subjektivnost, pri čemu je on često osim prema drugima bespoštedan i prema sebi, uz to što je nemilosrdan u uvjerljivu posredovanju svega onoga što život jest. Jer, valja ponoviti, ono što Karl Ove Knausgård nastoji postići jest, uz najveći mogući stupanj autentičnosti, na stranice prenijeti sam život, sve moguće aspekte stvarnosti, kako zbrkanost i nepredvidljivost života, tako i banalnost i prazninu svakodnevice, kao kontrapunkte apostrofiranoj sadržajnosti i neupitnoj unikatnosti i neponovljivosti svakoga našeg trenutka. No ništa od toga ne bi bilo moguće bez iznimna detaljiziranja, a ono će neke čitatelje možda odbiti, dok će druge upravo to privući, ta opsesivna Knausgårdova posvećenost sveobuhvatnom dočaravanju života u njegovoj potpunosti, najbolje očitovana u pregnantnim dionicama maestralno napisanih unutarnjih monologa koje nam otkrivaju istinskoga maga pisane riječi.

 

 


Izd. VBZ, Zagreb, 2015.

 

 


Izd. Jesenski&Turk, Zagreb, 2015.

 

 

The Clash u romanu

Karl Ove Knausgård nije jedini Norvežanin čiji je odličan rukopis nedavno dospio na police naših knjižara, jer smo gotovo istodobno, prije otprilike dva mjeseca, dobili i svježe prijevode dviju knjiga norveškoga pisca Frodea Gryttena (1960), roman Zapalite kuću (Hrvatsko filološko društvo/Disput, prev. Željka Černok) i knjiga priča Sobe uz more, sobe u gradu (VBZ, prev. Bekim Sejranović). Posljednja knjiga sastavljena je od deset pripovjedaka, od kojih je svaka naslovljena prema pojedinoj slici Edwarda Hoppera. Taj je američki slikar bio poznat po motivima ljudi ovjekovječenima u zatvorenim prostorima, hotelskim sobama, barovima, a u svakoj od priča smještenih u po jednu sobu Grytten se bavi životom modernoga čovjeka i njegovim odnosom s drugim ljudima. Redovito se pritom radi o odnosima koji su na prekretnici i ljudima koji osvještavaju međusobni gubitak bliskosti, i pod sve većim su pritiskom intimnoga nezadovoljstva i želje za raskidom i odlaskom. Priče obilježava osobita atmosferičnost, što Grytten ostvaruje suptilnim, lirsko-meditativnim, mekanim tonom, uspješno implicirajući kako su sobe zapravo svojevrsni kavezi u kojima ljudi žive surogate života, emocionalno utamničeni.

Zapalite kuću roman je o punk-grupi The Clash, sastavljen od četiriju poglavlja s drugim članom benda kao nosećim protagonistom u svakom od njih, uz dodatak zaključne rukopisne cjeline koja priču o grupi zaokružuje i odvodi u fade out. U svakom poglavlju Grytten izričaj prilagođava karakteru osobe kojoj je ta dionica posvećena, pa tako energičnost u dionici o Strummeru zamjenjuje turobnošću začinjeno poglavlje o bubnjaru-narkomanu Topperu Headonu, dok je najlepršavije stranice zaslužio Mick Jones, a najemotivnije za fokalizatora imaju basista Paula Simenona. Iako je pisao iz obožavateljske pozicije, Grytten zaobilazi hagiografski pristup i donosi uvjerljivu, stilistički zamamnu, ali i vrlo informativnu i dokumentaristički preciznu romanesknu sliku jednog od najutjecajnijih rock-bendova svih vremena, koja osim o The Clashu mnogo govori i o duhu vremena, politici, ekonomiji i socijalnoj slici Velike Britanije kasnih 1970-ih i početka 1980-ih.

Niske strasti totalitarizama

Kad su golubice nestale (Fraktura, prev. Boris Vidović) drugi je na hrvatski jezik prevedeni roman finske autorice Sofi Oksanen (r. 1977), koji je, baš kao i njezin prvi roman Čišćenje (u nas objavljen prije četiri godine, od istog izdavača i prevoditelja), obilježen autoričinim estonskim podrijetlom. U dvije vremenski odijeljene narativne linije (u rasponu od 1941. do 1966), ali međusobno povezane tematizacijom zločinima, strastima, izdajom i smrtima obilježenih događaja iz života nekoliko različitim vezama povezanih ljudi, Sofi Oksanen piše o sudbinama kojima vitla neumoljiva ruka Povijesti, pokretana ljudima lišenim etičkih normi, a vođenim niskim strastima, pohlepom i egoizmom. Osim što je to vrlo uvjerljiv i dojmljiv, često čak i grub i mučan naturalistički prikaz različitim nesrećama obilježenih života ljudi primoranih i na neljudske postupke kako bi opstali i preživjeli, ujedno je to triler, i ljubavna priča, i politička drama, kao i roman o ratu i njegovim strahotama. Izmjenama vremenskih perspektiva i fokalizatora autorica uspješno dinamizira rukopis i s osobitom se pažnjom koncentrira na psihologizaciju protagonista, pri čemu vrlo dojmljivo dočarava intimno proživljavanje situacija u kojima je teško zadržati stav, moralnost i poštenje. No, uza sve rečene kvalitete, Kad su golubice nestale ponajprije je zanimljiv romaneskni prikaz pojedinosti iz burne novije povijesti Estonije, zemlje o kojoj ne znamo dovoljno, a čiji je položaj bio iznimno složen, jer u kratkim vremenskim razmacima u Estoniji su se izmjenjivale finska, nacistička i sovjetska vlast, svaka iza sebe ostavljajući mnoštvo žrtava i nepravdama osakaćenih ljudskih sudbina.

Feministički horor

Krvava odaja, najpoznatija knjiga Angele Carter (1940–1992), više od tri desetljeća nakon izvorne objave 1979. konačno je prevedena na hrvatski jezik. Agilnošću izdavačke kuće Jesenski i Turk i prevoditeljskim umijećem Senke Galenić hrvatska je čitateljska publika sad u prilici uživati u knjizi koja je toj engleskoj spisateljici i novinarki osigurala slavu s obiju strana Atlantika. Knjiga okuplja deset priča različitih duljina, i mahom je riječ o preradama ili nadopisivanju poznatih bajki, uz dodatak nekolicine priča vampirske tematike te onih nadahnutih legendama i folklorom. Dekonstrukcijskom motivacijom i feminističkim impulsom vođena, Angela Carter u tim tekstovima, na vrlo maštovit, često i duhovit, način ponovno ispisuje bajke o Crvenkapici, Trnoružici, Mačku u čizmama, Ljepotici i zvijeri i Pepeljugi. Pritom autorica naglasak stavlja na ono u izvorniku zaobiđeno, prešućeno, preskočeno – pedagošku dimenziju kao temeljnu sastavnicu bajki Angela Carter naime zamjenjuje tabuiziranim motivima nasilja, erotike i seksa, pri čemu ljude prikazuje kao bestijalizirane žrtve svoga seksualnog nagona, ali i propituje te osvješćuje poziciju žene i njihovu ulogu u vlastitom podčinjavanju.

Ponori ljudskih duša i mračni sadržaj duboko u njima zakopan ono je što autoricu ponajprije zanima, uz razgrađivanje stereotipa i žanrovskih klišeja te problematizaciju odnosa između spolnosti, nasilja i moći. No, uz iznimnu domišljatost pri razradi već poznatih ili pak osmišljavanju novostvorenih fabula, odnosno fabularnu nadogradnju žanrovske baštine u smjeru upisivanja novih značenja i slojeva, ono čime se proze Angele Carter posebno ističu zamamna je autoričina verbalna zaigranost. Odreda je riječ o tekstovima iznimne senzualnosti, barokne punoće i sadržajnosti, vrlo gustom fantazmagoričnom rukopisu hipnotizirajućeg učinka u kojem ravnopravno supostoje hiperrealizam i nadrealizam, eros i thanatos, mazohizam i sadizam, gotički horor i burleska, morbidnost i nježnost, žudnja i strah. Podsvjesno izvučeno na površinu (stranice) na stilistički zamaman, jezovit koliko i duhovit način, najkraći bi bio opis po mnogočemu anticipatorskog i vrlo utjecajnog gotičkog, parodijsko-dekonstrukcijskog, slojevitoga feminističkog horor-štiva Angele Carter.

Vijenac 558 - 560

558 - 560 - 23. srpnja 2015.

Klikni za povratak