Vijenac 558 - 560

Književnost

Povratna informacija

Nives Opačić

Gubitkom prava na ključ profesorskoga zahoda vidjela sam koliko su moje vježbe utjecale na studentice

Premda mi se čini da je u školstvu povratna informacija važna (valj­da koga još zanima što je od učiteljeva objašnjenja ostalo u glavama njegovih učenika), noviji rječnici hrvatskoga jezika (Anić, Šonje) tu natuknicu nemaju. Nema je ni Školski rječnik hrvatskoga jezika (Matea Birtić i dr., Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školska knjiga, Zagreb, 2012), gdje bih je opravdano očekivala. Kod pojma povratni zastali su na: 1. koji se vraća na početak, na početni položaj (povratna karta), 2. gram. koji se odnosi na subjekt (povratna zamjenica, povratni glagoli). Dok još primjećujemo „rupe u rječnicima“, znači da su žive i one riječi koje su iz rječnika ispale. No ispuštanje riječi iz rječnika siguran je put u njihovo nestajanje.

Bez obzira na to bio pojam u rječniku ili ne, ja sam za svoj tridesetogodišnji rad na fakultetu ipak dobila i nedvosmislenu povratnu informaciju. I to na mjestu gdje ju ne bih očekivala. No zato je to vrednija (jer uopće nije ni trebala biti napisana). Netko ju je jednostavno želio napisati, pa je tako i postupio. Nije ni znao da me njome posebno počastio. No pođimo redom!

Već sam dugo u mirovini, trinaest godina. Kad je službeno završio moj radni vijek (a završio je mojom voljom, ne po sili zakona niti zbog „mršavosti“ uvjeta), još sam malo raduškala honorarno, tek toliko da započetu akademsku godinu privedem kraju, pa sam mislila da ću i te zadnje dane svoje nastave odraditi kao i sve prethodne: doći ću u svoju radnu sobu, odložiti ondje kaput i kišobran, možda i koju sitnicu kupljenu usput da nakon posla mogu ići ravno kući, možda ću nakon nastave posjediti još malo sama u kabinetu s pogledom u dvorište koje sam gledala punih trideset godina, možda donijeti kavu iz automata i predahnuti nakon održanoga sata, možda nazvati koju dragu osobu dok me još drži ona ugodna tenzija nakon uspješno obavljena posla ... No prevarila sam se. Sve je to u hipu nestalo. Jedno je vrijeme još nekako radila studentska garderoba (dok sam bila studentica, radila je besprijekorno svaki dan od jutra do večeri), no i to su ukinuli, pa sam i kaput, i kišobran, i mreže nosila sa sobom u predavaonicu. A sve to zato što je tadašnji voditelj katedre (nomina sunt odiosa) birokratski kruto tražio da sa službenim danom odlaska u mirovinu vratim ključ od radnoga kabineta, što sam, naravno, smjesta i učinila. Nisam shvaćala čemu to, no nisam ni čekala da mi dvaput kaže. Zapravo, nije mi to sam izravno ni rekao. Poslao je poruku. Kolegicama iz sobe bilo je zbog toga vrlo neugodno, čak su mi predlagale da si napravim kopiju ključa, što mi nije padalo na pamet. Otišla sam u tajništvo i predala dva ključa. Tajnica je upitno digla glavu ... Drugi je od klozeta, rekoh. Na stranu što su neki, otišavši u mirovinu, zadržali ne samo ključeve od svojih soba nego i cijele sobe. Ja sam se uredno razdužila, pa sam se otada morala služiti studentskim nusprostorijama. Moj službeni odlazak s fakulteta i moj negdašnji studentski početak tako su, zahodski, nedvosmisleno zatvorili jedan životni krug.

Odlazila sam u istu prostoriju. Valjda po navici, najčešće sam išla u ženski studentski nužnik na prvom katu, tik uz desno stubište. Osjećala sam se kao da sam se vratila u školu. Vrata s nutarnje strane pošarana svime i svačime, u prostotama su se muški i ženski zahodi izjednačili, valjda da se na svakom koraku osjeti ta toliko proklamirana jednakost spolova. Zahodska su vrata i u školama i na fakultetima dragocjeno sociološko ogledalo, no onamo nastavničko osoblje obično ne zalazi. A onda sam, uz izvanredno bogate varijacije na temu muško-ženskih odnosa, koje sam preletjela perifernim vidom, ugledala i nešto vrlo zanimljivo. Neka je djevojka, na istom katu gdje su bile i moje predavaonice, očito bila ushićena mojim vježbama iz ortoepije (pravogovora), pa je o tome htjela ostaviti traga i u fakultetskom zahodu. Bezimenost zajamčena, kao na internetu. Naglaske sam sa studentima vježbala cijeli semestar (teško zamislivo u današnjoj digest-nastavi). Zgodni su bili ti satovi. Promatraču sa strane sličili su na prizore iz staračkoga doma. Ruka je bezglasno slijedila naglasak (uzlazni, silazni), svatko je tiho mrmljao nešto sebi u bradu uspoređujući riječi s naglasnim modelima koje sam im dala kao pomoć. Nepoznata djevojka htjela se okušati na tekstu genijalnoga Leonarda da Vincija i obilježila ga ovako: „Dôći će vrijéme kàda će ljûdi na ubíjanjā živòtinjā glèdati istim òčima kao što glèdaju i na ubíjanjā čòvjeka.“ I uz očite propuste, da je ovako riješila akcenatsko pitanje na pismenom ispitu, glatko bi prošla. Naime, to su pitanje, kao najteže, mnogi studenti jednostavno preskakali; ne bi napisali ništa. Pisanje po zahodskim vratima pokazalo mi je koliko su moje vježbe utjecale na moje studentice i da nisam trideset godina rada bacila u vjetar. No onda je u taj demokratski debatni klub ušla još bolja majstorica i napisala: „Akuzativ množine nema zanaglasne dužine, tuko!“ I doista, nema. Eto, da sam, kao svi drugi nastavnici, imala ključ od te kastinske šekretske oaze, kako bih znala kakva se znanstvena rasprava vodi u ženskom studentskom zahodu? Ovako sam, doduše, izgubila ključ, ali sam dobila povratnu informaciju o svojem tridesetogodišnjem radu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Teško da će takvu dobiti itko od mojih kolegica i kolega, jer će vjerojatno do zadnjega dana svoje redovite ili honorarne službe ići u profesorski WC.

P. S. Sve podatke prije objavljivanja pomno provjerim. I ovaj sam. Jednoga jutra, dok još nije pripeklo, otišla sam do „svojega“ zahoda da vidim stoji li ondje još onaj znak o mojem djelovanju na toj ustanovi. Nije ga bilo. Ipak je utješno što se vrata povremeno i peru. Stoga, vjerujte mi na riječ! Ako ni zbog čega, a ono zbog hoda po starim stopama do jednoga zahoda. Potvrde o mojem radu više nema, no dobila sam jednu drugu: o sadašnjoj prirodi svoje bivše ustanove. Jer, na vratima piše: Isus dolazi. Pravi se da radiš. Svi su shvatili: vrijedi samo privid.

Vijenac 558 - 560

558 - 560 - 23. srpnja 2015.

Klikni za povratak