Vijenac 558 - 560

Književnost

NOVA HRVATSKA PROZA: IRENA VRKLJAN, PROTOKOL JEDNOG RASTANKA

Roman o samoći i boli

STRAHIMIR PRIMORAC

Iznenađuje li činjenica da se pojavio novi roman Irene Vrkljan? Već letimičan pogled na bibliografiju prvih izdanja njezinih knjiga otkrit će nam mali paradoks: u posljednjih petnaestak godina objavila je više novih naslova nego u prethodnih gotovo pola stoljeća književne karijere. Ritam tiskanja njezinih rukopisa ubrzao se od početka ovog stoljeća, kad je prevalila sedamdesetu godinu života – praktički je od tada svake godine objavljivala novu knjigu. Različiti su razlozi toj spisateljskoj dinamici. Osim književne strasti koju Irena Vrkljan trajno iskazuje treba ozbiljno uzeti u obzir i pozitivno značenje potpore koju joj pruža izdavač.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.

Riječ je o Nakladi Ljevak, izdavačkoj kući koja spisateljicu prati već desetak godina i o iskusnoj urednici Nives Tomašević, koja brižno bdije nad njezinim novim rukopisima. Lani je nakladnik posvećenost svojoj autorici pokazao i tako što je u kompozitnoj knjizi naslovljenoj Koračam kroz sobu uz tridesetak novijih pjesama Irene Vrkljan objavio i priloge trinaest književnih teoretičara o njezinu opusu. Radovi što ih je za zbornik prikupila urednica knjige omogućuju čitateljima jasniji uvid u poetiku Irene Vrkljan pa su vrlo korisni i za razumijevanje Protokola jednog rastanka.

Roman započinje spisateljičinim preseljenjem iz Berlina u Zagreb nakon muževe smrti i jasnim signalima kaotičnih emocija koje je taj događaj izazvao. „Neopisivo je teško što je naš rastanak bio tako stran, bez prepoznavanja ili barem poljupca koji bi ga malo ugrijao. (…) za njega su sve naše zajedničke godine, naša ljubav, nestali u tami ugasle svijesti.“ Iako je tekst izrazito usmjeren prema intimi glavnog lika, kao što je to uvijek slučaj kod spisateljice, u naraciju se često ubacuju kratke, otresite opaske o socijalnom okviru i o ljudima gurnutim na društvenu marginu: „Svijet se oko nas raspada. Glad, bjegunci, nepravda. A ja – u tom svijetu i danju i noću, biti sam nije lako.“ Osjećaj osamljenosti koji je nakon muževe smrti doživjela kao šok ponukao ju je da svim osamljenicima „koji žive sami i zaboravljeni u sobama, u domovima“ u ova „vremena bez suosjećanja“ pruži „solidarnu ruku“. Sve vrijeme ona se obraća upravo njima oslovljavajući ih „dragi moji neznanci“, „dragi moji osamljenici“.

Na razini kompozicije – prije svega po­glav­ljā – tom krajnje uznemirenom duševnom stanju glavnog lika („kaos u glavi“) odgovara vremenski i prostorni diskontinuitet zbivanja opisanih u pojedinim poglavljima, od kojih je ono šesto, posljednje, zapravo pjesma u prozi. Iako se radnja romana osim u Zagrebu zbiva i u Samoboru i na otoku Šipanu, nekog velikog i konkretnog „premještanja u prostoru“ tu zapravo nema – ona uglavnom sjedi u kući, na hotelskoj terasi, u vrtu jer se zbog bolova u nozi otežano kreće. Tako dinamičnost priče ne proizlazi iz prostora, nego iz vremenskih rezova – s jedne strane iz bljeskova njezinih sjećanja na zajedničke časove provedene s Bennom, na njegove osobine i postupke u raznim prigodama, a s druge strane iz razgovora s prijateljicama o događajima u nekoj daljoj ili bližoj prošlosti. Dramatičnost relativno jednostavne priče o Bennovoj bolesti postiže se postupkom odgađanja, odnosno doziranja podataka (o početku njegove zaboravljivosti – kad je u Zagrebu doživio prostornu dezorijentaciju, o razvoju bolesti, o smještaju u dom i tihom ugasnuću); „informacije“ o tim događajima nisu, naime, raspoređene prema načelu vremenske sukcesije, tako da se potpun mozaik može složiti tek na kraju.

 

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.

 

Protokol jednog rastanka žanrovski je mješanac u kojem se prepleću dnevnički, autobiografski i memoarski diskurs, a karakterizira ga izrazita intertekstualnost s različitim citatnim relacijama. Ali najprije valja kazati da se i u povodu Protokola može govoriti o „snažnoj životnoj citatnosti“, kako je pojavu „neposrednog citiranja života“ u Vrkljaničinim autobiografskim tekstovima nazvala Dubravka Oraić Tolić. No sama spisateljica najviše je zaokupljena pitanjem hoće li svoga muža Benna (Benno Meyer-Wehlack, njemački pisac, filmski scenarist i radiodramatičar, 1928–2014) „moći sačuvati u napisanom“, odnosno tako da djela ostanu živa i nakon njegove smrti. To je osnovni motiv zbog kojeg u roman uklapa desetak njegovih tekstova – preuzetih s naknadno pronađenih papirića, iz knjige priča, zagrebačkih dnevničkih zapisa, dio teksta o kamenjaru, ulomak iz romana o slikaru Behmeru itd. – koje je sama prevela, da bi ga „sačuvala, neka ostane bar nešto od tog ‘stranca’“. Snažna je ta njezina želja da prevede još mnoge stranice iz Bennovih knjiga i dnevnika, a i silan poticaj vlastitom aktivizmu. K tome: „A pisanje je možda posljednja ruka koja nas pridržava.“

U romanu se prenose i dvije pjesme posvećene Bennu, od kojih jednu potpisuje Bora Ćosić. Kao citati mogu se shvatiti i tri autoričina teksta unesena u tkivo romana (s punim literarnim pokrićem): najprije nekoliko dnevničkih zapisa iz veljače 2014, u vrijeme kad je Benno, neposredno prije smrti, teško bolestan boravio u domu; zatim kratak zapis prijateljici Đurđi koji je poslije mature 1947. unijela u knjigu njihova razreda; i treće, tekst koji je svojedobno napisala u povodu svoga prvog odlaska u Berlin. Također, svoje kratke citatne dionice imaju i Virginia Woolf, Walter Benjamin, Émil Michel Cioran, Hannah Arendt i Roland Barthes. Riječ je o citatima u kojima Irena Vrkljan u riječima drugih pisaca i mislilaca prepoznaje neke svoje osjećaje, misli, dvojbe, slutnje, s kojima legitimno može sklopiti „pobratimstvo u svemiru“.

Ne jednom i u ovoj knjizi pripovjedačica se pita o položaju i smislu književnosti u današnje vrijeme socijalnih mreža i mobitela, u doba kad se mnogi pisci i sociolozi „bave pitanjima kao što su to digitalni kapitalizam, kraj epohe riječi, gubitak svake privatnosti“. Što onda u tom vremenu još traže tekstovi Waltera Benjamina i Virginije Woolf, pa dakle i tekstovi Irene Vrkljan? Je li staromodno (besmisleno) u ovom postorvelovskom vremenu pisati o tome kako je teško kad nekog izgubimo? Za pisca to je esencijalno pitanje, u rangu biti ili ne biti, a odgovor je odlučan i jasan: „ne želim – ili ne mogu – pristati na to da je sve to samo smiješna i besmislena uloga jedne staromodne, naivne osobe“.

Vijenac 558 - 560

558 - 560 - 23. srpnja 2015.

Klikni za povratak