Vijenac 557

Naslovnica, Razgovor

Vinko Brešić, književni povjesničar

Hrvatski nacionalni preporod završio je 1990. godine

Razgovarala Mira Muhoberac

Hrvati spadaju među narode koji su prvo stekli kulturni identitet, dok će se za politički boriti do kraja 20. stoljeća / Hrvatski nacionalizam 19. stoljeća stvorili su intelektualci / U 19. stoljeću utemeljene su gotovo sve društvene i kulturne institucije koje su i danas aktivne, no u ovom trenutku nema tradicionalne institucije koja nije u ozbiljnoj krizi / Većina knjiga u 19. stoljeću izlazila je u nakladi od 300 do 600 primjeraka, a najtiražniji časopisi do 1.400, novine 2.000 primjeraka. Matičina su se izdanja distribuirala i do 6.000 primjeraka! / Ni tiskani mediji ni književna kritika nemaju ono mjesto i ulogu koje su nekoć imali. Međutim, to ne znači da bi od novina i časopisa trebalo dići ruke

Vinko Brešić hrvatski je književni povjesničar i sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim što je autor čitanih i često citiranih znanstvenih i stručnih knjiga, on je i urednik časopisa Croatica te dobitnik Državne nagrade za znanost i Nagrade Junije Benešić. Samo u ovoj godini objavio je nekoliko iznimno vrijednih djela, a povod je ovome razgovoru njegova upravo tiskana knjiga o hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

 

 


Snimio Mirko Cvjetko

 

 

Profesore Brešiću, nedavno je objavljena vaša impresivna Hrvatska književnost 19. stoljeća. To je prva takva knjiga u Hrvatskoj. Koliko je dugo nastajala?

Ako je suditi po prvim reakcijama, čini se da barem izgledom ostavlja dobar dojam. Gajeva putna torba na naslovnici i na početku svakoga poglavlja nije samo likovni lajtmotiv knjige, nego svjesno nosi određene poruke o važnosti Ljudevita Gaja i njegove ilirske avanture za nacionalnu književnost i kulturu. A što se tiče njezine, kako kažete, prvine, premda je tako ne gledam, stoji činjenica da je prva samostalna sinteza hrvatske književnosti 19. stoljeća, ujedno prva koja jedno razdoblje nacionalne književne prošlosti čita kroz njezine žanrove. I to ne kroz žanrove koje danas poznajemo ili ih je poznavala dopreporodna, odnosno starija hrvatska književnosti, nego kroz one koji su bili aktivni ili su tek nastali u 19. stoljeću, poput novele, romana, eseja, kritike ili polemike.

Kako ste se odlučili za pisanje ovakve sinteze?

Kada mi se na predavanjima pojavio slijepi student Danijel Kralj, koji je inače snimao moja predavanja, ali nije mogao pratiti i moje tablice, počeo sam samo za njega pisati sažetke svih tema, a onda sam to počeo raditi i za sve ostale. Nakon nekog vremena odlučio sam sve pretvoriti u knjigu, a problemi koji su uslijedili bili su uglavnom koncepcijske naravi. Tako sam se u prvim verzijama kretao uglavnom u okvirima tradicionalne historiografije, čime nisam bio zadovoljan, pa sam išao na novu u kojoj sam u središte pažnje stavio žanrove, koji – kako to reče ruski teoretičar Mihail Bahtin – najbolje predstavljaju duh neke epohe i kako, uostalom, u životu više-manje sve funkcionira.

A svi oni, žanrovi preporodne književnosti, ponašali su se upravo onako kako je od njih tražio preporod: ako Hrvati hoće biti zrela europska nacija, onda pokraj jedinstvenoga nacionalnog imena, jezika i tradicije, moraju imati i sve one književne žanrove koje imaju druge europske zrele nacije, odnosno njihove literature. I tako moja knjiga, pričom o književnim žanrovima jako važna stoljeća moderne nacionalne povijesti, nudi zapravo historiografsku priču o stoljeću u kojemu su Hrvati postali europskom književnom nacijom.

U prvom poglavlju knjige pišete o nacionalnom identitetu. Koje su odrednice identiteta hrvatske književnosti u 19. stoljeću?

Na početku donekle relativiziram uobičajenu predodžbu o hrvatskoj književnosti kao korpusu djela nastalih na hrvatskom jeziku. Naime, čak i tako čvrst kriterij kao što je jezik nije sasvim pouzdan, ne samo zato što su Hrvati svoj jezik različito nazivali nego i zato što se i danas pod imenom hrvatskoga jezika podrazumijevaju najmanje četiri njegova jezika na kojima i dalje nastaje hrvatska književnost.

Možete li to pojasniti?

Preporoditelji su svoju ideju narodnosti – po riječima Mirka Bogovića – temeljili „na srodstvu jezika, običajah, načina življenja, mišljenja, čuvstvovanja i činjenja, zatim na sladkih i gorkih njegovih uspomenah, napokon na raznih potrebah i težnjah, kojimi se narod razlikuje od drugih narodah“. Riječ je, dakako, o kompleksnome procesu, koji je u Hrvata imao primarno kulturni karakter, za razliku od onih zemalja u kojima je taj proces bio ponajprije politički. U svakom slučaja ideja moderne nacije bila je konstrukcija u kojoj su kolektivni identiteti počivali na vlastitim biografijama i duhu koji je proizlazio u prvome redu iz jezika, a onda iz običaja, umjetnosti i književnosti. U hrvatskom pak slučaju književnost je bila i najvažnija manifestacija nacionalnoga duha i upravo je ona na sebe preuzela tu važnu političku ulogu. Time su se Hrvati svrstali među one moderne europske narode koji su tako stekli prvo kulturni identitet, dok će se za politički i dalje boriti, i to upravo onime što su u preporodnome bili stekli.

 

 


Izd. Alfa, Zagreb, 2015.

 

 

 

Valja dodati kako će se upravo u tome skrivati sva dramatika moderne hrvatske književnosti, o čemu svjedoči njezino kratko 20. stoljeće, kako ga je s pravom nazvao Eric Hobsbawm, stoljeće koje u našoj, hrvatskoj verziji, stane između tri rata: Prvoga, Drugog i Domovinskoga. Dovoljno je prisjetiti se samo 1967. i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, odnosno Ustava iz 1990. u kojemu je ovaj jezik napokon definiran kao jezik naroda kojemu pripada. Drugim riječima, preporod u Hrvata nije završio 1848, 1861. ili 1914, a nije ni 1941. ili 1971, nego tek 1990, tj. dvjesto godina nakon Francuske revolucije!

Koja je najveća kvaliteta hrvatske književnosti 19. stoljeća u odnosu na druge europske književnosti?

Hrvatska književnost 19. stoljeća na svoja je leđa preuzela zadaću nacionalne homogenizacije i integracije. Do kraja toga stoljeća svi su se njezini žanrovi afirmirali i razvijali u znaku preporodnog poimanja političke zadaće književnosti da afirmira vlastiti identitet u otporu prema u prvome redu agresivnome germansko-ugarskome integralizmu i drugim nacionalizmima. Na drugoj je strani gajila snažan osjećaj za europski kontekst i potrebu da sudjeluje u njegovim procesima i trendovima, odnosno da legitimira svoj europski background.

Pišući o europskim piscima i prevoditeljima, navodite misao Imbre Tkalca – da su „baš Hrvati spasili Europu od barbarstva i pustošenja“.

Hrvatska se kultura oduvijek pozivala na svoju europsku pripadnost, a njezina je književnost bila itekako svjesna marginalne pozicije i zaostajanja za drugim europskim razvijenim literaturama. Valja se sjetiti Zoranićeve vile Hrvatice koja se žali na zapuštenost književnosti na hrvatskom jeziku, pa Barakovićeve Vile Slovinke, a onda i Štoosove kraljice majke i njezinih sinova koji su i svoj jezik zaboravili hoteći „drugi narod poztati“. A Imbro Tkalac, kojega spominjete, u Jugenderinnerungen aus Kroatien (1894) s gorčinom je zapazio kako se i u njegovo vrijeme Hrvatska prikazuje kao zemlja poludivljih pandura i hajduka, pa podsjeća da su baš Hrvati spasili Europu od barbarstva i pustošenja te da su duga stoljeća bili njezino predziđe protiv turske najezde. Misli Tkalac na tzv. Antemurale Christianitatis kojim se katolički Zapad preko hrvatskih teritorija čuvao od osmanskih prodora i osvajanja. Na to isto misli i autor Smail-age Čengića kad neizravno proziva Europu koja mirno spava, dok njezini tzv. barbari za nju umiru.

No ono što je u starih hrvatskih pisaca bio samo san i fantazija, preporoditelji su pretvorili u politički program. Silnice toga programa bile su aktivne sve do kraja stoljeća, kada modernistički kozmopolitizam počne u drugi plan potiskivati dotadašnji nacionalizam, a hrvatska književnost uhvati korak s europskim ukusom i trendovima.

Veliku pozornost u knjizi posvećujete institucijama. Koje su poveznice s našim vremenom?

Nije riječ samo o poveznicama, nego o činjenici da su u 19. stoljeću utemeljene gotovo sve institucije koje su i danas aktivne. Preciznije rečeno, zagrebačka je Ilirska čitaonica bila generator ne samo svih promjena u nacionalnome životu, nego u prvome redu njegove institucionalizacije na gotovo svim područjima. Sva gospodarska, kulturna, znanstvena, književna i druga strukovna društva nastala su ili su bila začeta u ovome razdoblju – od Gospodarskoga društva (1841) i Matice ilirske (1842), preko Hrvatskoga narodnog kazališta (1860), Akademije (1866), Društva sv. Jeronima (1868) i Sveučilišta (1874) do Društva umjetnosti (1878), Društva hrvatskih književnika (1900) i Hrvatskoga novinarskog društva (1910). U svima njima najneposrednije je bio uključen netko od preporoditelja.

Razvija li se danas u hrvatskim ustanovama dobra književna klima?

Svako uspoređivanje klime koja je tada vladala u ovim istim institucijama s onom koja danas vlada mora uzeti u obzir što su sve ove i u međuvremenu nastale nove institucije bile prošle tijekom 20. stoljeća, kao i to da se promijenila opća društvena paradigma, odnosno sustav vrijednosti. Zanimljivo je da su se te promjene prvo odrazile upravo na Društvu hrvatskih književnika, koje je do 2002. bilo jedinstveno, a potom se podijelilo na dvije cehovske udruge. Čini se da zapravo nema tradicionalne institucije koja nije u ozbiljnoj krizi.

Na što konkretno mislite?

Iz današnje perspektive kojekakvih društvenih mreža preko kojih se nepoznati ljudi s najudaljenijih meridijana u nekoliko minuta mogu organizirati za neku društvenu akciju zvuči  pomalo paradoksalno da se 18. stoljeće nazivalo stoljećem društvenosti, jer danas – pokraj svih tehnoloških pomagala – to nikako ne možemo reći za naše ili za veći dio prošloga stoljeća. Najvjerojatnije se radi o tome da se promijenio pojam, a onda i oblik društvenosti, pa tradicionalne institucije jednostavno u novim uvjetima ne mogu više funkcionirati kao što su još doskora mogle. Mnoge zato jednostavno nestaju ili dobivaju alternative, dok druge još traju po nekoj pukoj inerciji, pogotovu ako su očuvale vlastite izvore financiranja, npr. od nekretnina, darovnica ili raznih zaklada. S druge strane, ne znam koje to epohe nisu imale svoje krize, pa se može reći kako su one u neku ruku uvjet društvenoga zdravlja i stabilnosti. Međutim, ovo što se danas zbiva na globalnome planu i na planu svakodnevnih naših života čini se nesagledivim u prvome redu zbog brzine i širine promjena, koje čovjek jednostavno ne uspijeva pratiti, niti im se prilagoditi, a još manje razumjeti. Dok su se posljedice i dometi negdašnjih kriza možda i mogli kontrolirati i sagledavati, pa čak i predviđati, bojim se da to više nije moguće i da je mnogo toga izmaklo ljudskoj kontroli. To znači da su se promijenili mehanizmi koji su to nekoć omogućivali, a jedan od važnijih svakako je bio razum. Danas je to kapital, tj. profit i na njemu temeljene politike kojima kapital daje mehanizme kontrole i nesaglediv prostor manipulacije. Nisam siguran da itko zna rješenje, ja ponajmanje, ali znam da struka kojoj i ja pripadam, tj. humanističke znanosti, književnost i druge umjetnosti, čovjeku mogu pomoći da barem razumije svijet u kojemu živimo.

Što je izvor ovako duboke krize vrijednosti?

Svakodnevno slušamo o raznim krizama – ne samo institucija, identiteta i zdrave pameti, nego i demokracije, ekonomije, zdravstva, školstva i znanosti pa sve do morala, obitelji i ukusa te raznih drugih općih ili posebnih vrijednosti. Nema sumnje da su one posljedica s jedne strane svjetskih, odnosno europskih procesa, s druge onih specifično naših, hrvatskih. Dvadeset godina tranzicije iz socijalizma u kapitalizam premalo je za neke temeljite i dugotrajne promjene, a posebno je teško uspostaviti potrebnu ravnotežu s promjenama koje dolaze iz globalizacijske sfere. No, ponekad mi se čini da nam je najteža s nama samima, sa svojim razlikama, koje nam prave ozbiljne probleme – u prvome redu u politici. Naime, dojam je da su te razlike – koje same po sebi nisu ništa loše – toliko duboke da onemogućavaju samu politiku, a nje bez dijaloga nema, pa prijeti da prijeđe u buku ili monolog. A to ne samo da ni za koga nije dobro, nego može biti – povijest nas je valjda tome naučila! – vrlo opasno. Pogotovu što uz tajkunizaciju, recesiju, porast siromaštva i općeg nezadovoljstva najčešće idu i jake emocije, pa se lako cijela politička komunikacija svede na pitanja morala i svjetonazora, što s politikom ne samo nema, nego ne bi ni smjelo imati veze. Nikako da prihvatimo činjenicu da su naši i Pavelić i Tito, i da je to naša povijest kojoj možemo svašta, ali jedno nikako ne možemo: ne možemo je promijeniti. Možda je uistinu najjednostavnije nalijepiti na leđa ili čelo drugome etiketu ljevičara ili desničara, Europljanina ili ognjištara, liberala ili konzervativca, svjetskog čovjeka ili provincijalca, no ne samo da te stvari više ni izbliza ne funkcioniraju tako kako su možda jučer funkcionirale, nego je mnogo veći problem što bi se o  nečemu eventualno trećem moralo – misliti. A ljudima se ne da misliti! Ljudi vole gotova rješenja, kao u supermarketu ili u reklamama. Dodate li svemu tome medije kao kanal koji najčešće podržava ovu našu kakofoniju – neki svjesno, mnogi iz neznanja ili neprofesionalnosti –  eto vam belaja!

 

 

 

Početkom 20. stoljeća počele su nicati jeftine, „krajcaraške“ novine koje su se obraćale najširoj publici. Tu započinje žurnalizacija kulture, jedan od uzroka krize knjige, književnosti i cijele humanistike / Sve dok smo u ovakvoj situaciji financirati bi se trebala samo kulturna baština. Ni živoga Krležu ne bih financirao, a da ne govorim o unaprijed plaćenim pjesničkim zbirkama ili romanima koji nikada nisu ni napisani

 

 

 

U svojem istraživanju književnosti 19. stoljeća polazite upravo od ispitivanja ondašnjih medija. Zašto?

Moje čitanje 19. stoljeća i kreće iz tada modernih medija, časopisa i novina. Oni su generirali različite društvene prakse, među njima i književne. Baš kao što sam u svoj sustav uključio prevodilaštvo i najvažnije prevoditelje 19. stoljeća poput Š. Dimitrovića Kotoranina, V. Vežića, S. Buzolića, P. Budmanija i V. Dukata, tako sam morao uzeti u obzir nakladništvo i knjižarstvo, odnosno biblioteke, urednike i pravljenje prvih bestselera, a potom i samu publiku, koja na kraju stoljeća postaje ključni faktor u regulaciji književnih odnosa.

Kakve su bile naklade preporodnih knjiga?

Prvi bestseleri u novijoj hrvatskoj književnosti bili su ilirska Pĕsmarica i Domorodne povĕsti Dragojle Jarnević. Preradovićevi Pervenci bili su rasprodani u nekoliko mjeseci, a Mažuranićev Smrt Smail-age Čengića pročuo se tek kad je autor postao banom. Freudenreichovi Graničari bili su raspačani u čak 3.000 primjeraka. Bestseler je bio i Becićev ljubavni roman Kletva nevjere, a knjižarske uspjehe ubirali su još Harambašićeve Ružmarinke, Dragošićeva Crna kraljica, Domjanićevi Kipci i popevke, lirika Mihovila Nikolića i Vladimira Nazora te novele Dinka Šimunovića itd. Većina knjiga izlazila je u nakladi od 300 do 600 primjeraka, a najtiražniji časopisi do 1.400, novine 2.000 primjeraka.

Dok su se naklade strukovnih udruga kretale jedva do 700, a Akademije od 700 do 2.000 primjeraka, Matičina su se izdanja distribuirala i do 6.000 primjeraka. Izdanja Društva sv. Jeronima kretala su se od 3.000 do 5.000 primjeraka, a njegov kalendar Danica s početnih 3.000 nakon nepunih pedeset godina popeo se na fantastičnih 100.000 primjeraka!

Ilirske knjige i lijepo uvezani časopisi reklamirali su se kao „ures ženskoj toilleti“, u reklamne svrhe držala su se javna predavanja za „krasni spol“, a čitanje romana zadugo se smatralo ženskim poslom. Ilirski su pisci davali rukopise uglavnom bez honorara, a bili su ne samo autori, korektori, lektori i redaktori, već nerijetko i nakladnici i prodavači vlastitih knjiga.

Kakvu su publiku imala ta izdanja?

Broj čitatelja kretao se od 500 do 600 stalnih konzumenata za tzv. lijepu knjigu i periodiku, odnosno nekoliko tisuća za pučku literaturu uključujući i kalendare. To znači da su postojala najmanje dva tipa čitateljske publike, koja su se dobrim dijelom preklapala. Publiku su sačinjavali uglavnom intelektualci, oni koji su i stvorili hrvatski nacionalizam 19. stoljeća, a najvećim dijelom potekli su iz obitelji seljaka, malih obrtnika ili činovnika, rijetko plemića i aristokracije. Početkom 20. stoljeća počele su nicati jeftine („krajcaraške“) novine koje su se obraćale najširoj publici, a ukus publike postaje ključ popularnosti knjige i okidač za sve veće žanrovsko raslojavanje književne, nakladničke i knjižarske djelatnosti. Ali i žurnalizacije kulture, koju će Matoš proglasiti jednim od uzroka krize knjige, književnosti i cijele humanistike.

U Matičinu Viencu 1898. Ivo Pilar zalaže se za novu umjetnost. Koliko je tadašnji Vienac utjecao na razvoj književnosti?

Novu umjetnost stari Matičin Vijenac – us­prkos kompromisnoj zadnjoj redak­ciji – nije mogao slijediti. No, zahvaljujući po­najprije Augustu Šenoi, Vienac je u međuvremenu postao središnji časopis hrvatske kulture. Glavna mu je zasluga kanonizacija mlade nacionalne književnosti, stvaranje moderne žanrovske slike, čitateljske publike i građanskog ukusa.

Jesu li hrvatski časopisi prije imali veću ulogu u stvaranju kvalitetne književnosti i publike nego danas?

Sve donedavna tiskani su mediji bili dominantni, i oni su odigrali ključnu ulogu u modernizaciji hrvatskoga društva, u stvaranju i oblikovanju novije hrvatske književnosti, njezinoj žanrovskoj, stilskoj i tematskoj obnovi te u razvoju novih profesija, tradicija i kulturnog modela koji se temelji na tekstu. Danas smo već debelo zagazili u eru slike, pa i uloga tiskanih medija postaje sporedna. Dakako, posljedice su višestruke, i ne odnose se samo na povlačenje tiskanih medija pred elektroničkima i na novi tip komunikacije, nego i na drukčije poimanje same književnosti, osobito njezinih pojedinih žanrova. No ne mislim da se išta strašnije događa nego se već dogodilo pri izumu tiskarskoga stroja!

Jeste li zadovoljni današnjim praćenjem književnosti?

Ni tiskani mediji ni književna kritika nemaju ono mjesto i ulogu koje su nekoć imali. Međutim, dok se pokušavamo snaći po raznim internetskim portalima, to ne znači da bi od novina i časopisa trebalo dići ruke, a još manje da oni koji ih uređuju ne moraju čuvati njihov nivo. 

Nedavno ste objavili cjelokupna sabrana djela Ivan Brlić Mažuranić. Do kojih ste novih spoznaja došli u tom poslu? Daje li njezina upravo tiskana Bibliografija sliku o hrvatskom Andersenu?

Dapače, i ta je slika uistinu impresivna, pokazuje relativno trajnu i visoku autoričinu popularnost i u nas i u svijetu. Zato mi je drago što sam sa suradnicima uspio objaviti sva njezina dosad poznata djela, i to u kritičkoj redakciji, a istodobno njezina silna ostavština obvezuje da barem nešto od toga učinimo dostupnim javnosti. Cijeli posao vrijedilo je poduzeti ako ni zbog čega drugoga, a ono barem zato da se na još jednome primjeru pokaže kako je nedopustivo haračiti po tuđim tekstovima. Ivana je hrvatski brend i naše bi kulturne politike to morale znati koristiti. Ali, eto, naše Ministarstvo kulture nije otkupilo nijedan primjerak Bibliografije „hrvatskoga Andersena“. Možda bi je trebalo ponuditi Ministarstvu kulture Kraljevine Danske.

Kakva su inače vaša iskustva s izdavačima i s distribucijom?

Distribucija i plasman knjiga na tržište glavni je zajedničkih problem hrvatskih nakladnika, a zajednička taktika što više izvući društvenoga novca preko raznih dotacija. Upravo tu vidim ozbiljan problem koje kulturne politike nikako da riješe, pa prosječni porezni obveznik ima mnogo razloga da se pita kako se zapravo raspolaže njegovim novcem. Pokušao sam proniknuti u logiku raznih državnih povjerenstava, štoviše, nedavno sam htio i javno reagirati na neke odluke Ministarstva kulture u kojima nisam mogao ne vidjeti preopasan zagrljaj struke i politike, ali sam odustao. No, u jedno sam siguran: sve dok smo u ovakvoj situaciji financirati bi se trebala samo kulturna baština. Ni živoga Krležu ne bih financirao, a da ne govorim o unaprijed plaćenim pjesničkim zbirkama ili romanima koji nikada nisu ni napisani.

Vi ste i redoviti sveučilišni profesor. Kako naraštaji vezani uz bolonjsku reformu percipiraju noviju hrvatsku književnost?

Zanemarimo li nijanse, što se u mojem poslu nikada ne smije, pojednostavnio bih i u bolonjskome duhu odgovorio: novi naraštaji hrvatsku književnost uzimaju strogo dozirano, po broju pročitanih stranica. To se zove kvantifikacija! No nijednoga trenutka nisam zbog toga okrivljivao studente, nego nas, dakle i sebe, jer smo pristali da nam se neke stvari dogode, politički serviraju. I nije to najstrašnije; osim činjenice da smo studij pretvorili u produženu gimnaziju, za mene je najstrašnije kada mi studenti donose ispričnice, jer nisu bili na mojem predavanju. Zato im odmah predložim da sazovem roditeljski sastanak i sve zaboravimo!

Poznati ste kao radoholičar i samozatajan znanstvenik. Što je za vas znanost?

Samo jedan od oblika proizvodnje smisla!

Vijenac 557

557 - 9. srpnja 2015.

Klikni za povratak