Vijenac 558 - 560

Književnost

O poeziji W. B. Yeatsa u povodu obljetnice

Obelisk na trusnom tlu

Božica Jelušić

Doba u kojemu je Yeats živio izrazito je prevratničko, tlo je trusno, energije u sudarima i protimbama, vrijednosti u stalnom relativiziranju, a heroizam i osjećaj za svetost na probi

 

Što je Williamu Butleru Yeatsu, jednom od najvećih imena svjetske književnosti, priskrbilo naziv pjesnika za pjesnike i status obeliska u nacionalnoj (engleskoj) književnosti? Bilo je i drugih u njegovu stoljeću koji su pisali angažirano, umudreno, literarno zahtjevno, estetski besprijekorno, no upravo je on, pišući pjesme i drame, dosegnuo sve što se u nekoj svjetovnoj karijeri moglo prikupiti: bio je akademik, nobelovac i irski senator, perjanica irskog praskozorja u borbi za nacionalni i kulturni identitet, za irsku samosvojnost. Cijenili su ga i doživljavali na svim razinama, njegova je riječ odjekivala. Premda nije bitno proširio motiviku prethodnika, niti razmaknuo granice moderniteta, visina njegova slovostaja zasigurno je postala paradigmom u engleskom jeziku i poetskom izrazu. Yeats nema nedorađenih, sirovih pjesama, nabačaja koje tek valja srediti, nebuloznih zamisli i prenapregnuta izraza. Sve je poput engleskoga travnjaka: njegovano, ujednačeno, razmjerno i skladno, na podlozi tradicije kojoj više ne pripadaju „pokušaji i pogrješke“, već samo visoko kultivirana praksa.

 

 

 


Yeatsov portret koji je snimila Alice Boughton 22. prosinca 1903.

 

 

Prevodeći njegove pjesme, ili, prema I. G. Kovačiću, „posuđujući mu zavičajnost u hrvatskom jeziku“, dođoh do zaključka da je dio njegove reputacije izgrađen na irskoj tvrdoglavosti: nema popusta, nema prečica ni sporednih rješenja. Pjesnik želi da njegov „prenositelj“ uči, da se izvješti, na način da mu žarište postane ono što je autora obuzimalo i nadahnjivalo: povijest, legende, tradicija, snovi, etička i filozofska pitanja, odnos pojedinca i gomile te, nadasve, osobni unutrašnji život, kroz koji se prelamaju uzdignuća i porazi, dvojbe i odluke, potraga za osobnom misijom u uznemirenom svijetu stalnih mijena i zaokreta. Da bi obelisk stajao, potreban je čvrst temelj, statika i ravnoteža izračunate do zadnje decimale. Ali upravo je doba u kojem pjesnik živi izrazito prevratničko, tlo je trusno, energije u sudarima i protimbama, vrijednosti u stalnom relativiziranju, a heroizam i osjećaj za svetost na probi. Sve to Yeats će složiti u ponekad zakučaste slike i metafore, trudeći se dosegnuti „sveopću šaru mita i simbola“, koja vrijedi u svim hramovima europske civilizacije podjednako. Zaključak njegovih proučavatelja to sažima ovako: „Ukratko, riječ je o poeziji koja od određenih egzistencijalnih situacija stvara svoje slike o igri konkretnog i sanjarskog iz kojih se ispreda zapravo i neki mit o duhovnoj sudbini ljudskog roda“. (S. Koljević)

Slabo slovka, ali krepko piše

Suhoparno, biografski: Yeats je dijete iz predgrađa Dublina, rođen 1865, u staroj obitelji, koja je u to doba posjedovala i jedan gotički zamak, kao vlastitu nekretninu. Otac je, vođen vlastitim boemskim nemirima, brzo napustio obitelj, zbog čega će dječak odrastati kod rodbine u slikovitom ribarskom mjestu Sligo, majčinu zavičaju. Mjesto je bogato tradicijama, gotovo idealno za odrastanje dječaka koji će u velikom gradu kao školarac „zaostajati“, jer je slab u sportu, spellingu (slovkanju) i ostalim gradskim vještinama svojih vršnjaka. Njega zanimaju folklor, teozofija, mistika, a kao što će se uskoro pokazati, u dvadesetim godinama povodljiv je na prevratničke i socijalne ideje, težeći nekoj vrsti agrarnog socijalizma, po uzoru na svoju inspiratoricu Maud Gonne, koja će elegantno odbiti pjesnikovo udvaranje, no prihvatiti strastveno angažiranje na peru, koje mu odlično ide, usprkos nesretnom slovkanju.

Još će se jedna žena pojaviti na njegovu obzoru, ovoga puta kao zaštitnica i zakrilnica, koja je pjesnika opskrbljivala stanovanjem, novcem, udobnošću i gostoprimstvom, osobito tijekom intenzivne prakse obnove irskoga kazališta na početku 20. stoljeća. Riječ je o autentičnoj aristokratkinji staroga kova i korijena, Augusti Gregory, kojoj zahvalni pisac i posvećuje neka svoja djela, duboko svjestan geste koja mu je ukazana: visoki estetski ideali često padaju pred „prijetećom vrijednošću zalogaja kruha“, ako nam ga nema tko dodati i poslužiti u sanjarskim ognjicama. Sraz stvarnosti, banalnosti, društvene izopćenosti i svijesti o vlastitoj vrijednosti mnogi umjetnici naprosto nisu preživjeli. Yeats je imao sreće: od ljubavnih lomova napravio je savršene balade, a od visokih kredita na račun darovitosti stvorio kazališne komade paradigmatične vrijednosti.

Životna iskustva odbijenoga prosca i ne baš uspješna ljubavnika okrenula su pjesnika, uz njegovu prirodnu sklonost, misticizmu i univerzalizmu, što će rezultirati slojevitom simbolikom, razlučivom samo upućenima. Primjerice, Irska će postati „Crvena Ruža, gorda Ruža, žalobna Ruža svakodnevna“, a što je i rozenkrojcerski temeljni simbol. Što se sama pjesnika tiče, objasnit će vlastito shvaćanje simbolike: „Možemo to nazvati metaforičkim pisanjem, ali bolje ga je nazvati simboličkim pisanjem, zato što metafore koje nisu simboli nisu dovoljno duboke da budu ganutljive, a kad jesu simboli, onda su najsavršenije, budući najsuptilnije izvan čistog zvuka, te je kroz njih najlakše otkriti što simboli jesu.“ Rečeno je već da Yeatsovo pjesništvo odlikuju „ritmičnost, lapidarnost, retorički obrati“ (Ljiljana Gjurgjan), ali ono što te pjesme čini pamtljivima, jedinstvenima jest postupak slikanja riječima, u kojem se spajaju pjesnikovi talenti iznimne vizualizacije (obrazovao se za slikara), kao i svojstvo brze trijaže, filtriranja vokabulara, tako da ne pada u zamku banalnoga, ponovljenih rima, istovjetnih sprega. Naprotiv, prevoditelju će dodatni napor priuštiti i njegove pletenične rime: unutrašnje, vanjske, križane, isprepletene. Dodajmo tomu neku nepretopljenu galsku riječ ili izraz za koji engleski rječnik daje bizarno objašnjenje da „izraz nije u uporabi a koristi se samo kod W. B. Yeatsa“.

Uglavnom, u temeljnim Yeatsovim zbirkama poput Raskrižja (1889), Ruže (1893) i Vjetar u trstiku (1889) naići ćemo na pastoralu nastanjenu drevnim i mitološkim likovima, od Pana i drijada do junaka Oisina, vilinske kraljice Niamh, keltskog boga ljubavi Aengusa do nesretnoga kralja Cuchulaina, sinoubojice, ili pak kralja Golla (jednookog), koji nakon okrutne bitke poludi, ostavlja vojsku i plijen, uzima glazbalo te gol luta šumama, pjevajući potresne balade. Pojedini se povijesni događaji spominju u alegorijskom kontekstu, s pomalo moralizatorskim nakanama. Primjerice, pjesma Kipovi evocira bitku kod Salamisa, koja je po predaji bila presudna za europsku civilizaciju. No junaštvo na bojnom polju ovdje je suprotstavljeno umjetničkim idealima i dometima: klasičnoj ljepoti po helenističkom uzoru, koja je spasila tekovine civilizacije više negoli praktična vojna pobjeda protiv Perzijanaca. No već u pjesmi Brončana glava (nadahnutoj stvarnim eksponatom u nacionalnom muzeju) postavlja se pitanje sudbine duhovnosti i herojske uzvišenosti u vremenu ispražnjenu od ideala. Cinično gorko pitanje „Što li bi (novi) pokolj još mogao spasit?“ upućeno je stalnim generatorima ratova, korumpiranim vladama i njihovim glasačima, iz obzora kojih su iščezli humanizam, solidarnost i ljudska poniznost.

Kroz kameno „oko ljepote“ gleda nas Vrhovni sudac, a naša je zemnost „ukaljana“ i svaka se civilizacija urušava, postaje dekadentna dosegnuvši vrh. Pjesnikovim riječima: „Drugačije, ja držah da nije od ovoga svijeta; / Kao da kroza njen vid promatra oko strože / Svu tu ukaljanu zemnost što ruši se sred leta, / I sva njezina blaga koja mru kad se namnože, / S biserjem predaka što će u svinjcu se ugasit. / Dok se herojstvima smiju hulja i rugač nezasit, / Oči se čude što bi još pokolj mogao spasit?“

Yeats i zelenokožac Thoreau

Najbolji trenutak za prevoditelja (i ljubitelja poezije) jest točka na kojoj se „otkvači od veličine“ te pokuša uživati, nešto naučiti ili sustvaralački polučiti od svoga uzora. Naime, čak se i biografizam doima napornim ako pred sobom stalno imamo čovjeka-spomenik, koji je proslavio nacionalne korifeje, ustanike i slobodoljupce, koji se zaljubljivao u najotmjenije gospe svoga doba, živio potkraj života u pravoj pravcatoj kuli te se obuzet kultom „vječne mladosti“ čak podvrgnuo estetskom zahvatu, da bi što dulje čuvao svoju virilnost. Svi ti atributi obnovitelja kazališta, ljepoduha, klasičara više plaše i odbijaju negoli privlače. Osobito kad postoji kompleks možebitnog „iznevjeravanja veličine“ u slobodnijem prepjevu pojedine pjesme. Naime, držim se načela da je svaki prepjev na stanovit način novostvorena literarna vrijednost te da karakterističnim poetičkim postupkom nekog pjesnika pjesmu moramo ponovno napisati u prilagođenom kalupu materinskog jezika.

Od svih prevedenih Yeatsovih pjesama zadovoljna sam s desetak, među kojima su Leda i labud, Nema druge Troje, Lapis lazuli, Otok na jezeru Innisfree, Brončana glava, Kipovi, Ludilo kralja Golla. Posljednju sam prevodila zimi, veoma napregnuta i nezadovoljna zbog rima koje su završavale jednosložnim riječima u engleskom jeziku: old, cold, bold, itd. Budući da su u hrvatskom jeziku te riječi dvosložne (staro, hladno, drsko itd.) nužno se gubi na ritmu. Otišla sam, dakle, na dravski sprud od pedesetak metara, zamolivši prijatelja da dođe po mene čamcem kad puhnem u zviždaljku. Prehodala sam sprud, stotinjak ili više puta, dok nisam pronašla ključne (zamjenske) rime: sušti–šušti–priušti–pljušti–stušti–nemušti–oljušti. Dakle, odlučila sam se za onomatopeje, sinesteziju i atmosferu, umjesto dramatike i napregnutosti, koju izvorne rime sugeriraju. Ostatak prepjeva bio je dovršen za manje od sata, budući da je priča posve živjela u mojoj glavi, čekajući trenutak pronalaska ključa.

U posljednjoj fazi najljepši je dobitak bila pjesma (veoma popularna) koja se zove Otok na jezeru Innisfree. Kao što je znano, pjesma je nadahnuta primjerom H. D. Thoreaua, prvog obilježenog zelenokošca, koji se odmetnuo od sumnjivih blagodati civilizacije, da bi u predjelu Walden blizu Bostona započeo život u prirodi, potpuno prepušten vještini preživljavanja. Njegovu odluku inicirale su ekonomske (ne)prilike, osjećaj neprihvaćenosti i bunt protiv državnih nameta i poreza, od kojih ni najsiromašniji građani ne bijahu pošteđeni. Svojim je rukama izgradio i opremio kolibu, cijelu godinu sijao je i sadio u vrtu bez obzira na kalendar, trampio povrće i žitarice s kanadskim drvosječama za koji komad divljači te preživljavao na doista zadivljujući način. Bilježio je te događaje i razmišljanja u svojevrsni ekološki dnevnik, koji će tek stotinu godina poslije postati Biblijom ekologa, no svojedobno je knjiga, prodana u jednom primjerku, ostala potpuno nezapažena.

Yeats je pjesmu objavio u zbirci Vjetar u trstiku (1899), proročki najavljujući vrijeme kada će mnogi poželjeti jednostavan život u njedrima prirode, posvećen jednostavnim poslovima građenja kolibe, sađenja graha, pletenja košnica i osluškivanja prirodnih zvukova i ritmova, koji čiste dušu od neuroza i nemira užurbanoga, zahuktalog života pod vladavinom strojeva. Taj rasparani šav između bića i prirode morat će neka sanjarska, pjesnička, neoromantična duša prva započeti spajati, da bi se i drugi ohrabrili njezinim primjerom. Tek tada, kada mu priroda bude prva jutarnja i posljednja večernja misao, poručuje nam pjesnik, smijemo se nadati da stojimo na putu ozdravljenja. Tamo, na stvarnom (ili imaginarnom) jezeru, moguće je izgovoriti s punim uvjerenjem: „I mir ću tamo naći, što kaplje u ritmu sporom, / S velova jutra, dok cvrčci razgore iskre žarke; / Tu blistava je ponoć, i purpur gori zorom, / A večer zaleprša krilima konopljarke. // Ustat ću sada i poći, jer vazda sa mnom živi / Pljuskanje jezerske vode, što rub je obale drži. / Bilo da cestom kročim, il’ gazim pločnik sivi, / U srcu ja ga čujem, u samoj srži.“

Tijekom pedagoške prakse prevodila sam ovu pjesmu s mojim gimnazijskim učenicima, iz čega je nastalo barem pet potpuno originalnih iznova, s inventivnim rješenjima, bitno različitim od moje verzije. Dakle, Yeats kao zloglasno težak i mladima „nezanimljiv“ pjesnik, postao je dijelom kulturne popudbine, po jednostavnom načelu koje je definirao slikar van Gogh: „Kako je umjetnost lijepa, kad je jednostavno istinita.“

Vijenac 558 - 560

558 - 560 - 23. srpnja 2015.

Klikni za povratak