Vijenac 556

Književnost

Dante Alighieri: iz Božanske komedije – Raj u novom prijevodu Mirka Tomasovića

Raj, dvadeset i četvrto pjevanje

Osmo nebo, zvjezdano; Dante na zamolbu Beatrice pred sv. Petrom polaže ispit i prima apoštolski blagoslov

 


Domenicho di Michelino, Danteova Božanska komedija, 1465.

 

 

„Za vêlu gozbu, družbo izvarsita,

Jaganjca Božjeg hranu što ti daje

da neprestano volja ti je sita,

 

milošću Višnjeg ako iskuša je                         4

samrtnik ovaj što sa stola pada,

dokle mu žiće u vremenu traje,

 

gle silnu želju koja s njime vlada,                   7

nek milost Božja vrhu njega rosi,

napaja vrutak s kog on pit’ se nada.“

 

Blaženka tako. Oko svoje osi                        10

kružeći brzo duše se vesèle,

ko repače ih plamni vjetar nosi.

 

Ko što se ure sprave zavrtjele,                     13

motritelju se učinilo bješe

da prva spora, zadnja žuri vèle,

 

prema blažènstvu kao da sve spješe,           16

kaza se meni, plesala im krila,

da prednja stoji, stražnja hitro pleše.

 

Iz one što je najsjajnija bila                           19

izlazit vidjeh plamen jedan sveti,

kojeg je žarkost ine nadmašila.

 

Blaženku trikrat ona tad obleti                     22

uz milopjevku božanskoga zvuka

što moja mašta ne može ni rijeti,

 

Slabašnom peru mojem dršće ruka,           25

moć misal nema za oris ma koji,

prežîva boja, riječ nekmoli pûka.

 

„Blažena seko, pobožni me tvoji                  28

zazivi kojim ushićen sam bio,

udalje s mjesta gdjeno kruglja stoji.“

 

Kada se bliži oganj umirio,                           31

dasi mi gospe od kojeg se krijese,

što prije rekoh te sam besjedio.

 

Ona: „Čim višnjeg Muža ugase se               34

blažénstva divnog zublje na visini,

što ih naš Gospod na zemlju donese,

 

ispituj ovog što god ti se čini,                        37

je l’ oslonac mu čvrsti vjera prava

kojom po morskoj gre se površini,

 

u vjeru, ljubav, nâd se pouzdava                  40

krjeposti triju blagodat toliku,

je l’ se po njemu širi njena slava?

 

Svakom je vjera neba stanovniku                43

duhovna pomoć u nutrini skrita,

svjedočit glasno njenu mu je diku.“

 

Bogoslov ko što kad ga meštar pita,            46

pripravljajuć se ponajprije múči,

te s odgovorom tek jednim ne hita,

 

ne otpovrće istog trena úči,                          49

u razglabanju riječi predmet kasni,

dok potpunoma upit ne dokuči.

 

„Sad, kršćanine dobri, mi objasni:               52

što li je vjera?“ Digoh čelo nato

k svjetlu od kuda povik čuh taj glasni.

 

Spram Beatrice okrenuh se zato,                 55

koja mi znakom pokaza da lijem

iz vrutka piće u nutrinu dato.

 

„Milost po kojoj raskajano smijem             58

ispovijedit se višnjem vőjevodi

nek privede me zboru dostojnijem.

 

Iz pera kako jasno proishodi                        61

istina prava dragog brata tvoga

na put što dő nje s tobom u Rim hodi.

 

Čuh: „Vjera bît je svega ufanoga                 64

ujedno zalog nevidljivog biva,

mislî je temelj darovan od Boga.

 

Ne vodi tebe stranputica kriva                     67

što se pak prvom međ bivstvima broji,

susljedice je lako razumljiva.

 

„Dubokoj tajni“, on će „što tu stoji,            70

zbog tog se odmah ona razabire,

dolje ne stižu zapažaji moji.

 

Spoznàje pak se posredištvom vjere,          73

na kojoj višnja temelji se nada,

ako li k njoj se pogledi upere.

 

Na tu nas vjeru slijedit vazda spada,           76

dok sve se ino treba da odbaci,

valjanih snaga razlogâ da vlada.“

 

„Da istina je,“ začuh, „što mudraci             79

utvrde dolje, prikladna za samu

bît, ne bi bila povod cjepidlaci.“

 

Zatim sam čuo: „Gorućem u plamu,          82

ljubavi vječne božanske i žarke,

ko têg kad novca izmjerit se zna mu,

 

sadržaj on li tvoje je novčarke,                     85

kakva je sjaja, kakve zapremnine,

što učin nije previda il varke?“

 

Javi se potom iz svjetla s dubine                  88

glas: „Odkud radost tebi toli mila,

koja je temelj vrsnoće, vrline?“

 

Ja: „Duh Svetog kiša sam što slila                91

na objavljenje staro se i novo

zaključak postav čijeg vèla sila,

 

obodri mene za otkriće ovo,                         94

jer mi se čine svi drugi dokazi

da isprazno su i tupavo slovo.“

 

„Riječ stara, nova što me prenerazi             97

kojom sva duša bje mi obuzeta

zbog čega držiš da iz raja slazi?“

 

Zatim čuh: „Dokaz, koji mi gonèta            100

čuda su, narav šta za njih ne kuje

gvoždje nit’ rabi po nakovnju dlijeta.“

 

Odgovor primih: „Jamstvo potvrđuje      103

ove pak čine, nedvojbeno što ti

ko njihov očit pokazatelj tu je.

 

„Da svijet bez čuda“, nato rekoh proti,    106

„kršćanskim posta, da on je jak, vrijedan,

te za ine osta tek dio stoti,

 

u polje ode kao ubog, žedan,                      109

gdje plodne biljke sije se i pluži,

no, što je čokot, trn je neugledan.“

 

Svršiv iz dvorâ čuh u rajskoj ruži                112

Te Deum gdje se milozvučno pòje

i kako napjev taj tu gore kruži.

 

Velmoža znanje što sudio moje,                115

podrobno iduć od grane do grane,

kad blizu stigoh do posljednje hvoje,

 

započe opet: „Zbog milosti dane               118

tvojemu duhu, ti si dobro znao

kad jezik treba da hita il’ stane,

 

sve odobrih ti što si izrekao,                       121

sve štono htio o vjeri si rijeti,

i kako put se do nje ukazao.

 

Duše, što vidiš i s njim Oče sveti,               124

gledeći ono čim te obasjala,

vjera, pa stupaj grobu brže leti.“

 

Nastavio sam: „Želja te je gnala                 127

da bît mi saznaš i s uzroka koga,

ona baš mene takva je dopala?

 

Odgovaram ti: vjerujem u Boga,               130

našao zato potkrepe sam brojne,

nepokrenut jer sveg je stvorenoga

 

pokretač, stvari govore mi trojne,             133

nadnaravnog i naravnog odsjeva,

istinitosti, vjere predostojne.

 

Iz zakonikâ daždeć Mojsijeva,                     136

otaca svetih štiva odabrana,

iz Evanđelja i Proroka pjêva.

 

Tri Duha svetog znamenja su znana:        139

spoj u osobi jednoj tajinstveni,

s este i sono podjednako zvana.

 

Probudi svjetlo Vanđelja u meni,              142

Svetoga Trojstva višekrat spoznanje,

zablude oslobodi duh moj sneni.“

 

Počélo to je koje pouzdanje                        145

srca mi budi da veselost ćuti,

poput nebeskih zvijezda svjetlucanje.

 

Ko gazda neki, koji voli čuti,                       148

povoljne vijesti što mu sluga slovi,

zagrli njega onda kad ušuti.

 

Obiđe trikrat on me, blagoslovi                 151

luč apostolska uz zvuk skladna pőja,

stizali iz kog glasovi su ovi:

 

puno joj svidje besjeda se moja.                154

 

 

 

 

Bilješke uz prepjev

U ovom pjevanju najveću su pozornost tumačâ, i općenito dantologa privukle Danteove interpretacije tajne i svjedočenja vjere. Pjesnik polaže ispit pred sv. Petrom na Beatricinu zamolbu. U prvomu postavljenom pitanju (str. 52-78) prvak Apostola traži od Dantea objašnjenje njezina pojma i bîti, on odgovara: istinitost vrhunaravnog dobra na zemlji očituje se upravo kroz vjeru, pa je ona eo ipso njegov nepobitni dokaz, što je parafraza, dakako, Tome Akvinca (Summa, th. II, II, 4,1).

U drugom upitu o izvorima vjere (str. 89-96) Dante odgovara da je to starozavjetna i novozavjetna svetopisamska.

Međutim, sv. Petar pita pristupnika zbog čega se pozivlje na nadnaravna djela i čudesa i što potvrđuje da su se ona zaista dogodila. To je tzv. circulus vitiosus, poznat iz logike. Pristupnik se ne da smesti, služeći se argumentacijom sv. Augustina (De civ. Dei, XXII, 5).

To teološko nadmudrivanje, u koje je upleten i Ivan Duns Skot, pomalo zakučasto i hermetično, kamen je kušnje komentatora raznih izdanja Božanstvene komedije, a hrvatski su ga prevoditelji ovoga pjevanja simplificirali, najnoviji ga je mukotrpno sricao danima i tjednima, svjestan da je potpuno suglasje između izvornika i prepjeva nedostižno, ali i vrijedno pokušaja, što je traduktološka postavka Jurija Lotmana.

Naglasit ću također da je Dante teološku disputu odrazio, rekao bih, nadahnutim tercinama, u želji da odgovaraju kontekstu, te da je i ovdje došla do izražaja njegova genijalnost prema onoj Ovidijevoj: „Quod tentabam scribere, versus erat“ (Što pokušavah napisati, bijaše stih).

 

St. 2. „Jaganjca“ – Krista.

St. 22 Svjetlost koja se vrti – sv. Petar. (M. T.)

St. 25–27. Ponovno Danteovo jadanje na oskudnost rječnika, s kojim se on, jedan od najjačih pjesnika sviju vremena, eto, ne može poslužiti kad treba opisati najčudesnije ljepote raja.

St. 31. „Bliži oganj“ je duša sv. Petra.

St. 34. „višnjeg Muža“, sv. Petra.

St. 39. Ovaj se stih odnosi na događaj ispričan u „Sv. pismu novog zavjeta“ (po Mateju, XIV.), prema kojemu su učenici, vidjevši Krista kako hoda po vodi, mislili da je Krist priviđenje, a jedino je Petar povjerovao da je to on stvarno i na učiteljev doziv otišao prema njemu po vodi.

St. 46. Bogoslov – študent teologije.

St. 61. „Dragi brat“ je sv. Pavao. On se sa sv. Petrom zaputio u Rim da taj grad, središte paganstva, privede kršćanstvu.

St. 79. „Dolje“ – na zemlji.

St. 92. Sv. pismo starog i Sv. pismo novoga zavjeta.

St. 113. Te Deum (laudamus) Tebe Boga hvalimo – liturgijska pjesma.

St. 115. „Velmoža“ je sv. Petar. (M. T.)

St. 123–127. Odnosi se na zgodu kad je sv. Ivan prvi došao do Kristova groba, ali se bojao ući u nj strepeći je li Krist uskrsnuo. Sv. Petar, pun vjere, iako je došao, kao stariji, kasnije od sv. Ivana do Groba, odmah je ušao u grob ne sumnjajući ni jednog časa da njegov učitelj nije uskrsnuo.

St. 141. „Sono“ (talijanski) i „este“ (latinski mjesto est) znači „jesu“ i „jest“. Dakle, podnose, kao tri osobe, i plural i singular. Znači, i više ih je, i jedno su. Čitavo ovo pjevanje puno je ovakve „metafizičke poezije“.

St. 142–147. Izvanredan primjer kako se i skolastička verbalna nadmetanja u Dantea na kraju pretvaraju u snažnu, jedinstvenu poeziju.

St. 152. „Apostolska luč“ je, razumije se, sv. Petar.

 

 

 

 

 

 

Šesti prijevod Raja na hrvatski jezik

U sklopu rada na reviziji još nenadmašenoga prijevoda Danteova spjeva koji dugujemo Mihovilu Kombolu, prijevod sam mjestimično umjereno doradio. Kao što je poznato, Kombol ga nije zbog iznenadne smrti 1955. dovršio. Ostalo mu je još sedamnaest pjevanja (Raj, XVII. – XXXIII). Kako dvije dosadašnje nadopune prijevoda nisu, po mojem sudu, uvijek na razini Kombolovih traduktoloških zahtjeva, odlučio sam rečena pjevanja iznovice prevesti, što mi je bila daleko najteža zadaća u dugotrajnom (od 1963. godine!) transponiranju starotalijanske poezije u hrvatski jezik i pjesničko mu ruho.

Uzgredice kazano, moja je dopuna šesta hrvatska verzija navedenih pjevanja.

Prvu dugujemo kotorskom biskupu Franu Tice Ucelliniju (Divna gluma, Kotor, 1910), drugu (proznu) Isi Kršnjavom (1916); treća je, malo poznata, ciklostilna Stjepana Markuša (Paradiso, 1970), četvrta Olinka Delorka, peta Mate Marasa (Dante, Djela II., 1976), šesta bi bila ova koja se sada objavljuje, godine 2015, sto i pet godina nakon Uccellinija. Ta brojnost (rukopisne prijevode ne računamo) neprijeporan je pokazatelj europeizacije i internacionalizacije hrvatske pjesničke kulture. Time bi se gizdale i puno veće zemlje negoli je Lijepa Naša. U Hrvata se recepcija sinonima europske pjesničke baštine ne samo ne ističe nego i jedva spominje.

Tumač uz pojedine stihove preuzeo sam, iz poštovanja, od Delorkova dopjeva (uz stanovite proširbe).

Stjecanjem okolnosti svoju sam dopunu namijenio Vijencu, koji je objavio, među ostalim, Preradovićevu verziju o Knezu Ugolinu iz Pakla (1870), ulomke iz Čistilišta (1893) Ante Tresića Pavičića… Uz tu dvojicu pjesnika Dantea su na hrvatski prevodili i Stjepan Buzolić, Vladimir Nazor, Tonko Maroević, što je također posebitost hrvatske recepcije Dantea.

Mirko Tomasović

Vijenac 556

556 - 24. lipnja 2015.

Klikni za povratak